LR 30 - zakašnjela priča
Posted: 19 Dec 2010, 15:41
Kako sam malo propustio rok za slanje svoje priče iz ove radionice, po prijedlogu Xaotixa, postam istu ovdje. Uključit ću se u komentiranje ostalih radova tokom dana
Kutija za kolačiće je stajala otvorena i prizivala kakvog dobronamjernika da zavuče svoju ruku u nju i posegne za jednih od omanje vojske suhih poslastica. Tako i bi; zaigrani prsti zahvatiše koliko je stalo među njih i prinesu ih među razjapljenu čeljust optočen u cerek.
„Mogao bi barem malo biti pažljiviji. I oni imaju dušu.“, plačan ton sa strane je sa na časak omeo razdragano preživanje kolača.
„Ma…kad fu tako fini.“ Riječi su se nekako probile kroz svu silu mrvica i komadića.
„Samo ti žderi.“, prilika obriše suze sa svojeg lica i šmrkne, „To znači da ću ja morati izaći.“
„Dobro Plače koji je tebi vrag?“, uzvrati Plačev sugovornik nakon što je progutao kolače, „Znaš li nešto što ja ne znam?“
„Naš domaćin upravo dobiva odbijenicu za upad u Čarobnjačku akademiju.“, nastavi Plač ridati, „Kažu mu da nije zadovoljio na prijemnom za prizivanje vila.“
„Pa frajer je to odvalio k'o od šale. Mislim da je to posao za mene.“, prilika se osovi i teatralno nekoliko puta udari šakom u prsa.
Ozlojeđen, Plač promrmlja u sebi: „Naravno, još jednom Smijeh gura nos tamo gdje mu nije mjesto.“
Čuvši to, Smijeh doskakuće do njega i potapša po ramenu. „Ma hajde, ja barem zračim pozitivom. Za razliku od tebe koji plačeš kao mala beba. Hej, kužiš foru, kao mala beba!“ Prijateljski udarac laktom natjera Plač da dublje zaroni lice među svoje dlanove.
„A tko ti garantira da ćemo izaći odavde? Puštaju nas samo ako domaćin odluči!“
„A tko drugi bi pristao za ovu situaciju?“, frkne Smijeh i digne nos te pokuša skočiti kako bi njime dotakao previsok plafon.
„Podnošenje?“, ponudi Plač odgovor, „Ljutnja? Bijes? Kandidata ima na bacanje.“
„Naš domaćin je car. Zna on koji je od nas najsposobniji za srediti stvar.“, namigne mu Smijeh i stan cupkati u krugovima po sobi. „Tko se boji Ljutnje još, taj je u svom poslu jako loš, jako loš.“
„Prestani!“, uzvikne Plač sa suzama koje su radile oveću lokvu ispod njega, „Ideš mi debelo na živce sa tim. Zar ne bi bio malo miran, barem na minutu.“
Smijeh zastane i zauzme izraz zamišljenog mudraca, upravo u procesu poimanja osnovne razlike bitka i batka. „Da razmislim…ne.“, reče i nastavi trčkarati uokolo.
Plač je pogledom zvjerao po prostoriji. Ni najmanjeg izlaza nije vidio. Otkako je mentalni trening njihova domaćina naučio da savršeno kontrolira emocije, Plač nije mogao niti zamisliti da će ga strpati sa najvećom iritacijom koja je postojala među Emocijama. Izleti na javu su bili samim time nevjerojatno rijetki i kratkotrajni. Smijeh očito nije imao ništa protiv takvog života. Što je Plača ostavilo da cmizdri u sebi više-manje svakodnevno. Da je barem njegov brat Očaj bio prisutan, lakše bi mu se bilo nositi sa time. No, Očaj je prebivao u dubljim dijelovima domaćinove duše.
Razmišljanje mu naglo prekine tresak. I Smijeh i Plač istovremeno pogledaju prema gore. Plafon se, kao da ga je netko rezao nožem, rastvarao, a iza ih je čekala bijela gromada od čovjeka sa policijskom kapom na sebi.
„Oh, Savjesti.“, padne Plač na koljena, dok je Smijeh vrckavo mahnuo u znak pozdrava.
„Opet nered kod vas dvojice.“, prijeko ih pogleda obojicu Savjest, „Morat ću početi posjećivati vas češće i izvlačiti na javu, pogotovo tebe Smiješe.“
Smijeh se zavali na krevet kojeg je do maločas okupirao Plač: „Nema frke rista, ako ne trebam izaći, budem odspavao. Neka se Plač malo isplače umjesto mene. Ku'iš foru, ne?“, namigne usputno.
„Idete obojica van.“, mrko će Savjest.
„Z…zašto?“, Plač je sada zaista htio imati Očaja kraj sebe.
„Vaš domaćin ne zna da li bi se smijao ili plakao.“, reče Savjest i ispruži svoje ruke prema obojici.
Kutija za kolačiće je stajala otvorena i prizivala kakvog dobronamjernika da zavuče svoju ruku u nju i posegne za jednih od omanje vojske suhih poslastica. Tako i bi; zaigrani prsti zahvatiše koliko je stalo među njih i prinesu ih među razjapljenu čeljust optočen u cerek.
„Mogao bi barem malo biti pažljiviji. I oni imaju dušu.“, plačan ton sa strane je sa na časak omeo razdragano preživanje kolača.
„Ma…kad fu tako fini.“ Riječi su se nekako probile kroz svu silu mrvica i komadića.
„Samo ti žderi.“, prilika obriše suze sa svojeg lica i šmrkne, „To znači da ću ja morati izaći.“
„Dobro Plače koji je tebi vrag?“, uzvrati Plačev sugovornik nakon što je progutao kolače, „Znaš li nešto što ja ne znam?“
„Naš domaćin upravo dobiva odbijenicu za upad u Čarobnjačku akademiju.“, nastavi Plač ridati, „Kažu mu da nije zadovoljio na prijemnom za prizivanje vila.“
„Pa frajer je to odvalio k'o od šale. Mislim da je to posao za mene.“, prilika se osovi i teatralno nekoliko puta udari šakom u prsa.
Ozlojeđen, Plač promrmlja u sebi: „Naravno, još jednom Smijeh gura nos tamo gdje mu nije mjesto.“
Čuvši to, Smijeh doskakuće do njega i potapša po ramenu. „Ma hajde, ja barem zračim pozitivom. Za razliku od tebe koji plačeš kao mala beba. Hej, kužiš foru, kao mala beba!“ Prijateljski udarac laktom natjera Plač da dublje zaroni lice među svoje dlanove.
„A tko ti garantira da ćemo izaći odavde? Puštaju nas samo ako domaćin odluči!“
„A tko drugi bi pristao za ovu situaciju?“, frkne Smijeh i digne nos te pokuša skočiti kako bi njime dotakao previsok plafon.
„Podnošenje?“, ponudi Plač odgovor, „Ljutnja? Bijes? Kandidata ima na bacanje.“
„Naš domaćin je car. Zna on koji je od nas najsposobniji za srediti stvar.“, namigne mu Smijeh i stan cupkati u krugovima po sobi. „Tko se boji Ljutnje još, taj je u svom poslu jako loš, jako loš.“
„Prestani!“, uzvikne Plač sa suzama koje su radile oveću lokvu ispod njega, „Ideš mi debelo na živce sa tim. Zar ne bi bio malo miran, barem na minutu.“
Smijeh zastane i zauzme izraz zamišljenog mudraca, upravo u procesu poimanja osnovne razlike bitka i batka. „Da razmislim…ne.“, reče i nastavi trčkarati uokolo.
Plač je pogledom zvjerao po prostoriji. Ni najmanjeg izlaza nije vidio. Otkako je mentalni trening njihova domaćina naučio da savršeno kontrolira emocije, Plač nije mogao niti zamisliti da će ga strpati sa najvećom iritacijom koja je postojala među Emocijama. Izleti na javu su bili samim time nevjerojatno rijetki i kratkotrajni. Smijeh očito nije imao ništa protiv takvog života. Što je Plača ostavilo da cmizdri u sebi više-manje svakodnevno. Da je barem njegov brat Očaj bio prisutan, lakše bi mu se bilo nositi sa time. No, Očaj je prebivao u dubljim dijelovima domaćinove duše.
Razmišljanje mu naglo prekine tresak. I Smijeh i Plač istovremeno pogledaju prema gore. Plafon se, kao da ga je netko rezao nožem, rastvarao, a iza ih je čekala bijela gromada od čovjeka sa policijskom kapom na sebi.
„Oh, Savjesti.“, padne Plač na koljena, dok je Smijeh vrckavo mahnuo u znak pozdrava.
„Opet nered kod vas dvojice.“, prijeko ih pogleda obojicu Savjest, „Morat ću početi posjećivati vas češće i izvlačiti na javu, pogotovo tebe Smiješe.“
Smijeh se zavali na krevet kojeg je do maločas okupirao Plač: „Nema frke rista, ako ne trebam izaći, budem odspavao. Neka se Plač malo isplače umjesto mene. Ku'iš foru, ne?“, namigne usputno.
„Idete obojica van.“, mrko će Savjest.
„Z…zašto?“, Plač je sada zaista htio imati Očaja kraj sebe.
„Vaš domaćin ne zna da li bi se smijao ili plakao.“, reče Savjest i ispruži svoje ruke prema obojici.