Prièa o sjeveru - Godina mrtvih

[Hamenaglar]

PRVO POGLAVLJE ? Na groblju

Na dalekom sjeveru crna vatra gori
I polako mrak se spušta na srca ljudi
Usred te mrkle no?i sva nada ?e umrijeti
A pepeo ?e se po svijetu razasuti

No? je bila prili?no vedra i blaga. Mladi stražar Storah je stajao na svom mjestu kad je za?uo vrisak koji je dolazio s obližnjeg groblja. Bio je to prodoran ženski vrisak. Brzo je potr?ao prema groblju kako bi saznao što se tamo doga?a. Kad je stigao, ugledao je Horlasa i njegovu zaru?nicu Drapy, te nekoliko stražara koji su tamo stigli prije njega kako se užasavaju nad prizorom koji se odigravao na groblju.

Kosturi, živi kosturi su izlazili iz grobova. Prvo bi se polako jedna ruka izvukla, zatim druga. Nakon toga je izlazila glava i naposljetku ostatak tijela. Tek što bi se neki kostur izvukao iz svog groba, odmah bi ustao i po?eo pomagati drugim kosturima da se izvuku. Storah nije znao što mu je ?initi, a nisu ni ostali stražari koji su dojurili kad su ?uli vrisak. Netko je otišao po zapovjednika Tritaha ili se Storahu barem tako u?inilo. To je dobro, zapovjednik ?e sigurno znati što treba u?initi, pomislio je. Neki stražari su smirivali gomilu, koja se brzo skupila na ulici pokraj groblja kako bi svjedo?ila ovim doga?ajima. Još par stražara je pristiglo, ali Storah je znao da to ne?e biti dovoljno. Skoro svi mrtvaci ikad pokopani na tom groblju su sada stajali nasuprot njima. Neki su bili samo hrpa kosti, a drugi, oni tek nedavno pokopani, su i izgledali poprili?no ljudski, ali Storaha to nije moglo zavarati, oni su svi umrli, a sada stoje nasuprot njih. Nitko nije znao što ?e se dogoditi, ali svi su se bojali onog najgoreg, da ?e se njihovi mrtvi okrenuti protiv njih, a to se i dogodilo. Kad su svi mrtvaci izašli iz svojih grobova okrenuli su se prema ljudima. Prvo su se me?usobno pogledali, a zatim ispustili vrisak tako glasan i prodoran da je svim stražarima i mnoštvu koje se skupilo iza njih proparao uši. Bio je to znak za napad.

Cijelo groblje se odjednom srušilo na malobrojne stražare. Mrtvaci iako nisu imali nikakva oružja, osim straha kojeg su utjerali u srca ljudi, su gadno pritisnuli stražare, kojima teški oklopi i dugi ma?evi nisu previše koristili.

Storah se odjednom našao u kaosu bitke, neki mrtvac se zaletio i srušio u stražara do njega. Bio je to Walder, postariji stražar. Storah je skinuo mrtvaca s njega i sasjekao ga ma?em, ali ma?evi nisu mogli zaustaviti mrtve, te se on opet digao i sko?io na mladog stražara. U tom trenutku je Walder svojim ma?em raspolovio mrtva?evu glavu, koji je pao na pod i ostao tamo ležati. Dva stražara su se samo pogledali, a zatim ponovo okrenuli prema kaosu bitke.

Stražari su ve? bili skoro nadvladani kad je zapovjednik Tritah Dank stigao do groblja pra?en s otprilike tri tuceta dobro naoružanih i teško oklopljenih vojnika. Zapovjednik je uletio u bitku žestoko i neustrašivo, svojim ogromnim ma?em sjekao je put pred sobom. Pod njegovim udarcem mrtvi su padali, potpuno uništeni, a ako bi koji od njih i uspio se opet ustati zapovjednik bi ga novim udarcem dokraj?io. Tritah je bio iskusan borac, tek prosje?ne visine, ali širok u prsima. Obrijana glava ?inila ga je lako prepoznatljivim skoro u cijelom kraljevstvu. Nije bilo niti jednog ?ovjeka u kraljevstvu koji nije ?uo za Tritaha Danka, zapovjednika Krotlosa i njegove podvige.

Prije dvanaest godina, kada je Tritah tek došao na mjesto zapovjednika, Donas Ripock, kralj Greylanda, je odlu?io to iskoristiti, te zauzeti Krotlos i odande zapo?eti svoj napad na Northland. Ipak planove mu je pomrsio mladi zapovjednik. Donasa je uvelike iznenadila Tritahova odlu?nost i lukavost. Tri mjeseca je Krotlos odolijevao napadima Greylanda, sve dok nije stigao knez Norse sa kraljevom vojskom te razbio tu opsadu. Nikad više nakon toga Greyland nije pokušao napasti Krotlos. Ipak bitke Tritaha Danka nisu tu prestale. On se dokazao i u mnogobrojnim bitkama koje su se vodile protiv urkova koji su upadali u kraljevstvo sa sjevernih granica.

Sada u ve?erašnjoj bitci Tritah je odnio još jednu pobjedu. Svi mrtvaci Krotlosa su bili uništeni, smrskanih lubanja, odsje?enih glava i udova, slomljenih kostiju. Ipak ta pobjeda je došla pod cijenu petorice stražara, a još trojica su bila teže ranjena.

- Will, uzmi nekoliko stražara i idi u zimodom po Dhiorana. Nije me briga da li spava, ili koje božanstvo danas štuje, samo ga dovedi, kako god znaš i umiješ. Je li jasno?! ? zapovjedni?kim tonom je naredio Tritah jednom postarijem vojniku.

- Na zapovijed ? odgovorio je Will, te se uputio prema hramu Sjeverne Bra?e.

Zapovjednik Tritah Dank i vrhovni zimonosac Dhioran Gwain nikad nisu bili u dobrim odnosima. Tritahu nikad nije bilo previše stalo do vjere. Sjeverna Bra?a mu nisu predstavljala ama baš ništa, a prije dvanaest godina kad je postao zapovjednik Krotlosa, jasno je to dao do znanja Dhioranu, koji je ve? tada bio petnaest godina bio vrhovni Zimonosac u Krotlosu i koji jednostavno nije mogao pre?i preko bezboštva. Ta razlika je bila glavni razlog u ve?ini sukoba njih dvojice.

Willu nije trebalo dugo da dovede vrhovnog zimonosca u Krotlosu do groblja, ali vidjelo se da ovaj nije zadovoljan što ga se ometa u ovo doba no?i.

- Koji je razlog ovome, kako se usu?uješ uznemirivati zimonosce? Budi siguran da ?e vije?e u Frozenlakeu ?uti za ovo! ? ljutito je rekao Dhioran kad je stigao do Tritaha.

- Boli me kurac za tvoje vije?e. Zanima me samo što ste to ti i tvoji zimonosci opet izvodili. Oživljavanje mrtvih baš i ne spada u vaš opis djelatnosti. ? odgovorio mu je zapovjednik.

- Kakvo oživljavanje mrtvih? O ?emu govoriš? ? zbunjeno je djelovao Dhioran.

- Upravo sam sve mrtvace s našeg groblja po drugi put poslao u smrt. ? odgovorio je Tritah

- Zar kažeš da mrtvi hodaju? Ali to nije mogu?e. Kako? ? i dalje je zbunjen bio zimonosac.

- Nemoj se praviti zbunjen. Ne?u nasjesti na to! Samo mi reci kakvu si ulogu u tome ti imao! ? odlu?an je bio Tritah

- Zar stvarno misliš da sam ja mogao imati ikakvu ulogu u tome? Nerado ti to moram priznati, ali precjenjuješ moje mogu?nosti. ? odgovorio je vrhovni zimonosac.

- Dobro. Zasad ?u ti povjerovati. Ono što želim jest da se zabiješ u taj svoj hram i da otkriješ zašto nam mrtvaci hodaju. ? oštrim glasom je naredio zapovjednik.

- A što ?eš ti raditi u me?uvremenu? ? prkosno je upitao zimonosac.

- Što te briga! U?ini kako sam ti rekao i tvoj zimodom ?e stajati na svom mjestu i sutra! ? odgovorio mu je Tritah Dank.

Na trenutak su se sukobili pogledima kao nikad prije, stajali su nepomi?no bulje?i u jedan drugog, a onda je zimonosac odustao. Okrenuo se i otišao prema zimodomu. Tritah je pobijedio, opet. Okrenuo se oko sebe, da bi ugledao prizor koji je najviše mrzio. Svi su stajali nepomi?no kao da iš?ekuju kraj svijeta. Svi su gledali u njega kao da im on treba donijeti spas. Znao je da nitko ne zna što u?initi i da o?ekuju od njega da se nešto napravi. Prvo je pomislio da trebaju opet pokopati mrtve, ali odustao je od te zamisli. Groblje bi trebalo pomno pregledati, prije nego što se mrtvaci opet pokopaju, ali sad po ovom mraku to mu nije niti padalo na pamet. Tko zna što još vreba u mra?nim kutovima groblja. Ako je nešto ili netko dovoljno mo?an da podigne mrtve opet na noge i ako je to ili taj još uvije tamo, onda se on nije želio sukobiti s tim ?udovištem. Ne, odlu?io je, groblje ?u pregledati ujutro, a dotad ?e stvari ostat kakve jesu. Okrenuo se prema skupini stražara.

- Vas ?etvorica! ? obratio im se ? Ostat ?ete ovdje i paziti da se ništa ne dogodi. Ne želim da se niti vlas trave pomakne bez mog dopuštenja. U zoru kad se vratim, bit ?ete slobodni.

- Na zapovijed! ? odgovorili su u glas sva ?etvorica, me?u njima i Storah.

Tritah je bio zadovoljan. Barem nešto ove no?i ide kako želi. No, dobro i onaj zimonosac je pristao u?initi što mu je re?eno, nije se ?ak niti previše odupirao, pomislio je zapovjednik. Okrenuo se na peti i vidio Willa kako pokušava rastjerati gomilu ku?ama, nije mu išlo baš najbolje. Neki su zadirkivali starog vojnika, neki su ga jednostavno ignorirali, a neki, možda njih par je otišlo ku?ama, no oni bi vjerojatno ionako otišli i bez vojnikovih nagovora, znali su da je predstava gotova i da se više nema što vidjeti.

- Idite ku?ama! ? oštrim je glasom povikao zapovjednik ? Gotovo je! Nemate ništa više vidjeti! Sad bježite ku?ama ili u kr?mu ili gdje god ho?ete, samo se prokleto mi?ite s ovog groblja!

Ljudi su shvatila da ovo nije šala, uostalom svi su znali da Tritah ne upozorava dva put i da se s njim nije baš pametno poigravati. Polako se gomila raspala, previše sporo za Tritahov ukus, no nije ništa poduzimao u vezi toga. Neki su se uputili ku?ama da se vrate u svoj prekinuti san, a drugi pak prema kr?mi, vjerojatno kako bi raspravili o no?ašnjim doga?ajima. Poznavaju?i starog Rilksa, kr?ma ?e biti otvorena, kako bi ljudi uz ?ašicu porazgovarali o ve?erašnjim doga?ajima, pomislio je Tritah, pomislio je i da sam popije nešto, Bogovi, ako postoje, su znali, a i on sam da bi mu dobro došlo, no onda je odustao, sutra ga o?ekuje težak dan, a san ?e ga bolje odmoriti od bilo kakva vina. Kad su i zadnji ljudi nestali s poprišta užasa, Tritah se polako zaputio prema barakama.

Dok je hodao prema svom krevetu i snu, pogled mu je pobjegao prema mjesecu. Svijetlio je tako jako. ?inilo mu se kao da je dan. Ako nam u ovakvoj no?i mjese?ina punom snagom obasjava put, pomislio je, kakvi ?e tek užasi slijediti kada oblaci zakriju mjesec, kada padne potpuni mrak. Prošao je pored Rilksove kr?me, svijetlo je bilo upaljeno. Osmjehnuo se sam sebi i produžio svojim putem.

Par minuta nakon što je zapovjednik Tritah Dank prošao pokraj kr?me, nešto je izašlo iz sjena kliznulo prema vratima "Sjeverne zvijezde", kako se zvala ta ustanova. Ve? se dva dana skriva u sjenama i sad mu je ve? stvarno bilo dosta toga. Ona opet kasni, ona uvijek kasni, pomislio je. Bojao se da on ne zakasni i zato je zadnjih tjedan dana svog puta toliko žurio da je jedva došao do Krotlosa od umora, a kad je stigao ona nije bila ovdje, a lijepo mu je rekla da ?e ga ?ekati u kr?mi "Sjeverna zvijezda", ali ona opet kasni. Možda, možda ju samo nije vidio, možda je ona ve? u kr?mi i ?eka da se on pojavi. Trebao bih u?i unutra i provjeriti zar ne, upitao je samog sebe.

Ve? mu je puna ?uturica bila ovog gradi?a. ?ak ne mogu imati niti normalno groblje, ne ovdje se i mrtvi ustaju usred no?i i ne daju mi spavati. S obzirom da je odlu?io da ne?e biti vi?en u gradu, odlu?io je preno?iti na groblju. Prva no? je bila solidna, spavao je i na gorim mjestima, ali druga to jest ova, pakao. Usred prekrasnog sna, nije se mogao sjetiti što je sanjao, ali jama?no je san bio prekrasan, probudilo ga je nekakvo cviljenje, škripanje, grebanje. Ubrzo je shvatio da mrtvi izlaze iz grobova. Brzo se sakrio u sjene, a onda iskoristio kaos bitke i nestao s groblja.

Sad mu je stvarno ve? svega bilo dosta. Idem u kr?mu i pitat ?u je li stigla, ako nije napuštam ovo leglo hladno?e, odlu?io je, a onda opet promislio. Ljudi nisu baš voljeli njegovu vrstu osim naravno u Everlandu, ali to je posebno mjesto. Jedino gdje njegova rasa može živjeti u miru. U posjetu ostalim kraljevinama i gradovima mnogo puta je zamalo izgubio život. Možda baš i nije pametno da u?em u kr?mu punu ljudi. Toliko toga mu je prolazilo kroz glavu. Mrzio je ovaj grad, mrzio je ovu hladno?u. Istina, prije nego što je krenuo na ovaj put ve? dugo vremena je htio vidjeti sjeverne zemlje, dom svojih predaka, ali nije shva?ao zašto mora biti tako hladno, pa još niti jesen nije po?ela, a on se ju?er i danas smrzavao usred bijelog dana. Ovo jednostavno nije u redu, zašto se ovakve stvari uvijek doga?aju meni. Možda me ne?e napasti, mislim ipak oni govore, baš kao što je rekla, helcynškim jezikom. Jezik je bio malo izmijenjen u odnosu na onaj kojim se služio njegov narod, ali u ova dva dana bio je siguran da je uspio pohvatati sve konce i da bi se mogao bez problema sporazumjeti s ovim sjevernjacima. Odlu?io je. U?i ?e unutra, pa što bude, bit ?e.

Vrata su se otvorila i kroz njih je ušla mala spodoba. Kr?ma je bila prostrana prostorija sa desetak okruglih stolova. Na drugom kraju prostorije nalazio se šank. Zrak unutra je bio težak i ustajao, jasno se osje?ao miris piva. Svijetlo je bilo slabo i prigušeno, ipak nikome u kr?mi nije promakao novopridošlica. Lice mu je bilo prekriveno kukuljicom, te ga nisu mogli vidjeti ma bez obzira na trud, a prema njegovim bosim i dlakavim nogama nisu niti pogledali.

- Hej klinac, šta ti radiš ovdje? Mrš vanka! Idi doma! ? povikao je neki ?ovjek.

Dje?ak nije odgovorio, samo je skinuo kukuljicu koja mu je sakrivala lice. Cijela kr?ma je zanijemjela. To nije bio dje?ak, ve? odrastao ?ovjek. Ljudi su ga pomnije promotrili. Lice mu je bilo neobi?no dlakavo, ne kao kod patuljaka koji su imali duge, ali uredne brade, ne, njemu je brada bila kra?a, ali neurednija, zapravo zajedno s njegovom kosom više je podsje?ala na grivu. Nakon prvotnog šoka ubrzo su svi shvatili što je on.

- Trol! ? viknuo je netko ? To je trol!

Svi u kr?mi su šutjeli, nitko nije znao što u?initi, samo su sjedili, zbunjeno gledaju?i. Nitko od njih prije nikad nije vidio trola, zapravo nisu niti vjerovali da oni postoje. Istina ?uli su pri?e o malim dlakavim ljudima, koji su svojim pra?kama ubijali i najve?e divove, ali nitko od njih nije vjerovao da oni zapravo postoje. Bile su to samo pri?e koje su im stariji pri?ali kako bi ih zastrašili. Pri?e o malim divljacima, koje nisi vidio sve dok ti ne prerežu grkljan, a sad je jedan takav bio u njihovom gradu, u njihovoj kr?mi.

- On je kriv! Sigurno je on kriv za mrtve s groblja! ? viknuo je jedan visoki plavokosi sjevernjak.

- Ubijte ga! ? povikao je netko drugi.

- Rilks, donesi uže! Objesit ?emo ovog demona! ? povikao je plavokosi prema debelom kr?maru.

Trol je promrmljao nešto u svoju obranu, ali nitko ga nije slušao. Dvojica sjevernjaka su ga ve? ulovili za ruke. Kr?mar je nestao iza jednih vrata. Nitko nije obra?ao pažnju na iluminata koji je ve? nekoliko dana boravio u njihovom gradu, a koji se polako ustao iz svoje stolice. Razgrnuo je nekoliko sjevernjaka nevjerojatnom lako?om.

- Ostavite maloga na miru! ? povikao je snažnim glasom ? On nije onaj kojeg tražite!

- Kako ti to znaš? Možda ste u dosluhu, možda ste zajedno sve to isplanirali! ? opet je onaj plavokosi progovorio.

Iluminat mu nije odgovorio. Napravio je par koraka prema njemu. Uhvatio ga je ljevicom za vrat, a desnicom udario po licu. Jasno se moglo ?uti pucanje nosa. Ljudi su se uplašeno odmaknuli na par koraka od iluminata i trola.

- On nije onaj kojeg tražite! A nisam niti ja! Ako želite spreman sam vam to dokazati. Izazovom snage! ? vikao je iluminat.

Sjevernjaci nisu namjeravali izazvati ovog ?ovjeka na dvoboj. Iluminat je bio visok i krupan ?ovjek, a njegov veliki dvoru?ni ma? mu je uvijek bio na dohvat ruke. Imao je gustu i bujnu tamnu kosu, prošaranu sa nekoliko sijedih koje su odavale njegove godine. Iako je vidio ?etrdeset dvije zime još je bio snažniji od ve?ine sjevernjaka u gradu, a možda i od samog zapovjednika Tritaha. Nitko se nije usudio boriti protiv njega. Sjevernjaci zasada nisu imali izbora, morali su ih ostaviti na miru.

- Sjedi za moj stol, maleni ? rekao je iluminat trolu.

- Hvala vam na pomo?i - odgovorio je trol dok je sjedao za stolicu.

- Ništa, ništa. Ne volim kad nevini bivaju optuženi za djela koja nisu po?inili. No pustimo sad to na stranu, mislim da bismo se trebali upoznati. Ja sam Walsetar.

- Walsetar? Ser Walsetar Lonesword, zmajomor i pripadnik reda iluminata? Najve?i vitez današnjice? ? u ?udu je zapitao trol.

- Hm, da. Taj sam, glavom i bradom, a kako li se ti zoveš? ? upitao je iluminat.

- Ja? Gospodine, ja sam samo obi?an trol po imenu Thomas Quickfoot.

- Thomas Quickfoot? Onaj Thomas Quickfoot? Najbrži i najspretniji lopov sve od Girsa na jugu, pa do Markwesta na sjeveru?

- Ovaj, zar me stvarno prati takav glas? ? upitao je ponosno Thomas.

- Da, uistinu. Mnogi iluminati bi se voljeli do?epati tvojih dlakavih nogu i objesiti te za njih na Kravenovom trgu u Sunderu. ? odgovorio je Walsetar.

- A, joj. Ima li smisla sad bježati? ? prestrašeno je upitao trol.

- Baš i ne. Teško bi mi pobjegao bez pomo?i, a sjeti se da nisi ostavio baš najbolji prvi dojam u gradu. Uostalom ja imam važnijeg posla od hvatanja jednog lopovskog trola.

- Dakle, ne?ete me objesiti za noge na Kravenovom trgu.

- Ja ne?u, ali ne mogu isto re?i za svog nau?nika. Možda on pomisli da bi bilo lijepo kad bi doveo traženog lopova pred Svijetlo vije?e. ? odgovorio je iluminat.

- Ovaj, možete li ga možda odgovoriti od te ideje, ako obe?am da ?u se promijeniti? Možda bih vam mogao biti pratilac, tako da me imate pod kontrolom. Spreman sam vam služiti najbolje što znam. Siguran sam da bi vam neke moje usluge bile od koristi. Bilo što, samo ne želim ponovo na Kravenov trg.

- Hm, zanimljiva ideja. Iako ja stvarno ne znam koje bi tvoje vještine mogle biti meni od koristi, ti nisi jedini koji tako razmišlja.

- Da li to zna?i da prihva?ate moj prijedlog? ? upitao je trol pun nade.

- To zna?i, moj maleni prijatelju, da ?emo ja i ti zajedno pri?ekati Tiriel, a onda ?emo vidjeti kako dalje. ? odgovorio je iluminat.

- Vi znate Tiriel? ? za?u?en je bio Thomas.

- Da, upoznali smo se prije osam godina i otada smo, pa moglo bi se re?i prijatelji. Prije tri tjedna me zamolila da se uputim u ovaj gradi? i do?ekam jednog trola, tebe. Rekla mi je da ti poru?im da ?e malo kasniti.

- Ona uvijek kasni.

- Pa znaš kakve su žene, uvijek moraju još nešto obaviti prije nego krenu na put, sve mora biti savršeno. ? sa smiješkom je odgovorio Walsetar.

- Da, ali to zna biti frustriraju?e. ? rekao je trol.

- Hajde pusti sad to, ve? je kasno i vrijeme je za krevet. Sutra ?emo pri?ati. Jedna prazna soba te ve? ?eka tri dana i siguran sam da si nestrpljiv da legneš u udoban krevet. ? rekao je iluminat, te se zajedno sa trolom uputio prema sobama.

* * *

Prvi traci zore su se probijali kroz poluotvoreni prozor zapovjednikove sobe. Tritah je s teškom mukom zaspao, mu?ile su ga brige s groblja. Kad je napokon uspio zaspati bio je to jalov san. Sanjao je mrtvace kako ga love, kako ga živog jedu, trgaju komade mesa s njegovog tijela. Za?ulo se glasno udaranje po vratima sobe. Odgovora nije bilo. Udaranje se još jednom za?ulo.

- Tko je!? ? ljutito je upitao Tritah o?ito uzrujan ovim ranojutarnjim bu?enjem.

- Oprostite, ali rekli ste da vas probudimo u zoru. ? bojažljivo je odgovorio stražar koji je otvorio vrata.

- Ha? ? na trenutak ga je zbunjeno pogledao zapovjednik, a onda se sjetio. ? Da, da, naravno. Dobro si u?inio. Možeš i?i, Borwe, budan sam. ? rekao je Tritah i pokretom ruke dao znak stražaru da iza?e iz sobe.

Polako se ustao iz kreveta, pokušavaju?i zatomiti bol u rebrima. Pogledao je ožiljak ispod desne ruke, bio je duga?ak i star ve? sedam godina. Sjetio se dana kad mu je sjekira jednog urka na tom mjestu probila oklop. Urk nije do?ekao sljede?i dan, ali ostavio je svoj trag na njemu. Trag koji ga slijedi i dan danas. Dok se polako obla?io, Tritah se prisje?ao tog okršaja. Skupina urkova je provalila kroz Sjeverni prolaz u Norland. Spalili su nekoliko sela i jedan manji gradi?, sve dok ih nije odlu?io zaustaviti. Poveo je sa sobom oko stotinjak ljudi, te iako je urkova bilo gotovo tri puta manje, vratilo ih se jedva dvadesetak. Ipak upitno je da li bi se itko vratio da zaslugom sre?e ili Bogova, jedna strijela nije probila vrat vo?i urkova, onom koji je obilježio Tritaha.

Tritah je završio s obla?enjem te izašao iz svoje sobe, prošao kroz svoj ured i na kraju na ulicu. Poslao je jednog od stražara po starog Willa, a zatim se zaputio prema groblju. Prošao je pokraj "Sjeverne zvijezde", a zatim preko mosta i dospio na glavni trg grada, gdje je zastao. Svega pedesetak metara desno od njega nalazio se zimodom, hram sjevernoj bra?i, ali to nije bio razlog njegova zastoja.

Ispred njega se uzdizao kip Loskorota Mo?nog. Prvog kralja Norlanda, koji je dao sagraditi Krotlos. Tada je Krotlos bio samo utvrda na važnom planinsko prolazu, no sada, tristotinjak godina kasnije, se razvio u pravi mali grad. Tritah je gledao taj kip s divljenjem i nadom da ?e sve biti u redu, no ipak duboko u njemu se uzdizao strah prema doga?ajima koji ?e uslijediti. Nadao se da ovo ne?e biti kraj njegova rodnog grada. Stajao je ispred kipa još par trenutaka, a zatim je produžio prema groblju.

Kad je stigao, tamo su ga ?ekala ?etvorica stražara, svi budni. Dobro je, barem me moji vojnici još slušaju, pomislio je Tritah.

- Koji je od vas stigao sino? prvi ovdje? ? upitao je zapovjednik ?vrstim glasom.

- Ja, zapovjedni?e. ? odgovorio je Storah pomalo bojažljivo.

- I što si vidio kad si stigao? ? upitao je Tritah.

Storah je pri?ekao par trenutaka, kao da se pokušava sabrati i prisjetiti ne?ega što je htio zaboraviti, a zatim je ispri?ao zapovjedniku najbolje što je mogao sve doga?aje od vriska kojeg je ?uo, preko njegova dolaska na groblje pa do same bitke. Dok je još to pri?ao zapovjednik je poslao jednog od stražara po vrhovnog zimonosca Dhiorana, a nekoliko trenutaka kasnije stigao je i stari Will. Kad je Storah završio s opisivanjem Tritah je njega i ostale stražare otpustio i poslao na odmor.

- Will, što ti misliš što se sino? dogodilo? ? upitao je zapovjednik starog vojnika.

- Mrtvi su oživjeli, napali nas, a mi smo ih ubili. ? odgovorio je Will.

- Ali zašto su mrtvi oživjeli? To me zanima?

- Ne znam Tritah. Možda je rije? o nekakvoj zloj magiji ili je pak stigao smak svijeta, ali stvarno ne znam.

- Ja znam! ? doletio je snažan glas njima iza le?a.

Tritah i Will su se obojica okrenuli, a pred njima je stajao visok ?ovjek, bujne tamne kose s nekoliko sijedih pramenova. Izgledao je kao da ima ?etrdesetak godina, bio je visok i snažan. Nosio je bijelu košulju, a na prsima mu je blještalo zlatno sunce. Tritah je prepoznao tog stranca. Stigao je u grad prije nekoliko dana, pratio ga je bio još jedan mladi?, vjerojatno sluga ili štitonoša, no on sada nije bio ovdje.

- A tko si ti? ? upitao je zapovjednik Krotlosa.

- Ja sam ser Walsetar Lonesword od svetog reda iluminata.

- ?uo sam ja za vas iluminate. Vi južnjaci ste stvarno ?udni. Putuju?i vitezovi koji se bore protiv zla i kojekakve druge gluposti. ? rekao je zapovjednik.

- Mra?ni dolaze po vas. Vratili su se, a vi bezbožnici ste im prvi na udaru. Sjetit ?ete se mojih rije?i prije nego što umrete. ? odgovorio je iluminat, a zatim se okrenuo na peti i otišao.

- O ?emu to ovaj lu?ak govori. ? dobacio je zapovjednik Willu.

- Ne bih znao, gospodine. Ne razumijem se baš puno u južnja?ke vjere. Ipak možda je u pravu. ? odgovorio je Will.

- Zar ti stvarno misliš da ti, kako ih je nazvao, Mra?ni dolaze uništiti nas? ? za?u?eno je upitao Tritah.

- Možda ne ti Mra?ni, ali nešto, nekakva sila, tamna sila je ovdje sino? djelovala i da, bojim se da joj je cilj uništiti nas.

-Ne znam, ali što god da je, ja namjeravam otkriti zbog ?ega su sino? mrtvaci hodali. Hajde idemo pregledati groblje možda otkrijemo nešto zanimljivo. ? rekao je zapovjednik.

Will i Tritah su zajedno pregledali svaki djeli? groblja. Ušli su u svaki grob i detaljno ga pregledali, pretražili svako tijelo i svaku kost onih koji su tamo bili pokopani sve do sino?, taže?i nešto, bilo što, ali iako su tražili satima nisu našli ništa što bi im imalo rasvijetlilo situaciju. Kad su završili te došli do izlaza tamo ih je ?ekao vrhovni zimonosac Krotlosa Dhioran Gwain, koji o?ito nije bio zadovoljan.

- Nisam proveo cijelu no? pregledavaju?i stare spise, da bih sada gubio vrijeme ?ekaju?i te dok pregledavaš grobove i leševe. ? ljutito je rekao zimonosac.

- Daj za?epi s tim prigovorima i reci mi jesi li što otkrio! ? naredio je Tritah.

- Nisam ja tamo neki tvoj vojni?i? da mi možeš tako nare?ivati. ? odgovorio je Gwain o?ito uzrujan Tritahovim tonom.

- Gubim strpljenje s tobom star?e. Reci mi što si otkrio ili ?eš požaliti. ? Tritah nije popuštao.

- Ništa! ? prkosno je odgovorio Dhioran, te se okrenuo na peti i krenuo prema zimodomu.

- Will, daj mi svoj bodež! ? naredio je zapovjednik.

- Zašto? ? na trenutak je zbunjeno upitao stari vojnik.

- Zaklat ?u ovu svinju. Nisam siguran da ?e biti baš ugodna gozba jer je on samo kost ili koža, ali hej, bolje išta nego ništa. ? rekao je Tritah te uzeo nož kojeg mu je pružio Will.

?uvši te rije?i Dhioran je na trenutak zastao, a zatim se polako okrenuo. Tritah je stvarno hodao prema njemu, drže?i bodež u desnoj ruci. Strah se polako uvukao u njegovo srce. Kratka oštrica je bljeskala na jutarnjem suncu.

- Ne bi se usudio. ? promucao je zimonosac.

Zapovjednik Krotlosa se nije zaustavljao, sad je ve? bio na samo par koraka od Dhiorana, kojemu se strah još više uvukao u kosti. Tritah nikad prije nije pokušao nešto ovako, nikad prije nije bio ovako agresivan. Dhioran nije imao izbora, ovog puta je morao popustiti.

- Zadnja prilika. ? tiho je rekao zapovjednik, ali dovoljno glasno da ga zimonosac ?uje.

- Rekao sam ti ve?. Nisam otkrio ništa. Nigdje se mrtvi uop?e ne spominju, osim u knjigama o njihovom pokapanju, ali tamo nema govora ništa o tome da bi mogli opet oživjeti.

- Gwain, imaš jednu od ve?ih knjižnica u cijelom kraljevstvu i kažeš da u cijeloj toj knjižnici nema ništa o tome da bi mrtvi mogli hodati. ? rekao je Tritah.

- Da, moja knjižnica je uistinu velika i nisam imao dovoljno vremena da detaljno pregledam sve knjige u njoj, ali dosad nisam pronašao ništa korisno, osim? - odgovorio je zimonosac, a onda zastao.

- Osim što? ? nestrpljivo je upitao zapovjednik.

- Pa, u jednoj knjizi se spominje razgovor izme?u ?uvara i Borca. To je njihov razgovor na kraju tisu?ljetne bitke i na kraju tog razgovora, Borac kaže ?uvaru da se previše pouzdaje u obi?ne smrtnike i da ?e mu oni na kraju biti propast, a ?uvar njemu odgovara da ?e svi oni koje je Ratnik osudio na smrt na kraju do?i i suditi mu.

- I ti vjeruješ u to? ? za?u?eno je upitao Tritah.

- Da, ja vjerujem u to, ali je li kraj sada stigao ili nije, to ne znam. ?injenica ostaje da je ju?er u Krotlosu bio dan Ratnika. ? odgovorio je Dhioran.

- Dakle sve što mi nudiš jesu neke vjerske gluposti o smaku svijeta. ? razo?arano je rekao zapovjednik, a onda ljutito nadodao. ? Hajde, gubi mi se s o?iju dok se nisam predomislio i zaklao te.

Dhioran nije ?ekao da mu to Tritah re?e dvaput ve? se istog trenutka okrenuo i krenuo prema zimodomu. Na licu mu se pojavilo olakšanje, ali strah iz njegova srca nije nestao.

- Što sad, zapovjedni?e? ? upitao je Will Tritaha, nakon što je zimonosac nestao izvan dosega njihovih o?iju.

- Will, pošalji izvi?a?e na sve strane oko Krotlosa, želim znati ako se i samo jedna ptica pomakne u krugu od pedeset kilometar odavde. Podijeli ih u parove ili trojce, ali nikako u ve?e skupine i neka se svi vrate u roku od dva najviše tri dana, tad ?emo vidjeti tko je što otkrio. ? rekao je zapovjednik.

- Odmah ?u to u?initi. ? odgovorio je Will.

- Još samo nešto, Will. Želim da ti izvidiš podru?je uz Sivi prolaz. Imam osje?aj da se nešto doga?a u Greylandu. Povedi Reva sa sobom, on je snažan i opasan sa tom svojom sjekirom, ako sam u pravu mogao bi ti zatrebati netko takav

Da, gospodine. ? rekao je Will i spremao se krenuti, a onda je zastao. ? Još samo nešto, gospodine.

- Što je Will?

- Kr?mar Rilks je sino? došao sa Wendelom i Braksom. Rekli su mi da su prvo bili kod vas, ali da su ih Jayden i Borwe otpravili jer niste htjeli da vas se ometa. Tvrdili su da su vidjeli trola i da je on sad u Rilksovoj kr?mi, a da ga brani onaj vitez južnjak. Wendel je imao slomljen nos. Tako?er su tvrdili su da je to južnjak u?inio. Njih trojica, a vjerojatno i mnogi drugi misle da su taj južnjak i trol zapravo odgovorni za sino?nje doga?aje. Možda bi ste htjeli to ispitati.

- I ti mi to sada kažeš? Zašto mi to nisi rekao ranije, pa sam budalu mogao ispitati tu dok mi je bio pod nosom! ? ljutit je bio Tritah.

- Pa malo mi se smetnulo s uma, uostalom taj južnjak se ?ini snažnim, bolje ga je ispitati dok imate deset dobrih mladi?a pored sebe nego jednog oronulog vojnika.

- Da, da, dobro! Razgovarat ?u sa Rilksom. Sad idi i u?ini kao što sam ti rekao.

Will nije odgovorio, samo je klimnuo glavom i ostavio Tritaha samog sa njegovim mislima, a te misli nisu bile dobre. Tritah se brinuo, ma koliko god on bio protiv vjere, bojao se da se gnjev bogova okomio na njega. Koje bi drugo objašnjenje moglo postojati. Tko osim bogova bi mogao biti toliko mo?an da oživi mrtve. Tritah je znao odgovor i bojao ga se. Nitko, pomislio je. Bogovi su se okomili na nas, a mi ne možemo u?initi ništa drugo nego umrijeti bore?i se protiv njih. Strah mu se polako uvla?io u kosti, ne onaj pani?ni strah, nego istinska strava, pravi užas. Zapovjednik Krotlosa nije bio ?ovjek koji je volio strah, dapa?e sa strahom koji je rastao u njemu, barem dvostruko brže se dizao gnjev i bijes. Tritah je više od i?ega mrzio osje?aj bespomo?nosti, a sad se osje?ao bespomo?nije nego ikada u životu, a što je još gore Rilks se opet nešto žalio. Taj debeli kr?mar se stalno žali, trolovi dovraga, što li ?e još izmisliti, pomislio je, no svejedno morat ?e ga posjetiti. Zapravo, da mu je netko ju?er spominjao trolove vjerojatno bi pomislio da je lud, ali sada je bio spreman povjerovati da se jedan nalazi tu u njegovom gradu. S tim mislima, Tritah je krenuo prema Rilksovoj kr?mi.

Ponovo je prošao pored kipa Loskorota Mo?nog i zimodoma, te preko mosta. Bio je bijesan na sve oko sebe. Na Bogove zato što je napokon povjerovao da postoje. Na Dhiorana zato što je uvijek bio bijesan na njega, na Willa, jer mu nije rekao za južnjaka i trola i zato jer je mislio da je taj južnjak prejak za njega, na sebe zato što se u ovom zadnjem možda i slagao sa Willom. Bio je bijesan na cijeli svijet. Bio je bijesan ?ak i na svoj bijes. Kad je stigao do kr?me, skoro je razvalio vrata ulaskom. Ugledao je južnjaka na drugom kraju kr?me kako jede za jednim stolom, a nasuprot njemu sjedio je mali ?ovje?uljak, vjerojatno trol. Veliki ma? je bio naslonjen na stolici pokraj iluminata. Rilks je nestao iza nekih vrata ?im se zapovjednik pojavio.

- Što je bilo? Jesi li se malo opametio i došao zatražiti moju pomo?? ? podrugljivo je upitao južnjak.

- Ne! Želim znati, kakve veze vas dvojica imate sa sino?njim doga?ajima! Ako treba izvu?i to silom iz vas dvojice. ? bijesno je odgovorio zapovjednik.

- Ako je istina da ja mogu dignuti mrtve iz groba, zašto misliš da bi ti onda mogao izvu?i išta silom iz mene. ? odgovorio je iluminat.

- Nisam rekao da si ih ti oživio, ve? da samo imaš nekakve veze s tim, a mene zanima kakve, a to ?u i saznati.

- Onda si ve?a budala nego što sam i mislio, a mislio sam da si najve?a budala na svijetu. Zapravo se ?udim kako je ovaj grad opstao toliko dugo pod tvojim zapovjedništvom.

- Moli se svojim bogovima da ne saznaš.

- Ja imam samo jednog Boga, L'darida, gospodara svjetla i on mi daje svu snagu koju trebam, za razliku od vas barbara. ? odgovorio je Walsetar

- Dosta je bilo ove sva?e! ? za?uo se ženski glas koji je došao iza Tritaha.

- Tiriel! ? povikao je trol i potr?ao u zagrljaj prekrasnoj crnokosoj ženi koja je stajala iza Tritaha.

Tritah je se sje?ao, upoznao ju je prije nekih devet godina. Bila je to ona paklena godina kad su urci svako malo provaljivali u Norland. Te godine nije se imalo mira, stalno je klao crne divljake, a oni su stalno dolazili, svaki put u sve ve?em broju. Te godine se ona pojavila, te mu nekoliko puta spasila život, kao i on njoj. Bila je prekrasna, ali i nevjerojatno smrtonosna, njezini ma?evi su bili blještavo bijeli, oštriji i od same svijetlosti. S njom su putovala još dvojica ljudi i jedan patuljak, njihova lica i imena je zaboravio, ali nje se sje?ao. Nije se nimalo promijenila, nije ostarjela niti dana, no to ga nije previše za?udilo, oko nje je uvijek bila nekakva ?udna aura, druk?iji zrak.

- Otkud ti ovdje? ? za?u?eno je upitao Tritah.

- Imam nekog posla na sjeveru, a dogovorila sam se sa prijateljima da ?emo se na?i ovdje, kako bih i tebe posjetila usput.

- Ova dvojica su ti prijatelji?

- Da, jako dobri prijatelji, ali vidim da se niste baš najbolje upoznali. ? rekla je i nasmiješila se.

- Drago mi je što si došla, dobro ?e mi do?i tvoja pomo?.

- Urci? ? upitala je Tiriel.

- Ne. ? odmahnuo je Tritah glavom. ? Sino? su se mrtvi u Krotlosu dignuli na noge i napali nas.

- Toga sam se i bojala. ? rekla je.

- Zar nešto znaš o njima? ? za?u?eno je upitao Tritah.

- Da. ? odgovorila je. ? Nažalost, znam.

- Sjednimo, pa mi ispri?aj. Reci mi sve što znaš. ? rekao je Tritah.

Sjeli su svi ?etvero za jedan stol. Tritah je naredio Rilksu da zaklju?a kr?mu i nikoga ne pušta, ali iako se Rilks bunio, zapravo nije imao izbora, te ga je na kraju poslušao, a zatim je Tritah i njega otpravio iz prostorije. Kad su se napokon smjestili, Tiriel je zapo?ela govoriti.

- Cijeli Greyland je pod najezdom mrtvih, po?elo je prije samo dva ili tri tjedna, ovisno kako u kojim krajevima. Što sam više išla prema sjeveru to je bilo gore. To je i razlog zašto kasnim. Vjerojatno bih stigla par dana ranije da se nisam zadržala. Bilo je grozno. Nikad nisam vidjela tako nešto. Sela, gradovi svi pod najezdom mrtvih. Ubiješ ih jednom, a oni se opet dignu. Naju?inkovitije oružje je bila vatra, ali ?inilo se kao da kiše i oluje prate te zvijeri svugdje. Neki od mrtvih su bili spori i bezumni, poput lutaka, nisu osje?ali bol, ali drugi, drugi su bili skoro kao da su živi, bili su brži, pametniji, ali ?inilo se da oni ipak osje?aju bol, iako malu. Tako?er se ?inilo kao da ne vole dan, uglavnom su svi napadi bili tijekom no?i.

- Ah, to su loše vijesti, ali barem mi je lakše što sam sino? Sareja poslao u Sunder i pritom mu izri?ito rekao da ide kroz Norland, a ne Greyland. Imao sam osje?aj da se tamo nešto doga?a, a sad mi je drago što sam bio u pravu, ali i žao. ? rekao je Walsetar.

- Da, pitala sam se gdje je on. Zadnji put kad smo se vidjeli nije se micao niti dva metra od tebe, nadam se da ?e ga u Sunderu shvatiti ozbiljno.

- I ja, nažalost u Svijetlom vije?u sve je više korumpiranih i pokvarenih solariona, koji se previše brinu za sebe, a ne za narod. Mnogi od njih više i ne vjeruju u Mra?ne i L'darida. Nažalost niti s iluminatima u vije?u situacija nije bolja, ve?ina su prestari i previše oprezni. Jedina nada nam je da bi pokoji putuju?i ili mla?i iluminat mogao shvatiti Sareja ozbiljno, te do?i ovamo na sjever. Ali što se ti?e organizirane vojske, to se ne?e dogoditi.

- Danas mi dolaze samo loše vijesti, no Tiriel, što ti misliš zašto mrtvi ponovno hodaju? ? upitao je Tritah.

- Ne znam, ali saznat ?u.

- Kako? ? upitao je Thomas.

- Jednostavno, i?i ?u prema sjeveru, u planine, tamo odakle mrtvi dolaze.

- Zar nisi rekla da se dižu iz grobova. ? upitao je Tritah.

- Da, ali ?ini se da dolaze tako?er iz Bloodlanda. I sam znaš koliko je mrtvih tamo, koliko je ljudi, urkova i patuljaka tamo poginulo, a i Planina o?aja je u blizini. Imam osje?aj da tamo zapravo leži uzrok ovome. Uostalom idem na sjever i zato jer me Kotrad Hornsound, sin Rokratha Hornsounda, onog patuljka s kojim sam putovala neko vrijeme, pozvao. Zapravo zato sam i krenula na sjever.

- Da, pitao sam se gdje je patuljak, a i ostatak tvoje družine. Nisu došli s tobom?

- Ne, oni su poginuli prije kraja one godine kad smo se upoznali. Urci su ih ubili, ja sam jedina preživjela. ? izrekla je to Tiriel s velikom mukom.

- Žao mi je što to ?ujem. ? odgovorio je Tritah.

- Nema veze. Sad moramo osigurati sigurnost Krotlosa. ? odgovorila je Tiriel, no o?i su joj se neprimjetno zasuzile, na spomen njezinih prijatelja.

- Upravo sam poslao izvidnike. Što još možemo u?initi?

- Moramo spaliti sve mrtvace u blizini Krotlosa, ako se ne varam postoji još jedno groblje, na oko pet kilometara odavde.

- Da, kako li sam samo to zaboravio. No Dhioran ne?e biti sretan ako krenemo otkapati i spaljivati mrtve.

- Otkad se ti brineš za to ho?e li on biti sretan. Hajdemo, okupi svoje vojnike, moramo biti gotovi s time prije mraka, osim ako ne želiš još jednu bitku protiv mrtvih. ? rekla je Tiriel.


(napomena: jos bi se moglo napisati o tome kako su spalili mrtve na tom drugom groblju, ali u tom trenutku mi se nije dalo, a u drugom sam poglavlju vec ionako objasnio sve sto je bilo vazno iz tog dijela)

[Miles]

Po?etak romana? Djeluje zanimljivo ali imam nekoliko dobronamjernih primjedbi na kojima, mom mišljenju, stvarno moraš poraditi.
Dakle:

Poznavajuæi starog Rilksa, krèma æe biti otvorena, kako bi ljudi uz èašicu porazgovarali o veèerašnjim dogaðajima, pomislio je Tritah, pomislio je i da sam popije nešto, Bogovi, ako postoje, su znali, a i on sam da bi mu dobro došlo, no onda je odustao, sutra ga oèekuje težak dan, a san æe ga bolje odmoriti od bilo kakva vina.

Ovdje ima 4 re?enica:Poznavajuæi starog Rilksa, krèma æe biti otvorena, kako bi ljudi uz èašicu porazgovarali o veèerašnjim dogaðajima, pomislio je Tritah. Pomislio je i da sam popije nešto.Bogovi, ako postoje, su znali, a i on sam da bi mu dobro došlo, no onda je odustao.Sutra ga oèekuje težak dan, a san æe ga bolje odmoriti od bilo kakva vina.
Ništa strašno, ali ovo iznosim samo da ubudu?e malo više pažnje obratiš na konstrukciju re?enica.

Par minuta nakon što je zapovjednik Tritah Dank prošao pokraj krème, nešto je izašlo iz sjena kliznulo prema vratima "Sjeverne zvijezde", kako se zvala ta ustanova. Veæ se dva dana skriva u sjenama i sad mu je veæ stvarno bilo dosta toga. Ona opet kasni, ona uvijek kasni, pomislio je.

Ovaj ti je prelaz malo nepretan. Ja sam tek u sljede?em pasusu shvatio da si prešao na drugog lika.
A sad ostatak: Borba sa kosturima djeluje pomalo mlako, bez ikakve tenzije ili uzbu?enja, kao da je prepri?avaš. S druge strane, verbalni sukob izme?u Tritaha i sve?enika djeluje isforsirano i pomalo vješta?ki. MIslim da sam ti o tome ve? govorio kod prošle pri?e, zar ne? Ono kad Tritah zaprijeti sve?eniku da ?e ga ubiti je još više vješta?ki. Dobro, želiš pokazati da se ljudi me?usobno mrze i da je Tritah pravo zajeban ali ni Dhioran nije ma?ji kašalj. ?ovjek je ipak vrhovni sve?enik koji je sigurno mo?an ?im je na toj funkciji pa se njegov toliki strah doima neuvjerljivim. I još nešto, Tritah možda jest zajeban ali meni iz pro?itanog više li?i na kakvog uli?nog siledžiju a takvi ne postaju zapovjednicima.
Eto. Kao što rekoh, ovo je sve dobronamjerno a ti vidi šta ?eš s tim uraditi.

[Hamenaglar]

Hm... da nisi prvi koji mi govori da mi sukob Tritaha i Dhiorana, nije uvjerljiv. Cini se da cu se tim dijelom morati ozbiljnije pozabaviti. Hm.. sto se tice onog prijelaza, mozda da ga sredim sa one 3 zvjezdice. Sto se tice bitke, ne znam, svi ti moji opisi borbe su nekako prepricavanje. Niti meni se bas ne svidja, ne mogu postici potrebnu dinamiku, nikako. Evo bas sada radim na prici. Ideja, sve mi se svidja, ali nekako mi je sve premlako.

Ako imas koji konkretan prijedlog bio bih jako sretan. Takodjer jel bih ti mogao poslati i dio drugog poglavlja ( napisao sam prvu polovicu ), pa da mi kazes sto o tome mislis.

[Miles]

Nema problema, pošalji. Samo ovih sam dana zauzet sa ispitima pa ne o?ekuj odgovor prije idu?e srijede ili ?etvrtka

[+Unknown+]

:speechless:
Ipak ?u napisati something, a to _something_, tj. komentar je - wonderful. Actually, sve [?]to Pham Nuwen napi[?]e, dotakne, izgovori, etc., poprimi neku novu dimenziju, uzvi[?]eniji oblik. Rije?i su ponekad suvi[?]ne. Moji komentari tako?er. Samo on zna [?]to ona misli. :; Jako lijepo, indeed. ( ne, ovo nije ?isto laskanje )

[Izitpajn]

Ovo je neka interna fora ili...?

[Hamenaglar]

Da, na neki nacin, sorry...

[Hamenaglar]

argh, zapravo neda mi se slati na mail, pa cu postati ovdje. Uostalom mozda i netko drugi bude imao kakav prijedlog.

DRUGO POGLAVLJE ? Bitka za Krotlos (nedovrseno)

Korak po korak, ta mo?na vojska stupa
Korak po korak, ide dalje, ne zaustavlja se
Korak po korak, u zemlji snažne tragove ostavlja
Korak po korak, sve brže i brže, sve ja?e i ja?e

Will u svojih pedeset šest godina života nikad nije vidio toliko mnoštva na jednom mjestu. Bilo ih je na tisu?e, nije ih se niti usu?ivao prebrojati, ali je bio siguran da ih ima barem pet tisu?a, a vjerojatno i više, puno više. Sve mrtvaci koji ponovno hodaju. Kretali su se polako, ali sigurno prema svom cilju, Krotlosu. Ve?ina ih nije niti imala pravo oružje, uglavnom su to bile vile, grablje, drvena koplja, sjekire za drva, nekoliko ve?ih mrtvaca je imalo velike toljage ili maljeve. Uglavnom svega par ih je imalo prave ma?eve, ali Willa to nije zavaravalo, bila je to najsmrtonosnija vojska koja je ikada marširala na Krotlos, dijelom zbog samog broja, ali puno više zbog onog što je pratilo tu vojsku. Strah i smrt. Will više nije mogao gledati taj marš, tu vojsku smrti.

Baš kad se htio odmaknuti iz svog zaklona i krenuti natrag prema Krotlosu, pogled mu je pao na jednog konjanika, jedinog u cijeloj toj vojsci. Jahao je crnog konja, a i sam je bio odjeven u crno ili se barem niti jedna druga boja nije nazirala ispod njegove duga?ke crne pelerine. Tamna kukuljica mu je skrivala lice, no onda ju je skinuo, a Will je ugledao njegovo lice, bijelo poput snijega, duga?ka kosa mu je padala niz vrata, još bjelja od njegovog lica. Konjanik je pogledavao oko sebe, pregledavao krajolik, a zatim mu je pogled stigao na liticu s koje je Will gledao i tek tad, mu je stari vojnik vidio o?i crvene poput krvi. Will ga je gledao ravno u o?i, prestrašen do bola ali u nemogu?nosti da odvrati pogled, krv je tekla iz konjanikovih o?iju ili se barem tako Willu ?inilo. Svakim trenutkom strah u njemu je sve više i više rastao, sve dok naposljetku konjanik nije uperio svoj pogled drugdje i ponovo stavio kukuljicu na glavu. Will je odahnuo, te iako je znao da ga niti jedan ?ovjek ne bi mogao vidjeti, ?inilo mu se da ga je ovaj konjanik primijetio. Nije znao kako bi to bilo mogu?e, ali bojao se da je tako, a strah je u njemu sve brže rastao.

Ne, više nije imao niti jednog trenutka za gubiti, morao je odmah krenuti prema Krotlosu. Digao se iz svog zaklona i potr?ao u šumu. Prošao je dvjestotinjak metara kroz šumu do mjesta gdje je ostavio Reva s konjima da ga ?eka.

- Što si vidio?? upitao ga je mladi vojnik.

- Vojsku smrti, barem pet tisu?a mrtvih, a možda i više, ali to nije najgore, no nemamo sad vremena o tome pri?ati. Moramo natrag u Krotlos. ? rekao je Will svom suputniku.

Tad se za?ulo režanje, a Will se polako okrenuo. Veliki vuk, vu?ica zapravo, zaklju?io je kad je bolje promotrio zvijer. No bila je tako velika, Will je u prvi tren pomislio da je rije? o snijegovuku, ali snijegovuci nisu imali sivo krzno, a imali su ve?e ralje od obi?nih vukova. Tihim glasom je naredio Revu da se ne mi?e, a zatim polako izvukao strijelu iz svog tobolca i napeo ju na lûk. Zvijer se polako približavala reže?i i pokazuju?i svoje oštre bijele o?njake, ali Will se nije dao zaplašiti, smireno je uzvra?ao pogled zvijeri, kleknuo je jednim koljenom na tlo, te naciljao. Strijela je poletjela kroz zrak brzinom vjetra i zabila se vu?ici u grkljan. Zvijer je po?ela divlje skakat i prevrtat se po zemlji pokušavaju?i svojim velikim šapama iš?upati strijelu iz vrata. Willa to nije omelo, brzo je izvadio novu strijelu i još jednom opalio. Druga strijela se zabila vu?ici to?no me?u o?i, te se zvijer srušila mrtva na pod kao pokošena.
Rev i Will nisu dugo ?ekali, odmah su se popeli na svoje konje i krenuli prema Krotlosu. Isprva su jahali kroz gustu šumu, koja im nije omogu?avala brzi napredak, ali Will je dobro poznavao te krajeve i vodio ih je spretno i mudro izme?u visokih stabala borova i smreka, te zbog toga nisu izgubili puno vremena koje je sad bilo dragocjeno. Ipak, ?im su njih dvojica pomislili da su dovoljno odmakli vojsci smrti, skrenuli su na Sivu cestu, te punim galopom jurnuli prema Krotlosu. Jahali su cijeli taj dan i nastavili put po no?i, ali nakon neka dva sata poslije zalaska sunca, zastali su.

- Will, moramo stati, konji trebaju odmor. ? progovorio je Rev.

- Znam, ali radije bih nastavio. ? odgovorio je stari vojnik.

- Zadnja dva dana iscrpli smo konje, a ovim jurenjem još i više, ako ih ne odmorimo, ne?emo na njihovim le?ima sti?i do Krotlosa.

- Rekoh da znam, ali ako nas ulove zvijeri ili mrtvaci, ne?emo uop?e sti?i do Krotlosa. ? rekao je Will, a onda nastavio. ? Ipak u pravu si, zastat ?emo, sklonit ?emo se me?u drve?em, ali ne smijemo se zadržat ovdje više od sat vremena, a i to bi moglo biti previše.

Polako su sišli s ceste, te našli zaklon me?u obližnjim drve?em. Nisu zapalili vatru, ve? su samo sjedili i šutjeli u mraku. Willwrard Helfer, ali svi su ga zvali Will, je ?esto boravio u ovim šumama. Nije on bio niti snažan niti visok ?ovjek, barem ne za Norlan?anina, ali je zato bio dobar strijelac, a nadasve snalažljiv. Znale su pro?i cijele zime, a ponekad i cijela godine, a da Will ne posjeti i jedan grad. Živio je po špiljama, samo od one hrane koju bi sam ulovio ili našao, a bio je dobar lovac, a znao je i vrlo dobro sve vrste bilja, kako ljekovite, tako i otrovne, ali sad je bio star i suhonjav, iako je još uvijek bio dobar strijelac nije bio snažan kao nekada, bujna crna kosa mu je ve? odavno po?ela sjediti. Možda bi ?ak i mogao preživjeti jednu zimu u divljini, ali više nije bio odvažan i hrabar kao kad je bio mlad. Nije imao obitelj, pa da se za nekoga morao brinuti, ali s godinama hrabrost je napustila njegovo srce. On bi volio re?i da je sada mudriji nego prije, da nema smisla više tako riskirati, uostalom sad bi stvarno bilo glupo napustiti civilizaciju i oti?i u divljinu. Vrijeme kada mrtvi hodaju zemljom je opasno, puno je pametnije živjeti u velikim gradovima iza debelih zidova, umjesto lutati divljinom da postaneš plijen mrtvima. Sad kad su mu misli ponovo pale na vojsku mrtvih, strah je ponovo ušao u njegovo srce, a pri pomisli na crnog konjanika, krv mu se sledila.

- Rev? ? obratio se Will svom suputniku, kako bi otjerao crne misli iz uma.

- Da? ? mladi vojnik je odgovorio.

- Što ti misliš o ovim mrtvima koji se dižu, o ovoj vojsci smrti. Zašto se sve to doga?a? ? upitao je stari lovac.

- Ne znam. ? odgovorio je Rev. ? Možda nas bogovi kažnjavaju, možda je stigao smak svijeta. Možda je rije? o nekakvom demonu koji nas želi uništiti. Možda onaj trol kojeg si spominjao ima nekakve veze s tim, osim ako ga ljudi nisu izmislili. Moglo bi svašta biti.

- Rev? - zapo?eo je starac, ali onda odustao. ? Nema veze, nije važno.

Mladi? ga je samo pogledao, a zatim spustio pogled na zemlju. Will ga je još jednom dobro pogledao, kao da ga tek sada prvi put vidi. Rev je bio mlad, imao je tek dvadesetak godina, ali bio je zato visok i snažan i vrlo vješt u baratanju s velikom sjekirom, od koje se zadnje tri godine, kad ju je dobio od Tritaha, nije odvajao. Krotlosom su kružile glasine, da ?ak i spava s njom, ali Rev se nikad nije obazirao na to. Bio je on šutljiv momak, za razliku od ve?ine njegovih vršnjaka, ali zato ponosan i nepokoran, poput snijegovuka ili divljeg pastuha. Duga, raš?upana i bujna crna kosa mu je padala niz vrat, a nerijetko i preko o?iju i lica. Crte lica su mu bile oštre i pravilne, a nos ravan. Will se prisjetio dana kad ga je jedne zime prije deset godina, Tritah pronašao smrznutog u divljini. Tada desetogodišnji Rev, je bio tjedan dana u šoku, nije se mogao sjetiti niti vlastitog imena. Kada se napokon sabrao, pokušao je pobje?i iz grada.. Vojnici su ga hvatali, a on ih je tukao i udarao i grizao, te je naposljetku umalo i uspio pobje?i, da ga sam Tritah nije zaustavio. Kasnije je Tritah po?eo odgajati Reva kao svog sina, a i ostali u Krotlosu su ga ubrzo prihvatili. Ipak, nitko nikad, a vjerojatno niti sam Tritah nije saznao ništa o Revu o danima prije nego što su ga našli u divljini, niti zašto je tamo bio.

- Will, mislim da bismo trebali krenuti. ? obratio mu se Rev.

- Da, u pravu si, idemo. ? rekao je Will, ustaju?i se.

Ubrzo su ponovo zajahali konje i krenuli prema Krotlosu. Mjesec je izvirio pokraj oblaka te im obasjavao put. Jahali su najbrže što su mogli, više nije bilo vremena za gubiti i obojica su to znali.

* * *

Tiriel je stajala sama na bojnom polju, zemlja je bila pokrivena leševima i natopljena krvlju. Neka od lica umrlih je prepoznala, ali nije im se mogla sjetiti imena. Hodala je kroz smrt, traže?i nešto ili pak možda bježe?i od ne?ega. Nije znala. Um joj je bio umoran, a ona je jedva stajala na nogama. Svijet oko nje je svakim trenutkom postajao sve tamniji i tamniji. Na kraju joj je tama pala na o?i, beskrajna tama, crnja od samog crnila, praznina ju je uzela i ostala je sama potpuno sama, a oko nje je bilo samo ništavilo.

Odjednom u tami se pojavilo svjetlo, a ona je potr?ala prema njemu, no svjetlo se po?elo udaljavati brže nego što se ona mogla kretati, te je na trenutak opet ostala sama izme?u ni?ega, a onda bljesak svjetlosti tako nagao i silovit da su je o?i boljele i nakon što ih je zatvorila. Glava joj je pucala, vrištala je iz sveg glasa, ali nitko ju nije ?uo.

Kad je bol prestala, otvorila je o?i. Opet je bila na bojnom polju, osje?ala je miris smrti kako se uzdiže, ali sada više nije bila sama. Na svega dvadeset koraka od nje stajao je Walsetar, a iznad njega se uzdizao ogromni crveni zmaj.

- Bojiš li se zmaja, gospodara vatre? ? upitao je zmaj iluminata.

- Ne bojim se ja niti tebe, niti i?ega drugoga! ? odrješito je odgovorio Walsetar, podižu?i svoj veliki ma?.

U sljede?em trenutku, zmaj se spremao za napad, ali lagani vjetar je zapuhao, a u njemu se ?uo glas, tih ali postojan, slabašan ali odlu?an. Pitanje se pojavilo u vjetru i zmaj je nestao, pobjegao u visine, dok je zrak oko sebe zasipao vatrom. No vjetar nije pratio zmaja, ve? se zaigrao oko Walsetara, a glas koji je u po?etku bio jedva ?ujan, sad je postajao snažniji i glasniji svakim trenutkom.

- Bojiš li se smrti? ? bilo je pitanje koje je nosio vjetar.

- Ne bojim se ja ni?ega! ? odgovorio je ponovo Walsetar.

Oblaci su se pojavili na nebu i nebo se zacrnilo, vjetar je od laganog prerastao u olujni. Stabla su letjela kroz zrak iš?upana iz same zemlje, a u središtu te oluje jahao je crni konjanik, jahao je brzo i snažno. Letio je kroz zrak ili se tako Tiriel ?inilo, a onda je stao. Konjanik je sišao sa svog crnog pastuha i krenuo prema Walsetaru. Na Tiriel se nije niti obazirao kao da ne postoji. Izvukao je svoj ma? iz korica, a tama se spustila na bojište. Pokušala je vikati, upozoriti Walsetara, ali njezin glas nije imao snagu, a ona više ništa nije vidjela. Samo je ?ula zveket ma?eva, zatim stenjanje i na kraju je ostala samo tišina.

Na trenutak je opet bila sama u ništavilu ili joj se barem tako ?inilo, a onda se svijetlo ponovno pojavilo. Nebo je i dalje bilo obla?no, a olujni vjetar je puhao kroz bojište na kojem je beživotno ležalo Walsetarovo tijelo. Crni konjanik se sad pojavio pred njom i ona mu je ugledala lice, bijelo poput snijega, sa dva para krvavo crvenih o?iju. Pokušala je govoriti, pomaknuti se, ali nije mogla, bila je paralizirana. U daljini se pojavio zvuk udaranja bubnja. Približavao se brzo i svakim trenutkom je postajao sve snažniji i odlu?niji. Zvuk se poja?avao sve dok nije postao tako glasan da joj je svaki novi udarac bio poput napada na um. Nije to više mogla izdržati, pokrila je uši i sklup?ala se na tlu, pokušavaju?i otjerati bol.

Odjednom udaranje bubnja je prestalo. Tiriel je otvorila o?i i shvatila da se nalazi u šumi. Stabla su bila visoka i tamna, a liš?e sivo. Traci svjetlosti su jedva dopirali kroz guste krošnje, ali ona ih je svejedno mogla vidjeti. Bili su svuda oko nje, njihova blijeda lica su bila ?vrsta poput stijena, a njihove o?i nisu skidale pogled s nje. Liš?e je šuštalo na vjetru i izgovaralo njezino ime, a onda se probudila.

Na otvorenim vratima njezine sobe stajala je niska sjena. Slaba svijetlost koja je dopirala iz svije?e koju je sjena držala u ruci je nakon jednog duga?kog trenutka omogu?ila da prepozna Thomasa. Polako se pridigla u sjede?i položaj prekrivaju?i dekom svoje golo tijelo. Trol je sporim i opreznim koracima prišao njenom krevetu i tiho prozborio.

- Upravo sam bio pored ku?e zapovjednika.

- Zašto? Što si tamo radio? ? upitala je Tiriel.

- Zašto, ne znam niti sam. Nisam mogao zaspati pa sam htio malo protegnuti noge i udahnuti svježeg zraka. Iskrao sam se iz svoje sobe i prošetao gradom. Neko vrijeme sam hodao, nisam niti sam znao koliko dugo ili u kojem smjeru sam išao, dosta sam razmišljao. Uglavnom, tako sam ja hodao i posve nesvjesno došao do ku?e zapovjednika i tamo sam ugledao jednog starog vojnika, ako se ne varam to je bio Will. Vi?ao sam ga prije i uvijek je bio blizu zapovjednika.

- Da, znam za njega. Kad sam bila ovdje zadnji put, prije devet godina, ve? tada je Will bio jedini ?ovjek kojemu je Tritah u potpunosti vjerovao, iako se zapravo nisu dugo poznavali, tek godinu ili dvije.

- Valjda, ne znam. Ovaj, gdje sam stao? - Thomas je uzeo trenutak pauze da sredi misli, a zatim nastavio - ? ah, da. Uglavnom, tako sam ja vidio da se Will vratio sa svog putovanja, na kojeg ga je zapovjednik poslao, te sam odlu?io ?isto onako, iz znatiželje vidjeti kakve je vijesti donio. Stoga sam se ušuljao u zapovjednikovu ku?u. Glupi stražari nisu bili niti blizu toga da me primijete.

- Da, Thomas, znam kako si dobar u šuljanju i skrivanju, ali pretpostavljam da si mi došao re?i što si saznao iz tog razgovora stoga reci. ? Tiriel je prekinula Thomasa prije nego što se ovaj po?eo hvaliti svojim najboljim umije?em.

- Dobro, dobro, ne moraš se odmah duriti. ? odgovorio je Thomas pomalo razo?arano i uvrije?eno, a zatim prije nego što je Tiriel stigla nešto izustiti u svoju obranu nastavio pri?ati ? Uglavnom, ?uo sam njihov razgovor i shvatio, da se nekakva vojska mrtvih kre?e prema Krotlosu i da bi trebali sti?i za dva ili tri dana.

Tiriel se na te rije?i toliko prenula da joj je deka iskliznula iz ruke i otkrila grudi. No ona to nije primijetila jer su joj kroz um kolale tisu?e drugih, važnijih misli. Iako je zapravo o?ekivala tako nešto, ipak je bila iznena?ena i uhva?ena nespremna. To njezino stanje iznena?enosti i zbunjenosti potrajalo je samo trenutak, prije nego što je ponovno prozborila.

- Znaš li koliko ih je. Imaš li ikakve detalje o toj vojsci, reci mi odmah sve što si ?uo.

- Nisu baš dugo razgovarali. - rekao je trol ne obra?aju?i pažnju na njezine grudi. - Will je spomenuo da ih ima negdje oko pet tisu?a, ali da nije siguran te da ih je možda i više, a opet možda i nešto manje. Tako?er je spomenuo još nekakvog crnog konjanika od kojeg mu se sledila krv u žilama , koliko sam ja shvatio. Tad sam ve? polako po?eo odlaziti i uhvatio sam samo djeli?e njihovog kasnijeg razgovora, ali ?inilo mi se da ne razgovaraju o ne?emu previše važnome, a ja nisam htio riskirati da me ulove kako prisluškujem.

- Da, dobro je. Sad odi molim te probuditi Walsetara. Morat ?u popri?ati o ovome sa njim.

- Evo, idem odmah. ? rekao je Thomas, te brzo i ne?ujno poput vjetra nestao iz njezine sobe.

Tiriel je na brzinu obukla svoje stare, ofucane hla?e i jednako staru košulju, koja je nekada možda bila zelena, ali sada je više djelovala sivo. Nije obula svoje ?izme, ve? je bosa izašla iz svoje sobe i opreznim koracima krenula prema iluminatovoj. Dok je hodala razmišljala je o svom snu i o onome što mora u?initi, nije joj bilo drago jer je dijelom naslu?ivala što bi se moglo dogoditi, a toga se i bojala. Kad je ušla u Walsetarovu sobu, primijetila je da se on upravo obla?i, ali niti njega niti nju to zapravo nije smetalo.

- Da li ti je Thomas rekao što je saznao? ? progovorila je Tiriel.

- Da, spominjao je vojsku mrtvaca koja maršira na Krotlos. Ono što mene zanima zašto si me probudila, nije da možemo puno u?initi u ovo doba no?i, svi ve? spavaju, a ta vojska koliko sam shvatio ne?e sti?i ovdje još barem dva dana. Kad vojska do?e bit ?emo spremni, koliko to god možemo biti, uostalom mi tu i ne možemo puno u?initi, jer onaj zapovjednik ima sve konce u svojim rukama, stoga možemo samo ?ekati.

- Ne, mi ne?emo ?ekati. Moramo napustiti Krotlos i to još ve?eras.

- Molim? Ali Mra?ni dolaze, ne možemo bježati od njih, ne smijemo, moramo im se suprotstaviti i pobijediti ih s miloš?u L'darida.

- Walsetar, nemamo sad vremena za vjerska trabunjanja i sukobe. Moramo oti?i iz Krotlosa odmah, naš put ne?e biti ništa manje opasan od ostajanja u Krotlosu. Samo što za Krotlos nema nade, a put koji ja predlažem? - Tiriel je zastala na trenutak ? Put koji ja predlažem je možda jednako beznadežan, ali to je put kojim ja moram i?i.

- A koji put to ti predlažeš? Put bijega od neizbježnog? Kad tada ?emo se morati sukobiti s njima.

- Ja predlažem put u Crnu šumu.

- U Crnu šumu?! Ženo jesi li ti normalna, nitko nikada nije izišao iz te šume, niti živ niti mrtav.

- To možda i je istina ili barem dovoljno blizu istine, ali mi moramo krenuti tamo i moramo krenuti odmah.

- Zašto?

Ovo pitanje je uhvatilo Tiriel nespremnu ve? po drugi put no?as, a to joj se nije ?esto doga?alo. Nije o?ekivala da bi netko nju mogao pitati zašto nešto uraditi. Ljudi su obi?no uvijek ?inili onako kako je ona govorila, no Walsetar nije obi?an ?ovjek. On je ponosan i prkosan, te ne voli slušati druge, ve? radi kako mu se prohtije. Razmišljala je na trenutak kako da mu objasni, ali je shvatila da ako mu kaže istinu, da joj on vjerojatno ne?e vjerovati ili još gore ako joj povjeruje, pomislit ?e da je vještica i napast ?e je.

- Dobro, kako ho?eš, ja idem tamo jer moram, a ti ostani ovdje ako je to ono što želiš. Ja te nemam namjeru siliti da ideš sa mnom, a i da imam sumnjam da bih uspjela.

- Tiriel, nemoj i?i tamo. Ondje nema ni?ega drugoga osim smrti.

- To je moj put, moja sudbina i ja tu nemam izbora.

- Svi imamo izbor, molim te ne idi tamo. Molim te. Znaš da ja nikada ne molim, ali sada tebe molim da ne ideš u tu Crnu šumu. Ne bih mogao podnijeti tvoju smrt.

- Zašto? ? sad je Tiriel pokušala uhvatiti Walsetara nespremnog i uspjela je.

Iluminat je stajao ispred nje i gledao ju. U?inilo joj se kao da su mu se o?i zasuzile, ali nije bila sigurna. Stajao je tako jedan dugi trenutak, kao da skuplja hrabrost za neko veliko djelo, a zatim kad ju napokon skupio, tihim, jedva ?ujnim glasom je progovorio.

- Zato jer te volim.

Kad je ?ula te rije?i Tiriel se nasmiješila. Ona nije sumnjala da Walsetar uistinu misli da ju voli. To joj je ve? odavno postalo jasno, ali ona jednostavno nije imala dovoljno povjerenja u ljubav muškaraca, koju oni tako olako daju, a zatim uzimaju.

- Ne. ? progovorila je ? Ti mene ne voliš. ?astan si i pošten i to su hvalevrijedne osobine, ali si previše ponosan. Ne slušaš druge, ponašaš se kao da si dar koji je došao od samog boga. Ne, ti mene ne voliš. Ti voliš samo sebe i svoju ?ast.

- Upravo sam pogazio svoj ponos radi tebe. Došao sam na ovaj sjever i ostavio na ?ekanju sve dužnosti koje sam imao na jugu. Samo zato jer si me ti pozvala, zar to nije dovoljan dokaz moje ljubavi prema tebi. Opet te molim, ostani ovdje sa mnom, zajedno ?emo zaustaviti mrtve.

- Ne, Walsetar, moj put je preda mnom, položen i jasan. Ja idem u Crnu šumu, s tobom ili bez tebe.

- Onda idi! Idi u smrt, kad toliko žarko želiš umrijeti. Ja i Thomas ?emo ostati ovdje i obraniti ovaj grad.

Tiriel je spustila svoj pogled na Thomasa. On i Walsetar su se dosta zbližili zadnjih dana, uvijek joj se ?inilo da svi koji ga upoznaju, odmah ga zavole. Kad je krenula na putovanje znala je da ?e ga trebati, imala je takav osje?aj, ali sada nije bila sigurna ho?e li on nju pratiti u ono što se ?inilo sigurnijom smr?u nego ostanak u gradu opsjedan vojskom mrtvaca.

- Ne. Ja idem sa Tiriel. ? progovorio je Thomas skoro bez trena razmišljanja, a Tiriel je vidno odahnula.

- Dobro. Neka bude tako. ? rekao je Walsetar suzdržavaju?i svoj bijes. ? Idite oboje. Idite u smrt. Mene nije briga.

- Hajdemo. ? rekla je Tiriel, te su ona i Thomas izašli iz Walsetarove sobe.

Krenuli su polako natrag prema Tirielinoj sobi. Oboje su šutjeli, a kad su stigli do vrata njezine sobe, Tiriel je progovorila.

- Thomas, oti?i u svoju sobu spremi se za put. Tako?er pokušaj prona?i štogod hrane ili ne?eg drugog što bi nam moglo koristiti. Na?i ?emo se kod staje.

- Nema problema, ve? jurim. ? odgovorio je Thomas.

- Eh, da još samo nešto. ? zaustila je Tiriel. ? Možeš li mi re?i koliko je sati.

- Oko ?etiri ujutro tj. negdje tri sata do zore.

- Hvala. ? odgovorila je, a zatim nestala u svojoj sobi.

Kad je ušla u sobu, prvo je obukla svoje ?izme, koje su izgledale tek u nešto boljem stanju od ostatka njezine odje?e. Zatim je na sebe nabacila svoj tanki i lagani ži?ani oklop, koji i nije pružao veliku zaštitu, ali ju zato nije niti usporavao i sputavao. Preko njega je navukla svoju staru putnu jaknu i tako ujedno i sakrila svoj oklop, te se na kraju zaogrnula u posivjelu pelerinu. Uzela je svoje ma?eve i privezala ih za le?a, a zatim se kroz prozor iskrala iz svoje sobe.

Iako je prozor njezine sobe bio oko pet metara iznad tla, ona se jako brzo i spretno spustila. Kad se našla na ?vrstom tlu, pod slabim svjetlom mjese?ine zaputila se prema Storahovoj ku?i.

Sjetila se kad je prvi put bila u Krotlosu i kad je upoznala Storaha. Darius, jedan od njenih tadašnjih suputnika je bio o?aran tada tek jedanaestogodišnjim dje?akom. Zajedno su proveli nekoliko dana, a Darius je u?io Storaha baratanju s lûkom i strijelom. Rokrath je cijelo vrijeme pokušavao uvjeriti Dariusa da je sjekira najbolje oružje, puno bolje od lûka i strijele Jerod svime time nije bio baš oduševljen. On je smatrao da se djecu ne bi trebalo u?iti ratovanju, a Tiriel se službeno slagala s njim. Darius bi na njihove rije?i to sve samo frknuo nosom, te otpjevao neku prostu narodnu pjesmu o nekom junaku za kojeg je samo on znao. ?inilo se da Storah uživa u tim pjesmicama. Uskoro su ih njih dvojica pjevali po cijele dane. Nedostajali su joj ti dani. Nedostajali su joj Rokrath i Darius, a najviše joj je nedostajao Jerod. On je bio njezin najbolji prijatelj, možda jedina osoba ikada kojoj je sve vjerovala. Jedina osoba?

Tiriel se trgnula, nije sad imalo smisla razmišljati o davnoj prošlosti. Zato se pokušala usredoto?iti na nedavnu prošlost. Ponovno je imala priliku vidjeti Storaha, prije dva dana, kad su na groblju palili mrtve. Nije to bio onaj isti dje?ak kojeg je poznavala. Sad se ?inio puno ozbiljnijim i tužnijim. Saznala je da mu je otac poginuo samo par dana nakon što je njezina družina napustila Krotlos, a da mu je prije dvije godine i majka umrla. To joj je donekle i davalo nadu, jer ga sada više ništa nije vezalo za Krotlos, osim bolnih uspomena.

Kad je stigla do njegove ku?e, pokušala je otvoriti vrata, ali bila su zaklju?ana. Thomas ne bi imao problema sa obijanjem tih vrata, ali Tiriel je samo mogla pokušati provaliti, no bojala se da bi to bilo previše bu?no i da bi tako zapravo mogla nekoga probuditi. Prokletstvo, znala sam da sam nešto zaboravila, pomislila je. Obišla je ku?u i shvatila da ne može niti kroz prozor provaliti, a da ne napravi previše buke. Ne znaju?i što bi, jednostavno je pokucala nekoliko puta na svaki prozor sve dok naposljetku nije ?ula buku koja dolazi s druge strane zida. Prozor se otvorio i pojavilo se zbunjeno Storahovo lice.

- Što je? ? upitao je.

- Moram razgovarati s tobom. Smijem li u?i?

- Da, naravno, samo malo dok ne otvorim vrata.

- Nema potrebe za tim. ? odgovorila je i jednim brzim i spretnim potezom se prebacila preko prozora i ušla u Storahovu ku?u.

- Dobro onda. O ?emu si htjela razgovarati?.

- Samo malo. ? rekla je Tiriel, a zatim je zatvorila prozor. ? Upravo sam saznala da se vojska mrtvaca kre?e prema Krotlosu.

- Što? Opet? Kako? Zašto? ? zaustio je Storah i vjerojatno bi nastavio da ga Tiriel nije prekinula.

- Ispri?at ?u ti sve što znam. Mrtvih ima oko pet tisu?a. Ne možemo ih zaustaviti. Osvojit ?e Krotlos i sravnit ?e ga sa zemljom. Vi?ala sam ve? to u Greylandu. No ne moramo svi umrijeti. Thomas i ja no?as napuštamo Krotlos.

- Zašto? ? Storah je u nevjerici razroga?io o?i. ? Bježiš od bitke. Ostavit ?eš nas da se sami borimo protiv njih.

- Ova bitka se ne može dobiti, ja to osje?am, tako mi govori svaki dio mog tijela. Ono što ja predlažem ne ?ini se ništa manje opasnim, zapravo možda ?ak i opasnijim, ali to je put za koji sam uvjerena da ima više nade, nego ostati ovdje. Ipak Walsetar se ne slaže sa mnom i on je odlu?io ostati i pomo?i obrani Krotlosa.

- Koji to put predlažeš.

- Želim da ideš sa mnom i Thomasom u Crnu šumu.

- Vi niste normalni! ? uzviknuo je Storah.

- Storah! Ne govori o stvarima o kojima ne znaš ništa, a ti ništa ne znaš o Crnoj šumi.

- Znam da se nitko iz te šume ne vra?a. Odlazak u nju je sigurnija smrt nego bacanje na ma?.

- Svi moramo jednoga dana umrijeti, ali ti stvarno ne znaš ništa o Crnoj šumi. Jesi li ikada stajao na njezinim granicama, osjetio njezin bijes, njezinu mržnju i žudnju za krvlju.

- Nisam, ali zbog ovih tvojih rije?i niti ne?u.

- Ja jesam. Stajala sam na samoj granici Crne šume. I znaš li što sam osjetila. Ništa. To je stara šuma, starija nego što ti uop?e možeš pojmiti. Zrak u njoj je težak i ustajao, mnogim ljudima se ?ini otrovnim i nepodnošljivim, ali nije tako. Stabla su tamo visoka i tamna, a krošnje guste i sive. Ne?eš tamo vidjeti niti jedan zeleni list u njoj, ali ne zato jer ih nema, ve? jer malo svjetla prodire do tla, a u tami boje se teško raspoznaju. U svakom slu?aju Crna šuma je opasna, opasnija od ve?inu drugih šuma, ali ne mora nužno biti i smrtonosna, ne za onoga koji u nju u?e s poštovanjem, umjesto s arogancijom ili pak stravom u srcu.

- I ti želiš da ja idem s tobom tamo? ? upitao je Storah u nevjerici.

- Da. Krotlos ?e sigurno pasti. Ja ti pružam šansu.

Storah je utihnuo. Nekoliko je minuta proveo u tišini razmišljaju?i. Tiriel je tako?er šutjela. Znala je da sada više nema smisla nagovarati ga. On ?e odlu?iti onako kako mu srce kaže ili se barem tako nadala.

- Dobro. I?i ?u s tobom. ? iznenada je prekinuo tišinu Storah.

- Odli?no! ? smiješak se pojavio na Tirielinom licu. ? Po?ni se spremati, kre?emo odmah. Tako?er ako imaš kakve namirnice ponesi ih. Na?i ?emo se kod staje. ? rekla je Tiriel, a zatim izašla iz Storahove ku?e, ovog puta kroz vrata.

* * *

Walsetar je ležao u svom krevetu razmišljaju?i. Danas ?e do?i, danas zapo?inje bitka mog života, preletio je tim mislim kroz svoj um, a zatim se usredoto?io na nešto drugo, na nju. Prošla su dva cijela dana otkad je otišla. Ostavila ga je u poprili?noj nevolji. Tritah je bio uzrujan ?injenicom da je ukrala dva konja i hranu za svoj put, te tako?er otela njegovog stražara. Walsetara je zamalo strpao u zatvor, a htio je ?ak i krenut u potjeru za Tiriel, ipak na kraju je Walsetar platio za ukradeno, te je ?ak i ponudio svoje usluge u zamjeno za otetog stražara.

Na vratima se za?ulo kucanje. Walsetar se izvukao iz kreveta i po?eo obla?iti. Kad je ve? obukao hla?e i zapo?eo zakop?avati svoju košulju, opet je za?uo kucanje.

- Naprijed. ? povikao je.

Na vratima se pojavio stražar odjeven u ži?ani oklop, prekriven crnom tunikom tunikom s grbom zlatnog ma?a okrunjenog zvijezdama. Walsetar je primijetio da su svi stražari nosili takvu tuniku tijekom zadnjih dana.

- Zapovjednik Tritah vas ?eka na isto?nom zidu. ? progovorio je stražar.

- Do?i ?u ?im se odjenem. Reci mu to. ? odgovorio je Walsetar.