Sanjari

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Koet
Ewok
Posts: 32
Joined: 13 Sep 2008, 12:28

Sanjari

Unread post by Koet »

Evo duže priče, možda za čitanje u djelovima...

Marijo me danas u 13.30 nazvao na posao i rekao da se probudio. Došla sam kući i podgrijala mu jučerašnji ručak ostao od gostiju. Pojeo je sve, njima ništa nije ostalo, ali im sada neće ni trebati - zbog toga mi je neizmjerno drago. Jako je mršav i izgleda umoran, i ja bih bila nakon tri tjedna spavanja.

Ne priča puno, rekao mi je da se dobro osjeća i da se mora odmoriti. Začudio se koji je datum, onako više za sebe. Kao i inače, teško mi ga je zainteresirati, samo bulji u televizor i šuti, zadubljen u svoje misli kao da smišlja nove snove. Pitao me jesam li ofarbala kosu, to sam učinila kada se zadnji put bio probudio, za njega, priznajem.

Željela bih da negdje odemo, da izađemo iz ovog smrdljivog stana, ali on samo odgovori neka odlučim gdje bih željela ići. Meni bi odgovarao i park ispred zgrade, ali kad mi tako odgovori najradije bih mu opalila šamar. Zašto se bar malo ne aktivira. Poslije večere me pitao jesu li mu prijatelji bili. Mrzim kad me to pita, kao da ne zna što se događalo. Što bi bilo da mu kažem da nisu bili? Da se nitko nije pojavio, nitko nije pitao za njega, nitko ga nije hvalio i smijao se njegovim avanturama, to bi bila istina, iako više niti sama ne znam što jest, a što nije stvarno. Rekla sam mu da su bili. Ipak volim kada je budan, znam da je tu uz mene, pa barem fizički, a i njegovi izmišljeni prijatelji me tada ne umaraju. Samo, voljela bih da me primjeti, da vidi da sam ja stvarna.

Noćas nije mogao spavati, bez riječi se prevrtao u krevetu. Niti ja nisam spavala, i napeta tišina i njegovo uzdisanje me ubijalo. Kada bih ga pitala treba li mu što, samo bi odgovorio da mu treba sna, i neka barem ja spavam. Prokleti san, da mogu, mijenjala bih svoj za mjesec dana izostanka njegovog.

Jutro je brzo prošlo. Umorna, popila sam kavu sama, dok je on i dalje odbija piti, kaže da neće moći zaspati. Nakon doručka sam ga uspjela odvesti u trgovinu. Kupili smo bifteke i priloge koje sam ja odabrala, dok je on pregledavao knjige. Iako fizički budan, vječno je odsutan i zamišljen zbog čega imam osjećaj da ga zapravo nikada neću moći potpuno probuditi. Kući smo se vratili kroz glavnu ulicu, žamor i vreva kroz koju smo se kretali su u meni probudili osjećaj da živimo u pravom svijetu. Putem je pozdravio poznanika, i veseliji nastavio dalje skenirati masu. Rekao je da je to dobar čovjek, ali nije mogao reći odakle se poznaju. Rekla sam mu da bi možda bilo dobro kada bi navečer izašli vani, i on je kimnuo glavom. No, dolazak u tihi stan je stvari vratio na isto. Ručak smo prošutjeli, tek ga je pohvalio i ja sam zahvalila, nastavivši jesti. Umorna sam od tišine i mira, umorna od neuzbuđenja i izvjesnosti, umorna od moje stvarnosti i njegovih snova. Nekada mi je pričao priče, bajke o veličanstvenim svjetovima u kojima sam se gubila i uživala, diveći se njegovoj razuzdanoj, nepredvidivoj mašti. Sada je pak on tonuo u njene dubine, dok sam ga ja nemoćno promatrala sa kombinacijom tuge i bijesa dok je zaklapao oči da ponovno usne svoje želje. Pitala sam ga da izađemo vani, ali nije htio. Nisam večerala, on je ponovno pojeo puno, vjerojatno osjećajući pospanost. Dok sam se pripremala za posao, on je gledao televiziju, često pogledavajući na mobitel. Kao i uvijek kada se probudi, očekivao je poziv koji se neće dogoditi. Stvarni ljudi koje poznaje su odavno prestali misliti na njega, a njegova želja da ga ljudi zavole ga je sputavala u komunikaciji s njima. Možda je to bio slučaj i sa mnom.


Tu noć je zaspao. Život se vratio u normalu. I ja sam spavala, i ujutro otišla na posao. Za marendom je Petra pričala o koncertu u subotu. Nije rekla s kim je bila, ali Pero i ona su se gledali cijeli dan i zatim skupa otišli s posla. Ja sam otišla kući i tamo našla već petero ljudi. I onaj novi je bio s njima, pozdravio me i oslovio imenom, kao da se znamo već godinama. Ja sam njega odmah pitala kako se zove, odavno sam ih se prestala sramiti. Četiri muškarca i Maja su igrali poker, ja nisam htjela, a oni me nisu previše nagovarali. Imam osjećaj kao da to Marijo radi samo iz pristojnosti. Pripremio im je stol i opremu za poker, a ja sam im iz ormarića donosila skupi viski koji sam jučer s Marijom vidjela u trgovini. Pili su cijeli dan, ali se nisu napili. To su bili ljudi o kojima je Marijo redom imao jako dobro mišljenje. Nikada mu nisam rekla za stvari koje su ti isti, ali pravi ljudi, pričali o njemu dok je spavao. I stvari koje su meni govorili.

Marko se prvi požalio na glad.

- Marina, je li ti slučajno ostalo štogod od ručka? - bila je njegova klasična rečenica. Marko je bio visok, crn mladić, onakav kakvog ga je Marijo pamtio još iz studentskih dana. Pričljiv i uvijek nasmijan, uvjerena sam da je tada bio sve ono što je Marijo uvijek želio biti. - Malo sam prigladnio, cijelo jutro sam u nekom pokretu. - nasmijao se cijelom stolu, zapravo objašnjavajući ostalima o čemu se radi.
- Još uvijek radim na onom Marijovom projektu, gad mi je ostavio pune ruke posla. Ali neka je, učinio mi je svjetsku uslugu, sada barem radim. -
- Vas dvojica ste uvijek bili dobar tandem, imali ste i pamet i izgled. - Sanjin je rekao. Razgovor se počeo pretvarati u umjetnu tvorevinu koja se uvijek događala na početku cijele priče dok se ekipa ne zagrije. Otišla sam u ostavu po namirnice, kladeći se sa sobom da će netko reći kako je Marijo imao oboje.

Za ručak sam im pripremila piletinu i krumpir. Svi su jeli, uobičajena praksa koja se uvriježila još negdje na početku ove predstave.
- Dobar ti je ručak. Sviđa mi se kako si začinila piletinu. - Maja je rekla. Voljela sam Maju, možda zato što sam je dobro poznavala i u pravom životu. Maja je bila Marijova stara prijateljica, još iz djetinjstva. Kada smo ja i Marijo počeli živjeti skupa, nas dvije smo se zbližile, pa se i dan danas znamo vidjeti. Ponekad mi je čudno razgovarati s pravom Majom, znajući da ću se vratiti u stan u kojem je ova druga.
- Hvala ti. To je recept moje mame, ona je to dobila od svoje, a ona od svoje, znaš već kako to ide. - rekla sam. Željela sam biti dobra domaćica.
- Mislim da bi se čak i Mariju svidio. - Željko je rekao i u njegovim sam riječima čula Marija. Ponekad je znao biti pažljiv.


Lana je došla poslije večere, kad su već svi posjedali oko stolića u dnevnom kako bi gledali slike. Lana ne jede poslije šest, samo se pojavi pred večer i privlači pažnju prisutnih. Marijo je bio zaljubljen u nju na faksu, pa ova Lana izgleda kao dvadesetogodišnjakinja, crne kovrčave kose i mršave, utegnute figure. Na početku mi je bilo čudno gledati je ovdje, iritirala me, čak sam bila i bijesna. S vremenom je taj osjećaj ipak nestao, kada sam shvatila da je se nemam zašto bojati.

Neke od slika koje gledaju su stvarne, dosta ih je ponešto izmijenjeno, većina je potpuno izmišljena. Svejedno, kao i svakoga puta, gosti se dive svakoj slici koja prikazuje Marija.
- a vidi ga kako je lud. Sjećate li se kada je uletio onoj čehinji - ivan je rekao, - bez uvrede, - okrenuo se prema meni, ali Lana je bila ta koja je pogledala u stranu. Nekada pomislim kako nije moguće da su svi ti ljudi bili prisutni kada se snimala svaka slika, ali onda se sjetim da su svi oni proizvod Marijove mašte i snova. Svi su oni različiti dijelovi jedne osobe koja traži sebe u svojim snovima.
- da, ukrao mi ju je pred nosom, rekao je da... - marko je započeo, ali ivan ga je prekinuo
- pomiri se s time, nikada nije ni bila tvoja, uvijek si se samo krpao uz njega. - smijao se i izvukao sliku sa hrpe dok sam ja skupljala prazne čaše, - ovo smo bili u san franciscu. Ja nisam znao niti riječi engleskog, ali on... Jedan lik ga je u kafiću pitao gdje je Muzej suvremene umjetnosti. -
- I on mu je rekao? - Željko je upitao, zaprepastivši me pitanjem. Naravno da mu je rekao, zbog čega drugog bi netko pričao ovu priču. Željko je bio novi, čovjek kojeg je Marijo jučer pozdravio u gradu. Još uvijek je bio nekako tih i prikriven, kao da Marijo nije znao što bi s njime.
- Naravno da mu je rekao. I ne samo to, rekao mu je kojim tramvajem otići i na kojoj stanici sići. I još mu je dao broj mobitela ako se slučajno izgubi. - Ivan je odgovorio, odmahujući glavom, - kakvo pitanje... -
Svi su se smijali prisjećajući se marijovih događaja, prepričavajući ih po ne znam koji put. Ne sjećam se točnog trenutka kada sam shvatila da su mu svi snovi samo njegove želje, samo svijet u koji bježi jer ne može podnijeti onaj stvarni. Snovi na početku su bili namijenjeni meni i njemu, nevjerojatni svjetovi prepuni svježe ljubavi i obećanja. Ljudi poput njega sanjaju svjesno, to je obilježje koje razviju kada shvate da se njihovi snovi ostvaruju. Kontrola i umjerenost su dva pravila koja strše iz svakog priručnika za Sanjare stvarnoga. Marijo je pravila polako prilagodio sebi, nesvjesno pokušavajući nadoknaditi dugačko vrijeme koje provede u krevetu spavajući. Poput većine, na početku je i on pokušavao ostati u stvarnom društvu pomoću sanjanog sebe. U tog sam se Marija i zaljubila, u obični prokleti san, konstrukt koji ne postoji. Tko je mogao znati da je neprilagođeni, simpatični, povučeni momak tek nastojanje svoga izvornika da ga ljudi ne zaborave, da ga primjete. Ja sam ga tada primjetila, i još ga danas čekam. Biće koje sam voljela, koje mi je pokazivalo pažnju i ljubav je nestalo u strahu svoga stvoritelja da nije sposoban funkcionirati u društvu, i sada se pojavljuje tek tu i tamo. umjesto toga on je stvorio legiju željenih prijatelja da ga hvale i sjećaju ga se po nečemu što u stvarnom svijetu nije napravio.


Poker se nastavio u šestero, Maja i Ivan su se polako približavali jedno drugom, da bi se u jednom trenutku naglo odvojili. To se često događalo, sve dok Marijo to ne bi primjetio i zaustavio. Ovaj svijet je morao biti u potpunoj Marijovoj kontroli. Maja i Ivan su vjenčani u stvarnom svijetu.
- Marina, donesi nam nešto da zamezimo. - u kuhinji sam začula Sanjinov glas. Cijela ekipa si je mnogo uzimala za pravo, pa su tako svi redom od mene očekivali da ih dvorim i da udovoljim svakoj njihovoj želji. Osjećam se kao na čajanci ludog klobučara, donoseći, odnoseći, smijući se, uvijek iznova izvodeći istu formalnost, rutinu koja postaje moj život. To sam i činila, njihove želje su bile Marijove želje.

Na pladanj sam naslagala pršuta, sira i maslina, Marijo je u pravilu mislio na sve što bi moglo biti potrebno njegovoj ekipi.
- Hvala, Marina, zakon si. - Sanjin je rekao i namignuo mi. Ježim se od njega i ne shvaćam zašto mu Marijo to dopušta. Sanjin je stariji, otprilike dvostruko od svih prisutnih ovdje i često se prema njima postavlja kao otac. Možda je i to odgovor na moje pitanje.
- Kako je Marijo? - upitao me dok sam spuštala pladanj na sredinu.
- Dobro je, drži se. - Odgovorila sam. Ne volim previše pričati s njima, Istina, ispred mene su ljudi od krvi i mesa, ali je kod mene uvijek prisutan taj osjećaj komunikacije sa lutkama, s nekim tko nije čovjek.
- Izvući će se on, ne brini. Što je sve prošao, komu će prespavati kao od šale. - Marko se javio odmahnuvši rukom. Nikada nisam bila sigurna što oni misle da se Mariju događa. Svaki put je bilo drugačije, nekada je bio na službenom putu, nekada na ratištu, pa u posjetu egzotičnim zemljama, u bolnici, a sada u komi. Ovi ljudi su znali više od mene o njemu.
- Ej, pa lik je preživio napad lavova u jebenoj Tanzaniji, i čak je donio pramen grive kući sa sobom! - Lana je viknula dok sam se ja vraćala u kuhinju. Nisam voljela njen glas, od svih glasova ovdje, njen je nekako najviše bio oduševljen Marijom.
- Da, da, car je vidio da je jedan lav ranjen i pričekao je da ga hijene dokrajče. - čula sam Ivanov glas. Uvijek me iznova zadivljavala Marijova mašta, sposobnost smišljanja novih stvari kojima je lagao sebe. Donijela sam novu bocu viskija i stavila je na stol.
- Sve je to super, ali kad preživiš progon starog Seje sa puškom kroz cijeli grad, gol i bos, e onda ti život više nije ravan. - Sanjin se javio, zadubljen u karte, i zatim su svi, odobravajući, prasnuli u smijeh. Ova priča se uvijek ponavljala, i za razliku od ostalih, bila je istinita iako je tu i tamo varirala u detaljima. Marijo je bio jako ponosan na taj pothvat, i u nekim prošlim vremenima ga je znao i sam prepričati. Mislim da je to bio jedini stvarni primjer onoga što Marijo pokušava stvoriti svojim snovima, sinegdoha njegovog željenog načina života.


Marko je danas nazvao u stan. Pravi marko.
- je li marijo tu? Upitao je svojim ispucanim glasnom, nimalo sličanom onom maznom koji se čuo iz druge sobe.
- marijo spava, znas da spava.
- on i njegovo spavanje. Slušaj, trebalo bi mi nekih para, marijo zna, doći ću ja sad.
- marko, ne može, marijo spava, kad se probudi reći ću mu da ti se javi.
- treba mi sada, ništa ti ne brini, možeš mi i ti dati, sve je ok. Dolazim za pola sata. - rekao je i poklopio slušalicu. Mrzim ovakve situacije. Marko, pravi marko je bio najveće smeće, gad koji je marija najviše iskorištavao. I još će mi sada doći na vrata, kada mi najmanje odgovara. Stvarni i umjetni svjetovi se nikada nisu dobro slagali.

Iz marijovog džepa sam izvadila novčanik, promatrajući ga kako spava. Uvijek miran i spokojan u snu, ležao je priključen na infuziju. Mirno i duboko dišući, trznuo bi se tek kada bi nešto narušavalo njegov svijet. A marko je sada prijetio učiniti baš to.

Vrata sam otvorila čim sam čula korake na hodniku. Marko se dovukao uz stube, umoran i znojan. Prljava košulja se ljepila za njegovo tijelo, masna kosa mu se neuredno kočila na glavi. Podbuhlo i bradato lice je još uvijek skrivalo žive oči. Đavo ostaje đavo. Pripremila sam novac u kuvertu i pružila mu ga. Valjda će mu biti dosta.
- kako je marijo? Upitao je brojeći.
- dobro je, spava. -
- daj da ga vidim, nije da ću ga probuditi. - rekao je i raskeljio usta u pokušaj osmjeha. Ova priča se uvijek ponavljala, a ja sam je željela skratiti koliko je moguće.
- ne može marko, znas i sam da to nije pametno.
- ma daj, pa samo mrvicu, ništa se neće dogoditi. - rekao je i prošao pokraj mene u stan. Da sam fizički jača rastavila bi ga na dijelove, da mu više nikada ne padne proći kraj mene kao da me nema. Nije ušao u spavaću sobu. Poput nevještog glumca, zaustavio se u hodniku i osluhnuo.
- a imaš goste, a? - rekao je. Istina je, koliki god marko bio šupak u ostalim stvarima, ovo sam razumjela. Jednom prilikom, dok se Marijo još uvijek držao relativno dobro, umrla mi je baka. Marijo je tada bio budan i ja sam mu pričala o baki i meni, o našim pustolovinama zajedno, o vremenu dok me kao malu čuvala. Pričala sam i pričala, iz mene se samo izlijevalo. Voljela sam je previše i pomisao da me više nikada neće dočekati u svojoj toploj kućici je riječima željela nadoknaditi gubitak. Marijo je već spavao kada sam se sljedećeg dana vratila s posla i iz dnevnog boravka čula dječji glas. Baka je sjedila u kutu prostorije, pletući i smješkajući se djevojčici koja se igrala ispred kamina. Smješkala se meni. Sve je izgledalo kako treba biti, kao sa slika koje sam mu pokazivala. Marijo je usnuo moje snove, moja sjećanja. Trajalo je dva dana, ostala sam kod kuće i nas smo tri pretresle sve priče, sve probleme, praćene nevinim smijehom mlađe mene. Nakon dva dana, marijo je nastavio sa svojim uobičajenim snovima, ali to je nešto na čemu sam mu vječno zahvalna

Marka sam razumjela, što nije poništavalo činjenicu da je to bio nepromišljen i glup potez. Ušao je u boravak i okružio oko stola, zaustavivši se polako točno nasuprot svoje ljepše verzije.
- dobar dan ljudi. - rekao je. U prostoriji je nastupio muk. Kad god bi mu se pružila prilika, kada nije nešto mutio, pio ili bio po zatvorima, marko, pravi marko bi dolazio ovdje ispred mlađeg sebe. Ne znam što je htio, možda se sam sebi divio, možda je sebi želio pokazati da je bolji od onog kakav je bio. Mislim da je s vremenom počeo vjerovati da je Marijov Marko zaista mlađi on, što naravno nije bila istina. Mlađi marko je bio više marijo nego marko, marko kakvog ga je marijo vidio. Sada, dok je stajao pred mlađim markom i ostalima, odgovarali su mu zbunjeni, šutljivi pogledi
- ja sam marko, marijov prijatelj. - rekao je i pružio ruku prema mlađem sebi. - pogledavajući druge, kao da traži njihovo odobrenje, mlađi je polako ispružio ruku i nijemo se rukovao.
- a kako se ti zoveš? - marko je upitao.
- marko. - mlađi je polako i tiho odgovorio. Uhvatila sam marka za ruku i počela ga navlačiti za sobom.
- gost mora ići. - rekla sam, gledajući u marka. Upravo se događao izravan sukob stvarnosti i snova, sve zbog taštine jednog nerazumnog čovjeka. Marko je želio nešto dokazati sebi i svom mlađem sebi, ne shvaćajući da to nije on i da time samo šteti mariju. Koliko sam mu to samo puta objašnjavala.
- ajde, napravit ćeš sranje.
- Ma ne, pa sve će biti u redu, zar ne. - rekao je i sjeo za stol, dovukavši si nisku sjedalicu iz dnevnog boravka.Izgledao je smiješan i jadan dok mu je samo glava virila iznad stola.
- Što se igra? - nastavio je s pitanjima, ali i dalje ostajao bez odgovora, pa je odlučio sam sebi odgovoriti, - Poker, a? To znam. - uzeo je karte od Sanjina i podijelio ih, cimajući druge da krenu sa igrom.
- Ajde, igrajte ekipa, malo dinamike. - Ekipa ga nije doživljavala, samo su se nijemo gledali, poput lutaka na navijanje kojima je zapeo zubac. Ovo se događalo kada bi nepozvana varijabla uletjela u Marijov kontrolirani svijet. Marijo nije znao kako reagirati, sada se u kontaktu sa svojim prijateljem sramio, i vjerojatno nemirno okretao u krevetu. Ovo je bio samo početak sranja, sljedeća faza je bilo opravdanje, pokušaj obrane od uljeza, i zatim raspad koji nikako nisam željela ponovno iskusiti. Marijo bi se tada probudio i rastresen bi se iskaljivao na meni sve dok ponovno ne bi zaspao. A tada je započinjalo pravo mučenje. Njegovo traženje sebe, opravdavanja, kombiniranje snova i isprobavanje nevjerojatnih ideja poput pretvaranja stana u kolibu na Aljasci. Želja za bijegom od svega poznatoga bi naravno uključivala mene i nekakvu tamnu inačicu njega. Nikako nisam željela proživjeti još jednu Marijovu noćnu moru, i to sam svakako morala spriječiti.
- Marko! - viknula sam iz sve snage. Samo jedan Marko, onaj stariji, se okrenuo prema meni.
- Šta? - nevinim glasom je upitao, kao se tek sada pojavio, nesvjestan svega što se događa ovdje.
- Majmune glupi, ako sada ne izađeš prijavit ću te za sve tvoje posliće koje si odrađivao u ovom stanu! - vrisnula sam. Odmjerio me nakratko i zatim ustao, podigavši ruke brišući se od svega što se dogodilo.
- Dobro, dobro, smiri se, bože. Ionako sam pobijedio. - , rekao je prolazeći pokraj mlađeg Marka i bacio karte na stol pred njega. Skala u boji. Prokleta varalica.

Ispratila sam ga kroz vrata, dobacivši mu još nekoliko priča o neodgovornosti, no on je samo odmahnuo rukom spuštajući se niz stube. Zaključala sam vrata i naslonila se na vrata. Pederčina usrana.

U boravku se smijeh polako, gotovo sramežljivo vraćao za stol. Sjela sam na prozor i odahnula. Ekipa je nastavila tamo gdje je stala, kao da se prošlih nekoliko minuta uopće nije dogodilo. I to je bilo dobro. Zdrava atmosfera među njima je značila Marijovo dobro raspoloženje, a velika količina njegovog dobrog raspoloženja je značila... da se ja mogu nadati i dalje.
- Mare, cvite moj, daj nam vina! - Sanjin je viknuo i ja sam pošla prema ostavi.


Noćas je došao. Probudio me poljupcem i izveo iz sobe u kojoj je ostao samo marijo u svom tihom snu. U dnevnom boravku smo vodili ljubav cijelu noć, bez straha. Nemam osjećaj da varam marija, ja sam oduvijek bila zaljubljena u ovog čovjeka, i marijo to zna.

S njime mogu pričati o svačemu, o gotovo svačemu. Marijovi snovi su tabu, i kada sam ih prije spominjala, on bi nestao i ne bi ga bilo cijelu vječnost. Sada sam pametnija, želim ga imati što duže uza sebe. Htjela bih, željela bih, da Marijo zauvijek spava i da smo ja i moj Marijo zauvijek skupa. Zajedno u dvorcu među oblacima, ili barem u malom stančiću kojeg nam Marijo sanja, ma zapravo samo da smo zajedno, ja ću se brinuti za ostalo.

Nisam otišla na posao, nazvala sam i rekla da mi treba slobodno. Šefica razumije, nije bilo problema.

Oko 10 smo otišli u grad. Kupili smo namirnice za ručak, smijući se sa bakicama na tržnici. Marijo mi je kupio kiticu peršina, a ja sam obećala da ću je čuvati do njegovog sljedećeg dolaska.

Šećući između ljudi, nije pozdravio nikoga, iako su se oni okretali za nama. U stanu, ručak smo u napravili zajedno, On je očistio i narezao sipe, ja sam skuhala crni rižoto.
- Odlično si to napravila.- rekao je i poljubio me kada smo sjeli za stol.
- ma daj, pa to smo skupa. - rekla sam i on mi se nasmijao. Volim njegov osmjeh, kada mu se velike tamne oči stisnu iznad nabubrenih obraza, a usne rašire u bijeli polumjesec. - malo truda i sreće, i malo ljubavi i eto. -
Jeo je polako, kao da želi zapamtiti okus hrane.
- ja sam odradio ovaj dio koji ne traži razmišljanje. Ti si sve to povezala, isplanirala. Ti si pazila da stvari ne izmaknu kontroli. - rekao je pomalo tiho, kao da se srami. Ustala sam i sjela mu u krilo
- znaš, voljela bih da si duže tu. Nekad se osjećam kao da te moram ponovno upoznavati. -
Šutio je gledajući me. Vidjela sam i tugu i sreću na njegovom licu, ili su to možda bili moji osjećali koji su se sukobljavali kada sam ga gledala.
- nije do mene, znaš to. Ja sam slobodan samo biti s tobom. Sve drugo je izvan mene. - odgovorio je tiho. Koliko sam samo puta čula ovu rečenicu i zatim se danima pitala je li ovaj marijo prava osoba, i voli li me on, ili je to samo sjena pravog marija, onaj dio njega kojemu je stalo do mene? Znači li to da je mariju negdje duboko stalo do mene, ali mi to nekako može pokazati u pravom svijetu? Toliko pitanja i toliko mogućih odgovora. Prestala sam se pitati u jednom trenutku. Uzrujavanje nije pomagalo, željela sam uživati.

Poslije ručka smo se odmorili a zatim smo otišli u park van grada. Sredinom tjedna su ljudi bili zauzeti obvezama i park je bio gotovo prazan. Šetali smo po lišću ispod ogoljelih stabala, kroz dugački park što je okruživao visoko brdo. Da se barem moji snovi ostvaruju, smjestila bi nas gore u malu kućicu iz koje nikada ne bi izlazili.

Ja sam vozila na povratku kući. On se skupio na suvozačko mjesto i zaspao, trznuvši se ponekad. Čudno je gledati ga takvog, dok spava, i znati da je on samo nečiji san. Sanja li on uopće, i kakvi bi njegovi snovi mogli biti? Može li on nas sanjati onako kako nas ja sanjam svaki dan? Uzdahnula sam i skrenula prema gradu, ubacivši se u mravinjak automobila.


Kući smo došli oko deset sati. Pospan je ušao u stan, ispričavajući mi se jer je zaspao. Ne zamjeram mu, nikada ne bih mogla. Trudio se svim silama ostati budan, zabavljajući me komentarima o filmu koji smo gledali. Bio je presladak dok je visokim, iskrivljenim glasom imitirao likove na ekranu.

Zvono na vratima je zazvonilo i ja sam ostala zatečena. Nisam nikoga očekivala, pogotovo u ovom trenutku. Šutnja nije pomogla, zvono se ponovno oglasilo, a za njim je slijedilo i lupanje po vratima.
- Očekuješ nekoga? - Marijo me upitao dok sam mu prekrivala usta rukama. Željela sam da odustanu, prođu, da nestanu. Odmahnula sam glavom, ali buka na vratima se nastavila.
- Možda da vidimo tko je, izgleda da ne misli odustati. - rekao je nježno mi maknuvši ruku sa njegovih usta. Nisam to željela, ostala sam sjediti u krevetu, pa se on ustao, polako sa smiješkom se opirući mojim pokušajima da ga zaustavim.
- Dolazim! - Viknuo je dok se oblačio. Namignu mi je na izlasku dok sam se ja sakrivala iza pokrivača.
- Ne! Čekaj! - viknula sam za njim i izletila iz kreveta. Sada je kasno, sada su me već čuli, ali tko god bio, nije dobro da Marijo priča s njim. Prebacila sam ogrtač preko sebe i potrčala prema njemu, - Neka, ja ću. -

Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Na vratima su stajali Marko i Željko. Stvarni Marko i Željko. Kao Lolek i Bolek, pijano su se smijali, djetinjasto gurkajući laktovima jedan drugog.
- Ovo je Željko. - Marko je pokazao na kolegu, promrmljavši rečenicu.
- Dobar dan gospođo. -
- Gospođica, oprosti. Znaš, oni ti nisu vjenčani. - Marko mu je rekao, na štomu je ovaj dugačkim ahaa širom razjapljenih usta dao do znanja da je shvatio .
- Marko, što je? - prekinula sam njihov igrokaz.
- Pa mi smo, evo, malo došli, kako ono kažu, na sijelo. - smijao se.
- Marko spava, rekla sam ti već. -
- Pa nema veze, pričekat ćemo ga. Popit ćemo nešto, popričat s gostima ako ih ima. Jel' tako kume? - rekao je, i namignuo prema Željku.
- Može, može, svakako. - Željko je odgovorio. Nije se previše razlikovao od Marijovog Marka. I ovaj je bio glup ko tuka, slijedivši Marka kao što je onime upravljao Marijo.
- Neće ići, rekla sam ti već, sada nije dobro vrijeme. Javit ću ti kada se Marijo probudi. - bila sam čvrsta u svojoj namjeri da ih ne pustim unutra.
- Pa budan je, pogledaj! - Željko je pokazao prstom iza mene i ja sam se okrenula i ugledala Marka kako stoji iza mene. Očaj me preplavio, moj posljednji adut je upravo išetao kroz vrata.
- Što radiš tu? - upitala sam ga, zapravo ne očekujući odgovor. Osjetila sam guranje, i Marko i Željko su već bili u stanu.
- Jebote, izgledaš mlađe, jel to od sna? - Marko se zabuljio u Marija.
To nije... - započela sam i odustala. Nisu me uopće doživljavali, sada su imali sebi novu igračku.
- dobro ti stoji - željko je rekao zatim su njih dvojica zagrlili marija svaki s jedne strane i odvukli ga u boravak, smijući se samo njima smiješnim provalama.


Marijo, moj marijo, je prema njima bio pristojan i ja sam ga promatrala sa zebnjom. Ponudio ih je pićem, crnim vinom koje je bilo namijenjeno nama. Moja dva marija, uvijek sve najbolje za svoje 'prijatelje'.
- reci mi marijo, jesi se ti naspavao? Znam da puno spavaš, i da se onda svašta nešto događa. - marko je govorio, praveći rukom po zraku pijane krugove i pogledavajući prema željku. - vidiš, ja sam te sinoć došao posjetiti, i u tvom stanu sam našao tvoju cijenjenu curu i još pet muškaraca. Sad, mene se ne tiče šta je ona radila, to je između vas dvoje. Meni ti je zapeo za oko moj kum, ovaj ovdje. Sjedio je tamo u ćošku i šutio. Ja sam bio tu neko vrijeme i onda otišao, a on me nije prepoznao. Pa sam se ja kasnije sjetio zašto on mene ne prepoznaje, zato jer me ne zna! - kod zadnje rečenice se okrenuo željku i stavio mu ruku na rame, kao da mu objašnjava.
- sad sam ti ja doveo pravog željka ovdje da on objasni tom tvom željku tko sam ja, i da vidi malo o čemu se tu radi. Znaš, on ti ne zna za te tvoje kerefeke.
Marijo ga je nijemo promatrao, a željko se nasmiješeno meškoljio, kimnuvši glavom kada bi ga bilo koji od ove dvojice pogledao.
- pa sam mislio da mu ti to malo pokažeš, jel, kako ti to. - rekao je i ispio iz čaše. Dabogda pukla i razrezala ti ta lajava usta. Marijo je šutio, gledajući jednog pa drugog, i ja sam se pobojala da je već otišao i da se ne vraća. Ipak, bio je tu, smiren i pametan.
- njih sada nema. Otišli su. - rekao je
- a di su otišli? - željko je odmah upitao
- otišli su u kurac glupane. - marko ga je prekorio i ugnijezdio se u naslonjač, ispijajući polako vino, - marijo nas ti puno spava vidiš. Puno spava jer je umoran od tih njegovih snova koji se ostvaruju. Ima tog u svijetu dosta danas. To te puno umara il tako nešto pa stalno treba spavati. Jebeni začarani krug, kužiš. - rekao je i bio je u pravu. Začarani krug koji je upravljao mojim i njegovim životom, u koji smo oboje upali i nismo vidjeli izlaza iz njega. A ljudi poput ova dva konja ovdje su se znali ukrcati na ringišpil i pravili od svega cirkus. Sjela sam na kauč do njega i zagrlila ga, osjetivši toplinu njegova tijela. Nisam htjela da se razdvojimo.
- i tako ti ja uletim ovdje i koga vidim? Tebe stari, sjediš tamo i šutiš. Sad te nema, ne znam gdje su svi. Marijo je tu, ali drugih nema. - raširio je ruke i na brzinu pogledao okolo kao mu nije jasno gdje su mogli svi oni otići. Veliki glumac.
- nema ih jer je Marijo sada tu. - ubacila sam se prekinuvši njegov dugački monolog i odmah shvatila da sam pogriješila.
- tako je. Nema ih jer je Marijo budan, - ponovio je moje riječi željku. - moramo pričekati da čovjek zaspe. - nazdravio mi je i nagnuo se, kao da želi ući u fotelju u kojoj je sjedio.
- marko, rekla sam ti jučer, ako nas ne pustiš... - započela sam, ali me on odmah prekinuo
- dobro je draga, prestani lajati. Nećeš ti prijavljivati ništa jer ako ti to napraviš, onda će tek postati gadno. došli smo se malo zabaviti i to je sve. Sjedni i opusti se. Marijo, mogao bi joj probati staviti brnjicu. -
Zašutjela sam. Marijo nije reagirao, što je i mogao napraviti? pred njim je sjedila osoba kojoj se divio i koje se bojao.


Plakala sam. Sjedila sam na prozoru, sakrivajući suze rukama i pokušavajući ne privlačiti pozornost. Nisam više mogla podnijeti ovo. Toliko žrtve i truda radi malo sreće po kojoj je sada gazio egoistični seronja.

- je li to on zaspao? - Čula sam šapat. Marijo je sjedio na kauču zatvorenih očiju. Spavao je, a ništa se nije događalo. Pospanost koju je toliko pokušavao otjerati ga je ipak sustigla.
- čini mi se da jest. -Marko je šapnuo i ogledao se oko sebe. - ali ovdje nema nikoga. Kada će početi? - mahnuo mi je i šapnuo, prenaglašavajući riječi usnama. Slegnula sam ramenima. Nikad seljačino. Šutjeli su još neko vrijeme, naizmjence pogledavajući Marija i jedan drugog. Marko je lupao prstima po nategnutoj tkanini fotelje. Kazaljke sata su bučno otkucavale. U očima sam mu vidjela nervozu. Strpljenje je polako nestajalo i nadala sam se da će ubrzo odustati. Samo još malo.
Ustao je i došao do mene.
- što se događa? - upitao je još uvijek šapćući
- ne znam. Izgleda da ovoga puta ne sanja.
- kako ne znaš jebote. - sada je već malo povisio ton, - to je tvoj čovjek, valjda ti znaš kada nešto ne valja. Ne može ne sanjati, on sanja kad spava, jebote to je ono šta on radi. Ovo ovdje sada ne valja, pa mi ti reci šta je to?
- ne znam, gledaj, idi kući pa kad počne sanjati zvat ću te. - pokušala sam ubrzati njegov odlazak.
- neću ići kući, hoću ono po što sam došao. Prestani me tjerati više! Dosadna si. - odrezao me jednostavno. Nisam ga više mogla gledati, sišla sam s prozora i stala pred njega kao da ću mu se suprotstaviti dok je u meni vibrirala svaka kost.
- što si ti toliko zapeo za to, što te se tiče, a? Dolazis ovamo kao da je tvoje, i iživljavaš se na njemu. Pusti nas na miru i idi se baviti svojim sranjima koja ne smetaju drugima - govorila sam brzo i tiho, osjećajući drhtaje u svom glasu.
- ma vidi ti nje što se osokolila - on je sada pojačao glas unijevši mi se u lice, - ja ću ostati ovdje koliko hoću i zbog čega hoću. To je moja stvar, a ti ušuti i makni mi se s puta dok nisi požalila. - viknuo je i odgurnuo ne prema prozoru. Osjećala sam se bespomoćno, nisam čak bila sposobna željeti ga udarit i mrzila sam se zbog toga. Nisam više znala što bih, osjećaja sam se poput Marijovih likova kada blokiraju. uspjela sam se nositi sa svim izazovima nepredvidivog svijeta snova, i ostala poražena u sukobu sa krutom stvarnošću. Najednom sam osjetila umor kako me ispunjava.
- a mačak se vratio, vidi vidi. Vratio se i nije nam ništa donio. - markov glas se sada nastavljao sam na sebe, snažno ispunjavajući prostor. Marijo se probudi.
- reci ti meni prijatelju, zašto ti mene zajebavaš. Misliš da ja imam vremena igrati se tu s vama. Sanjat ćeš ono što mi treba, milom ili silom. - vikao je. Bio je prilično bijesan, nagnut nad zbunjenog marija. Znala sam da nije došao ovdje radi zabave, njegova je podla glava vjerojatno imala plan jučer kad sam je 'istjerala' iz stana. Kako sam bila naivna.

I tada se dogodilo nemoguće. Dok je Marko prijetio mariju, u sobu je ušao mlađi marko. Nisam niti shvatila što se događa, a on je već s bijesom u očima dozivao starijeg.
- ti, odlazi odavdje dok još možeš! - vikao je dok mu se približavao. Željko se maknuo u stranu, uplašen velikom pojavom. Marko se pak, na trenutak zbunjen pridošlicom, ipak brzo pribrao.
- sad tek ništa ne razumijem. Ali nema veze, tebe sam čekao cijelu večer i sada možemo pričati. - pokušao se nasmiješiti, ali u tome ga je prekinula šaka među njegovim zubima. Poskočila sam od sreće kao da sam ga sama udarila. Niti ja nisam razumjela što se događa, ali zaplet mi se sviđao.
- nema priče više, dosta je bilo. Odlazi odavde. - mlađi je urlao na starijeg koji je sada bio prevaljen na kauču, držeći se za krvava usta. Na mlađem više nije bilo niti traga umiljatosti i šarma, odisao je pravim bijesom i odlučnošću.
- ma sta ćeš ti meni govoriti... - stariji je zapuhao. Trebala mu je cijela vječnost da se posloži i podigne, i ja sam poželjela da za to vrijeme dobije još koji odgovor od mlađeg. Tračak ironije u situaciji koja je nastala je prekinuo nož bljesnuvši iz džepa starijeg marka.
- Pazi! - oteo mi se vrisak, ali ne dovoljno brzo. Nož je već proparao zrak i zatim pustio krv kroz majicu mlađeg. Marijo je odnekud se pojavio između njih dvojice razdvajajući ih i govoreći da se smire i da će sve biti dobro. Ja sam se stisnula na prozoru, ne ispustivši više niti zvuka. Sve je bilo kao u usporenoj snimci, prenaglašavajući nasilje za koje niti u ludilu nisam očekivala da će se dogoditi.
- sta je pičko, gdje si sad! Imaš li još šta za reći? - vikao je pokušavajući maknuti marija u stranu. Marko mu je brzo odgovorio još jednim udarcem. I zatim još jednim, i još jednim. Stariji marko je pao leđima na pod, a mlađi je skočio na njega i nastavio ga udarati ga u luđačkom ritmu. Njegovim su se udarcima oslobađale sve marijove frustracije uzrokovane starijim Markom, sada tek nemoćnim tijelom koje se trzalo pod naletom udaraca.
- ubit ćeš ga, makni se! - Marijo je vikao. Pokušavao je skinuti mlađeg marka koji se poput čavla zakucao na starijeg, i pozivao i mene da mu pomognem. Nisam htjela, sa užitkom sam gledala poraz koji je sustigao starijeg marka. Marijo je nastavio vući i potezati mlađeg, sve dok se ovaj nije okrenuo prema njemu.
- što ti hoćeš? Umjesto da sam riješiš ovu situaciju, ti ga još braniš! - povikao je na njega i gurnuo ga. - sad se makni!
Marijo je pao, u zbunjenoj nevjerici. Niti meni nije bilo jasno što se događa. Marijo se pobunio protiv Marka, ali i protiv sebe, a noćna mora se započela ulaskom drugih likova u sobu. Ivan je napao Mlađeg marka, zatim je Sanjin skočio na Ivana. Maja i Lana su se okomile na sanjina, a Željko se, nakon odmjeravanja pogledom sa pravim željkom, naslijepo ubacio u kaos. Nisam mogla vjerovati što se događa, pravi Marijo se borio protiv sebe, meni naočigled, u krvavom, nekontroliranom pokušaju da napokon postane slobodan. U dva skoka sam se našla kod Marija u želji da ga izvučem, ali moj marijo više nije bio moj. Istrgnuo mi se iz ruku i uletio u gužvu, udarajući gdje stigne. Više nije bilo bitno tko je tko, svi su se borili za sebe, svaka Marijova strana je šakom djelila argument da je ona u pravu. Povici za njim nisu pomagali, izmješali su se sa jaucima, udarcima po zidu i lomljenjem namještaja.

Željko, pravi željko me povukao za ruku i izveo iz stana, ne puštajući me natrag. Nisam željela dalje. Nisam mogla napustiti Marija, oba Marija sada kada je situacija izmicala kontroli, ne sada kada se sve rješavalo. Naslonila sam se na vrata i zaplakala.
- koji se kurac događa, šta je ovo unutra? Marko je mrtav, onaj ga je ubio! - govorio je brzo, hodajući hodnikom i hvatajući se za glavu.
- vi ste se dogodili. Da vi niste došli sve bi bilo u redu. Sve ste vi krivi. - šaptala sam jecajući. Nisam imala snage vikati, osjećaja sam kao da ću se slomiti. Sav moj svijet koji sam poznavala se raspadao unutra, a ja nisam mogla učiniti ništa.
- izvini, izvini, samo smo htjeli povesti ovu dvojicu s nama. Rekao mi je da ih možemo iskoristiti za jedan posao i... oprosti mi, žao mi je. - rekao je. Šutjela sam, što da mu kažem? Odgurnula sam ga i nastavila plakati. Buka u stanu se nastavila, ljudi iz drugih stanova su provirivali kroz vrata. Netko će ubrzo zvati policiju. Tražit će se odgovorni. A biti će jako malo kandidata.

Marko nije bio mrtav. Ležao je sam na podu, polomljen i teško dišući kroz krvlju natopljena usta. Ostalima nije bilo ni traga, osim dijelova namještaja razbacanih uokolo po neprepoznatljivom boravku.

U spavaćoj sobi Marijo je bio budan. Drhtao je, sklupčan u kutu, nerazumljivo mrmljajući dok se ispod njega širila vlažna žuta mrlja. Zagrlila sam ga, i on se privio uz mene. Upravo je proživio najgoru noćnu moru, sukobivši se sa samim sobom. Ne želim niti zamisliti kako mu je bilo, živjeti u svijetu snova i zatim izazvan vanjskim svijetom, biti izvučen iz njega. Policijske sirene su odjekivale negdje pod nama. Ovaj začarani krug je prekinut. Tko zna što slijedi dalje?
..to die doing what you love is alright.
User avatar
Izitpajn
nobody
Posts: 4027
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Re: Sanjari

Unread post by Izitpajn »

1. Stil mi se osobno ne sviđa. Čini mi se da je dječiji, totalno neizbrušen, ali, kao prvo, možda je to samo moj subjektivni dojam (nikad nisam siguran u te stvari), i kao drugo, možda je to namjerno. Možda će ti netko drugi moći reći konkretnije, analitički.

2. Zaštekao ti shift? Što se događa s velikim slovima?

3. Priča je, po meni, zrela za slanje. Moja osobna preporuka, javi se urednicima Ubiqa ILI sferakonske zbirke (ili, ako imaš neku drugu ideju, možeš i nekome drugome), ali im napomeni da je priča postavljena na forum i pitaj je li to problem. Učini ono što ti kažu.

Osobno i subjektivno nisam fan ovog "podžanra", ali sam je pročitao do kraja, što mislim da dovoljno govori.
User avatar
Koet
Ewok
Posts: 32
Joined: 13 Sep 2008, 12:28

Re: Sanjari

Unread post by Koet »

A s tim stilom se mučim, još se tražim pa eksperimentiram. Sad, ne znam konkretno što ti se ne sviđa, ali pokušao sam ne ići previše u detalje za stvari koje mi nisu toliko bitne pa sam to samo prepričavao - tipa kako se on probudio, što su onda radili i sl. kažem, tražim se još uvijek po pitanju stila.

problem shifta je pisanje na mobitelu velikog dijela ovog teksta, pa onda prebacivanje na komp. to se da ispraviti :)

što se tiče slanja negdje, vidjet ćemo, dorađujem cijelu priču još malo.

dio na početku, kada se vraćaju iz grada, sam pretvorio u dijalog, možda malo doprinese ritmu i razbijanju monotonije i sl.

hvala na komentaru... :)
..to die doing what you love is alright.
User avatar
Izitpajn
nobody
Posts: 4027
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Re: Sanjari

Unread post by Izitpajn »

Meni nije falilo ritma. Što se mene tiče, ne moraš.
Post Reply