Ante portas

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Galijun
Ewok
Posts: 10
Joined: 25 May 2009, 22:28

Ante portas

Unread post by Galijun »

Još malo mene :D

ANTE PORTAS





Suzdržavao se da ne brizne u plač. Barem mu je to bilo omogućeno sada, u krajnjoj osami. Ako ništa drugo, smirilo bi ga na kratko. Niti će to rješiti ga njegovih problema, niti će izaći pametniji iz svega. Sada mu je trebalo nešto na čemu će iskaliti svu svoju gorčinu. Pogled mu prvo padne na feniksovo pero koje je spokojno ležalo na stolu nedaleko od njega. Misli su mu se posložile prilično jasno. Pisat će. Nasumično zgrabi nekoliko komada pergamenta te se zavali u raskošnu fotelju, dostojnu kraljeva. Nikakav koncept mu nije bio potreban; ruka je sama počela pisati po žućkastoj podlozi:
„Kronike kralja Alastora Ylarra, deset dana od Chacra Cone.

Donijeli smo odluku koja mi je proparala srce silovitije od najoštrijih mačeva. Izbora jednostavno više nije bilo. Inke su pokrenule masovnu ofanzivu nakon što su srušile jednog od najvećih – Illapu. Bezglavi seljaci su zarobili jednog od najvećih, u svom svojem bijesu i krvničkoj želji za uništavanjem. Upravo sada, kako pišem, razjareni seljaci pokušavaju upasti na naš teritorij. Neka sela su nestala u plamenu. Niti čarobnjaci nisu pomogli. Inke nisu kao mi, Ari; barataju samo primitivnom magijom. No sada ih neka neviđena sila vuče, tjera, da donose samo patnje, bol i smrt nama, Arima. Glavni grad ne smije pasti. To bi značilo naš kraj.
Boli me duša kada pomislim kako smo mogli pasti ovako nisko. Gdje su nestali dani i godine kada je prirodni poredak bio netaknut. Postojali su Oni, bogovi, bića apsolutne moći i neosporni autoriteti svega što nas je okruživalo pa i više! Stvorili nas, naučili tajnama astronomije, čaranja, alkemije, transmutacije, arhitekturi, matematici. Znali su – sve. A sada samo nemoćno promatramo kako padaju, jedan za drugim. Illapa je samo zadnji koji je pao. Chasca, Catequil, čak i Mama Zara koju su svi neosporno štovali, su sada pali. Mrtvi, zarobljeni, koriste kao neprirodan izvor energije seljacima.
Tim odvratnim, prljavim, ljudima. Ima ih više nego nas. Ali nije ni čudo. Da bi veličanstvena civilizacija poput naše, arske, izgradila samu sebe i opstala, treba želju, viziju i nepresušne količine potrošne radne snage. Ovdje se ljudi zovu Inkama, gdje Ande paraju nebo svojom veličanstvenošću, dajući Njima mjesto za život. Inke žive u izoliranim mjestima koja su postali njihovi gradovi. Ti gradovi, poput Maccu Pichua, djeluju samo kao loše kopije naših. Nisu mogli bolje naučiti. Sve smo im dali, djelić našeg znanja, naše kulture, naše vještine da prate i slijede i budu nam vjerni; najvažnije od svega – dali smo im pravo na život! I ti insekti nam tako vraćaju? Ako ikad preživimo i oporavimo se od ovoga što slijedi, oni će platiti. Neće izbjeći našu osvetu. Možda sada imaju brojčanu prednost, možda čak imaju i moć, no mi ćemo se nekako vratiti, milom ili silom.
Za sada se moramo pomoriti s tim što imamo. Ja, prvi kralj Alastor Ylarr i drugi kralj Theress Hlaethym, odlučismo da ćemo uprijeti sve snage i učiniti ovaj grad nevidljivim na nekoliko generacija, dok nam civilizacija se ne oporavi. Svi naši učenjaci i najvještiji čarobnjaci moraju sudjelovati ako želimo opstati. Ali moramo biti brzi. Čarolija ovako velikih razmjera predstavlja izazov čak i za nas, Are. Ali uspjet ćemo, moramo uspjeti.
Ratni zvukovi dopiru do mojih ušiju kako završavam ove kronike. Sigurno imaju uza sebe životinje i oružje koje su nam ukrali. I trudit će se nikog ne ostaviti živim. Ne uspijemo li učiniti planirano, nadam se da će ove kronike preživjeti do dana kada će ih netko vrijedan arske kulture, čitati. Dolaze...“
Post Reply