Lena, sintetička žena
Posted: 24 Sep 2012, 20:36
Ok, imam neku pričicu, pročitajte, secirajte je molim i iznesite što funkcionira ili ne, bez ikakvih obzira prema autoru zahvaljujem!
Sjedio je u svojoj mračnoj sobici, na svojoj trošnoj fotelji, odjeven tek u oznojeno donje rublje, pogleda usredotočenog na kutiju na podu. Gospodin Horvat, zvali su ga susjedi. Šefe, u njegovoj mesnici. Davali mu dozu vjerodostojnosti koja je išla sa statusom situiranog, druželjubivog čovjeka u ocvalim pedesetima. Ali ostavimo to po strani, on se osjećao kao varalica. Situacija je bila ovakva: gospodin Oliver Horvat je bio po prirodi romantična duša i to, sada, bilo da se radilo o krutom disciplinarnom odgoju ili problematičnim i napola realiziranim ljubavima njegove mladosti, romantična duša nesposobna izraziti sve uzbudljive nijanse i trzaje što su harali njegovom unutrašnjosti. Riječi koje zapinju u grlu, iznenadni poriv za bijegom pred sudionicama u flertu ili pak s druge strane preuranjeno velikodušne geste u vidu kopije ključeva od stana i potreba da pred odabranicama čita svoju poeziju na glas sabotirale su ga u njegovim nastojanjima da ostvari vezu vrijednu spomena. Gorak okus neuspjeha u za njega najvažnijem aspektu življenja nagnao ga je u beznađe, vjerovao je da mu nema spasa; sve dok ga jedne tipične samačke večeri klikanja po daljinskom upravljaču nije zatekla reklama na javnoj televiziji. Reklama za androida, izrađenog i ugođenog da svojom pojavom i vještinama uljepša sivilo svakodnevnice nesretnim neženjama diljem zemlje. Moj bože, što li neće sve izmisliti ! Te tamne oči pune razumijevanja, lijepo odmjerene rubinski crvene usne uvijene u čaroban demonski smiješak, mliječni ten, elegantan struk, a tek noge i sićušne ručice, prekrasno, prekrasno... “Kuham, perem, čistim, peglam“ išao je jingl, a ona je rotirala oko svoje osi i skakutala poput ptičice i onda se na kraju nagnula prema kameri svejednako se smješkajući i rekla glasom nevjerojatnim kao što je bila i ona sama “Zovem se Lena, tvoja sintetička žena“, a on je sjedio na svojoj fotelji umrljan večerom iz mikrovalne i nije mogao vjerovati svojim očima. To da je stvorila ljudska ruka ? Te blještave kose i biserne zube isprele su i izronile same vile, on ju je morao imati, taj ljetni povjetarac, tu srnu, tog leptirića, on će joj pisati pjesme, voditi je u šetnje gradom i pokazati joj sva najljepša mjesta; on ju je jednostavno morao imati! I tako je i bilo. Ispunio je narudžbenicu u područnoj poslovnici i za tjedan dana stigla je velika pošiljka. Sjeo je na fotelju i počeo je raspakiravati. Kako mu je samo srce igralo ! Obećavajući miris stiropora, kartona i plastike ispunio mu je nosnice i on je pomislio: tko bi rekao da tako može mirisati početak jedne ljubavi ? Zatim je ugledao njeno lice i instinktivno joj položio dlan na obraz: baršun ! Ushićenju nije bilo kraja. Naručio je Lenu, inačica senzualna domaćica, savjesno birajući njene sklonosti iz ponuđenog mu kataloga jer nije htio tek romansu kada je mogao dobiti ideal. Morala je znati Rimbaudovu poeziju napamet jer je on naprosto obožavao Rimbauda, plesati kao sam vrag ( oduvijek je potajno htio naučiti tango i sada će imati privatnog učitelja ), biti vrsna slastičarka i imati smisla za humor kako bi se uklopila među njegove prijatelje. Izvukao ju je iz kutije, izgovorio šifru iz priručnika i kao čarolijom, ona je otvorila oči. Pružila je ruku i rekla “Lena, drago mi je“ dok je pred njom stajao znojni čovjek u boksericama i potkošulji sa idiotskom grimasom na licu. Odjurio je urediti se za svoju dragu: oprao se, obrijao, promatrao svoje oronulo lice u ogledalu sumnjajući u vlastitu vrijednost, pažljivo odabrao košulju i vratio se sav čist i dolično odjeven, primijetivši tada miris koji se proširio iz kuhinje, mameći mu vodu na usta. Miris kolača. “Pekla sam ih razmišljajući o nama“ govorila je neljudski uglađeno “Primi ih kao sitan znak pažnje i obećanje u još lijepih stvari koje imaju uslijediti“ dok je on oduševljeno mrmljao punih ustiju. Zatim su izašli van u park gdje ju je sav ponosan vodio držeći je pod ruku, uživajući u zavidnim pogledima i raspitivanju poznanika - “O, gospodine Horvat tko vam je ta lijepa dama?“, “Vidim da ste danas posebno dobre volje gospodine Horvat.“, “Vraže stari!“. Recitirala mu je Rimbauda, obasipala ga pažnjom i nježnostima, a kada su se vratili u stan vodili su ljubav i on se kasnije, prije nego je imao zaspati, po prvi put u dugo vremena osjetio uistinu zadovoljnim.
K svijesti su ga prizvali zvukovi komešanja u kuhinji. “Koji vrag...?“ promrmljao je, češkajući se po proćelavom tjemenu, jer bilo je pet sati ujutro. Kliznuo je u papuče i odvukao se do izvora svjetla, a ondje ga je čekala Lena sa velikim osmijehom i vrućim protvanom u rukama punim divnih zalogaja što su se obilato pušili. Kao da nije primijetila znakove negodovanja u par brzih, glatkih poteza našla se pored njega, uhvatila ga oko prsa i prinijela kolačić njegovim ustima. Izgledala je blesavo sa nepromjenjivim ljubaznim izrazom na licu, on još blesavije, nelagodno premećući poslasticu koju nije tražio među zubima.“Oprosti, ne mogu više, posebno ovako rano ujutro, pokvariti ću si želudac za cijeli dan.“ Izgovorio se i pokušao da se oslobodi njenih ruku, ali one su se na to stegnule neobično snažno, bolno štoviše. Pogledala ga je zabrinutim plastičnim očima i rekla “Ali ti voliš kolače.“ “Trenutno me više okupira briga za moje kosti. Hoćeš li molim te popustiti stisak prije nego mi polomiš rebra?“ “Naravno. Svrha mi je da ugodim“ Pritom je bila užasno dražesna, kao da nije shvaćala neobičnost situacije. On ju je sumnjičavo proučavao. “Onda ćemo mi ugoditi. Idem natrag u krevet. A ti dođi za mnom.“ Brzo se morao vratiti, jer se zveketanje posuđa nastavilo. Sada je na kuhinjskom stolu bilo prostrto tijesto, na štednjaku se kuhalo mlijeko za puding, pećnica je bila osvijetljena iznutra, a Lena je poput kolibrića jurila sad ovdje sad ondje, balansirajući više radnji odjednom učinkovitošću stroja i izazivajući mu vrtoglavicu. “Ne, ne, ne ! Neću više kolača ! Lena, stani! Lena!“ Njezin osmijeh sada mu je izgledao pomalo pakosno, bilo je u tome nešto od djeteta koje se namjerno oglušilo o naredbu i zabavljeno promatralo reakcije na svoj nestašluk. Požurio je po priručnik. Moralo je pisati što poduzeti u slučajevima kada ti sintetička odabranica krene pretvarati dom u slastičarsku radnju, ali što god sljedeći korak bio, bilo mu je jasno da će je morati slati natrag na servis jer se ovdje nije radilo o manjim nekontroliranim trzajima u mimici, problemima sa usporenom motorikom ili programima za autonomno funcioniranje što su bile uobičajene pojave kod modela koji je nabavio: ne, Lena se predoslovno držala ispunjavanja onoga što je naznačio u katalogu i to ga je, razmišljao je listajući i ne nalazeći apsolutno ništa od koristi, moglo ugroziti. Otuda tako izražena nervoza kada mu se sljedeći put nenadano našla u neposrednoj blizini. “Otvori usta dragi.“ Rekla je kroz polušapat oblizujući svoje plastične usne. Srce mu je iskočilo iz prsnog koša. “Što to radiš?!“ upitao je izmičući njenoj ruci koja mu je pokušavala ugurati kolačić niz grlo protiv njegove volje “Tetošim te. Sad, uzmi zalogaj i reci mi što misliš, sviđa li ti se.“ K vragu ovo je smiješno, pomislio je tražeći broj službe za korisnike, sofisticirana igračka za odrasle vraga, ova stvar se namjerila iskopati mu oko. Vratiti će je i tražiti svoj novac natrag. 353-482.... S druge strane linije začuo se signal koji mu je govorio da je poziv u tijeku. “Pusti me!“ Snažan stisak oko podlaktice natjerao ga je da ispusti telefon. Plastične oči piljile su netremice u njega, nezadovoljan izraz prevukao se preko lica njegove Lene koja je bila do kraja predana tome da mu silom ili milom izmami osmijeh. “Loše si volje Olivere. Pokušajmo ti plesom popraviti raspoloženje? Tango? Plešem kao profesionalka, a za nekoliko mjeseci i ti ćeš. Na noge! “ Povukla ga je iz sjedećeg položaja tako naglo da su mu kralješci zapucketali, a ruka, iščašena, ostala mlitavo visjeti. Gledao ju je u nevjerici i jaukao i psovao dok je ona njime nevjerojatnom lakoćom mlatarala uokolo i sudarala ga s namještajem. Debeli, beskorisni priručnik ostao je ležati na fotelji, zajedno sa telefonom iz kojeg je djelatnica službe za korisnike papagajski ponavljala “Halo? Halo?“ dok se on odbijao se kao gumena loptica, a podljevi krvi množili po njegovom tijelu. “Tango. Strastven, senzualan, golicav. Korak nazad desnom nogom. Lijeva noga u stranu. Drži se uspravno i gledaj me u oči.“ Međutim on je nije mogao pogledati u oči. Oliver Horvat se onesvijestio od bolova.
Gospođa Marijeta sjedila je u svome naslonjaču i gledala večernje vijesti. Stvari o kojima je slušala da se događaju u svijetu uvjeravale su je da je mudro od nje što se u to doba dana zadržavala u sigurnosti svoga doma uz šalicu toplog čaja. Usmjerivši svoje negativne misli na cijeli svijet pokušavala je zatomiti činjenicu da se svela na ogorčenu staricu pred kojom djeca iz susjedstva prestrašeno napuštaju svoje igre i bježe. Godine je provodila pred televizorom prateći telenovele dok joj um nije ishlapio od silnih sretnih romantičnih završetaka. Izjedala se zbog svog samačkog stila života, koji je otkako joj je muž umro doživljavala kao kaznu jer jednostavno nije imala hrabrosti da nešto poduzme po pitanju sretni-do-kraja-života. To je bilo valjda nešto, taj njen nedostatak pustolovnog duha, što se u nje razvilo kako je stjecala životno iskustvo, jer se nije sjećala da je pod mlade dane bila takva, govorila je ona župniku u kabini tokom ispovijedi, a tokom kojih bi joj on uporno pokušavao dati do znanja da Bog nije kvalificirani psihijatar te da je to ono što njoj treba. Kako bilo, ona je itekako imala pri svijesti činjenicu da je toj karakternoj mani dugovala to da je pod svoje stare dane provodila večeri uz televizor i šalicu toplog čaja sama-kada ju je mogla dijeliti sa recimo onim dragim Oliverom sa gornjeg kata. Kakav je to muškarac, znala si je govoriti kad bi se vraćala od njega sa mekanom grudom umotanom u papir i selotejp, on je baš markantan i dobrodušan, podsjeća me na Luisa iz Osvetnice, a ja bih u tom slučaju bila njegova Consuelo i kakva bi to divna telenovela bila. Bio je ljubazan, znao joj je poklanjati iznutrice koje nije mogao prodati u mesnici tako da je gotovo pa pouzdano znala da je među njima postojala određena kemija. Srknula je gutljaj čaja. Pojačala glasnoću televizora. “Večeras ćemo osvrnuti pažnju na nasilje u našim domovima. Pritom mislimo na ono u nedavno ozakonjenim zajednicama čovjeka i robota kakvom smo često svjedoci u posljednje vrijeme, da budemo precizniji; otkad je Pinocchio Inc. pustio u opticaj ovu nasilnu ženu. (prikaz zgodne, u svemu simetrične ljepotice na nekoliko sekundi; zatim se pojavio njoj neobično poznat čovjek čije imenovanje joj je otežavala činjenica da je bio natečen i prekriven zavojima i flasterima) Oliver Horvat samo je jedna u nizu od brojnih žrtava Lene, koja je u medijima popularno nazivana nasmiješenim nasilnikom. Nitko od nadležnih za model koji šalje nevine ljude na traumatologiju još nije istupio u javnost sa odgovorima. U međuvremenu, oštećeni pripremaju tužbe...“ Nevjerojatno. Kakva budala. Igrati se sa plastičnom replikom kada ga od prave, punokrvne žene dijeli jedan silazak niz stepenice. Možda bi ga trebala posjetiti u bolnici? Napraviti prvi ozbiljan korak ka potencijalnoj vezi? Nešto hrabro po prvi put u dugo vremena? Bilo joj je ugodno mučno u želucu od pomisli da bi se usudila učiniti nešto tako riskantno što ju je konačno još više učvrstilo u ideji koja se tek porađala. Srknula je još jedan gutljaj čaja,pa pomalo šaljivo, pomalo gorljivo izgovorila na glas “Olivere Horvat, ja sam tvoj spas iz ralja plastičnjača!“ pa se počela gubiti u planovima, projekciji idealne telenovele, u titravom svjetlu televizora s kojeg se u specijalnom nastavku na večernje vijesti smiješila Lena lakonogo skakućući sa metlicom za prašinu i pjevajući “Kuham, perem, čistim, peglam“, praćena svjedočanstvima razočaranih kupaca i moralizirajućim tonom tv voditelja.
Sjedio je u svojoj mračnoj sobici, na svojoj trošnoj fotelji, odjeven tek u oznojeno donje rublje, pogleda usredotočenog na kutiju na podu. Gospodin Horvat, zvali su ga susjedi. Šefe, u njegovoj mesnici. Davali mu dozu vjerodostojnosti koja je išla sa statusom situiranog, druželjubivog čovjeka u ocvalim pedesetima. Ali ostavimo to po strani, on se osjećao kao varalica. Situacija je bila ovakva: gospodin Oliver Horvat je bio po prirodi romantična duša i to, sada, bilo da se radilo o krutom disciplinarnom odgoju ili problematičnim i napola realiziranim ljubavima njegove mladosti, romantična duša nesposobna izraziti sve uzbudljive nijanse i trzaje što su harali njegovom unutrašnjosti. Riječi koje zapinju u grlu, iznenadni poriv za bijegom pred sudionicama u flertu ili pak s druge strane preuranjeno velikodušne geste u vidu kopije ključeva od stana i potreba da pred odabranicama čita svoju poeziju na glas sabotirale su ga u njegovim nastojanjima da ostvari vezu vrijednu spomena. Gorak okus neuspjeha u za njega najvažnijem aspektu življenja nagnao ga je u beznađe, vjerovao je da mu nema spasa; sve dok ga jedne tipične samačke večeri klikanja po daljinskom upravljaču nije zatekla reklama na javnoj televiziji. Reklama za androida, izrađenog i ugođenog da svojom pojavom i vještinama uljepša sivilo svakodnevnice nesretnim neženjama diljem zemlje. Moj bože, što li neće sve izmisliti ! Te tamne oči pune razumijevanja, lijepo odmjerene rubinski crvene usne uvijene u čaroban demonski smiješak, mliječni ten, elegantan struk, a tek noge i sićušne ručice, prekrasno, prekrasno... “Kuham, perem, čistim, peglam“ išao je jingl, a ona je rotirala oko svoje osi i skakutala poput ptičice i onda se na kraju nagnula prema kameri svejednako se smješkajući i rekla glasom nevjerojatnim kao što je bila i ona sama “Zovem se Lena, tvoja sintetička žena“, a on je sjedio na svojoj fotelji umrljan večerom iz mikrovalne i nije mogao vjerovati svojim očima. To da je stvorila ljudska ruka ? Te blještave kose i biserne zube isprele su i izronile same vile, on ju je morao imati, taj ljetni povjetarac, tu srnu, tog leptirića, on će joj pisati pjesme, voditi je u šetnje gradom i pokazati joj sva najljepša mjesta; on ju je jednostavno morao imati! I tako je i bilo. Ispunio je narudžbenicu u područnoj poslovnici i za tjedan dana stigla je velika pošiljka. Sjeo je na fotelju i počeo je raspakiravati. Kako mu je samo srce igralo ! Obećavajući miris stiropora, kartona i plastike ispunio mu je nosnice i on je pomislio: tko bi rekao da tako može mirisati početak jedne ljubavi ? Zatim je ugledao njeno lice i instinktivno joj položio dlan na obraz: baršun ! Ushićenju nije bilo kraja. Naručio je Lenu, inačica senzualna domaćica, savjesno birajući njene sklonosti iz ponuđenog mu kataloga jer nije htio tek romansu kada je mogao dobiti ideal. Morala je znati Rimbaudovu poeziju napamet jer je on naprosto obožavao Rimbauda, plesati kao sam vrag ( oduvijek je potajno htio naučiti tango i sada će imati privatnog učitelja ), biti vrsna slastičarka i imati smisla za humor kako bi se uklopila među njegove prijatelje. Izvukao ju je iz kutije, izgovorio šifru iz priručnika i kao čarolijom, ona je otvorila oči. Pružila je ruku i rekla “Lena, drago mi je“ dok je pred njom stajao znojni čovjek u boksericama i potkošulji sa idiotskom grimasom na licu. Odjurio je urediti se za svoju dragu: oprao se, obrijao, promatrao svoje oronulo lice u ogledalu sumnjajući u vlastitu vrijednost, pažljivo odabrao košulju i vratio se sav čist i dolično odjeven, primijetivši tada miris koji se proširio iz kuhinje, mameći mu vodu na usta. Miris kolača. “Pekla sam ih razmišljajući o nama“ govorila je neljudski uglađeno “Primi ih kao sitan znak pažnje i obećanje u još lijepih stvari koje imaju uslijediti“ dok je on oduševljeno mrmljao punih ustiju. Zatim su izašli van u park gdje ju je sav ponosan vodio držeći je pod ruku, uživajući u zavidnim pogledima i raspitivanju poznanika - “O, gospodine Horvat tko vam je ta lijepa dama?“, “Vidim da ste danas posebno dobre volje gospodine Horvat.“, “Vraže stari!“. Recitirala mu je Rimbauda, obasipala ga pažnjom i nježnostima, a kada su se vratili u stan vodili su ljubav i on se kasnije, prije nego je imao zaspati, po prvi put u dugo vremena osjetio uistinu zadovoljnim.
K svijesti su ga prizvali zvukovi komešanja u kuhinji. “Koji vrag...?“ promrmljao je, češkajući se po proćelavom tjemenu, jer bilo je pet sati ujutro. Kliznuo je u papuče i odvukao se do izvora svjetla, a ondje ga je čekala Lena sa velikim osmijehom i vrućim protvanom u rukama punim divnih zalogaja što su se obilato pušili. Kao da nije primijetila znakove negodovanja u par brzih, glatkih poteza našla se pored njega, uhvatila ga oko prsa i prinijela kolačić njegovim ustima. Izgledala je blesavo sa nepromjenjivim ljubaznim izrazom na licu, on još blesavije, nelagodno premećući poslasticu koju nije tražio među zubima.“Oprosti, ne mogu više, posebno ovako rano ujutro, pokvariti ću si želudac za cijeli dan.“ Izgovorio se i pokušao da se oslobodi njenih ruku, ali one su se na to stegnule neobično snažno, bolno štoviše. Pogledala ga je zabrinutim plastičnim očima i rekla “Ali ti voliš kolače.“ “Trenutno me više okupira briga za moje kosti. Hoćeš li molim te popustiti stisak prije nego mi polomiš rebra?“ “Naravno. Svrha mi je da ugodim“ Pritom je bila užasno dražesna, kao da nije shvaćala neobičnost situacije. On ju je sumnjičavo proučavao. “Onda ćemo mi ugoditi. Idem natrag u krevet. A ti dođi za mnom.“ Brzo se morao vratiti, jer se zveketanje posuđa nastavilo. Sada je na kuhinjskom stolu bilo prostrto tijesto, na štednjaku se kuhalo mlijeko za puding, pećnica je bila osvijetljena iznutra, a Lena je poput kolibrića jurila sad ovdje sad ondje, balansirajući više radnji odjednom učinkovitošću stroja i izazivajući mu vrtoglavicu. “Ne, ne, ne ! Neću više kolača ! Lena, stani! Lena!“ Njezin osmijeh sada mu je izgledao pomalo pakosno, bilo je u tome nešto od djeteta koje se namjerno oglušilo o naredbu i zabavljeno promatralo reakcije na svoj nestašluk. Požurio je po priručnik. Moralo je pisati što poduzeti u slučajevima kada ti sintetička odabranica krene pretvarati dom u slastičarsku radnju, ali što god sljedeći korak bio, bilo mu je jasno da će je morati slati natrag na servis jer se ovdje nije radilo o manjim nekontroliranim trzajima u mimici, problemima sa usporenom motorikom ili programima za autonomno funcioniranje što su bile uobičajene pojave kod modela koji je nabavio: ne, Lena se predoslovno držala ispunjavanja onoga što je naznačio u katalogu i to ga je, razmišljao je listajući i ne nalazeći apsolutno ništa od koristi, moglo ugroziti. Otuda tako izražena nervoza kada mu se sljedeći put nenadano našla u neposrednoj blizini. “Otvori usta dragi.“ Rekla je kroz polušapat oblizujući svoje plastične usne. Srce mu je iskočilo iz prsnog koša. “Što to radiš?!“ upitao je izmičući njenoj ruci koja mu je pokušavala ugurati kolačić niz grlo protiv njegove volje “Tetošim te. Sad, uzmi zalogaj i reci mi što misliš, sviđa li ti se.“ K vragu ovo je smiješno, pomislio je tražeći broj službe za korisnike, sofisticirana igračka za odrasle vraga, ova stvar se namjerila iskopati mu oko. Vratiti će je i tražiti svoj novac natrag. 353-482.... S druge strane linije začuo se signal koji mu je govorio da je poziv u tijeku. “Pusti me!“ Snažan stisak oko podlaktice natjerao ga je da ispusti telefon. Plastične oči piljile su netremice u njega, nezadovoljan izraz prevukao se preko lica njegove Lene koja je bila do kraja predana tome da mu silom ili milom izmami osmijeh. “Loše si volje Olivere. Pokušajmo ti plesom popraviti raspoloženje? Tango? Plešem kao profesionalka, a za nekoliko mjeseci i ti ćeš. Na noge! “ Povukla ga je iz sjedećeg položaja tako naglo da su mu kralješci zapucketali, a ruka, iščašena, ostala mlitavo visjeti. Gledao ju je u nevjerici i jaukao i psovao dok je ona njime nevjerojatnom lakoćom mlatarala uokolo i sudarala ga s namještajem. Debeli, beskorisni priručnik ostao je ležati na fotelji, zajedno sa telefonom iz kojeg je djelatnica službe za korisnike papagajski ponavljala “Halo? Halo?“ dok se on odbijao se kao gumena loptica, a podljevi krvi množili po njegovom tijelu. “Tango. Strastven, senzualan, golicav. Korak nazad desnom nogom. Lijeva noga u stranu. Drži se uspravno i gledaj me u oči.“ Međutim on je nije mogao pogledati u oči. Oliver Horvat se onesvijestio od bolova.
Gospođa Marijeta sjedila je u svome naslonjaču i gledala večernje vijesti. Stvari o kojima je slušala da se događaju u svijetu uvjeravale su je da je mudro od nje što se u to doba dana zadržavala u sigurnosti svoga doma uz šalicu toplog čaja. Usmjerivši svoje negativne misli na cijeli svijet pokušavala je zatomiti činjenicu da se svela na ogorčenu staricu pred kojom djeca iz susjedstva prestrašeno napuštaju svoje igre i bježe. Godine je provodila pred televizorom prateći telenovele dok joj um nije ishlapio od silnih sretnih romantičnih završetaka. Izjedala se zbog svog samačkog stila života, koji je otkako joj je muž umro doživljavala kao kaznu jer jednostavno nije imala hrabrosti da nešto poduzme po pitanju sretni-do-kraja-života. To je bilo valjda nešto, taj njen nedostatak pustolovnog duha, što se u nje razvilo kako je stjecala životno iskustvo, jer se nije sjećala da je pod mlade dane bila takva, govorila je ona župniku u kabini tokom ispovijedi, a tokom kojih bi joj on uporno pokušavao dati do znanja da Bog nije kvalificirani psihijatar te da je to ono što njoj treba. Kako bilo, ona je itekako imala pri svijesti činjenicu da je toj karakternoj mani dugovala to da je pod svoje stare dane provodila večeri uz televizor i šalicu toplog čaja sama-kada ju je mogla dijeliti sa recimo onim dragim Oliverom sa gornjeg kata. Kakav je to muškarac, znala si je govoriti kad bi se vraćala od njega sa mekanom grudom umotanom u papir i selotejp, on je baš markantan i dobrodušan, podsjeća me na Luisa iz Osvetnice, a ja bih u tom slučaju bila njegova Consuelo i kakva bi to divna telenovela bila. Bio je ljubazan, znao joj je poklanjati iznutrice koje nije mogao prodati u mesnici tako da je gotovo pa pouzdano znala da je među njima postojala određena kemija. Srknula je gutljaj čaja. Pojačala glasnoću televizora. “Večeras ćemo osvrnuti pažnju na nasilje u našim domovima. Pritom mislimo na ono u nedavno ozakonjenim zajednicama čovjeka i robota kakvom smo često svjedoci u posljednje vrijeme, da budemo precizniji; otkad je Pinocchio Inc. pustio u opticaj ovu nasilnu ženu. (prikaz zgodne, u svemu simetrične ljepotice na nekoliko sekundi; zatim se pojavio njoj neobično poznat čovjek čije imenovanje joj je otežavala činjenica da je bio natečen i prekriven zavojima i flasterima) Oliver Horvat samo je jedna u nizu od brojnih žrtava Lene, koja je u medijima popularno nazivana nasmiješenim nasilnikom. Nitko od nadležnih za model koji šalje nevine ljude na traumatologiju još nije istupio u javnost sa odgovorima. U međuvremenu, oštećeni pripremaju tužbe...“ Nevjerojatno. Kakva budala. Igrati se sa plastičnom replikom kada ga od prave, punokrvne žene dijeli jedan silazak niz stepenice. Možda bi ga trebala posjetiti u bolnici? Napraviti prvi ozbiljan korak ka potencijalnoj vezi? Nešto hrabro po prvi put u dugo vremena? Bilo joj je ugodno mučno u želucu od pomisli da bi se usudila učiniti nešto tako riskantno što ju je konačno još više učvrstilo u ideji koja se tek porađala. Srknula je još jedan gutljaj čaja,pa pomalo šaljivo, pomalo gorljivo izgovorila na glas “Olivere Horvat, ja sam tvoj spas iz ralja plastičnjača!“ pa se počela gubiti u planovima, projekciji idealne telenovele, u titravom svjetlu televizora s kojeg se u specijalnom nastavku na večernje vijesti smiješila Lena lakonogo skakućući sa metlicom za prašinu i pjevajući “Kuham, perem, čistim, peglam“, praćena svjedočanstvima razočaranih kupaca i moralizirajućim tonom tv voditelja.