Zvuk zvona

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Galijun1
Ewok
Posts: 14
Joined: 18 Dec 2010, 22:52

Zvuk zvona

Unread post by Galijun1 »

ZVUK ZVONA





„Molim Vas, slijedite me.“, otac Brightworth ih uvede u ograđeni prostor ispred crkve. Vrane su nadlijetale malu zgradu romaničkog stila, grakčući ishitreno i morbidno. Skupina studenata je oklijevala na čas, no vođeni starijim profesorom, magistrom, uđoše na travnatu površinu poput omanjeg bataljuna, sinkronizirano.
„Koliko puta se to već događalo u zadnje vrijeme?“, upita magistar, muškarac koji je bio debelo zakoračio u svoje pedesete, no uspješno odolijevao zubu vremena. Vlasi njegove kratko ošišane kose su se borile oko boje, ne bi li sijede preuzele kontrolu nad ono malo crnih koje su uporno odbijale ustupiti mjesto.
„Svaki dan posljednja dva tjedna, magistre Rocham.“, odgovori otac, „Počelo je prilično nenadano. Mislili smo kako ima veze sa Mjesečevim mjenama, no pokazalo se kako je vrijeme punog Mjeseca bilo prošlo. Pojavio se iznenada, u ponoć sa utorka na srijedu.“
„Što drevni tekstovi govore?“, analitički nastavi Rocham.
„Ništa što bi ukazivalo na logiku.“, zabrinuti će otac.
„Očekujete logiku kod magije?“, Rocham uputi Brightworthu pogled koji oca natjera da povuče bilo kakvu pomisao o pitanju koje je upravo bio postavio.
S tim riječima, Rocham se okrene grupici studenata: „Dragi moji pilići.“, nagla promjena vedrine tona natjera nekolicinu studenata na smijuljenje, „Vrijeme je da otkrijem zadatak koji nas čeka u jednoj od najstarijih crkvi Sjeverne Irske. Nedvojbeno ste svi čuli za legendu od kralju Suibhneu. Suibhne, ili Sweeney, na današnjem engleskom, je bio legendarni kralj Dal Naraida ovdje, u Ulsteru. Dok je vladao, nije mu se svidio zvuk zvona lokalnog biskupa te ga je, u naletu bijesa, pokušao ubiti kopljem. Koplje je slomilo zvono, a biskup je prokleto Sweeneya sa kletvom da će na svaki jači zvuk poludjeti i početi skakati. Kada je trebao otići u bitku, zvukovi oružja su ga natjerali da napusti bitku, u velikim skokovima. Život mu je nakon tog bio jadan. Bio je prisiljen živjeti u teškoj izolaciji ne bi li povratio barem malo svijesti. Kada se konačno skrasio kod drugog biskupa, sedam godina kasnije, ironije li, ubijen je kopljem od strane muža jedne služavke koji je bio veoma zavidan na njegovom povlaštenijem statusu kod biskupa.“
Studenti nisu djelovali pretjerano impresionirano. S razlogom, jer takve legende slušaju na predavanjima gotovo svaki dan.
„I kakav je naš posao ovdje sa tim Sweeneyem?“, javi se netko iz skupine.
„Navodno se naš dragi kralj pojavio...ili njegova ektoplazma, ako ćete tako. Kako i zašto, na nama je da utvrdimo, večeras!“, gorljivi smješak je, barem prividno umirivao grupicu mladaca odjevenih u standardne sveučilišne halje koje nikako nisu spadale u ovo turobno okružje.
„Profesore?“, promukao glas izroni iz skupine.
„Reci, Tyrenne.“, dobroćudno uzvrati Rocham.
„Ako kralj ne voli zvuk zvona, zašto čekati da se zvonik oglasi? I kad smo kod toga...gdje je zvonik?“
Rocham refleksno protrlja oči i pogleda bolje građevinu. Pred skupinom studenata, stvarao se i rastvarao prostor. Kao da je netko uzeo dio crkve, tratine, samog zraka uokolo i presavijao ih kao da su od papira. Malo-pomalo djelovi crkve nestadoše, dok je na to mjesto dolazio niz kamenih blokova koji su bili samo blijedi ostaci nečega što je nekoć bilo svetište Katolicima.
Otac Brightworth ustukne i naglo se okrene prema Rochamu: „Zaista...nisam...znao...“
Rocham je nastojao zadržati staloženost u ovom neobičnom trenutku. Proživio je svašta i vidio svašta u svijetu magije, i zamagljivanje realnosti u magiji nije bilo ništa novo. Ali je ta pojava ovdje najavljivala neobičniji slijed događaja no što je mislio isprva. Ako ništa drugo, morao je pred studentima, radi zaštite ponajprije, ostati hladnokrvan na ovakve eterske ekscese.
Ispruži ruku prema imaginarnoj zavjesi koja je šarala prostorom ocrtavajući čas sadašnjost, čas iluziju. Prozbori nekoliko riječi te osjeti kako tanki mlaz ulazi u njegove prste. Bljedoliki mlaz poveže sliku i prste te stane uvlačiti djelove iste u Rochama.
Otklanjanje nije dugo potrajalo. Rocham zadovoljno podvije kraj usta u smiješak te se okrene autoritativno prema studentima. Oni su i dalje bili pomalo zbunjeni, no svakako nisu djelovali ustrašeno.
„Netko ovdje,“, tajanstveno počne, „se odlučio poigrati sa nama. Čarolija je očito bila preslaba da se održi dulje vrijeme i da nas zavara malo jače. Ima li tko ideju zašto je tome tako?“
Potiho komešanje među studentima prekine tanašna ruka u zraku. Po puti i građi koja je bila krhkija od starčeve, jasno je pripadala Tyrennu.
„Možda netko ne želi da dozivamo kralja?“
Rocham klimne potvrdno glavom, postavi ruke iza leđa i krene koračati, kao da se nalazi u dvorani na predavanju.
„Intrigantno, gospodine Blayden. No možete li onda objasniti zašto mještani, a i sam otac, čuju zvonjavu svake noći, otprilike u ovo doba?“, izvadi teatralno pješčani sat i dobro ga promotri. „Za deset minuta ćemo osjetiti i sami. Ukoliko je i zvonjava umjetno stvorena, imat ćete priliku iz prve ruke vidjeti čaroliju potpune iluzije, jednu koja je izrazito teška za izvesti, a za potpuni efekt treba duga priprema, godine iskustva i znanja. Makar je i samo stvaranje slike dovoljno da smatrate sebe dostojnim magom.“
Sljedeće minute su prolazile u napetosti. Što su studenti više gledali na svoje satove, time je vrijeme sporije išlo. Tipično, pogotovo ako se nešto željno isčekuje. Tyrenn je cijelo vrijeme ogledavao oko sebe. Pokušavao je naći nekakav trag, neki znak, neku runu ili reziduu etera kako nestašno pliva zrakom, kako bi dokučio kakva je magija na djelu. Oči su ga već počele boljeti od silnog napora, ali nekako nije mario za to. Previše puta su one stajale na putu opasnijim stvarima prilikom eksperimentiranja, da bi sada mogao odustati tek tako. Nažalost po njega, shvatio je kako osim onog malog svjetlosnog spektakla na samom početku, apsolutno ništa nije bilo sumnjivo u okolišu. Pogleda pored sebe dvojicu studenata koji su uporno piljili u svoje satove i odbrojavali, kao na Novoj godini, sekunde do ponoći. Nisu bili jedini hipnotizirani. Čak je i otac Brightworth djelovao kao da jedva čeka otkucavanje kako bi mogao vidjeti što će se zaista dogoditi.
U takvom raspoloženju, čim je duga kazaljka dosegla kraću, svi kolektivno pogledaše prema ruševinama crkve. Jedan DONG, je pratio sljedeći DONG. Rocham se zagleda u izvor zvuka koji se trebao nalaziti točno na mjestu gdje zvonik doista i je postojao. Ocu zakleču koljena te se odmakne šeprtljavo par koraka i primi za prvu materiju koja mu je bila dostupna. Studenti ustuknuše nesigurni što treba reći, učiniti. Rocham je bio vidno fasciniran prizorom. Zvonjava je odjekivala, ledeći kosti i kožu. Tonovi koje je imaginarno zvono odašiljalo nisu bili ugodni, doimajuću se jačima kako su sekunde prolazile.
Tyrenn je dao sve od sebe da skrene pažnju od toga i usmjeri ju negdje drugdje, u okoliš, makar i u same ljude. Nije mu polazilo pretjerano za rukom. U ušima je osjećao nelagodne vibracije, pokušaje mozga da smanji bol koju je to 'zvono' stvaralo.
Vjerovao je da je naišao na nešto konkretno kada se monotonom udaranju gonga pridružila huka. Dolazila je sa druge strane brežuljka koji je štitio stražnju stranu dvorišta i dolazila je brzo. Načas pomisli kako je izrazito pametan i čujan kada je uspio takvo što razabrati, no frenetični trenutak ga je uvjerio u suprotno – svi ostali su se okrenuli prema izvoru drugog zvuka. Sweeney dolazi.
Bijela ektoplazma se pojavi pred njihovim očima poput vjetra, a tako je i bila brzo i podno zvonjave. Brightworth se primakne Rochamu tražeći bilo kakav oblik zaštite, dok su ostali studenti gotovo nesvjesno stisnuli jedni uz druge, lačajući se svojih štapića. Razum je nalagao da ih Sweeneyev duh napadne svom silom, razdražen zvonjavom te uvjeren kako su upravo oni krivci za njegovo ludilo. Sve je vodilo ka tome.
„ZVONOOOOOOOOOOOO!“, krikne iz sveg glasa, da je prema njemu zvonjava imala sasvim pristojnu decibelažu, „ZAUSTAVITE TO ZVONO!“
Rocham istupi prvi i digne štap uvis. Brightworth je istovremeno samo uzmaknuo nekoliko koraka, apsolutno nepripremljen na ovakvu vrstu susreta. Studenti su bili sada već ozbiljno uznemireni, komešajući se lagano u svojoj 'obrambenoj' formaciji bez nekog reda i smisla.
„Sweeney, zapovijedam ti da odeš odavde i ne plašiš nikoga više!“, drekne Rocham pripremajući na vrhu štapa čaroliju. Ako ništa drugo, snažan snop svijetla bi trebao otjerati većinu dugova. Je li Sweeney bio jedan od onih na koje to ne djeluje, trebalo je tek vidjeti. Iz rubija krvave boje izroni snažna zasljepljujuća svijetlost. Otac i ostali pokriše oči instinktivno. Rochamove oči su odavno bile navikle na ovakav intenzitet te je uporno zurio u ektoplazmu koja je samo nepomično stajala i gledala čas u njega, čas iznad sebe, pokušavajući voditi svoju privatnu bitku protiv nečega čega nije bilo.
Tyrenn požali što je maloprije imao toliku volju vidjeti nešto što nije mogao vidjeti, jer nije imao snage više nigdje gledati doli u pod. Strah ga natjera da okrene glavu u drugu stranu i zaškilji da vidi što se događa sa ostalima. Otklon trepavica proizvede čudno komešanje na tratini iza ostalih, barem tako registrira. Do tamo je još dopiralo umjereno jako svijetlo od čarolije te se pažljivim proučavanjem moglo razabrati i stanište kakvih kukaca i ostalih životnjica. No ono što je bilo interesantno jest da to komešanje nije bilo do njegova mozga, već je prilično dobro ocrtavalo oblik koji se kretao od smjera izvora svijetla. Štogod to bilo, Rocham je ne znajući to, osvijetlio drugog duha!
„MAKNITE...TO...ZVONO...OD MENEEEEE!“, Sweeney nastavi neljudski kričati, dok mu je Tyrennov mentor kontrirao svojim urlajućim naredbama. Na prvi pogled, Sweeney je odavao dojam da je izgledao kao tipičan Kelt, sa bradurinom, teškom odjećom i krupnijom građom od ikoga od živih prisutnika ovog događaja. Pokretima nije davao do znanja da vidi ostale kao prijetnju, već da je njegova nemeza zvono. Poskoči par puta, pokušavajući ga dohvatiti, hvatajući samo zrak u procesu.
Za to vrijeme, Tyrenn se ustane, trudeći se da ne gleda u Rochama i Sweeneya, već se stane probijati svojim slabašnim tijelom kroz druge halje i toge, pripremajući nekakvu čaroliju koja bi bila dovoljno slaba da je izvede čitavi fijasko, a koja bi drugog duha mogla prilično uzdrmati. Brojao je u glavi moguće kombinacije – vatra je relativno efikasan pomoćnik, ako ne zahvati ostalu materiju, kao drvo sada, led je spor, a nije da djeluje pretjerano na duhove. Kada mu to padne na pamet, prestrašeno ustanovi kako ne poznaje prevelik spektar čarolija kojima bi mogao spriječiti duha u bilo kakvom bijegu.
„Duh, drugi duh je tu!“, odluči na opciju koja mu se onda činila najboljom. Prebaciti lopticu odgovornosti na druge možda i nije najsmioniji način, ali bolje i to nego izigravati frajera i voditi borbu koja se ne može dobiti. Kako bi dobio na nekakvoj uvjerljivosti, baci vatrenu kuglu nedaleko od drveta, gdje je zadnjeg časa vidio oblik kako prolazi.
U tih nekoliko sekundi, teško je bilo procijeniti tko je učinio što. Dok je Rocham pokušavao bezuspješno otjerati Sweeneya, Tyrenn je spektakularno zapalio stari hrast, a plamen se gromoglasno proširio nekoliko metara dalje. Studenti su šokirano počeli bježati od vatre, a samo ih je šačica uočila ono što je Tyrenn bio uočio prije svih – duha obavijenog vatrom kako leti zrakom i pada svega nekoliko metara dalje od jednog od studenata.
Tyrennu glavom počinje prolaziti teorija koju je uspješno do sada savladavao. I niti jedno biće bez korporalnog oblika se nije ponašalo kao da ima tijelo osim – kada se sjetio da su jedna od opcija demoni iz Gehenne, noge su mu se odsijekle. Zaista je malo potrebno da se akcija proizvede reakciju, a Tyrenn ju je učinio sam za sebe – odmakne se koji korak i šlampavo padne na tratinu. Čak je i u takvom položaju nastavljao puzati unatrag prema kolegama, sa užasom u očima.
Rochamova pozornost je već bila usmjerena prema užarenoj masi koja se ustajala i okrenula prema izvoru plamena koji ju je napao. Tijelo je samo blago odavao humanoidni oblik; prije bi se reklo da je ličio na rastaljeno željezo, sa grimizno-žutom nijansom koja se prelijevala i stvarala kvazi-ruke. Dvije iskre se pozicioniraju pri vrhu, blago navještajući paklene oči koje su ljutito gledale studente, i potencijalne žrtve. Zaustavio se na Tyrennu. Nije bilo samo ono nešto demonsko u njemu što je tjeralo strah u kosti, već način na koji ga je gledao je zaledio Tyrenna. Djelovao je kao da gleda u njega. U njegovu dušu.
Mentor nije imao prilike predugo čekati. Reagira promptno te prema demonu uperi onu istu svijetlost kojom je pokušao odagnati Sweeneya, bezuspješno, kako se pokazalo. Niti demon Gehenne nije bio odveć impresioniran. Jedino što je uspio Rocham izvući iz tog, je bilo da se plamena masa okrene prema njemu.
„Štogod ti jesi, štogod ti bio,“, krene Rocham izgovarati, „zapovijedam ti odeš odavde i prestaneš oskvrnjivati ovo sveto tlo!“
Demon ne učini ništa na to. Da je to čovjek, psihologija bi nalagala da kalkulira sljedeći potez. Tyrenn se pribrao u vlastitoj glavi donekle, no i dalje se nalazio na podu. Srećom, latio se štapa, no pitanje je bilo koliko će mu isti koristiti ako ovo odluči napasti svih silama. Vjerovao je u pomoć svojih kolega. Zapravo, kad malo bolje razmisli, jedini oslonac su mu bili oni.
Istovremeno, Rocham se stane približavati demonu, svjestan da ovaj nema pretjerane napadačke ambicije. Svakim njegovim korakom naprijed, ovaj je uzmicao. Sada je to bilo očito. Jedan demon može učiniti pravi kaos, no i oni imaju svoje granice. A ovaj je, izgledalo je, imao prilično niske.
„Prokleti smrtnici.“, zaruži demon dok je radio korake dalje od svih, „On je trebao ići s nama, kod nas. A vi ste to sve uništili. Prokleti bili! Mrak će vas progutati kad-tad.“
Vatra se stišavala oko njega, ali i na njemu te je kroz nekoliko metara postao posve nevidljiv. Rocham refleksno krene za njim, ali ubrzo stane. Nije imalo smisla trčati za nečim nevidljivim, dok je njihov glavni problem i dalje bez kontrole.
Barem su tako mislili dok se nisu okrenuli i shvatili da je zvonjava prestala, a Sweeneyevog keltskog ektoplazma nije bilo više. Na čas je tišina preplavila razrušeno dvorište, a idilu je remetilo jedino pirkanje vatre pokraj debla.
Otac Brightworth požuri do prvog kamena na koji je mogao sjesti i prekrije lice rukama. Čak se iz daljine moglo vidjeti da drhti. Rocham naredi nekolicini studenata da mu pomognu, a on sam se osvrne i pogleda u lice Tyrenna. Mladić se pribrao i polako ustajao, prljav od zemlje koja se priljepila za njega.
„Bilo je to vrlo hrabro od tebe.“, pohvali ga Rocham.
„Ne znam što je hrabro u tome da padnem na stražnjicu od šoka jer me demon pogledao.“
„Doista se ovaj i ponašao kao da je došao ravno iz Gehenne.“, prokomentira Rocham, gledajući čas u plamen, a čas iza sebe, prema zvoniku, „Uvjeren sam da je on sam proizvodio zvukove koji su dovodili Sweeneyevog duha do ludila.“
„Ali s kojim ciljem?“
„Demoni nekad nemaju cilj. Nekad im je cilj stvoriti kaos samo kako bi zadovoljili svoje primitivne porive. Ovaj demon, je uspio izvući legendarnog duha i maltretirati ga imitacijom zvonjave i stvaranjem lažnog pejzaža koji je zavarao čak i mještane. Srećom, otjeran je. Da nije bilo tebe, možda ga ne bi nikad otkrili.“, Rocham potapša Tyrenna i uputi mu smiješak podrške. Tyrenn nespretno uzvrati, no usta mu nisu uspjela izvući više od kiselog osmijeha.
Gorak osjećaj je ostao komešati se u njemu. Nešto nije bilo u redu sa pogledom koji mu je demon uputio. Što, morati će to sam rasčistiti sa sobom ili Rochamom, ako ga uspije uloviti na koju minutu kada se vrate u Exeter.
Post Reply