Baramar je moj ( samo moj i niciji drugi, ne dam vam ga, ne mozete ga imati, no precioussss, ma salim se zapravo evo posudit cu vam malo Baramara ) fantasy svijet. Napisao sam dosta prica o njemu i pjesama. Price i pjesme su uglavnom povezane. Tj. prvo napisem pricu o necemu a onda pjesmu. Stoga cu zajedno postati i price i pjesme. Baramar je polutipicni fantasy svijet, imamo vilenjake, patuljke i ljude od tipicnih fantasy rasa, ali ima i jos nekoliko netipicnih, trolovi ( kombinacija patuljaka i hobbita ), urkovi ( veliki divlji ljudi, obicno tamne koze, pretezito barbari ), silvani ( kombinacija duhova i vilenjaka, ne mogu umrijeti ). No ovaj svijet je jos uvijek u procesu nastajanja...
No da skratim ovaj uvod, predstavljam vam pricu:
ZVUK ROGA
U davna vremena, dok je svijet još bio mlad, a zvijezde tek slika budu?nosti. U to vrijeme zemljom je kro?io Prvi. Sebe je nazivao Martel, ali otkud mu to ime nije znao, jer niti majke niti oca nije imao. Nije imao niti bra?u niti sestre, niti prijatelje ili poznanike. Bio je sam, posve sam. Jedini život koji je poznavao bio je onaj koji je gorio u njemu. Hodao je zemljom, pustom zemljom u kojoj nije bilo šuma, niti životinja, samo ogromna pustinja. Sve je bilo jednoli?no, sivo, a kad bi beskrajna siva pustinja ipak završila, pojavila bi se druga vrsta pustinje, ovog puta beskrajno plava. Oceani vode nisu bili ništa druk?iji od zemlje, osim po tome što Martel nije mogao hodati po njima ve? je morao plivati.
Vrijeme je prolazilo, ali Martel nije znao koliko brzo ili sporo, jer ga nije mjerio, a niti je mogao. Kad god bi mu pogled skrenuo prema nebu, on bi vidio samo novu pustoš, pustoš crvenila. Nije bilo sunca, niti mjeseca, tad još niti zvijezde nisu postajale. Tada još nije bilo niti izmjenjivanja no?i i dana, tame i svjetla, ve? je postojao samo sumrak, a vrijeme je prolazilo bez da ga je Prvi opažao.
Dugo je Martel znao hodati, bez prestanka, bez odmora, jer umor nije osje?ao, barem ne tjelesni umor, iako mu je um bio odavno ve? umoran od ovakvog života, ali život ipak nije prestajao. ?esto se pokušavao prisjetiti kako je nastao, kako je postao to što je sad, ali nije mogao. ?inilo mu se kao da je ovako oduvijek. Što je bilo prije nije mogao doku?iti, niti što ?e biti poslije. Poznavao je jedino samo?u i pustoš.
Ipak i najve?a pustinja mora kad-tad završiti. Jednom dok je Martel tako besciljno kro?io zemljom, naišao je na predmet kakav još nije vidio. Predmet koji nije pripadao ovdje. Svugdje oko njega je bio kamen i stijena, ali ovaj predmet je bio druk?iji. Sjajio se i presijavao zlatnom bojom, a kad ga je Martel uzeo u ruke i pregledao, vidio je da su u njega urezani znakovi. Iako nikad prije nije vidio te rune, znao ih je pro?itati.
- Puhni u Rog Života te probudi zemlju. ? izrekao je na glas urezane rije?i, ali nije bilo nikog da ga ?uje.
Martel je neko vrijeme samo stajao i pregledavao taj rog, pokušavaju?i otkriti gdje bi to trebao puhnuti. Kad je napokon shvatio kako rog funkcionira, udahnuo je punim plu?ima i puhnuo. Zvuk koji je Rog Života stvorio bio je pjesma, kakva nikad prije, a niti nikad poslije ne?e biti skladana. Bila je to pjesma sre?e, pjesma o ljubavi i ljepoti. Pjesma puna nade i stvaranja. Pjesma života. Ipak bila je to i pjesma tuge, pjesma ratova, uništenja. Pjesma pohlepe i izdaje. Bila je to tako?er pjesma smrti.
Kad je pjesma završila, Martel se osje?ao neobi?no. Nikad prije se nije tako osje?ao. Jedva je stajao na nogama, o?i su mu se sklapale, a on nije imao snage oduprijeti se, te je samo legao na zemlju i zaspao. San koji je usnuo tad bio je prekrasan. Sanjao je ogromne šume, prepune životinja i bi?a, sanjao je mora puna riba. Sanjao je i vru?u pustinju, ali i u nju je život ušao. Iznad pustinja, iznad mora, iznad šuma, na samom nebu postojao je život. Ptice su krstarile zrakom. Gdje god da se okrenuo, gdje god da je otišao, gdje god da je pogledao vidio je život. Prije nego što se probudio vidio je planinu. Bila je to visoka planina. Penjao se po njoj, ali ?inilo se da joj nema kraja. Prošao je prve oblake ali još nije mogao nazrijeti kraj, a tad mu je ruka našla slabo uporište, a on izgubio ravnotežu. Po?eo je padati. Tlo je bilo daleko, ali se jako brzo približavalo. Martel se bojao, nikad do tad nije upoznao strah, ali sada mu nije bilo pomo?i. Tad je ugledao pticu kako leti oko njega. Po?eo je oponašati njezine pokrete, neko vrijeme bezuspješno, ali na kraju ipak je poletio zrakom. Letio je i prevrtao se u zraku, tamo gdje je maloprije bio strah i bezna?e sad su u njegov um ušli sre?a i zadovoljstvo. Neko je vrijeme Martel samo plovio zrakom, a tad se sjetio planine, te pogledao uvis. Planina je još uvijek bila tamo i izazivala ga. Poletio je uvis brzinom kojom niti jedna ptica nije mogla letjeti. Brzo je nadoknadio vrijeme koje je izgubio padom, ali vrh planine još nije bio blizu. Ipak Martel nije posustajao. Letio je i letio i napokon stigao do vrha, a tamo su stajale tri figure. ?inile su se poput kipova, ali Martel je ipak u njima vidio život. Tad je tama pala na njegove o?i, a on više ništa nije mogao vidjeti.
U sljede?em trenutku, probudio se iz sna. Otvorio je o?i, a svijet je izgledao baš kao u snu. Blještavo svjetlo mu je zaslijepilo o?i, ali ipak kad se privikao vidio je šume, mora, pustinje i nebo, sve puno života. Dan je ubrzo završio i stigla je no?. Blještavo sunce je ustupilo mjesto mjesecu i zvijezdama. Teško se Martel mogao odlu?iti što mu je ljepše dan ili no?, šume ili pustinje, more ili nebo. Danima je lutao novom zemljom i upoznao svakakve vrste i biljke. Svaki dio zemlje je imao svoju privla?nost i svima njima se Martel divio i podjednako ih volio.
Jednog dana, dok je tako lutao zemljom otkrivaju?i nove vrste života, iz daljine je ugledao planinu iz svojih snova. Potr?ao je prema njoj. Njegovi koraci su bili lagani i duga?ki te mu nisu oduzimali niti najmanje snage. Do ve?eri je stigao do podnožja planine, te se po?eo penjati. Ipak no? ga je ubrzo sustigla, te je odlu?io da je bolje da pri?eka do jutra, pa da onda nastavi dalje. Vjetar je jako puhao i bilo bi preopasno dalje nastaviti. Sklonio se u jednoj pe?ini i naložio vatru. Prošlo je valjda pola no?i kad je primijetio kako jedna sjena ulazi u pe?inu.
- Ne skrivaj se u sjeni prijatelju, iza?i na svjetlo vatre da te bolje vidim. ? rekao je Martel, a tad je iz sjene izašla lijepa djeva. Kosa joj je bila zelena, a o?i zlatne. Bila je vitka stasa, odjevena u odje?u napravljenu od zelenog liš?a. Tako savršeno isprepletenog da se ?inilo kao da je to jedna tkanina.
- Tko si ti? ? upitao je Martel djevu.
- Ja sam Lateria Taurinel i došla sam se odazvati pozivu u ime svih vilenjaka ? odgovorila mu je
- Kakvom pozivu? ? upitao je Martel
- Prije tri no?i sam u snu ?ula pjesmu. Pjesmu o ljubavi, o životu, o strasti. Niti jedna pjesma koju sam ikad ?ula nije bila tako lijepa. Prije nego što sam se probudila vidjela sam ovu planinu. Odmah sam sljede?e jutro krenula na put prema planini i stigla ve?eras ? ispri?ala mu je Lateria Taurinel
Ostatak no?i su Martel i Lateria, proveli pri?aju?i. Lateria mu je ispri?ala o obi?ajima svog naroda, o njihovim strastima i ljubavi prema šumi i pjesmi, prema plesu i slatkom vinu, a Martel ju je pozorno slušao.
U ranu zoru, kad je sunce tek izašlo ?uli su teške korake ispred ulaza u pe?inu. Uskoro je na ulaz provirila mala, zdepasta i debela spodoba. ?ovje?uljak je bio odjeven u teške kože oderane s nekog medvjeda. Duga?ka crvena brada padala mu je skoro do prsa, a vidjelo se da iako teško hoda, da u njegovim rukama ima snage.
- Dobrodošao, prijatelju ? rekao mu je Martel, dok je Lateria promatrala novopridošlicu.
- Zajebi ti svoju dobrodošlicu, daj mi malo medovine ? odgovorio mu je ?ovje?uljak
- Nažalost nemam medovine, ali ti bi trebao se nau?iti pristojnosti ? odgovorio mu je Martel
- A tko ?e mi biti u?itelj, možda ti? ? prkosno ga je upitao ?ovje?uljak
- Ne želim se sva?ati s tobom, bi li mi mogao re?i svoje ime, ja sam Martel ? trudio se biti pristojan.
- Pa naravno, odmah bježiš kad trebaš pokazati svoju snagu, ali i bolje ti je jer Ferost Longbeard je kralj svih patuljaka, a ne sje?am se da sam izgubio ijednu borbu u životu i to ne zato jer mi je pam?enje slabo, ve? zato što i nisam izgubio niti jednu borbu u životu, zato ti je i pametno da se bojiš i bježiš ? rekao je patuljak i sjeo na tlo, dok je
pio medovinu iz boce koju je izvadio iz svoje naprtnja?e.
- Zašto si došao ovamo? ? upitao ga je Martel
- Šta te briga ? odgovorio mu je Ferost, dok je pogled prebacivao s Martela na Lateriu, pa ga opet vra?ao Martelu.
- Pa zanima me, možda ti mogu pomo?i ? rekao mu je Martel
- Pa ako baš 'o?eš znati, prije tri no?i sam usnuo ?udan san. U njemu sam ?uo pjesmu, pjesmu o slavi, o ratu, o medovini i ogromnom blagu, pjesmu o ponosu i snazi, a baš prije nego što sam se probudio sam vidio ovu prokletu planinu, pa sam odlu?io do?i ovdje, da vidim krije li se kakvo blago tu ? ispri?ao je svoju pri?u Ferost Longbeard.
Martela je za?udilo, kako to da su Ferost i Lateria imali isti san, jedino što su pjesme koje su ?uli u njima bile druk?ije. Odlu?io je malo više o tome saznati, te je ispitivao Ferosta o njegovom društvu. Saznao je da patuljci neprestano kopaju u planinama traže?i razna blaga, da su vrsni kova?i, da vole dobre borbe, ali da im je od svega najve?a ljubav ona prema medovini.
Oko podneva, kad je sunce bilo najviše, na ulaz pe?ine je došla nova pridošlica. Bio je obu?en u kožni prsluk i crne hla?e. Kratka brada mu se nazirala oko ustiju, a visinom je bio jednak s Lateriom. Ipak nije bio vitkog stasa poput nje.
- Dobrodošao prijatelju ? pozdravio ga je Martel. Stranac je dobro pogledao družinu koja se smjestila u pe?ini te nakon kratke stanke odgovorio
- Zahvaljujem se na dobrodošlici, ja sam Rolkan, a koja su vaša imena ? upitao je
- Ja sam Martel, a ovo su Lateria Tauriniel i Ferost Longbeard ? rekao je Martel
- Drago mi je što sam vas sve upoznao ? pristojan je bio Rolkan
- Smijemo li znati zašto si došao na ovu planinu - upitao je Martel
- Naravno ? odgovorio je ovaj, te nastavio ? prije tri no?i sam imao ?udan san. Usnio sam pjesmu, pjesmu o ljepoti, ali i o gubavosti, pjesmu o ljubavi, ali i o tuzi. Pjesmu o miru, iako i pjesmu o ratu, pjesmu o davanju i o pohlepi, o odanosti i izdaji. Bila je to pjesma o životu i smrti, o po?etku i kraju, a kad je pjesma završila vidio sam planinu. Ujutro kad sam se probudio, odmah sam se uputio prema toj planini i evo me, stigao sam ? objasnio je svoj dolazak Rolkan
- Zanimljiva pri?a, smijem li znati kao predstavnik kojeg naroda dolaziš ? upitao je Martel
- Ja dolazim samo u svoje ime ? odgovorio je Rolkan
- Lateria dolazi u ime vilenjaka, a Ferost u ime patuljaka, a kojoj rasi ti pripadaš ? pokušao je biti jasniji Martel
- Pa onda možemo re?i da dolazim kao ?ovjek, jedan od mnogobrojnih ljudi ? odgovorio je Rolkan
Martel je iz razgovora s Rolkanom puno saznao o ljudima, kako su raznovrsni i prilagodljivi. Mogu biti visoki i niski, debeli i vitki, tužni i sretni, ratoborni i miroljubivi. Krajnje su nepredvidljivi.
Trideset dana se Martel družio s Lateriom, Ferostom i Rolkanom, te nau?io još više o njima samima, ali na isteku tridesetog dana je došao trenutak kad su se morali rastati.
- Lateria, tvoj narod voli život i voli pjesmu, voli sre?u i voli mir, stoga ?ete živjeti vje?no, a ako vam ikad život postane pretežak, nebo ?e vas primiti i tamo ?ete prona?i svoj mir. Zemlje nebeske, zvijezde i mjesec postat ?e vaš dom, tamo ?ete zauvijek biti sretni ? rekao je Martel vilenjakinji, a zatim se okrenuo prema patuljku.
- Tvoj narod Feroste, ?e živjeti duboko u planinama i tražiti blaga. Izra?ivat ?ete mnogobrojna oružja za ratove koje ?ete voditi, te ?ete u tom podru?ju biti pravi majstori. Teško ?ete umirati, ali ipak ?ete umirati iako u zlatnim grobnicama prepunim raznog blaga kojeg ste skupili za vrijeme dugog života. To je moj dar patuljcima - obznanio mu je svoje misli Martel, a zatim je pogledao ?ovjeka
- Ljudi su najraznovrsnija rasa, te ?e uživati u punom životu. Imat ?e i slavu rata i spokojnost mira. U njima ?e vatra života najja?e gorjeti, ali zato ?e i najbrže izgorjeti. Životni vijek ?e vam bit kratak i uvijek ?ete tražit na?ina kako da ga produljite, ipak to ?e biti nemogu?e. Duše ?e vaše odletjeti prema suncu i tamo izgorjeti, ipak vladat ?ete svijetom. Ljudi ?e biti svugdje i na hladnom sjeveru i u vru?im pustinjama. Vama darujem svijet ? rekao je Martel Rolkanu
Kad je izrekao te rije?i Martel je napustio svoje prijatelje i okrenuo se prema planini. Lateria, Ferost i Rolkan nisu mogli vjerovati da ih je napustio. Osam dana su ga ?ekali da se vrati, ali Martel se nije vra?ao. Kad su nakon shvatili da ne?e do?i, napustili su podnožje planine, ali prije nego što su otišli odlu?ili su joj dati ime. Mnogo se prijedloga izvrtjelo, ali oko jednog su se na kraju složili. Nazvali su je Planina O?aja jer je u tih osam dana u njihovim srcima bio samo o?aj. Svi troje su Martela smatrali kao oca i kao uzor, a sad su ga izgubili i morali su se suo?iti sa svijetom bez njegova vodstva. Otišli su svojim domovima sa darovima koje im je poklonio Prvi, ali on ih nije napustio, kao što su mislili, ve? sjedi na vrhu Planine O?aja i promatra svijet koji je stvorio.
A sad kao sto sam i obecao slijedi pjesma ( na engleskom )
A Song Of Life
In the times long before the ancient,
When the earth was young and just a desert,
Through the world roamed The First,
Martel, a god that forgotten his birth.
Alone he was, alone and unknown,
Alone he was, alone since he was born,
Alone he was and alone he roamed,
Pathless and guideless, until he found the horn.
A song of life, an awakened storm,
A theme never created before,
And never to be sang anymore,
A song of life flowed from the horn.
North was shaped into mountains, high and strong,
On the south there are deserts, fierce, hot and long,
Oceans of blue were spread far to the west and beyond,
Green forests rose thick on the east, as the song went on,
A song of laughter and a song of grief,
A song of bravery on the lost battlefield,
A song of death and a song of war,
A song of hope and still, of much more.
There are silvans, there are urks,
Some of them blessed and some cursed
Elves and men, dwarves and trolls,
All kinds both small and tall.
They all rise and then they fall,
Few are proud and more will crawl,
A world of Baramar, a world it is,
A world of greatness and a world of pity.
A song of life, an awakened storm,
A theme never created before,
And never to be sang anymore,
A song of life flowed from the horn.
THE WORLD OF BARAMAR
-
Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact:
THE WORLD OF BARAMAR
nema me.
-
BerislavLopac
- Ancient
- Posts: 503
- Joined: 27 Jun 2004, 19:05
- Location: Zagreb
- Contact:
-
Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact:
Ovo sam ja shvatio kao neku vrstu Knjige postanka, ono prvog dana Bog stvori nebo itd. Kao takva, nije loša. ?ak je i sam stil nekako jednoli?an i monoton što nije loše za ovakvu pri?u, jedino ti ona "sva?a" sa patuljkom ne zvu?i baš realno, nego nekako vješta?ki(ili je prepravi ili skroz izbaci).
S druge strane, ovo ne može pro?i kao zasebna pri?a. Nikoga ne zanima kako je nastao neki svijet. Da pišeš roman od 500-600 strana pa onda negdje usput ubaciš i ovaj dio, onda u redu ali ovako...
Pjesma mi se ?ini ok, ?ak je možda i bolja od pri?e.
S druge strane, ovo ne može pro?i kao zasebna pri?a. Nikoga ne zanima kako je nastao neki svijet. Da pišeš roman od 500-600 strana pa onda negdje usput ubaciš i ovaj dio, onda u redu ali ovako...
Pjesma mi se ?ini ok, ?ak je možda i bolja od pri?e.
-
Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact:
Pa da, ova prica i govori o postanku svijeta. Ne znam jesi li citao Silmarilion od Tolkiena i on je isto koristio takav stil prepricavanja, ( iako se ja nemam namjeru usporedjivati s tolkienom ). Postoji roman koji pisem Prica o sjeveru, taj roman bi trebao biti moj Lotr, a The World Of Baramar je serija kratkih prica koja obradjuje dogadjaje prije i poslije tog romana, tj. trebao bi biti moj Silmarillion. Ja naravno ne zelim da se misli da ja kopiram Tolkiena. Ja stvaram svoj vlastiti svijet. Iako sam na pocetku htio imati samo malo izmijenjeno medjuzemlje, sto vise vrijeme odlazim to sve vise zelim pobjeci od medjuzemlja.
Sto se tice razgovora s patuljkom, svi to spominju, nekima je to dobro nekima lose. Meni se osobno svidja, jer na neki nacin daje karakter Ferosta Longbearda.
Pricu se moglo napisati i na drugi nacin. Recimo da pocne onog trenutka kad Martel udje u pecinu i tada razmislja o tome kako je stvorio svijet i onda skuzi Lateriu kako ulazi, ali to mi je malo previse nespretno.
Sto se tice razgovora s patuljkom, svi to spominju, nekima je to dobro nekima lose. Meni se osobno svidja, jer na neki nacin daje karakter Ferosta Longbearda.
Pricu se moglo napisati i na drugi nacin. Recimo da pocne onog trenutka kad Martel udje u pecinu i tada razmislja o tome kako je stvorio svijet i onda skuzi Lateriu kako ulazi, ali to mi je malo previse nespretno.
nema me.
-
BerislavLopac
- Ancient
- Posts: 503
- Joined: 27 Jun 2004, 19:05
- Location: Zagreb
- Contact:
-
Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact:
odgovor. Used to be.
Prije bih rekao da sam YEMW yet another Martin wannabe. Mogao bih ti nabrojati hrpu razlika izmedju mog i Tolkienovog svijeta. Istina vilenjake i patuljke sam pokupio od Tolkiena, ali sve ostalo nije.
U mom svijetu nemas klasicnog Dark lorda, nemas maiara, nemas valara, nemas valinora i amana. Niti jedna rasa nije zla po prirodi ( za razliku od orkova i trolova ). dobro mogli bi reci da su silvani zli, iako ih ja ne smatram zlima.
Onda takodjer primjeti kako je nastao moj svijet. Tolkienov nastaje slicno kao krscanski, imamo svemoguceg boga koji stvara svijet.
Kod mene vec imamo stvoreni ali neoblikovani svijet i imamo boga, koji ne zna da je bog.
Opet za razliku od Tolkienovih vilenjaka, moji vilenjaci su poprilicno zatvoreni i smatraju ljude, patuljke i sve ostale rase inferiornijima i nedostojnima njihovog drustva.
Takodjer postoji jos jedna mala razlika kod patuljaka, moji patuljci se ne bore protiv zmajeva, vec na njima jašu u bitku.
Ja stvarno ne zelim biti poput Tolkiena, kad bi zapravo procitao ono sto sam napisao u romanu, mislim da bi se slozio sa mnom da sam puno slicniji Martinu. Naravno ako ti Martina smatras YETW-om, onda ja i jesam YETW, ali i svi ostali fantasy pisci su YETW.
Prije bih rekao da sam YEMW yet another Martin wannabe. Mogao bih ti nabrojati hrpu razlika izmedju mog i Tolkienovog svijeta. Istina vilenjake i patuljke sam pokupio od Tolkiena, ali sve ostalo nije.
U mom svijetu nemas klasicnog Dark lorda, nemas maiara, nemas valara, nemas valinora i amana. Niti jedna rasa nije zla po prirodi ( za razliku od orkova i trolova ). dobro mogli bi reci da su silvani zli, iako ih ja ne smatram zlima.
Onda takodjer primjeti kako je nastao moj svijet. Tolkienov nastaje slicno kao krscanski, imamo svemoguceg boga koji stvara svijet.
Kod mene vec imamo stvoreni ali neoblikovani svijet i imamo boga, koji ne zna da je bog.
Opet za razliku od Tolkienovih vilenjaka, moji vilenjaci su poprilicno zatvoreni i smatraju ljude, patuljke i sve ostale rase inferiornijima i nedostojnima njihovog drustva.
Takodjer postoji jos jedna mala razlika kod patuljaka, moji patuljci se ne bore protiv zmajeva, vec na njima jašu u bitku.
Ja stvarno ne zelim biti poput Tolkiena, kad bi zapravo procitao ono sto sam napisao u romanu, mislim da bi se slozio sa mnom da sam puno slicniji Martinu. Naravno ako ti Martina smatras YETW-om, onda ja i jesam YETW, ali i svi ostali fantasy pisci su YETW.
nema me.
-
BerislavLopac
- Ancient
- Posts: 503
- Joined: 27 Jun 2004, 19:05
- Location: Zagreb
- Contact:
Sve sto sam ti htio odgovoriti dok sam citao post, rekao si sam u ovoj recenici. Martin ne da je YETW, on je kralj YETW-ova. :iconbiggrin:Pham Nuwen wrote:Naravno ako ti Martina smatras YETW-om, onda ja i jesam YETW, ali i svi ostali fantasy pisci su YETW.
I dalje nemam vremena
, pa cu samo ponoviti recenicu koju sam vec spomenuo u jednom drugom threadu: sve generalizacije su lose. Zato ovakve izjave mozes reci tek kad si procitao sve fantasy pisce. Ali navesti cu nekoliko koji su sve samo ne YETW: Ursula K LeGuin (Earthsea), Lois McMaster Bujold (Spirit Ring), Guy Gavriel Kay (sve nakon Fionavara), Eric Flint (Shadow of the Lion, 1632), Neil Gaiman (American Gods), Terry Pratcher (tko je rekao da fantasy mora biti ozbiljan). A siguran sam da ce ti drugi znati nabrojati i daleko vise.-
Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact:
Ako je tako, onda sam ja YETW i ponosan sto sam YETW, te smatram da to nije nista lose. Meni osobno se Martin jako svidja, Tad Williams mi takodjer nije los ( iako mu radnja tece malo presporo ), Pratchet ima smisla za humor, ali njegove stvari me bas i ne drze, citao sam jos i Kaya, koji mi nije nesto poseban. Bio sam takodjer i procitao nekoliko FR romana, zgadili su mi se, i jos neku fantasy knjigu od neke Norme C. Ray, nije mi se takodjer dopala. :dontknow:
Ne znam sto jos da kazem. Imas pravo na svoje misljenje, slobodno ga iznesi, podrzavam slobodu govora. :scratch:
Ne znam sto jos da kazem. Imas pravo na svoje misljenje, slobodno ga iznesi, podrzavam slobodu govora. :scratch:
nema me.
-
BerislavLopac
- Ancient
- Posts: 503
- Joined: 27 Jun 2004, 19:05
- Location: Zagreb
- Contact:
Prvo, mislim da nisi shvatio moju poantu. Ovo nije politicka diskusija, veca razmjena misljenja i sugestija o napisanom. Stoga nemoj mojim postovima (kao i bilo cije) pristupati obrambeno, vec open your mind i slusaj savjete starijih i iskusnijih, kako bi unaprijedio svoj autorski izricaj.
Ono sto ti je (mislim) Izitpajn rekao u jednoj drugoj dretvi stoji i ovdje: nemoj da ti kritike upropaste entuzijazam o svom radu. Ovaj moj YETW komentar takodjer ne znaci da odmah prestanes pisati -- jer bi to znacilo da ne zelis napredovati, kao autor i kao osoba. A ja vjerujem da zelis, i da imas potencijala.
Vjerujem da svaki mladi pisac ima svoju YETW fazu -- osobno imam doma jedan detaljno razradjeni fantasy svijet, s kartama, jezicima, pismima, povijescu od nastanka svijeta, kulturama, ekonomskim kretanjima, te cak prvih par poglavlja romana zbog kojeg sam razvio svijet , kao i cijeli niz zapocetih ideja, nekih vise a nekih manje razradjenih. Tu je, jasno, i YELW (L as Lucas) faza -- osobno imam dvije biljeznice prica o svemirskim lutalicama Ianu i Regu, rukom pisanih u srednjoj skoli i neposredno nakon nje.
S tom fazom nema niceg losega: pisuci takve price covjek vjezba i razvija svoj talent, otkriva nove mogucnosti i slicno. Nije grijeh ni ako covjek ostane u toj fazi, ali onda se mora zadovoljiti ili drugorazrednim karijerama, ili preusmjeriti svoj interes -- onaj moj gore spomenuti svijet kasnije je postao odlican setting za roleplaying. Ali ako se zelis i dalje baviti pisanjem, treba biti svjestan da je to faza, te koju funkciju ona zauzima u razvoju. Takodjer treba biti svjestan da se uopce radi o razvoju -- ljudi cesto u nekoj fazi pomisle da su dosli do nekakvog vrhunca i ni makac dalje.
Ali digresiram. Da svedem cijelu tiradu na dva konkretna savjeta, oni se mogu svesti na dvije rijeci: citaj i pisi.
1. Citaj sto vise, i sto sire. Prosiri svoje poznavanje kako zanrovske tematike, tako i stilskih tehnika. Prvenstveno te upucujem na klasike zanra -- s jedne strane fantasyja, ali i SF-a -- od kojih sam neke naveo u prethodnom postu, ali nemoj se ustrucavati ni autora izvan zanra, dapace; iznenadit ces se koliko "lektira" moze biti zanimljiva. I jos nesto: ako mislis pisati na hrvatskom, citaj hrvatske autore. Znam da mladi ljudi imaju distancu u tom smjeru, ali to je glupo, jer samo tako mogu dobiti osjecaj za vlastiti jezik, sto je za pisca kljucno -- i najbolji prevodioci samo pokusavaju prenijeti tudje rijeci, i dobivas nekakvu kopiju, bolju ili losiju (najbolji pokazatelj toga su cesti problemi s prijevodima fantasy nazivlja na hrvatski). Takodjer, pokusaj pronaci moderne autore, da vidis kakve teme trenutacno zaokupljaju autore. LOTR je ipak nastao pocetkom 20. stoljeca, a motivi mu poticu iz jednog jos starijeg doba (mislim na 19. stoljece, ne na srednji vijek ili Trece doba Medjuzemlja ); autori poput Neila Gaimana i Lois McMaster Bujold osvjezavaju fantasy ne opterecujuci se "pravilima" zanra.
A kao primjer u kojem mozes naci sve tocke koje sam gore napomenuo -- moderan domaci fantasy -- preporucam Izitpajnovu novelu "Preko rijeke" objavljenu u zbirci "Djeca olujnih vjekova", koja je apsolutno opravdano dobila "SFeru".
2. Pisi, onako kako ti dodje. Kljucno je da shvatis da se moras razvijati kao pisac, poput bebe koja uci hodati. Tvoj Baramar ili kako se vec zove moze ti izgledati kao tvoje zivotno djelo (tako je i meni onaj moj svijet), ali morat ces nauciti odvajati zito od kukolja.
Pisi, puno i raznovrsno. Sam procijeni sto od toga zelis podijeliti s drugima a sto ne, te nemoj niti skrivati svoje radove u strahu od neprihvacanja, ali niti ocekivati sveopce odusevljenje necim sto tebe odusevljava. Kritike prihvacaj otvorena uma -- boljeti ce, ali ako ih objektivno razmotris i kriticki procijenis mozes samo napredovati. Nemoj se ustrucavati utapati svoje macice -- price i fragmente -- jer ce iz tog procesa proizaci novi, kvalitetniji.
Ukratko, pisi. Practice makes perfect.
I za kraj, jos jedan savjet pride, iako ce ti vjerojatno trebati neko vrijeme da stvarno osjetis njegovu vaznost: Svjetovi, povijest, zemljopis, rase, kulture, jezici, planeti, zvijezde, svemirski brodovi itd su krasna stvar; ali kad se sve svede na najmanji nazivnik, sve price -- od Trnoruzice preko Gospodara prstenova do Dine -- temelje se na likovima i njihovim osjecajima, strahovima, zeljama, nadama, idejama itd.
Taman sam htio zavrsiti, kad sam se sjetio neceg IZUZETNO vaznog: Pham, kad procitas ovaj post, nemoj mi niposto odmah odgovarati. Prosurfaj malo dalje, odi nesto pojesti, procitaj novine (ili neku knjigu) i onda se vrati i procitaj ponovo. Barem jednom, ali po mogucnosti nekoliko puta, da ti sve sto sam napisao sjedne na svoje mjesto. I tek onda odgovaraj.
Ono sto ti je (mislim) Izitpajn rekao u jednoj drugoj dretvi stoji i ovdje: nemoj da ti kritike upropaste entuzijazam o svom radu. Ovaj moj YETW komentar takodjer ne znaci da odmah prestanes pisati -- jer bi to znacilo da ne zelis napredovati, kao autor i kao osoba. A ja vjerujem da zelis, i da imas potencijala.
Vjerujem da svaki mladi pisac ima svoju YETW fazu -- osobno imam doma jedan detaljno razradjeni fantasy svijet, s kartama, jezicima, pismima, povijescu od nastanka svijeta, kulturama, ekonomskim kretanjima, te cak prvih par poglavlja romana zbog kojeg sam razvio svijet
, kao i cijeli niz zapocetih ideja, nekih vise a nekih manje razradjenih. Tu je, jasno, i YELW (L as Lucas) faza -- osobno imam dvije biljeznice prica o svemirskim lutalicama Ianu i Regu, rukom pisanih u srednjoj skoli i neposredno nakon nje.S tom fazom nema niceg losega: pisuci takve price covjek vjezba i razvija svoj talent, otkriva nove mogucnosti i slicno. Nije grijeh ni ako covjek ostane u toj fazi, ali onda se mora zadovoljiti ili drugorazrednim karijerama, ili preusmjeriti svoj interes -- onaj moj gore spomenuti svijet kasnije je postao odlican setting za roleplaying. Ali ako se zelis i dalje baviti pisanjem, treba biti svjestan da je to faza, te koju funkciju ona zauzima u razvoju. Takodjer treba biti svjestan da se uopce radi o razvoju -- ljudi cesto u nekoj fazi pomisle da su dosli do nekakvog vrhunca i ni makac dalje.
Ali digresiram. Da svedem cijelu tiradu na dva konkretna savjeta, oni se mogu svesti na dvije rijeci: citaj i pisi.
1. Citaj sto vise, i sto sire. Prosiri svoje poznavanje kako zanrovske tematike, tako i stilskih tehnika. Prvenstveno te upucujem na klasike zanra -- s jedne strane fantasyja, ali i SF-a -- od kojih sam neke naveo u prethodnom postu, ali nemoj se ustrucavati ni autora izvan zanra, dapace; iznenadit ces se koliko "lektira" moze biti zanimljiva. I jos nesto: ako mislis pisati na hrvatskom, citaj hrvatske autore. Znam da mladi ljudi imaju distancu u tom smjeru, ali to je glupo, jer samo tako mogu dobiti osjecaj za vlastiti jezik, sto je za pisca kljucno -- i najbolji prevodioci samo pokusavaju prenijeti tudje rijeci, i dobivas nekakvu kopiju, bolju ili losiju (najbolji pokazatelj toga su cesti problemi s prijevodima fantasy nazivlja na hrvatski). Takodjer, pokusaj pronaci moderne autore, da vidis kakve teme trenutacno zaokupljaju autore. LOTR je ipak nastao pocetkom 20. stoljeca, a motivi mu poticu iz jednog jos starijeg doba (mislim na 19. stoljece, ne na srednji vijek ili Trece doba Medjuzemlja
); autori poput Neila Gaimana i Lois McMaster Bujold osvjezavaju fantasy ne opterecujuci se "pravilima" zanra.A kao primjer u kojem mozes naci sve tocke koje sam gore napomenuo -- moderan domaci fantasy -- preporucam Izitpajnovu novelu "Preko rijeke" objavljenu u zbirci "Djeca olujnih vjekova", koja je apsolutno opravdano dobila "SFeru".
2. Pisi, onako kako ti dodje. Kljucno je da shvatis da se moras razvijati kao pisac, poput bebe koja uci hodati. Tvoj Baramar ili kako se vec zove moze ti izgledati kao tvoje zivotno djelo (tako je i meni onaj moj svijet), ali morat ces nauciti odvajati zito od kukolja.
Pisi, puno i raznovrsno. Sam procijeni sto od toga zelis podijeliti s drugima a sto ne, te nemoj niti skrivati svoje radove u strahu od neprihvacanja, ali niti ocekivati sveopce odusevljenje necim sto tebe odusevljava. Kritike prihvacaj otvorena uma -- boljeti ce, ali ako ih objektivno razmotris i kriticki procijenis mozes samo napredovati. Nemoj se ustrucavati utapati svoje macice -- price i fragmente -- jer ce iz tog procesa proizaci novi, kvalitetniji.
Ukratko, pisi. Practice makes perfect.
I za kraj, jos jedan savjet pride, iako ce ti vjerojatno trebati neko vrijeme da stvarno osjetis njegovu vaznost: Svjetovi, povijest, zemljopis, rase, kulture, jezici, planeti, zvijezde, svemirski brodovi itd su krasna stvar; ali kad se sve svede na najmanji nazivnik, sve price -- od Trnoruzice preko Gospodara prstenova do Dine -- temelje se na likovima i njihovim osjecajima, strahovima, zeljama, nadama, idejama itd.
Taman sam htio zavrsiti, kad sam se sjetio neceg IZUZETNO vaznog: Pham, kad procitas ovaj post, nemoj mi niposto odmah odgovarati. Prosurfaj malo dalje, odi nesto pojesti, procitaj novine (ili neku knjigu) i onda se vrati i procitaj ponovo. Barem jednom, ali po mogucnosti nekoliko puta, da ti sve sto sam napisao sjedne na svoje mjesto. I tek onda odgovaraj.
-
Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact:
Poslušao sam tvoj savjet i nisam odgovorio odmah. Dapace cak sam u medjuvremenu napisao pricu.
No prije nego sto nastavim dalje, htio bih reci da iako to sigurno nisi namjeravao tvoj post me povrijedio. Ne cinjenica da ne znam pisati, takve stvari mogu preboljeti, ali me povrijedilo to da je Baramar faza. Baramar. To me natjeralo da si postavim pitanje što je Baramar uopce. Shvatio sam zapravo da ja cijelo ovo vrijeme ne pisem o Baramaru, ja pisem o Hamenaglaru Hatholinneru, najvecem vilenjaku, ali koji je proklet da bude sam do kraja svijeta. Zvuk roga je samo pocetak price o njemu, zapravo price o meni, jer ja sam on, a on je ja. Dugo sam zapravo razmisljao kako bi trebao Ham ( skraceno od Hamenaglar ) umrijeti, veceras nakon tvog posta sam shvatio i napisao pricu o njegovoj smrti. No prije nego sto nju stavim. Prica o njegovom zivotu.
Posljednji hatholinner
Ja sam Hamenaglar Hatholinner, posljednji svoga roda, posljednji vilenjak u Baramaru. Proklet od samoga sebe na vje?no lutanje svijetom i vje?nu samo?u. Ovo je pri?a o meni i mom životu i svemu onome što me u?inilo ovakvim kakav jesam. Ova pri?a nema po?etka, starija je od stijena i planina, starija od sunca i zvijezda, ipak jedna godina je važna. Godina 8413 E.R., godina mog ro?enja.
Djetinjstvo i mladost sam proveo u Carasornu, najve?em vilenja?kom gradu, u?e?i na?ine hatholinnera, najboljih vilenja?kih ratnika. Targalad Lostithil, hirhatholinner, najve?i i najbolji od nas, bio je moj u?itelj. Godine 8521 E.R., poznatije me?u ljudima kao godina mrtvih, jer mrtvi su tada hodali svijetom, ja sam iskovao svoj ma?, Alphlang, Labu?a-oštrica, od sjajnog viterija sam ga oblikovao sve dok nije postao oštar poput same mjese?ina, a niti danas mnoga tisu?lje?a kasnije, njegova pjesma još nije utihnula. Te godine, me put ili sudbina odnijela u Gileryn, Crnu šumu, gdje su živjele legende kojih su se malobrojni ?ak i me?u nama, vilenjacima sje?ali. Tamo je živio princ Belethar, izgubljeni princ, koji je tek s ostacima svoje nekadašnje velike vojske branio svoj narod. Borio se protiv bijelih sjena, onoga što je ostalo od silvana, nekada davno naših prijatelja, a kasnije naših smrtnih neprijatelja.
Mellienel je bila mla?a od dvije k?eri Belethara. Njezina crvena kosa je zapalila moje srce, a naša ljubav je bila ?ista i nevina, poput rose u proljetno jutro. Volio sam ju, još uvijek je volim, ali ona je mrtva, ubijena od ruke silvanskog kralja Daladyura. Sedam puta sam se na njezinom grobu zakleo na osvetu, sedam puta sam viknuo u vjetar da mira ne?u imati dok krv silvana ne natopi zemlju, a vjetar mi je odgovorio da sam proklet do kraja svijeta, jer sjene ne umiru.
Godinama, stolje?ima sam se pretvarao da nisam ?uo te rije?i. Snivao sam o osveti, živio sam za osvetu, ?inio sve što sam mogao, te na kraju sam odveo sebe i svoj narod u propast. Godine 9213 E.R. poveo sam posljednji marš vilenjaka, vojsku kakve tisu?lje?ima nije bilo, pa ?ak i više. Borili smo se svom snagom, borili za davnu osvetu, ali tog dana vjetar je zavijao glasnije nego ikada, sjene ne umiru, sjene ne umiru, dopiralo je iz svakog stabla, iz svakog lista, no nismo posustajali i dalje smo se borili sve do samog kraja, gorkog kraja. Taj dan je završio i no? je pala, a krikovi umrlih me još i danas proganjaju.
Mnogi vilenjaci su umrli tog dana, a oni koji su preživjeli su ubrzo otplovili prema zapadu, u zemlje nebeske, u Uirebdor. Jedino sam ja preostao. Obilježen zauvijek svojim ožiljcima. Obilježen i proklet, sada stojim na raskrižju i pitam se gdje krenuti. Prema istoku u samo?u i tugu ili prema zapadu, da se utopim u oceanima beskrajne dubine ili pak na jug da prona?em ono sre?e što mi je još ostalo me?u ljudima ili prema sjeveru, prema davnim uspomenama i osveti, koja još nije izvršena.
Vjetar puše prema sjeveru.
A sada, kraj...
POSLJEDNJA BITKA
Hamenaglar je ležao na crnom tlu. Pogledao je svoju ranu. Strijela mu se zabila ispod lijevog rebra. Osje?ao je otrov kako mu se širi tijelom, još malo i umrijet ?e. Nakon više od sedam tisu?a godina, on Hamenaglar Hatholinner više ne?e postojati. Ovo je veli?anstven dan, labu?i princ umire, a nitko ne?e za to saznati, pomislio je u sebi. Godine su mu polako po?ele letjeti kroz um. Njegovi otac i majka i njegova prva osveta su mu se vratili u sje?anja. Trebali su me nazvati princ osvete, a ne labu?i princ. Zatim su mu sje?anja odlutala prema njegovom bratu. Melaglar i tebe sam uništio, moja že? za krvlju za osvetom su te doveli na sjever, ravno pod silvansku oštricu, oprosti mi.
Tad mu je nešto drugo zaokupilo sje?anja. Ona. Mellienel. Njezina crvena kosa zapalila je njegovo srce, ona je razlog njegove propasti, ili je pak i ona propala zbog njega. Nije važno, ona je mrtva, a ja sam proklet. Pokušao je otjerati misli od te teme, od jedine osobe koju je volio više od bilo ?ega drugog. Pokušao se sjetiti dana kada je iskovao svoj ma?. Alphlang je i dan danas oštar kao i tog dana. Niti najbolji patulja?ki kova?i se ne bi posramili takvog ma?a. Njegovu pjesmu ništa nije moglo zaustaviti, niti Hamenaglar nije mogao zaustaviti pjesmu labu?eg ma?a. Prisjetio se dana kada se njegov ma? okrenuo na njega. Bio je to jedan od njegovih susreta sa smr?u. Tad su mu isto sje?anja proletjela glavom, ali ona ga je spasila. Ona. Mellienel. Umrla je na istom ovom mjestu na kojem je on sad ležao. U istoj ovoj šumi gdje je rat izme?u vilenjaka i silvana zapo?eo. Gileryn, Crna šuma.
Ležala je tu, a silvani su je okružili, baš kao i njega. Likovali su nad svojom pobjedom. Zadnji vilenjak pod njihovim nogama. Još malo i njihova osveta ?e biti izvršena, još malo i oni ?e pobijediti i Prvog i vilenjake. Još samo malo. Hamenaglar nije mogao zaustaviti njihovu pobjedu. Sjene ne umiru. Koliko li je samo puta ?uo te rije?i. Targalad, Arcarka, Belethar, stalno su mu to govorili, ali on nije odustajao. Vodio je i dalje, poveo je svoj narod u veli?anstvenu bitku i još veli?anstveniji poraz. Bilo je to prije šest i pol tisu?a godina. Tako davno. Tog dana su svi bili protiv njega, pa ?ak i vjetar. Govorio mu je. Vjetar mu je govorio, ali on nije slušao, ipak je on bio Hamenaglar Hatholinner, najve?i od vilenjaka. Zašto bi on slušao vjetar.
Iznenada, negdje u dubini svog uma, ?uo je šuštanje, glas. Bio je to njen glas. Mellienel. Poslušao je, ali glasa više nije bilo. O?ajni?ki je tražio kroz svoj um, ali ga nije bilo, samo tiho šuštanje vjetra. Vjetar? Vjetar mu je govorio, tiho, ali govorio mu je, bio je siguran u to. Pokušao se usredoto?iti, a tiho šuštanje se polako pretvorilo u šapat, a zatim naglo poput plimnog vala u buku od koje više nije mogao pobje?i.
- Ubij sjene! Ubij sjene! Ubij sjene! ? rije?i su mu tutnjale kroz glavu.
Odjednom u tijelu je osjetio novu snagu. Nije to bila njegova snaga, bila je to tu?a. Znao je i ?ija. Mellienel. Samo bi ga ona mogla sada spasiti, samo ona. Naglo se ustao i uzeo Alphlang, koji je ležao pored njega na zemlji. Prije nego što su silvani i shvatili što se doga?a, petorica su ve? pala. Zaplesao je Ples smrti, zatim se polako prebacio u Labu?i ples. Silvani oko njega su padali na tlo. Mrtvi. Mrtvi zauvijek. Otplesao je do Zâiraziga, silvana koji mu je ubio brata. Jedan zamah i silvan je pao. Sad mu je preostala još samo jedna osveta. Preostao je još samo Daladyur.
Krenuo je prema njemu, polako ali sigurno, poput neizbježne oluje. Oluje smrti. Mellienel. Stajala je ispred njega. Prekrasna i stvarna. Nisu to bila sje?anja ili halucinacije. Bila je to ona.
- Hodi za mnom. ? progovorila je. Njezin glas je bio melodi?an i prekrasan, baš kakvog ga je pamtio.
- Ali osveta? - zaustio je.
- Pusti osvetu. Dosta je bilo. Hodi za mnom.
Polako se po?ela udaljavati. Nestajati u dubini šume. Imao je jedan trenutak dvojbe, a onda je krenuo za njom. Napuštao je svoju osvetu. Odlazio je od svoje sudbine, korak po korak. Jedan. Dva. Tri. Mellienel. Nestala je. Bol mu je prošla kroz le?a. Izvadio je strijelu i polako se okrenuo. Još jedna strijela je letjela prema njemu. Probila mu je vrat. Njegov zadnji dah je izašao kroz usta, dok se svojim snažnim rukama gr?evito držao za strijelu. Mellienel, Mellienel, Mellienel?
* * *
Jonho Deirfejs je sjedio na zemlji i razmišljao. Što li mu se moglo dogoditi, pomislio je. Ve? je tri dana ?ekao vijesti o Hamenaglaru. Osje?ao je da nešto ne valja. Bojao se najgorega, ali tješio se da do toga ne bi moglo do?i. Ako Hamenaglar umre, on bi to trebao osjetiti. Toliko tisu?a godina se igrao sa ovim svijetom, održavaju?i ravnotežu, paze?i da jedna strana ne postane prejaka. Sad je sve ovisilo o jednom vilenjaku. Posljednjem vilenjaku. Ako on umre? Bojao se odgovora na to pitanje. Odjednom ispred njega se pojavila Nienna.
- Jonho, on je u nevolji. Ne?e preživjeti. ? rekla je.
- U pravu si. Osje?am to.
- Moraš u?initi nešto, ina?e?
- Znam! Bez brige, ne?e on umrijeti.
Usredoto?io je svoj um na traženje. Nije mu dugo trebalo da ga prona?e, trenutak ili dva. Uglavnom su sve njegove nevolje dolazile iz šume Gileryn. Umirao je. Ne, ne smijem to dopustiti. Pokušao ga je svojom voljom podi?i sa zemlje. Natjerati u bijeg, bilo što. Bezuspješno. On se ve? pomirio sa svojom smr?u, ali Jonho nije namjeravao tako lako odustati. Ona ?e ga vratiti u život. Odjednom osjetio je novu snagu u Hamenaglaru. Uspio je. Silvani su padali pod udarcima njegova ma?a. ?ekaj? nešto nije u redu, oni su? mrtvi, ali silvani ne mogu umrijeti. Jonho je morao nešto hitno poduzeti ina?e ?e Hamenaglar pobiti sve silvane i uništiti ravnotežu. Ponovo se usredoto?io i pokušao ga odvu?i iz bitke. Uspio je. On odlazi. Napušta crnu šumu.
Jonho se opustio na jedan tren, a onda mu je bol prostrujala kroz tijelo, ali to nije bila obi?na bol. Svaki dio njegovog tijela se urušavao, uništavao iznutra. Zadnjim atomima snage shvatio je da je Hamenaglar umro i da on nije uspio.
* * *
Martel je stajao na vrhu Planine o?aja. Na tren se divio samom sebi, kao što se ponekad zna diviti samom sebi. Ipak je on u duši i dalje bio mali dje?ak. Divio se tom svijetu, prekrasnom svijetu koji je on stvorio. Jonho je dobro obavljao svoj posao. Ravnoteža je uvijek bila manje-više savršena. Ah, prekrasan svijet. Odjednom pogled mu je pao u šumu Gileryn. Silvani su opet bili tamo. Zašto li sam ikada stvorio tako ljubomorna stvorenja. Ve? je pomislio odvratiti pogled, kad je shvatio da su zapravo silvani mrtvi. Skoro svi, osim jednoga. Još jedan trenutak vje?nosti i onda je shvatio što se doga?a. Ugledao je Hamenaglara, posljednjeg vilenjaka kako umire.
Planine oko njega su se po?ele rušiti. Zvijezde su nestale sa neba. Mora su se smirila i svi tragovi valova su nestali. Šume su propale u dubinu zemlje. Martel je po?eo padati. Tlo mu se približavalo brzinom munje. Još nekoliko trenutaka i na?i ?e se na prašnjavoj i prljavoj zemlji. Opet ?e biti sam u pustinji. Još jedan trenutak i onda je shvatio, to nije zemlja, to su? leševi! Pao je na njih. Udarac je bio mekan, ali ga je zabolio. Pokušao je odrediti što ga to?no boli, ali nije mogao. Polako se podignuo sa tla. Pogledao je svuda oko sebe. Mrtvaci, leševi, smrt, to je bilo sve što ga je okruživalo i onda je shvatio. Ja sam mrtav bog?
No prije nego sto nastavim dalje, htio bih reci da iako to sigurno nisi namjeravao tvoj post me povrijedio. Ne cinjenica da ne znam pisati, takve stvari mogu preboljeti, ali me povrijedilo to da je Baramar faza. Baramar. To me natjeralo da si postavim pitanje što je Baramar uopce. Shvatio sam zapravo da ja cijelo ovo vrijeme ne pisem o Baramaru, ja pisem o Hamenaglaru Hatholinneru, najvecem vilenjaku, ali koji je proklet da bude sam do kraja svijeta. Zvuk roga je samo pocetak price o njemu, zapravo price o meni, jer ja sam on, a on je ja. Dugo sam zapravo razmisljao kako bi trebao Ham ( skraceno od Hamenaglar ) umrijeti, veceras nakon tvog posta sam shvatio i napisao pricu o njegovoj smrti. No prije nego sto nju stavim. Prica o njegovom zivotu.
Posljednji hatholinner
Ja sam Hamenaglar Hatholinner, posljednji svoga roda, posljednji vilenjak u Baramaru. Proklet od samoga sebe na vje?no lutanje svijetom i vje?nu samo?u. Ovo je pri?a o meni i mom životu i svemu onome što me u?inilo ovakvim kakav jesam. Ova pri?a nema po?etka, starija je od stijena i planina, starija od sunca i zvijezda, ipak jedna godina je važna. Godina 8413 E.R., godina mog ro?enja.
Djetinjstvo i mladost sam proveo u Carasornu, najve?em vilenja?kom gradu, u?e?i na?ine hatholinnera, najboljih vilenja?kih ratnika. Targalad Lostithil, hirhatholinner, najve?i i najbolji od nas, bio je moj u?itelj. Godine 8521 E.R., poznatije me?u ljudima kao godina mrtvih, jer mrtvi su tada hodali svijetom, ja sam iskovao svoj ma?, Alphlang, Labu?a-oštrica, od sjajnog viterija sam ga oblikovao sve dok nije postao oštar poput same mjese?ina, a niti danas mnoga tisu?lje?a kasnije, njegova pjesma još nije utihnula. Te godine, me put ili sudbina odnijela u Gileryn, Crnu šumu, gdje su živjele legende kojih su se malobrojni ?ak i me?u nama, vilenjacima sje?ali. Tamo je živio princ Belethar, izgubljeni princ, koji je tek s ostacima svoje nekadašnje velike vojske branio svoj narod. Borio se protiv bijelih sjena, onoga što je ostalo od silvana, nekada davno naših prijatelja, a kasnije naših smrtnih neprijatelja.
Mellienel je bila mla?a od dvije k?eri Belethara. Njezina crvena kosa je zapalila moje srce, a naša ljubav je bila ?ista i nevina, poput rose u proljetno jutro. Volio sam ju, još uvijek je volim, ali ona je mrtva, ubijena od ruke silvanskog kralja Daladyura. Sedam puta sam se na njezinom grobu zakleo na osvetu, sedam puta sam viknuo u vjetar da mira ne?u imati dok krv silvana ne natopi zemlju, a vjetar mi je odgovorio da sam proklet do kraja svijeta, jer sjene ne umiru.
Godinama, stolje?ima sam se pretvarao da nisam ?uo te rije?i. Snivao sam o osveti, živio sam za osvetu, ?inio sve što sam mogao, te na kraju sam odveo sebe i svoj narod u propast. Godine 9213 E.R. poveo sam posljednji marš vilenjaka, vojsku kakve tisu?lje?ima nije bilo, pa ?ak i više. Borili smo se svom snagom, borili za davnu osvetu, ali tog dana vjetar je zavijao glasnije nego ikada, sjene ne umiru, sjene ne umiru, dopiralo je iz svakog stabla, iz svakog lista, no nismo posustajali i dalje smo se borili sve do samog kraja, gorkog kraja. Taj dan je završio i no? je pala, a krikovi umrlih me još i danas proganjaju.
Mnogi vilenjaci su umrli tog dana, a oni koji su preživjeli su ubrzo otplovili prema zapadu, u zemlje nebeske, u Uirebdor. Jedino sam ja preostao. Obilježen zauvijek svojim ožiljcima. Obilježen i proklet, sada stojim na raskrižju i pitam se gdje krenuti. Prema istoku u samo?u i tugu ili prema zapadu, da se utopim u oceanima beskrajne dubine ili pak na jug da prona?em ono sre?e što mi je još ostalo me?u ljudima ili prema sjeveru, prema davnim uspomenama i osveti, koja još nije izvršena.
Vjetar puše prema sjeveru.
A sada, kraj...
POSLJEDNJA BITKA
Hamenaglar je ležao na crnom tlu. Pogledao je svoju ranu. Strijela mu se zabila ispod lijevog rebra. Osje?ao je otrov kako mu se širi tijelom, još malo i umrijet ?e. Nakon više od sedam tisu?a godina, on Hamenaglar Hatholinner više ne?e postojati. Ovo je veli?anstven dan, labu?i princ umire, a nitko ne?e za to saznati, pomislio je u sebi. Godine su mu polako po?ele letjeti kroz um. Njegovi otac i majka i njegova prva osveta su mu se vratili u sje?anja. Trebali su me nazvati princ osvete, a ne labu?i princ. Zatim su mu sje?anja odlutala prema njegovom bratu. Melaglar i tebe sam uništio, moja že? za krvlju za osvetom su te doveli na sjever, ravno pod silvansku oštricu, oprosti mi.
Tad mu je nešto drugo zaokupilo sje?anja. Ona. Mellienel. Njezina crvena kosa zapalila je njegovo srce, ona je razlog njegove propasti, ili je pak i ona propala zbog njega. Nije važno, ona je mrtva, a ja sam proklet. Pokušao je otjerati misli od te teme, od jedine osobe koju je volio više od bilo ?ega drugog. Pokušao se sjetiti dana kada je iskovao svoj ma?. Alphlang je i dan danas oštar kao i tog dana. Niti najbolji patulja?ki kova?i se ne bi posramili takvog ma?a. Njegovu pjesmu ništa nije moglo zaustaviti, niti Hamenaglar nije mogao zaustaviti pjesmu labu?eg ma?a. Prisjetio se dana kada se njegov ma? okrenuo na njega. Bio je to jedan od njegovih susreta sa smr?u. Tad su mu isto sje?anja proletjela glavom, ali ona ga je spasila. Ona. Mellienel. Umrla je na istom ovom mjestu na kojem je on sad ležao. U istoj ovoj šumi gdje je rat izme?u vilenjaka i silvana zapo?eo. Gileryn, Crna šuma.
Ležala je tu, a silvani su je okružili, baš kao i njega. Likovali su nad svojom pobjedom. Zadnji vilenjak pod njihovim nogama. Još malo i njihova osveta ?e biti izvršena, još malo i oni ?e pobijediti i Prvog i vilenjake. Još samo malo. Hamenaglar nije mogao zaustaviti njihovu pobjedu. Sjene ne umiru. Koliko li je samo puta ?uo te rije?i. Targalad, Arcarka, Belethar, stalno su mu to govorili, ali on nije odustajao. Vodio je i dalje, poveo je svoj narod u veli?anstvenu bitku i još veli?anstveniji poraz. Bilo je to prije šest i pol tisu?a godina. Tako davno. Tog dana su svi bili protiv njega, pa ?ak i vjetar. Govorio mu je. Vjetar mu je govorio, ali on nije slušao, ipak je on bio Hamenaglar Hatholinner, najve?i od vilenjaka. Zašto bi on slušao vjetar.
Iznenada, negdje u dubini svog uma, ?uo je šuštanje, glas. Bio je to njen glas. Mellienel. Poslušao je, ali glasa više nije bilo. O?ajni?ki je tražio kroz svoj um, ali ga nije bilo, samo tiho šuštanje vjetra. Vjetar? Vjetar mu je govorio, tiho, ali govorio mu je, bio je siguran u to. Pokušao se usredoto?iti, a tiho šuštanje se polako pretvorilo u šapat, a zatim naglo poput plimnog vala u buku od koje više nije mogao pobje?i.
- Ubij sjene! Ubij sjene! Ubij sjene! ? rije?i su mu tutnjale kroz glavu.
Odjednom u tijelu je osjetio novu snagu. Nije to bila njegova snaga, bila je to tu?a. Znao je i ?ija. Mellienel. Samo bi ga ona mogla sada spasiti, samo ona. Naglo se ustao i uzeo Alphlang, koji je ležao pored njega na zemlji. Prije nego što su silvani i shvatili što se doga?a, petorica su ve? pala. Zaplesao je Ples smrti, zatim se polako prebacio u Labu?i ples. Silvani oko njega su padali na tlo. Mrtvi. Mrtvi zauvijek. Otplesao je do Zâiraziga, silvana koji mu je ubio brata. Jedan zamah i silvan je pao. Sad mu je preostala još samo jedna osveta. Preostao je još samo Daladyur.
Krenuo je prema njemu, polako ali sigurno, poput neizbježne oluje. Oluje smrti. Mellienel. Stajala je ispred njega. Prekrasna i stvarna. Nisu to bila sje?anja ili halucinacije. Bila je to ona.
- Hodi za mnom. ? progovorila je. Njezin glas je bio melodi?an i prekrasan, baš kakvog ga je pamtio.
- Ali osveta? - zaustio je.
- Pusti osvetu. Dosta je bilo. Hodi za mnom.
Polako se po?ela udaljavati. Nestajati u dubini šume. Imao je jedan trenutak dvojbe, a onda je krenuo za njom. Napuštao je svoju osvetu. Odlazio je od svoje sudbine, korak po korak. Jedan. Dva. Tri. Mellienel. Nestala je. Bol mu je prošla kroz le?a. Izvadio je strijelu i polako se okrenuo. Još jedna strijela je letjela prema njemu. Probila mu je vrat. Njegov zadnji dah je izašao kroz usta, dok se svojim snažnim rukama gr?evito držao za strijelu. Mellienel, Mellienel, Mellienel?
* * *
Jonho Deirfejs je sjedio na zemlji i razmišljao. Što li mu se moglo dogoditi, pomislio je. Ve? je tri dana ?ekao vijesti o Hamenaglaru. Osje?ao je da nešto ne valja. Bojao se najgorega, ali tješio se da do toga ne bi moglo do?i. Ako Hamenaglar umre, on bi to trebao osjetiti. Toliko tisu?a godina se igrao sa ovim svijetom, održavaju?i ravnotežu, paze?i da jedna strana ne postane prejaka. Sad je sve ovisilo o jednom vilenjaku. Posljednjem vilenjaku. Ako on umre? Bojao se odgovora na to pitanje. Odjednom ispred njega se pojavila Nienna.
- Jonho, on je u nevolji. Ne?e preživjeti. ? rekla je.
- U pravu si. Osje?am to.
- Moraš u?initi nešto, ina?e?
- Znam! Bez brige, ne?e on umrijeti.
Usredoto?io je svoj um na traženje. Nije mu dugo trebalo da ga prona?e, trenutak ili dva. Uglavnom su sve njegove nevolje dolazile iz šume Gileryn. Umirao je. Ne, ne smijem to dopustiti. Pokušao ga je svojom voljom podi?i sa zemlje. Natjerati u bijeg, bilo što. Bezuspješno. On se ve? pomirio sa svojom smr?u, ali Jonho nije namjeravao tako lako odustati. Ona ?e ga vratiti u život. Odjednom osjetio je novu snagu u Hamenaglaru. Uspio je. Silvani su padali pod udarcima njegova ma?a. ?ekaj? nešto nije u redu, oni su? mrtvi, ali silvani ne mogu umrijeti. Jonho je morao nešto hitno poduzeti ina?e ?e Hamenaglar pobiti sve silvane i uništiti ravnotežu. Ponovo se usredoto?io i pokušao ga odvu?i iz bitke. Uspio je. On odlazi. Napušta crnu šumu.
Jonho se opustio na jedan tren, a onda mu je bol prostrujala kroz tijelo, ali to nije bila obi?na bol. Svaki dio njegovog tijela se urušavao, uništavao iznutra. Zadnjim atomima snage shvatio je da je Hamenaglar umro i da on nije uspio.
* * *
Martel je stajao na vrhu Planine o?aja. Na tren se divio samom sebi, kao što se ponekad zna diviti samom sebi. Ipak je on u duši i dalje bio mali dje?ak. Divio se tom svijetu, prekrasnom svijetu koji je on stvorio. Jonho je dobro obavljao svoj posao. Ravnoteža je uvijek bila manje-više savršena. Ah, prekrasan svijet. Odjednom pogled mu je pao u šumu Gileryn. Silvani su opet bili tamo. Zašto li sam ikada stvorio tako ljubomorna stvorenja. Ve? je pomislio odvratiti pogled, kad je shvatio da su zapravo silvani mrtvi. Skoro svi, osim jednoga. Još jedan trenutak vje?nosti i onda je shvatio što se doga?a. Ugledao je Hamenaglara, posljednjeg vilenjaka kako umire.
Planine oko njega su se po?ele rušiti. Zvijezde su nestale sa neba. Mora su se smirila i svi tragovi valova su nestali. Šume su propale u dubinu zemlje. Martel je po?eo padati. Tlo mu se približavalo brzinom munje. Još nekoliko trenutaka i na?i ?e se na prašnjavoj i prljavoj zemlji. Opet ?e biti sam u pustinji. Još jedan trenutak i onda je shvatio, to nije zemlja, to su? leševi! Pao je na njih. Udarac je bio mekan, ali ga je zabolio. Pokušao je odrediti što ga to?no boli, ali nije mogao. Polako se podignuo sa tla. Pogledao je svuda oko sebe. Mrtvaci, leševi, smrt, to je bilo sve što ga je okruživalo i onda je shvatio. Ja sam mrtav bog?
nema me.