Proljeće - priča
Posted: 06 Apr 2013, 00:18
Inspiriran današnjim vijestima o tamo nekim raketama kratkog i dugog dometa, interkontinentalnim projektilima i inim oborinama, sjeo sam pred dva sata i napisao priču. Blagi naklon, počinjem Vam čitati:
Proljeće
Ušao je u kuću i zatvorio vrata za sobom. Primijetio je kako nije dobro očistio cipele od snijega, pa je pažljivo opkoračio tepih i stao na parket kod vješalice, gdje je skinuo šal i ostavio ga na slobodno mjesto. Počeo je skidati kaput, kad je začuo sitne korake, a onda uzvik:
- "Tata! Došao si kući!"
Pritrčala mu je i obgrlila ga oko noge, zahvativši rukama kaput, zbog čega su mu ruke ostale zaglavljene u rukavima kaputa.
- "Dušo, pusti tatu da se skine, pa ću te uzeti, ok?"
- "Može! Pa ću te poljubiti!" - spremno se složi ona, i dalje ga ne puštajući iz stiska. Uspio je nekako osloboditi ruke, pa je prebacio kaput preko vješalice i izuo cipele, još uvijek sa njom pripijenom uz nogu. Sagnuo se i podigao je do lica, poljubivši je u oba obraza. Širok, veseo osmijeh i radoznale smeđe oči koje su ga gledale sa obožavanjem.
- "Jesi se umorio, tatice?"
- "Nisam, dušo. Jesi ti umorna?"
- "Pa nisam baš. Hoćeš da ti skuham kavu da te ne boli glava?"
- "Naravno, baš mi je to potrebno. Dobro si se sjetila!"
Spustio ju je dole i ona odjuri do svoje sobe, gdje je imala malu, plastičnu kuhinju. Začulo se lupanje plastičnog posuđa, što mu je pružilo priliku da šmugne u kuhinju i poljubi ženu, koja je upravo stavljala večeru na stol.
Poslije večere srkao je četvrtu imaginarnu kavu iz malene, zelene plastične šalice koju mu je kći skuhala i gledao vijesti. Pričali su o daljnjem rezanju troškova u državnoj administraciji i kako će se smanjenje državne potrošnje odraziti na ekonomiju. Ekonomske teme zamijenile su vanjskopolitičke, o još sumnjivoj jednoj državi koja zvecka oružjem i drži na nišanu naše gradove. Knicksi dobro guraju sezonu. Vrijeme nepromijenjivo, hladno da ti se duša smrzne.
Svjetske probleme prekinula je peta kava.
- "Hoćemo se sada igrati?"
- "Naravno, dušo. Slagat ćemo puzzle, može?"
- "A ja bih išla van."
- "Pa ne možemo ići van, jako je hladno."
- "A možemo obući kapu i šal, pa nam neće biti zima."
- "Dušo, ne možemo van. Jako je hladno i pada snijeg i mrak je već vani, a kad padne mrak onda male curice ne idu van."
- "A jel možemo samo pogledati je li stiglo proljeće?"
- "Ma možemo, dođi."
Uzeo ju je u ruke i odnio do vrata. Otključao ih je i odškrinuo, taman toliko da njih dvoje vide van. Snijeg je polagano padao po tihoj, pustoj ulici, dodatno istaknut uličnom rasvjetom koja je pojačavala dojam brojnosti pahulja sa neba. Prilaz kući već je bio pod snijegom, iako ga je temeljito očistio prije no što je ušao u kuću. Stajali su još nekoliko trenutaka, a onda ju je odnio u dnevni boravak i postavio do sebe na trosjed, gdje ga je čekala još jedna kava, ovog puta prava.
- "Ja ću je odnijeti večeras spavati, odmori se malo." - rekao je, prekidajući pritom malenu u pokušaju da mu se popne na glavu.
- "Jesi siguran? Nije mi problem, danas je cijeli dan bila dobra."
Otkad je ostala bez posla prije osam mjeseci, čuvala je dijete. Ako ništa drugo, redovna i pristojna kuhinja zamijenila je leteće obroke koje su jeli dok su oboje radili.
- "Ne treba, ja ću. Vratit ću se pa ćemo pogledati neki film, ok?"
- "E nećete gledati film, nego ćete me voditi van! Dosta mi je ove glupe zime!" - reče malena i prkosno prekriži ruke. Nasmijao joj se i sagnuo da poljubi prćasti, ljutiti nosić, no ona mu se izmaknu.
- "Idemo spavati dušo. Drugi puta ćemo van. Sad je noć i ne vidi se ništa." - uzeo ju je u naručje, srknuvši prethodno kavu. Nije se bunila - voljela je kad ju tata nosi.
- "Nemoj zaspati kao zadnji put." - opomenu ga žena.
- "Neću, vratit ću se."
- "Ali nećeš, moraš meni pričati priče!"
Zaspao je.
Sutradan je prvo ušao u kuću i obukao malenoj kaput, kapicu, šal i rukavice i izveo je je van. Pronašao je u garaži njenu lopaticu za pijesak i odveo je ispred kuće da mu pomogne čistiti snijeg. Ubrzo se prebacila na pravljenje snjegovića i grudanje, a početno zadovoljstvo okopnilo je sa hladnoćom.
- "Tata, meni snijeg stalno pada na lice i baš mi je zima."
- "Hoćemo unutra?"
- "Vratit ćemo se kad bude proljeće i sunce, jel' tako?"
- "Tako je, dušo."
- "A kad će biti proljeće? Ja ne bi' da više bude zima."
- "Još malo dušo, još malo."
Unio ju je unutra gdje ju je žena preuzela, a on se vratio očistiti snijeg do kraja. Vratio se taman na vijesti, da vidi državnog tajnika kako se kiselo smiješi u društvu sa mladim azijatom kratke crne kose češljane na razdjeljak. Ovaj je nešto ozbiljno pričao i mahao prstom. Ugasio je televizor i zaputio se večerati.
Snijeg je napokon prestao padati.
Prvi put u tjedan dana vozio se kući bez uključenih brisača. Promet je, iznenađujuće, bio prilično brz za ovo doba dana. Inače je uredno trošio više od sat vremena na put kući. Danas će stići petnaestak minuta ranije, a poseban bonus predstavlja činjenica kako neće izgubiti pola sata na čišćenje prilaza kad stigne kući, nego ravno unutra. Nije imao ništa protiv malo fizičkog rada, osobito nakon što je cijeli dan prosjedio u uredu, no radije je večeri provodio uz ženu i dijete, negoli lopatu i snijeg.
Putem je slušao vijesti na radiju. Primijetio je kako sve veći termin u vijestima otkida gužva na istoku Azije i nadmetanje čija je raketa većeg dometa. Državni se tajnik vratio kući, neobavljena posla i bez komentara. Isključio je radio: otkad pamti, ovakve krize ciklički se javljaju svake dvije godine. Jučer Rusija i Irak, danas Iran i Koreja, sutra će iz šešira već izvući nekog prigodnog. Bio je stanovnik države izvanredno nadarene za iskopavanje neprijatelja. Doduše, da vlast nije bila tako svadljiva, većina njegovih sugrađana ne bi imala pojma o zemljopisu.
Skrenuo je na svoj prilaz i uvezao auto u garažu. Ušao je u kuću, ispunjenu mirisom hrane. Doček na vratima i vješanje za noge već je bio tradicionalan: nasmijao se njenom pokušaju da se sama uspne uz nogu i poljubi ga. Uzeo ju je i zaputio se s njom u kuhinju, gdje je večera već bila na stolu.
- "Oho, malo si uranio. Kako je bilo na poslu?" - upita ga supruga, vadeći juhu iz zdjele.
- "Bog, ljubavi" - nagnu se preko stola i poljubi je, još uvijek držeći kći u rukama - "Danas nije bilo gužve u prometu."
Stavio je malenu na njeno mjesto i zauzeo svoje, primaknuvši tanjur zdjeli.
- "Dogovaramo posao sa nekim Francuzima, oko četiri milijuna. To bi puno značilo firmi, ali sve je još na klimavim nogama. Inače, ništa posebno osim toga. Kako je tebi bilo?"
- "Dosadno, dođe mi da iskočim iz kože. Dva puta sam očistila kuću, a usput sam se posvađala sa našom ljubljenom kćeri."
Malena je sjedila u svom stolcu, natmurena. Hranu nije niti pogledala.
- "Zašto nećeš jesti, ljubavi?"
- "Nisam gladna."
- "Pa zašto nisi gladna?"
- "Mama me je naljutila. Rekla je da ne smijem van, a ja sam htjela tebe čekati vani i igrati se s tobom."
- "Dogovorili smo se da ćemo ići van kad bude proljeće. Sad je još uvijek jako hladno. Čim bude toplije, ići ćemo cijeli dan se igrati van. Ok? 'Ajde, ako večeraš, slagat ćemo lego i gledati crtiće zajedno."
Ovaj mamac je zagrizla - prihvatila je malenu žlicu i počela jesti juhu.
Poslije večere odlučio je provesti nešto vremena u igri sa djetetom - bilo mu je žao što je zbog posla viđa tek navečer, a i tada bude preumoran da joj se u cijelosti posveti. Trčali su kroz cijelu kuću i usput srušili dva cvijeta, što je njoj bilo smiješno do suza. Uzeo ju je u ruke i podigao sebi na glavu, škakljajući je po rebrima. Vrištala je od smijeha i čupala ga za kosu. Spustio ju je dole i okrenuo od sebe:
- "Idemo se utrkivati: tko prvi do vrata, taj je pobjednik!"
- "Hoćemo onda ići van?"
- "Drugi puta dušo, sad ćemo se igrati u kući."
- "Kad dođe proljeće, ići ćemo van" - zaključi ona - "idemo tata: jedan, dva, tri!" - poviče i potrči ka vratima, a on za njom. Došla je prva do cilja, veselo skačući i smijući se. Baš kad je došao do nje i sagnuo se da je poljubi u kosu, vani strahovito bljesnu i noć se pretvori u dan. Instinktivno ju je privinuo k sebi i čučnuo kraj nje.
- "Što je to, tata?"
- "Ne znam ljubavi, budi mirna."
Uspravio se, otškrinuo je vrata i pogledao van, jednom rukom držeći malenu iza sebe. U daljini je ugledao golemi sjajni oblak kako se uzdiže put neba i rastjeruje gustu naoblaku iznad njega. Okrenuo se prema djetetu, koje ga je znatiželjno gledalo. Uzeo ju je u naručje, ljubeći obraze i grleći je. Iza njega još jednom snažno bljesnu, neprirodno osvjetljavajući unutrašnjost kuće.
- "Tata, jel' to stiglo proljeće?"
- "Da ljubavi, stiglo je proljeće."
Još ju je jače privukao k sebi, osjećajući miris njene kože, isti onaj miris koji je imala kad je bila mala beba. Sa licem uronjenim u njen vrat i kosu, iskoračio je iz kuće na trijem.
Proljeće
Ušao je u kuću i zatvorio vrata za sobom. Primijetio je kako nije dobro očistio cipele od snijega, pa je pažljivo opkoračio tepih i stao na parket kod vješalice, gdje je skinuo šal i ostavio ga na slobodno mjesto. Počeo je skidati kaput, kad je začuo sitne korake, a onda uzvik:
- "Tata! Došao si kući!"
Pritrčala mu je i obgrlila ga oko noge, zahvativši rukama kaput, zbog čega su mu ruke ostale zaglavljene u rukavima kaputa.
- "Dušo, pusti tatu da se skine, pa ću te uzeti, ok?"
- "Može! Pa ću te poljubiti!" - spremno se složi ona, i dalje ga ne puštajući iz stiska. Uspio je nekako osloboditi ruke, pa je prebacio kaput preko vješalice i izuo cipele, još uvijek sa njom pripijenom uz nogu. Sagnuo se i podigao je do lica, poljubivši je u oba obraza. Širok, veseo osmijeh i radoznale smeđe oči koje su ga gledale sa obožavanjem.
- "Jesi se umorio, tatice?"
- "Nisam, dušo. Jesi ti umorna?"
- "Pa nisam baš. Hoćeš da ti skuham kavu da te ne boli glava?"
- "Naravno, baš mi je to potrebno. Dobro si se sjetila!"
Spustio ju je dole i ona odjuri do svoje sobe, gdje je imala malu, plastičnu kuhinju. Začulo se lupanje plastičnog posuđa, što mu je pružilo priliku da šmugne u kuhinju i poljubi ženu, koja je upravo stavljala večeru na stol.
Poslije večere srkao je četvrtu imaginarnu kavu iz malene, zelene plastične šalice koju mu je kći skuhala i gledao vijesti. Pričali su o daljnjem rezanju troškova u državnoj administraciji i kako će se smanjenje državne potrošnje odraziti na ekonomiju. Ekonomske teme zamijenile su vanjskopolitičke, o još sumnjivoj jednoj državi koja zvecka oružjem i drži na nišanu naše gradove. Knicksi dobro guraju sezonu. Vrijeme nepromijenjivo, hladno da ti se duša smrzne.
Svjetske probleme prekinula je peta kava.
- "Hoćemo se sada igrati?"
- "Naravno, dušo. Slagat ćemo puzzle, može?"
- "A ja bih išla van."
- "Pa ne možemo ići van, jako je hladno."
- "A možemo obući kapu i šal, pa nam neće biti zima."
- "Dušo, ne možemo van. Jako je hladno i pada snijeg i mrak je već vani, a kad padne mrak onda male curice ne idu van."
- "A jel možemo samo pogledati je li stiglo proljeće?"
- "Ma možemo, dođi."
Uzeo ju je u ruke i odnio do vrata. Otključao ih je i odškrinuo, taman toliko da njih dvoje vide van. Snijeg je polagano padao po tihoj, pustoj ulici, dodatno istaknut uličnom rasvjetom koja je pojačavala dojam brojnosti pahulja sa neba. Prilaz kući već je bio pod snijegom, iako ga je temeljito očistio prije no što je ušao u kuću. Stajali su još nekoliko trenutaka, a onda ju je odnio u dnevni boravak i postavio do sebe na trosjed, gdje ga je čekala još jedna kava, ovog puta prava.
- "Ja ću je odnijeti večeras spavati, odmori se malo." - rekao je, prekidajući pritom malenu u pokušaju da mu se popne na glavu.
- "Jesi siguran? Nije mi problem, danas je cijeli dan bila dobra."
Otkad je ostala bez posla prije osam mjeseci, čuvala je dijete. Ako ništa drugo, redovna i pristojna kuhinja zamijenila je leteće obroke koje su jeli dok su oboje radili.
- "Ne treba, ja ću. Vratit ću se pa ćemo pogledati neki film, ok?"
- "E nećete gledati film, nego ćete me voditi van! Dosta mi je ove glupe zime!" - reče malena i prkosno prekriži ruke. Nasmijao joj se i sagnuo da poljubi prćasti, ljutiti nosić, no ona mu se izmaknu.
- "Idemo spavati dušo. Drugi puta ćemo van. Sad je noć i ne vidi se ništa." - uzeo ju je u naručje, srknuvši prethodno kavu. Nije se bunila - voljela je kad ju tata nosi.
- "Nemoj zaspati kao zadnji put." - opomenu ga žena.
- "Neću, vratit ću se."
- "Ali nećeš, moraš meni pričati priče!"
Zaspao je.
Sutradan je prvo ušao u kuću i obukao malenoj kaput, kapicu, šal i rukavice i izveo je je van. Pronašao je u garaži njenu lopaticu za pijesak i odveo je ispred kuće da mu pomogne čistiti snijeg. Ubrzo se prebacila na pravljenje snjegovića i grudanje, a početno zadovoljstvo okopnilo je sa hladnoćom.
- "Tata, meni snijeg stalno pada na lice i baš mi je zima."
- "Hoćemo unutra?"
- "Vratit ćemo se kad bude proljeće i sunce, jel' tako?"
- "Tako je, dušo."
- "A kad će biti proljeće? Ja ne bi' da više bude zima."
- "Još malo dušo, još malo."
Unio ju je unutra gdje ju je žena preuzela, a on se vratio očistiti snijeg do kraja. Vratio se taman na vijesti, da vidi državnog tajnika kako se kiselo smiješi u društvu sa mladim azijatom kratke crne kose češljane na razdjeljak. Ovaj je nešto ozbiljno pričao i mahao prstom. Ugasio je televizor i zaputio se večerati.
Snijeg je napokon prestao padati.
Prvi put u tjedan dana vozio se kući bez uključenih brisača. Promet je, iznenađujuće, bio prilično brz za ovo doba dana. Inače je uredno trošio više od sat vremena na put kući. Danas će stići petnaestak minuta ranije, a poseban bonus predstavlja činjenica kako neće izgubiti pola sata na čišćenje prilaza kad stigne kući, nego ravno unutra. Nije imao ništa protiv malo fizičkog rada, osobito nakon što je cijeli dan prosjedio u uredu, no radije je večeri provodio uz ženu i dijete, negoli lopatu i snijeg.
Putem je slušao vijesti na radiju. Primijetio je kako sve veći termin u vijestima otkida gužva na istoku Azije i nadmetanje čija je raketa većeg dometa. Državni se tajnik vratio kući, neobavljena posla i bez komentara. Isključio je radio: otkad pamti, ovakve krize ciklički se javljaju svake dvije godine. Jučer Rusija i Irak, danas Iran i Koreja, sutra će iz šešira već izvući nekog prigodnog. Bio je stanovnik države izvanredno nadarene za iskopavanje neprijatelja. Doduše, da vlast nije bila tako svadljiva, većina njegovih sugrađana ne bi imala pojma o zemljopisu.
Skrenuo je na svoj prilaz i uvezao auto u garažu. Ušao je u kuću, ispunjenu mirisom hrane. Doček na vratima i vješanje za noge već je bio tradicionalan: nasmijao se njenom pokušaju da se sama uspne uz nogu i poljubi ga. Uzeo ju je i zaputio se s njom u kuhinju, gdje je večera već bila na stolu.
- "Oho, malo si uranio. Kako je bilo na poslu?" - upita ga supruga, vadeći juhu iz zdjele.
- "Bog, ljubavi" - nagnu se preko stola i poljubi je, još uvijek držeći kći u rukama - "Danas nije bilo gužve u prometu."
Stavio je malenu na njeno mjesto i zauzeo svoje, primaknuvši tanjur zdjeli.
- "Dogovaramo posao sa nekim Francuzima, oko četiri milijuna. To bi puno značilo firmi, ali sve je još na klimavim nogama. Inače, ništa posebno osim toga. Kako je tebi bilo?"
- "Dosadno, dođe mi da iskočim iz kože. Dva puta sam očistila kuću, a usput sam se posvađala sa našom ljubljenom kćeri."
Malena je sjedila u svom stolcu, natmurena. Hranu nije niti pogledala.
- "Zašto nećeš jesti, ljubavi?"
- "Nisam gladna."
- "Pa zašto nisi gladna?"
- "Mama me je naljutila. Rekla je da ne smijem van, a ja sam htjela tebe čekati vani i igrati se s tobom."
- "Dogovorili smo se da ćemo ići van kad bude proljeće. Sad je još uvijek jako hladno. Čim bude toplije, ići ćemo cijeli dan se igrati van. Ok? 'Ajde, ako večeraš, slagat ćemo lego i gledati crtiće zajedno."
Ovaj mamac je zagrizla - prihvatila je malenu žlicu i počela jesti juhu.
Poslije večere odlučio je provesti nešto vremena u igri sa djetetom - bilo mu je žao što je zbog posla viđa tek navečer, a i tada bude preumoran da joj se u cijelosti posveti. Trčali su kroz cijelu kuću i usput srušili dva cvijeta, što je njoj bilo smiješno do suza. Uzeo ju je u ruke i podigao sebi na glavu, škakljajući je po rebrima. Vrištala je od smijeha i čupala ga za kosu. Spustio ju je dole i okrenuo od sebe:
- "Idemo se utrkivati: tko prvi do vrata, taj je pobjednik!"
- "Hoćemo onda ići van?"
- "Drugi puta dušo, sad ćemo se igrati u kući."
- "Kad dođe proljeće, ići ćemo van" - zaključi ona - "idemo tata: jedan, dva, tri!" - poviče i potrči ka vratima, a on za njom. Došla je prva do cilja, veselo skačući i smijući se. Baš kad je došao do nje i sagnuo se da je poljubi u kosu, vani strahovito bljesnu i noć se pretvori u dan. Instinktivno ju je privinuo k sebi i čučnuo kraj nje.
- "Što je to, tata?"
- "Ne znam ljubavi, budi mirna."
Uspravio se, otškrinuo je vrata i pogledao van, jednom rukom držeći malenu iza sebe. U daljini je ugledao golemi sjajni oblak kako se uzdiže put neba i rastjeruje gustu naoblaku iznad njega. Okrenuo se prema djetetu, koje ga je znatiželjno gledalo. Uzeo ju je u naručje, ljubeći obraze i grleći je. Iza njega još jednom snažno bljesnu, neprirodno osvjetljavajući unutrašnjost kuće.
- "Tata, jel' to stiglo proljeće?"
- "Da ljubavi, stiglo je proljeće."
Još ju je jače privukao k sebi, osjećajući miris njene kože, isti onaj miris koji je imala kad je bila mala beba. Sa licem uronjenim u njen vrat i kosu, iskoračio je iz kuće na trijem.