Stranac u noći

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Morgoth
Hani
Posts: 79
Joined: 09 Jan 2008, 20:03

Stranac u noći

Unread post by Morgoth » 01 Aug 2009, 10:04

Nova priča :D

http://docs.google.com/View?id=dcr9chtb_0fx57tghk

STRANAC U NOĆI
Written by – Toni Juričić

Krik Zeusove munje popraćen bezbrojnim nebeskim suzama probudi me iz labava sna u koji sam jedva utonuo pred sat dva. Noć još uvijek nije ispljunula ovaj okrug iz svog crnog ždrijela u kojem se tek poneka zvijezda nazire. Zora se u ovakvom trenucima čini izmišljenom, a usudim se čak reći, i nepostojećom. Okrenuh se u krevetu u nadi da ću pronaći povoljan položaj za uhvatit san, migoljeći se poput nekakve larve, crva koji se u ovoj hladnoći skriva ispod debelog popluna. Soba zasvijetli jarkom blijedom bojom s namjerom prosvljetljenja da postoji još nešto osim mrklog mraka u kojem se, zarobljen, nalazim. Kraj oluje se nije nazirao. Činilo se da je tek onda u igru počela bacati sve svoje munjevite asove iz vrtložnog rukava na ovu zemlju. Svakim udarom groma, kroz moj krvotok bi potekla nova doza gnjeva naspram onom tko je oslobodio ovu oluju da bijesni kroz polja radišnih seljaka. Shvativši da ljutnjom mogu zaraditi dodatnu sijedu vlas, ponovno se okrenem u krevetu i zaspim.

Nije bila Zeusova munja ta koja me probudila sljedeći put. Bio je to nepoznat zvuk kojem, od snenosti, nisam mogao odrediti poziciju od kud' dolazi, a boga mi, ni ono što ga je ispustilo. Pospanih očiju koje sam natprirodnom snagom jedva držao otvorenima uzaludno, poput slijepca, su ogledavale po sobi tražeći bilo kakvu pojavu da daju smisao onom što me probudilo iz sna kojeg sam mukom zaradio. Ne ugledavši ništa u toj praznoj tmini, ponovno se zatvore prepustivši mojem sluhu da stražari ostatak noći. Vidjevši da su ovdje obavili svoj nezahvalni posao, gromovi su prestali terorizirati ovim mirnim okrugom, ostavljajući ga noćnoj rapsodiji kiše koja je blago rominjala po visokim prozorima moje odaje stvorivši spokojnu melodiju mojim ušima i njihovom paranoidnom vlasniku.

Još jednom, kroz moju vilu, kroz visoko stubište, kroz dugi hodnik do moje vile ponovno dogrmi onaj isti jezivi udarac koji me nasilnički iščupao iz krhog sna. Gonjene instinktom, moje se oči širom otvore, a za njima i usta koja htjedu ispustit krik straha. Srećom, u zadnji trenutak ovladam tijelom uništavajući kriku svaku nadu da se pridruži onom prokletom zvuku što dolazi od ulaznih vrata ove samotne vile.

Jedva se uspjeh, opterećen umorom i strahom, dignut iz kreveta kako bi provjerio tko je ovom jadnom samcu ove noći jedini gost. Oslanjajući se na svoje duge ruke i prste, na te bogom dane osjetila u ovim mračnim satima, opipam hladnu kvaku vratiju odaje. Jedva omotavši šaku oko nje, vrata se otvore uz spori škriput koji glasom mučenika na trenutak zaustavi one udarce što su postajali češći i jači..

Hladan vjetar projuri hodnikom prema meni, gaseći i ono malo svijeća uz zidove koje su jedva preživjele nalet oluje uništavajući mi svaku nadu za svijetlom. U trenutku kad zamolih dragog Boga za svijetlo, on, poput pravog strijelca, odapne novi groma koji blijedošću zabljesne dugački hodnik kroz visoki prozor na njegovom, naizgled nedostižnom, kraju.


Stigavši čitav i normalan do stubišta, pogledam prema velebnim drvenim vratima vile obojanih u srebrenu mjesečinu mističnog nebeskog tijela čiji snop svjetlosti dopire iz prastarog kružnog prozora na stropu. Vidjevši ih kako se sjaje u toj čudnoj boji, pogledam prema stropnom prozoru i zastanem na trenutak, ignorirajući one udarce s druge strane vratiju što me u nekakvoj hipnozi dozivaju.

Gledajući pun mjesec kako samotan, poput mene, na tom beskrajnom crnom nebu vlada, ne mičući svoj pogled s njega, spustim se u predvorje okruženo raznim egzotičnim biljem i makabričnim statuama ludih umjetnika. Ono, što izvana već minutama čeka, osjeti moju prisutnost, te započne sve jače i jače udarati po glomaznim vratima.

Blokiran jezom koja mi zaledi noge, stajah ispred vratiju, pokušavaši se psihički pripremiti za suočavanje s onim što stoji iza njih. Osjećao sam srce kako, u tom vihoru raznih maštovitih paranoja mojeg uma, ubrzano vapi za nekakvom nadom da je ono neki stari drug koji, eto, odlučio da me posjeti u ovaj kasni noćni sat.

Sav adrenalin koji je jurio mojim tijelom fokusiram u nožne žile kako bi ih pokrenuo i pomaknuo da otiđem u susret misterioznom strancu ili, nadam se, zaboravljenom prijatelju. Prišavši vratima, udarci su prestali. Nebo ponovno zagrmi, pridonoseći tako dodatnu jezu ove ionako stravične atmosfere koja me svakim trenutkom sve više gušila debelim i nevidljivim prstima. Skupivši dovoljno snage i hrabrosti, drhtave prste omotam poput zmije oko zlatne kvake.

Poput munje, u mojoj se svijesti iznenada rodi odlučnost da ono što se nalazi iza vratiju ostane ondje dok zora ne svane. Ak' je stari prijatelj, nek mi oprosti na ne gostoljubivosti, no ostati će ispred vratiju sakriven siguran od kiše zahvaljujući masivnom kamenom luku iznad njih. Ako je misteriozni stranac lopov, varalica ili osoba što mi smrt donosi kao poklon gostoljubivosti, ubrzo će odustati od lupanja il' će pobjeći s prvim zrakama novog studenog dana. Bar se ja tomu nadam.

Shvativši da ću ga ostaviti samog u hladnoj noći, na vratima se ponovno začuje jak udarac, kojeg ubrzo poprate još jači, a taj gnjevni ritam nastave još desetak udarca što bivašu daleko gnjevniji od svojih prethodnika. Kako je nestrpljivi gnjev osobe od ispred vile svakim trenutkom rasla, udarajući takvom silom da je teška drvena kapija jedva izdržavala to brutalno iživljavanje. Bijes nepoznate pridošlice koji u njegovom tijelu koji je svakim trenutkom postajao sve nesnosniji izazva nemilosrdnu oluju s neba, rigajući stotinu munja popraćenih vihorom zaleđenih nebeskih suza.

Pod naletom snažnog vjetra i tuče, kružni prozor na stropu pukne na tisuće komadiće što padnu pored mene reflektirajući pun mjesec što na nebu stoji, a u predvorje uleti crni đavolji vjetar zamračivši i ono malo svijetlosti što daje srebrena mjesečina. Bjesneći kroz predvorje, neprestano me okružujući s namjerom da probudi još veći strah, kršeći makabrične kipove što ondje prestravljeno stajaše, blijedo gledajući u događaje što se odigravaju ispred njihovih kamenih očiju.

Ulazeći i izlazeći iz prostorije u prostoriju, noseći za sobom razne knjige što ih generacije moje obitelji prikupljaju na jednom mjestu, noseći u sebi razne vrijedne predmete koji bogatstvo mojoj obitelji znače. Iz te crne mase koja je iz samog pakla izišla dopirali su tisuću glasova demonskog smijeha kako sadistički uživaju u nepotrebnom uništavanju onoga što se stoljećima gradilo.

Nepokretan sam gledao vjetar i tu njegovu čudnu dijaboličnu radost razmaženog dijeteta kojem je prioritet uništavanje kako bi bilo zamjećeno. I dalje je kružio oko mene, očekujući moju reakciju, moj bijesan povik da zaustavi ovo uništavanje. Kružio je oko mene, probadajući mi osjećaje raznim lažima prošlosti i budućnosti. Tisuće glasove se izmjenjivalo u tim odvratnim lažima što su bole duboko u intimu, od ženstvenog zavodničkog, nevino dječjeg sve do dubokog muškog baritona iz kojeg je zračila aura podmuklosti.

Predvorje ponovno zasjaji mrtvačkom blijedošću, iluminirajući ruševine kipova i bezbrojne stranice što su letjele u tom crnom vjetru. Jedva kontrolirajući svoj bijes, gledao sam destruktivnu igru đavovlje magle u predvorju. Smijeh je i dalje orio uništenim predvorjem, izazivajući me u suicidalan dvoboj kojeg sam osuđen izgubit, a samo to stvorenje zna kakva me sudbina očekuje poslije sramotnog poraza. Možda sudbina jednog od mnogobrojnih podmuklih glasova u njegovom tijelu ? Protrljam oči kako bi izbacio otrovne misli što mi započnu zamračivati um, a u oko mi posebno padnu velika vrata, vrata ove vile, vrata kroz koje nisam htio pustiti ovo čudo pod svoj obiteljski krov.

Skupih snagu za potrčati i hrabrost za umrijeti sa velikom i nesretnom mogućnošću za provesti ostatak vječnosti proklet u paklu, te potrčim prema glomaznim glavnim vratima što ponosito stajahu kao simbol nepokorenosti. Vjetar je i dalje kružio oko mene, rugajući se dječjim glasovima, gađajući me istrgnutim papirima drevnih knjiga. Podsmijeh je postao suviše naporan za slušanje, te stavih ruke na uši s uzaludnom nadom da ih ne čujem više, no smijeh postade viši i jači, a u njega se uključi i ostali glasovi smijući se samoubilačkom pothvatu malog smrtničkog crva, larve skrivene u vražjem vjetru. Larve prokletu na vječnost u njemu. Šakama udarim po vratima, stvorivši isti onaj zvuk kojim me misteriozno biće izvuklo iz udobnog kreveta. Sav gnjev što se stvorio u mom srcu pretočim u snagu te pokušam ih otvoriti protivivši se snazi samog đavla, no bezuspješno. Vrata su ostajala čvrsto zatvorena. Počeo sam lupati po njima, sve jače i jače dok ne istrošim sav gnjev. Potrošivši zadnji dijelić snage kriknem od muke, a moj glas koji ispuni predvorje ubrzo bude usisan u crnu oluju postajući jedan od nebrojivih glasova mučenika koje je snašla slična nesretna sudbina.

Ne želivši završiti proklet, pronađem izgubljeni dio snage u svom jadnom tijelu te rukama, jedva, uspjeh otvoriti vrata. Vidjevši vrata kako otvorena zjape i mene kako se kroz njih pokušavam provući, demonski se vjetar materijalizira u diva stvorenog od crnih oblaka. Njegove su oči bile dvije sjajne zvijezde, a usta mu bijašu puna grmljavine što nestrpljivo čeka da div progovori. Svojom glomaznom rukom nasilnički zatvori vrata, ne mičuci svoj pogled s mojih uplakanih očiju. Otvori svoja usta iz kojih pobjegnu par malih munja što udare pored mene, no div ne reče ništa. Tiho je buljio u moju malenkost, s podrugljivim osmijehom što se stvorio na tom licu od oblaka.

Neznavši što da učinim, potpuno odsječen od logičkih zaključivanja, popeo sam se uz stubište, te se mirnim korakom zaputio u sobu kako bi legnuo u krevet nadajući se da je sve ovo bila jedna groteskna noćna mora uzrokovana viskijem prije spavanja i olujom što pohara ovaj mirni okrug. Legnuo sam u krevet i zaspao.

***

Iz labavog me sna probudi stravičan vrisak munje. Snenih očiju, jedva sam zaključio da dolazi iz radne sobe mog oca gdje onaj div boravi. Ustao sam iz kreveta, nataknuo papuče na promrzle noge, ogrnuo kućnu ogrtač i izišao iz svoje odaje. Noć je bila mirna, s punim mjesecom kao jedinom svjetlošću ovom najmračnijem satu što osvjetljava dugački hodnik i predvorje u koje sam se spustio. Ušavši u radnu sobu mog oca, približio sam se radnom stolu te si natočio skupocjenog viskija u času, potpuno ignorirajući crnog diva što ondje čita knjigu koja je izbjegla njegovo destruktivni dolazak. Popivši malo viskija, natočio sam još malo i nazdravio prema divu, no on me ni ne pogleda već nastavi zadubljeno čitati Childea Harolda. Popivši i ovu čašu, zaputim se natrag u svoje odaje.

Div i dan danas ovdje živi, moj suputnik s tisuću glasova. Ni sam ne znam što je to čudo, ni od kud je ono došlo. Svoje porijeklo drži čvrsto za sebe, a na sam spomen toga ili pitanje o tom on ljutito krikne munjama. Od te čudne noći, izlazak novorođenog sunca u krvavu zoru nikad više vidio nisam, već u mraku živim sa stanarom čudnim koji mi zabranjuje napuštanje vile. Možda sam i mrtav, al tko će to sigurno znat'. Možda me onaj crni vjetar pojeo, a vječnost provodim zaglavljen u njegovom crnom trbuhu s ostalim jadnicima koje uhvati ista sudbina. Jedino mi je žao stotinu onih nevinih ljudi što dolaze ovdje uzaludno provesti noć, izazivajući sudbinu kako bi dokazali da ovo mjesto nije prokleto. No na kraju očito završe mojom sudbinom, ako ne i gorom.

MadDog
Ancient
Posts: 646
Joined: 21 Nov 2003, 10:14
Location: S onu stranu komandnog prompta
Contact:

Re: Stranac u noći

Unread post by MadDog » 01 Aug 2009, 18:28

Hm...
H.P. Lovecraft i E.A. Poe su to u svoje vrijeme suvremenije pisali nego ti u ovo sadašnje.
Arhaični izričaj pokvaren pravopisnim pogreškama ne doprinosi poboljšanju priče koja je, između ostaloga puno zbrkanija nego puki opis noćne more.

Sve bi skupa bolje sjelo da si, recimo, opisao puštanje mačke iz Schrödingerove kutije (valjda se ne vidi da sam duboko u Endymionu...)
"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa
Hic blog hic salta

User avatar
Xaotix
The Source
Posts: 2695
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Stranac u noći

Unread post by Xaotix » 09 Aug 2009, 17:34

Priča je na tragu klasičnih horrora, i nije loša, iako je već viđena.
Vidi se otkuda si crpio inspiraciju, ali mi se arhaični stil čini isforsiranim, a moderni izrazi kvare cijelu sliku. To ruši atmosferu priče koja bi trebala niti jedan od glavnih elemenata. Vjerojatno je ta isforsiranost i razlog zbrkanosti koju spominje MadDog.
Randomness is strong with this one!

Post Reply