Druga strana uma

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Galijun
Ewok
Posts: 10
Joined: 25 May 2009, 22:28

Druga strana uma

Unread post by Galijun » 27 May 2009, 10:01

Najklišejiziranija priča godine stiže...tamtamtamtam...pa budite brutalni jerbo sam ipak veoma veoma svjež na ovom forumu :zubo:


DRUGA STRANA UMA





Svoje ime neću spominjati jer ga niti sam ne znam. Nije to stvar kao sa nadimcima, da ga zna omanja skupina ljudi i nitko izvan tog kruga. I da, osoba nekad ima više od jednog nadimka. Smatram te stvari neprikladnima za sebe. Nosim nazive čiji raspon seže od engleskog slenga sve do antičkog grčkog. Pojma nemam kako bi sve to uopće zapamtio.
Ali ovo nije priča o mojem imenu, već o meni. Morate razumjeti, obožavam se pokazivati. Neki će reći da je to pretenciozno, no kako da ja, kao anomimus, izgradim svoje mjesto u svijetu, na tih način. Za mene svako inteligentno biće na Zemlji mora čuti. Čovjek, vilenjak, patuljak, ork, zmaj, meni nije bitno. Kad malo bolje razmislim, morali su čuti! Ta više nismo u srednjem vijeku da imamo glasnike! Sada su tu i mediji koji ekspresno prenose vijesti. O meni su prenijeli. Oni koji to nisu opazili, žive ispod kamena!
Uglavnom, moj 'život' je nastao ne tako davno. Pred svega pola godine. Arkanske sile su dobrano prodrmale sustav mojeg domaćina da sam osjetio trenutni bijes. Kao kada mrtvacu dajete elektro-šokove da se razbudi, samo na razini magije. Nesmotrena akcija nekolicine vampira, barem sam tako vidio kroz oči i znanje svojeg domaćina, me natjerala da reagiram. Pomalo instinktivno, napravio sam omanji košmar. Ali zaboga, da sam pustio da mojem domaćinu isišu svu krv i svu magiju kojom je raspolagao, mene ne bi bilo! Borba za preživljavanje, a ja sam u njoj pobjedio.
Kažu da u djeteta prvi udah izaziva plač. Ne bih znao, nikad nisam prisustvovao porođaju. Kod mene se dogodio sličan efekt, ali nisam cmizdrio, nije to moj stil. Nakon časa kada sam osjetio da jesam, suočen sam bio sa bujicom nesagledivih razmjera. Sjećanja, emocija, znanja, pamćenja, ljudi, lokacija, događaja, svega što se dadne zamisliti. Isprva zatečen, ubrzo sam se prepustio svim slikama koje su kolale oko mene i upotpunjavale me. Pomislih kako je žalosno što će me satkati tuđi identitet i što ću pamtiti ono što osobno ja nisam proživio niti uradio. No, vremena za vlastito dokazivanje će uvijek biti.
Tada je došao onaj 'treći dah'. Djelovao je kao da me netko pokušao nadrogirati ili napušiti i u tome dobrano uspio. Tada sam vidio svojeg domaćina. Isprva sam pomislio da se netko tamo gore vraški našalio sa mnom i tog časa umirao od smijeha. Ma ne, to ne može biti. Što ja radim u ovoj ruini od čovjeka? Barem je ličio na čovjeka. Neosporno talentiran čarobnjak, mag po rangu, štoviše. Ma, to je pobrao sve od mene i na tome stekao slavu. Već sam bio počeo i zavidjeti.
Oh, zablude li. Kakva slava? Bio i ostao samo na potencijalu. Zadnje zaposlenje mu je bilo neki profesorčić na Oxfordu. A ja mislio da sam utjelovio lovca na neke legendarne beštije. Ili nekog magokratskog kralja. Ili narodnog heroja pa da mi se žene bacaju pod noge kad god me vide. Ovo čudo je bilo tako krhke građe, neuhranjeno ktome. Znam da sam zahtjevan i da sam trebao osloboditi određeni dio njegova tijela kako bi ja mogao egzistirati. To me uostalom i zadržavalo cijelo ovo vrijeme.
Ali, smatrao sam, tu sam gdje jesam. Znao sam svoju ulogu. Kako? Nemojte pitati, jednostavno sam je znao. Od sada ću domaćinu biti životna energija, sa malim dodatkom. I to kakva energija. Ja sam pucao sam od sebe! Ovaj momak niti ne zna koji frajer je došao u njega! Djelovalo mi je kao nešto izazovno, nešto sa čime ću se i živcirati, ali i osjetiti nekakav napredak. Niti blizu onog što sam očekivao i htio, ali doslovna je značenja bila izreka da se 'Iz te kože ne može'.

**************************

Moje ime je Tyrenn Blayden i kroz nekoliko mjeseci možete biti sigurni kako ćete me moći pronaći u kakvoj mentalnoj ustanovi. Gdje, niti sam ne znam. Ne mogu garantirati da ću biti u istoj državi u kojoj sam ujutro, i navečer. Dinamika mojih kretnji nije uvjetovana mojom voljom isključivo, već nekih drugih, sila koje su dovoljno perverzne ili im je bilo dovoljno dosadno pa su se odlučile poigrati sa jadnim mojim bićem.
Inače sam čarobnjak, koji preživljava u svijetu gdje magija ustupa sve više prostora mnogim tehnologijama, onima koji se baziraju na materiji, a ne na eteru – čistoj magiji, ako vam je lakše. Radio sam kao skromni profesor, titule maga, na Oxfordu, pun nade kako ću jednog dana imati prilike pokazati svijetu svoj puni potencijal. Možda pokazati čovječanstvu da ne treba odbacivati magiju samo zato što mi koji znamo baratati eterom, i koji smo rođeni sa time, smo u manjini.
Moji ideali su bili brutalno bačeni u vjetar poprilično rano. Traume iz djetinjstva, tragične greške u mojoj režiji i život me odveo samo do pozicije rada na sveučilištu. Rekli bi, savršeno postignuće. No čarobnjaštvo na fakultetima se ne cijeni ni upola kao materijske znanosti. Čista teorija, znate, premda predajem jako praktičan predmet. Nikad nisam dobio priliku pokazati se u praksi. A kako je eter kao energija kaotičan, tako je i sve što je od njega sazdano. Sa tom su mi se spoznajom, odjednom, knjižnice Oxforda učinile kudikamo privlačnijima od ičeg drugog. Proučavanje, teoretiziranje, u tome sam se našao, premda su mi govorili obratno.
Greške su se za to vrijeme nizale, jedna za drugom, životne greške koje su mi šaputale da sam ili od rođenja uklet, ili sam jednostavno previše glup da shvatim značenje svojih postupaka. Većina su bile male greške, no potkrala bi se i kakva osebujnija poput vezivanja sa svojom dragom preko kletve vječne vjernosti. Zakleo bi se da je greška bila u nekoliko stotina godina starom tomu, a možda je došlo do buke tijekom inkantacije. Rezultat je bio blago rečeno, katastrofičan – vezao sam svoj život uz život svoje drage. Jedno od nas umire, drugo umire s njim, ma gdje bilo.
Malo njih je znalo za to. Strpali bi me u ludnicu ili zatvor već tada, da su znali. Britanci su bili dovoljno pametni da već to odavno prokažu kao kazneno djelo. Kao mag se ne bi mogao izvlačiti na neznanje. Oni koji su bili uz mene znaju vrlo dobro kako je to bilo – kada sam jednostavno se srušio mrtav. Da nije bilo arhimagova koji su ekspresno obavili oživljavanje, danas bi bio samo uspomena i svijet bi se rješio jednog idiota.
Tu nije stalo. Kakve li greške, ne čitati do kraja tekstove o toj kletvi. Kakve li grešketine ići istu bacati u šali na nju, kako bi 'simbolično' obećao vjernost njoj. Nije ni čudo da me, kad je shvatila u kakav sam ju bazen fekalija bacio, ostavila istog časa. Da sam imalo bio bistriji, a priroda mi očito nije podarila dugoročno razmišljanje, shvatio bi da oživljavanje oživljava i drugu stranu. Samo – ona je već bila to temelja iznakažena u požaru, tako su mi barem rekli. Nisam bio prisutan njenom konačnom uništenju. Nisam mogao gledati. Nesreća u nesreći je bila ta da kletva ima samo jednokratno djelovanje. Tako ja nisam umro i drugi puta.
Da bar jesam. No, ruku na sebe nisam mogao dići, ne više. Vidio sam smrt jednom, na kratko. Puka slučajnost, da imam kraj sebe dva arhimaga, me vratila u život. Nije mi bila lijepa. Ali je se više nisam bojao onako kao što sam prije. Postao sam ravnodušan. Ljudi izađu prosvjećeni iz tih stanja, brojna su svjedočanstva i sva su individualna. Izuzet ću sve nekromantski animirane leševe i duhove koji su, jadni, ostali zatočeni na ovom svijetu.
Što sam ja napravio? Što može jedan glup čovjek, čovjek koji ne uči iz grešaka, čovjek koji se boji suočiti sa svojim greškama i njihovim posljedicama, napraviti? Bježati od njih. Želio sam živjeti. Iživjeti se. Alkohol i prašina su najbolje sredstvo. Prašina, droga čarobnjaka. Ako je kokain za bogate i slavne, magovi jedini koriste prašinu, pripravak koji, kako mu ime govori, izgledom nije različitiji od onog sloja prljavštine koja je svuda oko nas, ali je od čistog etera.
Delirij, divlji osjećaj u glavi i snaga izvana je ubrzo zamijenilo truljenje mojeg tijela i uma iznutra. Svi su to vidjeli, opominjali su, o jako su opominjali. Spominjale su se sankcije, no i kraj svojih poroka sam radio svoj posao kvalitetno. Za jednog teoretičara, nesuđenog praktičara, iznadprosječno dobro.
Jasan problem se pronalazi – što pokreće osobu koja se odaje porocima? Njena slabost. Ne neka specifična, već slabost u cijelosti. Ja sam jako slab čovjek. Čovjek kojeg ono što nije ubilo je oslabilo do te mjere da se to odrazilo i na moj izgled. Koštunjav, ono malo mesa što je ostalo u meni je preklinjalo da pobjegne od mene, a rumenilo obraza i boja koja krasi nas bijelce, nestajala je. Koncentracija je sve više ovisila o tipičnim narkomanskim krizama, zbog čega je bacanje čarolija bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama, a ni pozornost mi nije bila jača strana u tim trenucima.
Naravno, to je dalo danak. Incident koji je toliko glup, a toliko opasan da me sram i strah toga se prisjećati opće, me doveo na crnu listu svima. Ministru, dekanu, a niti sigurnosne službe diljem države nisu ostale neupućene u moj slučaj.
Bog čuva djecu, pijane, očito u mojem slučaju i narkomane. Sigurnosti radi, maknuli su me iz države, u Rusiju, ne bi li tamo obavio radnički posao u rješavanju ubojstva jednog britanskog vampira. Tu sam još jednom pokazao koliko sam nesmotrena i, ponajviše povodljiva osoba. Ničim izazvan, postao sam instrument u osobnom ratu vampirske mafije koja nije prezala ni pred čim da dosegne svoj cilj. Koji cilj, nije bitno za ovu priču. Bitno je da me naivnost, povodljivost i potraga za nečim, a ubijte me ako i danas znam što je to, dovela do zvonika jedne katedrale u Snagovu gdje sam trebao biti serviran doslovno kao jelo jednom od lokalnih vampirskih moćnika.
Ono što se dogodilo poslije je samo zabilo zadnji čavao u lijes mojeg poremećena uma. Preživio sam. Opet neka neslana šala, mislio sam. Krenuo sam – negdje. Prolazio sela, gradove, krajolike cijelo vrijeme se osvrčući. Nešto je bilo opasno novo, nešto što nisam do tada bio doživio. Prve misli su kazivale na duhove, demone, nešto što inače ima naviku proganjati one čiji život žele uzeti.
Tada se javio. On. Demon, sigurno, biće iz Gehenne, prestravljeno sam slutio. Udove sam bio malo u stanju kontrolirati, malo nisam. Neko drugo biće je povremeno nadvladavalo moju volju i služilo se tijelom kao vlastitim, a opet, pustivši me mojim mislima. Pokazao je znanje koje sam ja imao. Sjećanja, pamćenje, sve moje, bilo je i njegovo. Karakter mu nije bio isti. Bahat, brbljav, arogantan, avanturističkog duha. Zgražao se kada je vidio u kakvog se domaćina upecao. Ne mogu reći da se nisam slagao s njime. Pogodio je u većoj mjeri mene, ja nisam njega.
Ubrzo su promjene bile dovoljno očite da razaberem kakav-takav suvisao zaključak. Krv nije tekla mojim žilama, umjesto toga, gdje bi se porezao, magloviti eter bi provirivao na površinu moje, sada posve bijele kože. Oči, nešto se isto zbilo sa njima. Šarenice su sjajile purpurnom bojom. Nisam mogao plakati, svijetlost mi nije smetala, kao da su umjetne, a opet moje.
Koliko god ga nisam mogao podnijeti, njegovu divlju, nekontroliranu i agresivnu narav, toliko sam shvatio kako nije riječ o demonu. Niti zloduhu niti ičemu drugom što karakteristično posjeda ljude. Riječ je bila o mojoj životnoj energiji, eteru, samo što je uspješno pobrala sve karakteristike koje nikad nisam imao, a ako i jesam, nisam ih bio iskazao. Moja sušta suprotnost. Moj alter-ego.
I sada on kroči, zajedno sa mnom. Svojeglav kakav je, uvaljuje me u neprilike kad se sjeti i ne bira sredstva. Nekad me izbaci, a nekad stavlja na kušnju, testirajući me. Pritom je šupčinski tajanstven i ne daje mi odgovor na to tko je i kako je dođavola dospio u mene? Gdje se nalazio do onda? Pušten s lanca kada su vampiri trebali obaviti svoj perverzni mali ritual isisavanja svega korisnog iz mene, sada je bio napola gospodar mojeg tijela. Inkarnacija savjesti. Sve što ja nisam. Dileme koje ja imam, on ne posjeduje.
Ostale su mi samo moje misli. Slaba utjeha, jer mi one do sada nisu pretjerano pomagale. Samo će mi odvraćati pozornost od opreza na kojem moram biti stalno. Opreza da ne prepustim volju svojih radnji nekom drugom, nečem neljudskom, nečem što ja ne znam objasniti što je, a ono tvrdi da je sama esencija mene. Moj neželjeni anđeo čuvar i unutarnji demon. Druga strana uma.

User avatar
Xaotix
The Source
Posts: 2703
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Druga strana uma

Unread post by Xaotix » 09 Aug 2009, 17:07

Nije baš najklišeizirana priča, iako je osnova sigurno cliiche (moć konzumira pojedinca koji njome barata)...

Sama ideja mi se sviđa, a i sam svijet u kojem se sve odvija je zanimljiv. Kroz priču si dao dovoljno detalja da se složi okvirna slika o njemu, možda čak i previše. Imam osjećaj kao da si osnovnu priču ispreskakao nauštrb detalja gradnje svijeta koji su ti bili zanimljiviji. Dobar dio bitnih i zanimljivih događaja je spomenut u stilu, "Tada se dogodio incident...", dok je nebitnim dijelovima i opisima posvećeno više vremena.
Recimo, opis prašine, čarobnjačke droge je predug. Stao bi u pol rečenice i bio još jači.

Dakle, priča je tu negdje, ali mi nedostaju svi njeni dijelovi...

Još par opaski:
Vezanje života ljubavnom kletvom je izvrsna ideja za samostalnu priču, ali za priču ove dužine je toliko detalja previše. Početni monolog alter ega mi se također čini preopsežan, a vjerovatno i suvišan, s obzirom da je on samo druga strana glavnog lika, i djelomično je ponovo ispričan u tom dijela.
Randomness is strong with this one!

Galijun
Ewok
Posts: 10
Joined: 25 May 2009, 22:28

Re: Druga strana uma

Unread post by Galijun » 16 Aug 2009, 18:09

Hah, jest, slažem se u velikom djelu opaski. Priča je napisana relativno ad hoc, svojevrsni uvod u seriju novela koje pišem. Dvije su gotove, treća ide puževim korakom, ali napreduje. Makar bi volio više prakse steći i u pisanju priča od cca 2-3 strane, jer za romane nit imam živaca ni vremena :( Jel, sama prašina dobiva veoma na važnosti u samoj noveli, time i koncentracija na nju, između ostalog. Ali hvala na kritici :D

User avatar
Xaotix
The Source
Posts: 2703
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Druga strana uma

Unread post by Xaotix » 18 Aug 2009, 00:12

Za početak se drži kratkih priča, a tetralogije ostavi za kasnije... :D
Randomness is strong with this one!

Post Reply