Grad u tami

[L.Z.]

Hladan, vlažan kamen pod leđima. Dean podigne pogled prema nebu. Bilo je sivo. Osvrne se oko sebe.
Nalijevo jadno, osušeno stablo, pustoš dokle mu pogled seže.
Nadesno obrisi grada u daljini, oronula cesta obasjana tek slabom svijetlosti rijetkih baklji. Zatim skoči s kamenog oltara na kojem se probudio na vlažnu crnu zemlju. Pogled na trenutak uperi prema pustoši u daljini. Iznenadni bljesak.
-Dean.-Začuje glas iza sebe. Djelić pogleda uoči nebo. Zvijezde, tamno plavo, na trenutak je pomislio na sivilo.
-Ja, ca je.- Odgovori zbunjeno.
-Reš, Goran je parnesa malo trovi, ćemo zapolit.- Čovjek je bio ovdje, ali u Deanovom sjećanju bio je samo lik u magli. Pokušavao se sjetiti imena, događaja, koje je znao da postoje ali magla je bila gusta i nije otkrivala svoje tajne.
-Šu, pokreni se, nećemo te cekat.
Dean se okrene i zakorači prema liku iz magle sjećanja.
Obrisi grada u daljini, udarac cipele o kamenu cestu. Dean nagonski nastavi hodati, korak po korak, pogleda prikovanog za pod. Mogao je i podići pogled ali teško sivilo ga je užasavalo. Osjećao je kao da ga želi povući u sebe, progutati u sivoj magli, zarobiti ga i držati sputanog poput tisuća drugih glasova. Pogleda uprtog prema dolje promatrao je busenje crne trave koje je tu i tamo izvirivalo između teških kamenih ploča. Slušao je udarce koraka koji su remetili tišinu.
Tišinu, smrtnu tišinu koju do tog trenutka nije zamijetio. Poput grobnice, pomislio je i pokušao hodati mekše ne želeći uznemirivati mrtve. Mrtve, odzvanjalo je u njegovom umu.
-Sigur si da nećeš.- Glas, tako poznat, poput starog prijatelja iz djetinjstva, gotovo da se sjetio, ali magla još uvijek ljubomorno čuva sjećanja.
-Gledaj tamo, Sara Miletić, e stari nju bi trebalo prknut.- Drugi glas, također bolno poznat.
-Ma daj Dino, nebi ti dao ni mrtav četnik a kamoli ona.
-Tu nemaš kurca pa se iživljavaš na meni, dosta bi mi bila Ana. E to je pička i pol, a Dean?.
Dean pogleda zvijezde, tako smirujuće, kao da mu se smiješe u daljini. Usta mu se lagano razvuku u smiješak.
-Dean!
-Daj pusti ga, gledaj ko da je na dopu, zato neće travu, ha.
-Ma, stara ti je na dopu.
Dean pogleda ispred sebe. Osjećao je kao da čitavu vječnost hoda tom cestom. Grad je sada bio blizu, bliže no što je očekivao. Htio je zastati na trenutak, da bolje pogleda visoke crne kule koje su se uzdizale k sivom nebu, staklene nebodere popucanih stakala, turobne ostatke stambenih zgrada, ali noge kao da ga nisu slušale. Išao je prema gradu, korak po korak. Korak po korak.
Gradska su vrata bila na kraju ceste i tu Dean napokon zastane. Grad je bio vlažan, pljesniv, zaudarao je na trulež. Oprezno Dean napravi još jedan korak naprijed.
Okolne zgrade izgledale su kao da će se urušiti svakog trena a ipak nastavljale su stajati. Na trenutak Deanu se učini da je vidio nekoga. Potrči prema uličici. Nema nikoga.
-Hehehehehehehehehe- Bolestan smijeh prekine tišinu. Dean se naglo okrene.
Ispred njega naslonjena na prljav zid ležala je žena. Dean nagonski odstupi nekoliko koraka. Ženina je koža bila prljavo siva, poput neba. Oči tamne, ugašene. Nasred čela imala je rupu iz koje je curila crna tekućina. Crna krv.
-Hehehehehehehehehe- Smijeh što je odzvanjao ulicama.
-Ooprostite, ali gdje smo to?.- Upitao je uplašeno.
Žena ga pogleda svojim mračnim ugaslim očima i nastavi se smijati.
-Hehehehehehehe hehe, jadničak, ti si jedan od onih, hehehehehehe heh hehe.- Glas joj je imao čak iritantniji ton od smijeha.
-Jedan od kojih?- Dean je osjećao kako bijes nekontrolirano raste unutar njegovog bića.
-Hehehehehehehehehe!
-Jedan od kojih?-Upita još jednom.
-Hehehehehehehehehe, jedan od prokletih.-Odgovori.
-Kako se zove ovo mjesto?
Žena ga pogleda svojim tamnim, ugaslim očima zatim se nastavi smijati.
-Hehehehehe, pa Grad Mrtvih, hehe, onaj svijet, što si mislio, Hehehehe.
-Lažeš!!- Bijes odjednom obuzme Deanovo biće i on dohvati kamen s poda.-Laaaaažžžeš!
Tupi udarci pomiješani s bolesnim smijehom remetili su tišinu grada. Udarac za udarcem padao je po ženinom bezizražajno sivom licu, a ona se samo nastavljala smijati i smijati.
-Hehehehehehehehe ?
-Tko me prokleo?- Upita nakon nekog vremena i prestane s udarcima. Ženino je lice bilo gotovo potpuno zdrobljeno, gusta crna krv polako se slijevala prema vratu. Meso ispod ženine sive kože bilo je prepuno sićušnih crva.
-Pogledaj vrh najvišeg tornja, hehe, pogledaj vrh, hehehe.-Izusti žena.
Dean ispusti kamen iz ruke i podigne pogled prema sivom nebu tražeći najviši toranj. Smrt što na tornju sjeda i svoj grad tiho gleda. Smrt.
Oštar miris benzina. Dean polako okrene glavu nalijevo. Bol u vratu. Automobil na krovu. Jedan od kotača još se tvrdoglavo okreće. Drugi leži nedaleko od mjesta na kojem leži Dean. Kapljica tople, ljepljive tekućine što iritirajući sporo teče niz Deanovo čelo. Pokuša pomaknuti ruku. Neuspjeh. Treperava sjena grane. Miris vatre. Truplo nekog od prijatelja iz magle. Osjećaj prizivanja, neodoljiva nit što vuče gore. Tisuće glasova jasnih poput jednog. Dean bolno okrene glavu prema gore. Svijet je postajao mutniji, tamniji. Ali jedna stvar bila je dovoljno jasna. Nebo. Nebo što ga je toliko prizivalo k sebi. Bilo je sivo.
Hladan, vlažan kamen pod leđima. Dean podigne pogled prema nebu. Bilo je sivo.
Osvrne se oko sebe.
Nalijevo jadno, osušeno stablo, pustoš dokle mu pogled seže.
Nadesno obrisi grada u daljini, oronula cesta obasjana tek slabom svijetlosti rijetkih baklji. Zatim skoči s kamenog oltara na kojem se probudio na vlažnu crnu zemlju. Pogled na trenutak uperi prema pustoši u daljini. Iznenadni bljesak...

[L.Z.]

Neznam ako sam uspio prenjeti nešto što je bilo u mojoj glavi, nešto sam pokušao, nekako mi ne zvuči kao šta sam zamišljao, neznam ni ako se uopće trebam truditi ove priče. Odlučit ću nakon što čujem vaše mišljenje.

[L.Z.]

hajde barem neka neko kaže da ne valja :twisted:

[Wasabi]

Poznato je i vi?eno tvoje razmi[?]ljanje ali ne odustaj zbog kritike!

[Nimrod]

Poznato je i vi?eno tvoje razmišljanje ali ne odustaj zbog kritike!

koje kritike? čovjek traži kritiku!!!!!!!!!!!

[Nimrod]

hajde barem neka neko kaže da ne valja :twisted:

može, čim završi škola :;

[L.Z.]

Poznato je i vi?eno tvoje razmišljanje ali !

Nije to moje mišljenje samo priča inspirirana Poovom pjesmom "Grad u moru" i nigdje nisam naišao na sličnu priču.

ne odustaj zbog kritike

ko je govorio o odustajanju zbog jedne kritike (koje 8-) ) a i ovako dugo nisam dobio lošu kritiku :dontknow: 8-)

[L.Z.]

hajde barem neka neko kaže da ne valja :twisted:

može, čim završi škola :;

ok

[Hamenaglar]

Hm... Svojevremeno sam citao Poa, ali tu pjesmu nisam procitao.

Sto se tice tvoje price... ta prica je ili genijalna ili ne valja, sve ovisi o tome hoce li citatelj shvatiti poruku koju zelis prenijeti. Ja nisam. Jednostavno ne shvacam ideju.

Na ovogodisnjoj sferakonskoj literarnoj radionici jedan tip je nekoliko puta ponovio da je bit kratke price ideja koju zelimo prenijeti.

Ja nisam shvatio tvoju ideju, nisam ju pronasao.

Samo jos jedna napomena. ime glavnog lika je Dean, a u prici se spominje jos i cura Sara Miletic, ck ck ck, to ti bas i nije pametno. Ili nek imena sva budu anglosaksonska ili hrvatska...

Naravno sad mi je sinula da to Dean moze biti Dejan samo bez "j", ako je tako onda ok...

[Alien2dio]

Ni ja nisam shvatio bit ove price.
Vidim da se radi o nekoj petlji u kojoj se Dean budi svako malo ali nisam bas siguran da li je TO njegovo prokletsvo (?)
ili je on takodjer jedan od neumrlih (?)
ili je je prokletstvo ta njegova prijeka narav, pa svakog kamenom u facu :; .
I sto ovi njegovi pajdasi uopce rade u ovoj prici? Koje je njihovo prokletsvo?
Ili zasto zena nije rekla "jedan on nas", ocito ni ona nije bas blagoslovljena?
I...
LZ, prevech ti je to maglovito za mene.