Priča o Orfejevoj lubanji
Posted: 24 Sep 2012, 20:57
Imam još jednu pričicu, koja mi actually sjedi već dugo vremena nepročitana od previše ljudi, uglavnom zato što mi oni kojima sam se do sada obratio nisu bili u stanju izgovoriti ništa suvislije od "dobra je" ili već nečeg takvog suhoparnog što me zamara. dakle, vi čitate, vi pišete i imate osjetljivije oko za neke stvari. here it goes!
PRIČA O ORFEJEVOJ LUBANJI
Snijegom zameteni vulkan uzdiže se nad rascvjetalim voćnjakom, sklad njegovog pepeljasto plavog stošca, ružičastog trešnjinog cvata i purpurno-grimiznog zalaska sunca.
– Lijepo, poetično, pričaj dalje. –
Promatrajući rastakajuće dragulje kasnoga dana oni sjede u stakleniku gdje je klima tropska, ona na divanu nakićenom jastucima, on do njenih nogu poput privrženog psa: nešto poput Venere u krznu.
– Pričaj mi –
govori joj smjerno
- pričaj mi o Orfejevoj lubanji. –
Ona podrugljivo frkne, ohola, blijeda plavojka aristokratskog držanja
– Pa zar je to sve o čemu želiš slušati ? Kao da nisi već čuo priču triput danas ! –
Pogladi ga po čelu, a sirotan je pogleda tako stidljivo da joj se smilio istog trena. Ona je možda domina, ali on zna pogoditi u mekana mjesta u njenom okorjelom imperatorskom srcu.
– No dobro -
uzdahne pa uzme promatrati uglačanu, tamnom patinom prekrivenu lubanju što je ležala na sjedištu kao da u njoj traži nit vodilju
– krenuti ću od mjesta nakon što ga ubijaju Menade.
Okupile su se nimfe odjevene u crninu i pokopale tijelo. Ali lira i glava završile su vodenim putevima na otoku Lezbu. Liru su tamo objesili u hram, a glavu pokopali. To je ono što kaže Ovidije, sada, evo što sam otkrila da se dogodilo dalje; glava je bila veoma štovana, pohodile su je procesije i vjernici joj prinosili zavjetne žrtve, a na mjestu njenog počivališta izrasla su stabla što su šuštala melodiozno kao da to Orfej kroz njih pjeva, sve dok ih jednoga dana nije ušutkao čovjek koji je u njoj vidio obećanje lagodne budućnosti. Za to je međutim postojala cijena. Orfejev glas, do tada prigušen od strane Apolona da ne uznemiruje smrtnike, kanaliziran kroz korijenje u lisnati šapat prihvatljiv ljudskom uhu, je kao kazna za to svetogrđe otkapanja nastavio svoje tužno posmrtno brujanje tjerajući ga u neprestani plač. Prodao ju je za malo bogatstvo, jednom atenjaninu sa ukusom za morbidno, ali prekasno, pjesme su se uvukle u njegove snove zamutivši ih suzama, zatrovale mu okus hrane i sve životne radosti melankolijom natjeravši ga konačno u smrt.
Lubanja je putovala iz ruke u ruku pjevajući iako je Orfejev jezik davno istrunuo, ostavljajući rastrojene i mrtve iza sebe i tako isplela razne priče. Nesreća je bila u tome da je malo tko u njima vidio išta više od toga. Posljednja u nizu, gospođa Lidija, dokona, ekscentrična žena što je darežljivo punila džepove medijima i guruima u potrazi za odgovorima na pitanja o svojoj ulozi u poretku ovog univerzuma, kupila ju je kako bi imala o čemu pripovijedati kada se vrati sa ljetovanja u Grčkoj.
Tokom jedne od večera koje je priređivala kako bi uz ogovaranje i proricanje iz listića čaja potratila duge sate što su predstojali snu, dala ju je proslijediti oko stola prijateljima koji su poput nje, bili dokoni i ekscentrični ljudi sa interesom za okultno i misterije. Raspjevana lubanja uz desert bila je njihova ideja zabave.
Ouija ploče i duhovne seanse općenito. Ideja se okrenula protiv njih i uskoro ih je sa prvim zvucima pjesme savladala nekontrolirana žalost. Da stvari nisu bile sasvim kako treba očitovalo se tako što je gospođa Lidija zamolila gospođu Sandner da joj doda pržene patlidžane što je potonja odbila i počela lamentirati nad prolivenom zelenom krvlju tih nijemih, nepomičnih životinja. Atmosfera je postupno prerastala u histeriju, a u centru ludila stajala je prljava lubanja odašiljući čisti očaj u eter.
Nakon što su neki od prisutnih spas od užasa potražili bacivši se kroz prozor zgrade prestao je njen svaki interes za ezoterično i ona ju je više nego drage volje proslijedila meni. A znaš što ćemo mi učiniti sada kad je imamo ? Također ćemo je pustiti da nam pjeva. Da. Mi se ne bojimo mučenja. Jer mi nismo tek kolekcionari što iz dosade traže što čudnije stvari za svoje zbirke kako bi se mogli hvaliti, ja i ti smo lovci na rijetke doživljaje, jedna vrsta gurmana i došli smo na svoje; apatija, strava, osjećaj poraženosti pred smrtnošću ljubljene osobe, nahraniti ćemo se katarzičnom kvalitetom njezine žalopojke. Previjati se u bolovima, urlati nad tragedijom, poistovjetiti se s pjesnikom i očistiti se suzama iskrene sućuti. Samo iščekivanje me ispunjava toplim leptirićima. Želim biti preplavljena, želim da me ostavi u ruševinama. –
Djevojka primi lubanju i prisloni je nestrpljivo na uho te ga pokretom prsta pozove da joj se pridruži na divanu. Trenuci pažljivog osluškivanja. Ništa. Tišina. Naslućujući mogućnost da ju je stara žena prevarila ljutito je raširila nosnice, sva pocrvenjela u obrazima što se dala u svoju sada smiješnu govoranciju, pritom bojažljivo gledana krajičkom oka s druge strane lubanje od svoga sluge pokornoga.
Zatim tiho, sasvim tiho, daleki šum kakav se može čuti iz morske školjke počne se širiti da bi prerastao u brujanje glasa što se razlegao snažno odzvanjajući staklenikom tako da su se i biljke povinule u smjeru zvuka progutavši par iz vidokruga. Grane i vitice obavile su njihova tijela, razbacale jastuke i uneredile joj kosu otimajući se sa naričućom, ekstatičnom svetogrdnicom za lubanju sve dok uslijed silovitog trzanja pogonjenog Orfejevim glasom nisu rastrgale nju i njenog partnera u krpice mesa; cijena koju je vrijedilo platiti za svjedočenje toj posebnoj predstavi. Pjesma se nastavila, za uši koje više nisu slušale, gurmanske uši rasute među jorgovanima i trskama.
– Moćno, zgodan detalj, priziva snažne slike. Molim te nastavi –
Snijegom zameteni vulkan uzdiže se nad rascvjetalim voćnjakom, sjaj boja zgasnuo je sa nestankom sunca. Mrki potočići krvi cijede se sa raslinja i natapaju zemlju. Kraj.-
– Oh... Da li je to stvarno sve ? A pouka ? –
upita on, zaigrano prevrćući lubanju po rukama. Nije Orfejeva i neće nas, siguran sam, snaći nikakva zaslužena kazna za premetanje po tuđim kostima, ali svejedno si ne mogu pomoći , a da pomalo ne osjećam sram što tako spokojno ručamo sendviče i pričamo gluposti u ovakvoj atmosferi. Ja i Igor smo komunalni radnici, zaposleni smo na radovima na groblju. Čovjek je kupio staru parcelu i dao je raskopati kako bi imali gdje položiti njegovo truplo i trupla njegove porodice. Naravno, za to mi moramo deložirati prijašnje vlasnike i sada posvuda leže hrpe zemlje i vreće sa kostima; zdjelice, kralješci, bedrene kosti, lubanje i tako dalje. Gledam Igora kako se lopta sa vražjom stvari.
– Pa, da i pouka; ne zajebavaj se s mrtvacima. Baci to već jednom iz ruku.
PRIČA O ORFEJEVOJ LUBANJI
Snijegom zameteni vulkan uzdiže se nad rascvjetalim voćnjakom, sklad njegovog pepeljasto plavog stošca, ružičastog trešnjinog cvata i purpurno-grimiznog zalaska sunca.
– Lijepo, poetično, pričaj dalje. –
Promatrajući rastakajuće dragulje kasnoga dana oni sjede u stakleniku gdje je klima tropska, ona na divanu nakićenom jastucima, on do njenih nogu poput privrženog psa: nešto poput Venere u krznu.
– Pričaj mi –
govori joj smjerno
- pričaj mi o Orfejevoj lubanji. –
Ona podrugljivo frkne, ohola, blijeda plavojka aristokratskog držanja
– Pa zar je to sve o čemu želiš slušati ? Kao da nisi već čuo priču triput danas ! –
Pogladi ga po čelu, a sirotan je pogleda tako stidljivo da joj se smilio istog trena. Ona je možda domina, ali on zna pogoditi u mekana mjesta u njenom okorjelom imperatorskom srcu.
– No dobro -
uzdahne pa uzme promatrati uglačanu, tamnom patinom prekrivenu lubanju što je ležala na sjedištu kao da u njoj traži nit vodilju
– krenuti ću od mjesta nakon što ga ubijaju Menade.
Okupile su se nimfe odjevene u crninu i pokopale tijelo. Ali lira i glava završile su vodenim putevima na otoku Lezbu. Liru su tamo objesili u hram, a glavu pokopali. To je ono što kaže Ovidije, sada, evo što sam otkrila da se dogodilo dalje; glava je bila veoma štovana, pohodile su je procesije i vjernici joj prinosili zavjetne žrtve, a na mjestu njenog počivališta izrasla su stabla što su šuštala melodiozno kao da to Orfej kroz njih pjeva, sve dok ih jednoga dana nije ušutkao čovjek koji je u njoj vidio obećanje lagodne budućnosti. Za to je međutim postojala cijena. Orfejev glas, do tada prigušen od strane Apolona da ne uznemiruje smrtnike, kanaliziran kroz korijenje u lisnati šapat prihvatljiv ljudskom uhu, je kao kazna za to svetogrđe otkapanja nastavio svoje tužno posmrtno brujanje tjerajući ga u neprestani plač. Prodao ju je za malo bogatstvo, jednom atenjaninu sa ukusom za morbidno, ali prekasno, pjesme su se uvukle u njegove snove zamutivši ih suzama, zatrovale mu okus hrane i sve životne radosti melankolijom natjeravši ga konačno u smrt.
Lubanja je putovala iz ruke u ruku pjevajući iako je Orfejev jezik davno istrunuo, ostavljajući rastrojene i mrtve iza sebe i tako isplela razne priče. Nesreća je bila u tome da je malo tko u njima vidio išta više od toga. Posljednja u nizu, gospođa Lidija, dokona, ekscentrična žena što je darežljivo punila džepove medijima i guruima u potrazi za odgovorima na pitanja o svojoj ulozi u poretku ovog univerzuma, kupila ju je kako bi imala o čemu pripovijedati kada se vrati sa ljetovanja u Grčkoj.
Tokom jedne od večera koje je priređivala kako bi uz ogovaranje i proricanje iz listića čaja potratila duge sate što su predstojali snu, dala ju je proslijediti oko stola prijateljima koji su poput nje, bili dokoni i ekscentrični ljudi sa interesom za okultno i misterije. Raspjevana lubanja uz desert bila je njihova ideja zabave.
Ouija ploče i duhovne seanse općenito. Ideja se okrenula protiv njih i uskoro ih je sa prvim zvucima pjesme savladala nekontrolirana žalost. Da stvari nisu bile sasvim kako treba očitovalo se tako što je gospođa Lidija zamolila gospođu Sandner da joj doda pržene patlidžane što je potonja odbila i počela lamentirati nad prolivenom zelenom krvlju tih nijemih, nepomičnih životinja. Atmosfera je postupno prerastala u histeriju, a u centru ludila stajala je prljava lubanja odašiljući čisti očaj u eter.
Nakon što su neki od prisutnih spas od užasa potražili bacivši se kroz prozor zgrade prestao je njen svaki interes za ezoterično i ona ju je više nego drage volje proslijedila meni. A znaš što ćemo mi učiniti sada kad je imamo ? Također ćemo je pustiti da nam pjeva. Da. Mi se ne bojimo mučenja. Jer mi nismo tek kolekcionari što iz dosade traže što čudnije stvari za svoje zbirke kako bi se mogli hvaliti, ja i ti smo lovci na rijetke doživljaje, jedna vrsta gurmana i došli smo na svoje; apatija, strava, osjećaj poraženosti pred smrtnošću ljubljene osobe, nahraniti ćemo se katarzičnom kvalitetom njezine žalopojke. Previjati se u bolovima, urlati nad tragedijom, poistovjetiti se s pjesnikom i očistiti se suzama iskrene sućuti. Samo iščekivanje me ispunjava toplim leptirićima. Želim biti preplavljena, želim da me ostavi u ruševinama. –
Djevojka primi lubanju i prisloni je nestrpljivo na uho te ga pokretom prsta pozove da joj se pridruži na divanu. Trenuci pažljivog osluškivanja. Ništa. Tišina. Naslućujući mogućnost da ju je stara žena prevarila ljutito je raširila nosnice, sva pocrvenjela u obrazima što se dala u svoju sada smiješnu govoranciju, pritom bojažljivo gledana krajičkom oka s druge strane lubanje od svoga sluge pokornoga.
Zatim tiho, sasvim tiho, daleki šum kakav se može čuti iz morske školjke počne se širiti da bi prerastao u brujanje glasa što se razlegao snažno odzvanjajući staklenikom tako da su se i biljke povinule u smjeru zvuka progutavši par iz vidokruga. Grane i vitice obavile su njihova tijela, razbacale jastuke i uneredile joj kosu otimajući se sa naričućom, ekstatičnom svetogrdnicom za lubanju sve dok uslijed silovitog trzanja pogonjenog Orfejevim glasom nisu rastrgale nju i njenog partnera u krpice mesa; cijena koju je vrijedilo platiti za svjedočenje toj posebnoj predstavi. Pjesma se nastavila, za uši koje više nisu slušale, gurmanske uši rasute među jorgovanima i trskama.
– Moćno, zgodan detalj, priziva snažne slike. Molim te nastavi –
Snijegom zameteni vulkan uzdiže se nad rascvjetalim voćnjakom, sjaj boja zgasnuo je sa nestankom sunca. Mrki potočići krvi cijede se sa raslinja i natapaju zemlju. Kraj.-
– Oh... Da li je to stvarno sve ? A pouka ? –
upita on, zaigrano prevrćući lubanju po rukama. Nije Orfejeva i neće nas, siguran sam, snaći nikakva zaslužena kazna za premetanje po tuđim kostima, ali svejedno si ne mogu pomoći , a da pomalo ne osjećam sram što tako spokojno ručamo sendviče i pričamo gluposti u ovakvoj atmosferi. Ja i Igor smo komunalni radnici, zaposleni smo na radovima na groblju. Čovjek je kupio staru parcelu i dao je raskopati kako bi imali gdje položiti njegovo truplo i trupla njegove porodice. Naravno, za to mi moramo deložirati prijašnje vlasnike i sada posvuda leže hrpe zemlje i vreće sa kostima; zdjelice, kralješci, bedrene kosti, lubanje i tako dalje. Gledam Igora kako se lopta sa vražjom stvari.
– Pa, da i pouka; ne zajebavaj se s mrtvacima. Baci to već jednom iz ruku.