Ju-87 je osmišljen kao
bombarder.
Govoriti o ranjivosti jednomotornog bombardera u odnosu na lovce... Stuka još dobro prolazi. To što se dogodilo RAF-u s
Fairey Battleom 1940., ili što je US Navy doživjela s
TBD-om u početnim fazama pacifičke kampanje, moglo bi se opisati kao klanje. A i
TBF je dobio ime Avenger nakon što je probna šarža porušena kod Midwaya... Ă
 to se tiče Ă
 turmovika, preporučam knjigu
Na surovom ratnom nebu Vasilija Jemeljanenka: čovjek se taman priključio svojoj pukovniji u proljeće 1942., nakon što je pukovnija razbijena prvo u Barbarossi, a onda kod Moskve. Pa opet u njemačkoj proljetnoj ofanzivi '42., pa kod Kurska, pa u Bagrationu... Iz postave 1942., svega su 3 (slovima: tri) pilota preživjela rat.
Eh sad, treba razlučiti više koncepcija jednomotornog bombardera.
- Za napad iz horizontalnog leta, generalo radi izravne potpore kopnenim trupama. OSim spomenutog Battlea, uzmimo poljskog
Karaša ili talijansku
Bredu Ba65, a koncepcija je uživala i stanovitu popularnost u japanskoj armijskoj avijaciji... Općenito, nakon početnih faza rata, ti su avioni uglavnom prebačeni na sekundarne zadaće (obuka, vuča meta itd.).
- Strovalni bombarder, bilo mornarički, bilo kopneni. Koncepcija strovalnog bombardiranja održala se do kraja rata na moru, jer se pomični cilj (brod koji žustro manevrira) nije drukčije moglo bombom ni pogoditi. Pri tome je izvorno zdrava mašina, kao recimo
SBD praktički nadživjela nasljednike. Na kopnu, osim Nijemaca, koncepcija se slabo primila:
Vultee Vengeance je američko armijsko zrakoplovstvo praktički odbilo, no avion je životario po zračnim snagama Commonwealtha, uglavnom u sekundarnim ulogama.
- Torpedni bombarder. Jednomotorna koncepcija bila je uglavnom ograničena na mornarička zrakoplovstva; i tu je izvorno zdrava konstrukcija (Swordfish) znala nasljednika (Albacorea).
- Jurišnik optimiziran za izravnu paljbu. Padaju mi na pamet Ju-87G te Il-2 u raznim inačicama. Ranjivo, ali efikasno - zato je koncepcija živjela do kraja rata.
Jednom riječju, adaptacija lovaca za napad na zemaljske ciljeve pokazala se suvislijom opcijom; istovariš što imaš, a onda si praktički ponovno lovac. Primjera takvih lovaca-bombardera ima koliko jako puno: najpoznatiji su adaptacije Fw-190, rane inačice P-51, zatim P-47, pa Hawker Typhoon...
Problem je u tome što su jednomotorni bombarderi - sličnih gabarita i s istim pogonom kao i lovci - bili jednostavno manje specifične snage od lovaca. Jednomotorni bombarder ne može izvoditi isto što i lovac - koliko god mu vizualno bio nalik!
Zato je besmisleno uporno ponavljati: Stuka je bila ranjiva, Stuka je bila ranjiva...
Svaki jednomotorni bombarder, ako su ga dohvatili lovci, bio je kandidatom za flajšmašinu! I to bez obzira je li imao poljsku šahovnicu (još su Poljaci '39. dobro prošli s Karašima - većina je preživjela te izbjegla u Rumunjsku!),
Balkenkreutz,
hinomaru, crvenu ili bijelu zvijezdu!