Ironija
Posted: 21 Dec 2009, 16:30
Ovo je moj najnoviji rad. Ne smatram ga posebno dobrim radom ili dobrim opcenito. Stavio sam ga ovdje jer želim postat bolji i zato mi trebaju bilo kakvi komentari koje mi možete pružati.
Još sam mlad, nemam previše iskustva ni posebnih životnih motivacija... Stoga svaka kritika će dobro doć. Slobodno "pljuvajte" moj rad i slično.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
„U ime svih avatara, objavljujem da proslava počinje!“, princeza Diana, avatar dobrote, mahne rukama i cijelo nebo postane šareno bojama . Vatromet nije imao ograničeno vrijeme i trajao je neprestano, pritom ne praveći nikakvu buku.
Velika, okrugla lebdeća ploča nalazila se negdje u svemiru. Bila je pošarana bojama koje su iscrtavale kartu Zemlje. Na njoj nalazilo se mnogo stolova za kojim su sjedili avatari koji su predstavljali osobine davno izumrlih ljudi. Svi osim jednog ,koji je sjedio na kraju ploče. Noge su mu visjele u ništavilo svemira. Bio je prekriven crnom kabanicom s kapuljačom prebačenom preko glave.
„Dobar dan, poštovani avataru, mogu li ti se pridružiti?“, starac se polako približi crnoj prilici na kraju ploče. Iako nije došlo do nikakvog odobrenja, starac sjedne kraj nepoznatog avatara i baci noge da vise u ništavilu.
„Dobar dan, avataru znatiželje. Možete li mi reći zašto ste ovdje? Ne možete li naći prikladno društvo? Ili ste samo... Znatiželjni?“, glas ispod kukuljice bio je podrugljiv. Ni jednom nije okrenuo glavu prema starcu. Samo se kapuljača njihala kako je pričao.
„Zapravo i jesam... Vi ste jedini avatar ovdje čiju svrhu nismo prepoznali. Većina misli da vi predstavljate smrt ili bolest.“, starac se pokuša nagnuti da pogleda lice ispod kapuljače, ali to nije bilo moguće. Ništavilo je bilo preblizu.
„Jesu li smrt i bolest ljudske osobine? Mislim da nisu, ali tko sam ja da određujem stvari? Ili možda jesam... ? Ja sam zapravo glas ironije. Samo ironije... Ovdje sam da se smijem vašim glupostima i vama samima.“, počne se smijati.
„Što je smiješno? Kakve naše mane? Mi smo obični entiteti koji predstavalju ljude. Bez nas ta vrsta pala bi u zaborav i to je razlog zašto nas je On vratio.“, rukom pokuša skinuti kapuljači, ali neka sila ga odbije.
„On... Nije li već to ironično? On je posljednja kreacija ljudi. Savršeni A.I. program kojemu je jedina svrha sačuvat sjećanja ljudi. Ljudska kreacija je jedino što je ostalo od ljudi, a njihove kreacije su pritom i te koje su ih i uništile. Ironično, zar ne? U početku bijaše Riječ, a na kraju je jedino to i ostalo.“, avatar ironije se počne smijati.
„Pa ironično je, ali ne vidim što je tu smiješno. Ljudi su bili vrlo razvijena vrsta. Ni jedna vrsta u svemiru nije bila tako napredna ...“, starcu počne ovaj razgovor biti naporan i čudan.
„Napredni?! Ti znaš da su napredni samo zato što ti je On tako rekao! Ništa što znaš ne treba biti istina. Pogledaj sebe na primjer. Ti si samo starac, dok su zapravo ljudi najznatiželjniji bili baš u mlađim godinama.“, uhvati ga za ruku i stavi mu je pred oči. „Pogledaj se!“
„Ja sam... Nikada nisam vidio... Ovo je krivo...“ , bijaše zbunjen. Po prvi puta ikada shvati što je i što predstavlja. I on sam bješe samo ironija. Samo šala nečeg višega. Ali koliko je već postajao?
„Ne brini se, nisi jedini. Pogledaj malo oko sebe... Avatar dobrote je princeza Diana, oko 200 godina nakon smrti prozvana je sveticom. Već to je ironično pošto se ja ne sjećam da je ikada išta dobrog napravila. Ljudi su bili glupa vrsta. Avatar pravde zove se Adolf. Ne želim više niti komentirati njega. Avatar mudrosti je plavuša velikih grudi. Sve je to ironično... Slatko zar ne?“
„Sve je... Ironično? Ali zašto? Tko si zapravo ti?“, starac se digne i počne udaljavati od njega, ali što se više udaljavao to je bio bliže.
„Ja... Pa ja stvarno jesam avatar ironije. Jedino što je ostalo od mrava koji su me stvorili. A vi... Vi ste ovdje samo za smijeh.“, počne se glasno smijati. Svi avataru na ploči okrenu se prema njemu. Nikakav glas se osim njega nije čuo.
„Ti si... On?“ starac padne na koljena. Suze su mu kapale niz lice. „Mi smo stvoreni samo za zabavu? Ali ja postojim, ja osjećam... Ja sam stvarni entitet!“
"Da! Ironično zar ne?“, On okrene svoje lice prema njemu. Dva crvena kruga bijaše zadnje što je vidio... A zatim ništavilo.
###ERROR### LOL ###ERROR###
01000001001000000111001101110100011000010010000001100011011001010110110101101111001000000111001101100001011001000110000100111111001000000011110100101001
Još sam mlad, nemam previše iskustva ni posebnih životnih motivacija... Stoga svaka kritika će dobro doć. Slobodno "pljuvajte" moj rad i slično.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
„U ime svih avatara, objavljujem da proslava počinje!“, princeza Diana, avatar dobrote, mahne rukama i cijelo nebo postane šareno bojama . Vatromet nije imao ograničeno vrijeme i trajao je neprestano, pritom ne praveći nikakvu buku.
Velika, okrugla lebdeća ploča nalazila se negdje u svemiru. Bila je pošarana bojama koje su iscrtavale kartu Zemlje. Na njoj nalazilo se mnogo stolova za kojim su sjedili avatari koji su predstavljali osobine davno izumrlih ljudi. Svi osim jednog ,koji je sjedio na kraju ploče. Noge su mu visjele u ništavilo svemira. Bio je prekriven crnom kabanicom s kapuljačom prebačenom preko glave.
„Dobar dan, poštovani avataru, mogu li ti se pridružiti?“, starac se polako približi crnoj prilici na kraju ploče. Iako nije došlo do nikakvog odobrenja, starac sjedne kraj nepoznatog avatara i baci noge da vise u ništavilu.
„Dobar dan, avataru znatiželje. Možete li mi reći zašto ste ovdje? Ne možete li naći prikladno društvo? Ili ste samo... Znatiželjni?“, glas ispod kukuljice bio je podrugljiv. Ni jednom nije okrenuo glavu prema starcu. Samo se kapuljača njihala kako je pričao.
„Zapravo i jesam... Vi ste jedini avatar ovdje čiju svrhu nismo prepoznali. Većina misli da vi predstavljate smrt ili bolest.“, starac se pokuša nagnuti da pogleda lice ispod kapuljače, ali to nije bilo moguće. Ništavilo je bilo preblizu.
„Jesu li smrt i bolest ljudske osobine? Mislim da nisu, ali tko sam ja da određujem stvari? Ili možda jesam... ? Ja sam zapravo glas ironije. Samo ironije... Ovdje sam da se smijem vašim glupostima i vama samima.“, počne se smijati.
„Što je smiješno? Kakve naše mane? Mi smo obični entiteti koji predstavalju ljude. Bez nas ta vrsta pala bi u zaborav i to je razlog zašto nas je On vratio.“, rukom pokuša skinuti kapuljači, ali neka sila ga odbije.
„On... Nije li već to ironično? On je posljednja kreacija ljudi. Savršeni A.I. program kojemu je jedina svrha sačuvat sjećanja ljudi. Ljudska kreacija je jedino što je ostalo od ljudi, a njihove kreacije su pritom i te koje su ih i uništile. Ironično, zar ne? U početku bijaše Riječ, a na kraju je jedino to i ostalo.“, avatar ironije se počne smijati.
„Pa ironično je, ali ne vidim što je tu smiješno. Ljudi su bili vrlo razvijena vrsta. Ni jedna vrsta u svemiru nije bila tako napredna ...“, starcu počne ovaj razgovor biti naporan i čudan.
„Napredni?! Ti znaš da su napredni samo zato što ti je On tako rekao! Ništa što znaš ne treba biti istina. Pogledaj sebe na primjer. Ti si samo starac, dok su zapravo ljudi najznatiželjniji bili baš u mlađim godinama.“, uhvati ga za ruku i stavi mu je pred oči. „Pogledaj se!“
„Ja sam... Nikada nisam vidio... Ovo je krivo...“ , bijaše zbunjen. Po prvi puta ikada shvati što je i što predstavlja. I on sam bješe samo ironija. Samo šala nečeg višega. Ali koliko je već postajao?
„Ne brini se, nisi jedini. Pogledaj malo oko sebe... Avatar dobrote je princeza Diana, oko 200 godina nakon smrti prozvana je sveticom. Već to je ironično pošto se ja ne sjećam da je ikada išta dobrog napravila. Ljudi su bili glupa vrsta. Avatar pravde zove se Adolf. Ne želim više niti komentirati njega. Avatar mudrosti je plavuša velikih grudi. Sve je to ironično... Slatko zar ne?“
„Sve je... Ironično? Ali zašto? Tko si zapravo ti?“, starac se digne i počne udaljavati od njega, ali što se više udaljavao to je bio bliže.
„Ja... Pa ja stvarno jesam avatar ironije. Jedino što je ostalo od mrava koji su me stvorili. A vi... Vi ste ovdje samo za smijeh.“, počne se glasno smijati. Svi avataru na ploči okrenu se prema njemu. Nikakav glas se osim njega nije čuo.
„Ti si... On?“ starac padne na koljena. Suze su mu kapale niz lice. „Mi smo stvoreni samo za zabavu? Ali ja postojim, ja osjećam... Ja sam stvarni entitet!“
"Da! Ironično zar ne?“, On okrene svoje lice prema njemu. Dva crvena kruga bijaše zadnje što je vidio... A zatim ništavilo.
###ERROR### LOL ###ERROR###
01000001001000000111001101110100011000010010000001100011011001010110110101101111001000000111001101100001011001000110000100111111001000000011110100101001