Crni vuk
Posted: 06 May 2009, 13:47
Ponoćna zvona iz obližnje crkve potpuno su nadglasala lavež pasa dok su završavali pljugu. Slaba je svjetlost obasjavala nekoliko likova stisnutih oko svijeće u sredini prostorije. Koliba u kojoj su se nalazili nije imala ni prozora ni električne rasvjete, a tapete su samo mjestimice pokrivale zidove. Ekipa koja je tu znala visiti uredila je kućicu prije par godina i dolazila se vikendom napušavati.
„...to je prava stvarnost! Pužja perspektiva, a ne ovo naše...“ jedan od mladića počeo je dijeliti svoje filozofije s ostatkom svijeta, ali ga nitko nije slušao.
„Ajd ne seri, šalji dalje!“ prigovorio mu je netko iz mraka.
Krug oko svijeće ipak nije bio potpun jer je Dante imao nekog posla s starim, pa su mu dečki smotali jednu „za van“. Problem je bio u tome što se nikom nije dalo šetati u kasne noćne sate preko starog groblja do njegove kuće. Nakon kratkog dogovaranja i nabrajanja dugova i usluga, ispalo je da Šime mora glumit teklića jer prošli put u gradu nije okrenuo rundu.
Spremio je pljugu u unutrašnji džep jakne, zakopčao se do grla i izišao u mrak. Vrtilo mu se i osjećao se kao da nosi finu bakinu bundu okrenutu prema unutra. Ako je i imao nešto protiv krzna, ovaj ga osjećaj ipak nije ni najmanje smetao.
Nedugo nakon što je krenuo prema Danteovoj kući počela je rominjat kiša. Šime je preko glave navukao kapuljaču one nove crvene majice. Dok su kapi lupale po njegovom pokrivalu za glavu poželio je imati uz sebe mp3 player, a za kišobran ga nije bilo briga. Na trenutak mu se učinilo da ga netko promatra, ali iza njega nije bilo nikoga. Kuće pored kojih je prolazio imale su ugašena svjetla i nije bilo automobila u blizini. Ipak je gurnuo ruku u džep kako bi opipao Danteovu frulu.
Staro groblje kojim je Šime morao ići bilo je na rubu grada i svojom jednosmjernom cestom spajalo je dva kvarta. Cesta je bila slabo osvijetljena, s jedne se strane groblje penjalo uz brdo, a s druge je smrdila močvara. U normalnim uvjetima, Šime bi se bojao da ga ne uhvati narko policija ali su se sjene groblja nadvile nad njegov um. Čuo je da se na groblju skupljaju neki klinci i okreću križeve, ali ga je više plašio židivski dio. Iz strmog tla su stršili obeliski, visoki i do 2 metra, ali nekako nakošeni. Jasno je vidio samo jedan crni, teško se koncentrirao na detalje. Pri kraju ceste groblje proguta šuma, a rasvjetnih stupova nigdje nema. Ubrzanim koracima Šime se išao kroz ovaj - najstrašniji dio puta, jer nakon toga su samo kuće i pokoji neboder u daljini.
Kad je već bio na izlazu iz šume, čuo je korake iza sebe. Često bi ga vikendom navečer pratili psi lutalice i prepoznao je njihovo udaranje kandži o asfalt. Okrenuo se i umjesto šugavog mješanca ugledao velikog crnog vuka zelenih očiju. Šimu je strah ukopao na mjestu. Zvijer ga je pogledala ravno u oči i nastavila hodati prema njemu.
Kroz prste su mu prošli trnci, a hladni znoj mu je ljepio majcu za leđa. Šime se nekako uspio iščupati paralizi straha i počeo užurbano hodati, ne skidajući pogled s crnog predatora. Vuk je nastavio pratiti njegov tempo, ne pokazujući neke posebne namjere da napadne i ugrize crvenokapog hašišara.
Nakon nekoliko minuta paraolimpijade u brzom hodanju, Šime je pomiren s činjenicom da ga vuk neće pojesti, napokon usporio. Crni vuk je uskladio hod i sad su bili usporedno jedan uz drugoga.
„Ej stari, imaš pljugu?“ reče vuk.
Šime se pitao koliko vuk zaista zna. Zašto bi ga tražio cigaretu ako nije bio siguran da ima nešto u džepu? Možda ju je ipak trebao sakriti u čarapu.
„Imam samo jednu, al' tu čuvam za frenda...“ Šime se izvlačio, nije gledao u vuka.
„Ah, onda sorry što smetam“ zastane na trenutak „...a gdje živi taj tvoj frend?“
„On ti je tu, malo dalje niz cestu.“ Mahnuo je glavom u smjeru kuće.
Već su izišli iz mraka i šetali ulicom. Kiša je prestala padati, ali Šime nije skidao kapuljaču. Više se nije bojao vuka smaragdnih očiju, a ni razgovor sa životinjom mu nije bio problem. Zapravo, godilo mu je pričati, tako bar nije razmišljao o tome koliko je jezivo hodati ovuda. Ako ga i zaustavi murja, sve će svaliti na vuka, svi znaju da su to opasne životinje.
Pred kraj ulice se pozdravio s vukom koji je išao drugim putem. Danteova kuća je bila blizu, sad ju je već mogao vidjeti. On je živio sam u prizemlju, što je bilo super jer njegovi starci neće ni primijetiti da je Šime ušao. Vrata kuće su bila lagano otvorena, očito ih je Dante ostavio za svog dobavljača.
Šime je izuo mokre tenisice u hodniku i na prstima došetao do sobe. Starci bi mu sigurno skužili da je ovaj imao goste da vide mokre otiske na tepihu. Lagano je otvorio vrata i u zamračenoj sobi vidio Dantea kako leži iscrpljen na krevetu pokriven plahtom preko nosa. Šime mu je prišao, ali nešto očito nije bilo na mjestu.
„Isuse, čovječe kako su ti oči zelene!“ uzvikne Šime, sav van sebe.
„Ma to ti se čini, previše si pofumao večeras.“ ispod plahte se čuo prigušen glas.
„Kaj, misliš ti pušit il si leg'o spavat'?“
„Dodaj mi, da zapalim...“ prigušeni je glas molio.
Šime se približio ispruženoj ruci ali je zastao, grabeći za pljugom u jakni. Ispod plahte je izranjala dlakava šapa, spremna da otme frulu. Ovaj se izmaknuo i pustio neki ženskasti vrisak, okrenuo se na peti i pobjegao glavom bez obzira. Na odlasku je zalupio vratima za sobom i probudio sve u kući, pao na leđa u dvorištu, ustao i nastavio bježati dok opet nije bio u šumici. Odjednom se tamo osjećao sigurnije, sam i u čarapama.
„...to je prava stvarnost! Pužja perspektiva, a ne ovo naše...“ jedan od mladića počeo je dijeliti svoje filozofije s ostatkom svijeta, ali ga nitko nije slušao.
„Ajd ne seri, šalji dalje!“ prigovorio mu je netko iz mraka.
Krug oko svijeće ipak nije bio potpun jer je Dante imao nekog posla s starim, pa su mu dečki smotali jednu „za van“. Problem je bio u tome što se nikom nije dalo šetati u kasne noćne sate preko starog groblja do njegove kuće. Nakon kratkog dogovaranja i nabrajanja dugova i usluga, ispalo je da Šime mora glumit teklića jer prošli put u gradu nije okrenuo rundu.
Spremio je pljugu u unutrašnji džep jakne, zakopčao se do grla i izišao u mrak. Vrtilo mu se i osjećao se kao da nosi finu bakinu bundu okrenutu prema unutra. Ako je i imao nešto protiv krzna, ovaj ga osjećaj ipak nije ni najmanje smetao.
Nedugo nakon što je krenuo prema Danteovoj kući počela je rominjat kiša. Šime je preko glave navukao kapuljaču one nove crvene majice. Dok su kapi lupale po njegovom pokrivalu za glavu poželio je imati uz sebe mp3 player, a za kišobran ga nije bilo briga. Na trenutak mu se učinilo da ga netko promatra, ali iza njega nije bilo nikoga. Kuće pored kojih je prolazio imale su ugašena svjetla i nije bilo automobila u blizini. Ipak je gurnuo ruku u džep kako bi opipao Danteovu frulu.
Staro groblje kojim je Šime morao ići bilo je na rubu grada i svojom jednosmjernom cestom spajalo je dva kvarta. Cesta je bila slabo osvijetljena, s jedne se strane groblje penjalo uz brdo, a s druge je smrdila močvara. U normalnim uvjetima, Šime bi se bojao da ga ne uhvati narko policija ali su se sjene groblja nadvile nad njegov um. Čuo je da se na groblju skupljaju neki klinci i okreću križeve, ali ga je više plašio židivski dio. Iz strmog tla su stršili obeliski, visoki i do 2 metra, ali nekako nakošeni. Jasno je vidio samo jedan crni, teško se koncentrirao na detalje. Pri kraju ceste groblje proguta šuma, a rasvjetnih stupova nigdje nema. Ubrzanim koracima Šime se išao kroz ovaj - najstrašniji dio puta, jer nakon toga su samo kuće i pokoji neboder u daljini.
Kad je već bio na izlazu iz šume, čuo je korake iza sebe. Često bi ga vikendom navečer pratili psi lutalice i prepoznao je njihovo udaranje kandži o asfalt. Okrenuo se i umjesto šugavog mješanca ugledao velikog crnog vuka zelenih očiju. Šimu je strah ukopao na mjestu. Zvijer ga je pogledala ravno u oči i nastavila hodati prema njemu.
Kroz prste su mu prošli trnci, a hladni znoj mu je ljepio majcu za leđa. Šime se nekako uspio iščupati paralizi straha i počeo užurbano hodati, ne skidajući pogled s crnog predatora. Vuk je nastavio pratiti njegov tempo, ne pokazujući neke posebne namjere da napadne i ugrize crvenokapog hašišara.
Nakon nekoliko minuta paraolimpijade u brzom hodanju, Šime je pomiren s činjenicom da ga vuk neće pojesti, napokon usporio. Crni vuk je uskladio hod i sad su bili usporedno jedan uz drugoga.
„Ej stari, imaš pljugu?“ reče vuk.
Šime se pitao koliko vuk zaista zna. Zašto bi ga tražio cigaretu ako nije bio siguran da ima nešto u džepu? Možda ju je ipak trebao sakriti u čarapu.
„Imam samo jednu, al' tu čuvam za frenda...“ Šime se izvlačio, nije gledao u vuka.
„Ah, onda sorry što smetam“ zastane na trenutak „...a gdje živi taj tvoj frend?“
„On ti je tu, malo dalje niz cestu.“ Mahnuo je glavom u smjeru kuće.
Već su izišli iz mraka i šetali ulicom. Kiša je prestala padati, ali Šime nije skidao kapuljaču. Više se nije bojao vuka smaragdnih očiju, a ni razgovor sa životinjom mu nije bio problem. Zapravo, godilo mu je pričati, tako bar nije razmišljao o tome koliko je jezivo hodati ovuda. Ako ga i zaustavi murja, sve će svaliti na vuka, svi znaju da su to opasne životinje.
Pred kraj ulice se pozdravio s vukom koji je išao drugim putem. Danteova kuća je bila blizu, sad ju je već mogao vidjeti. On je živio sam u prizemlju, što je bilo super jer njegovi starci neće ni primijetiti da je Šime ušao. Vrata kuće su bila lagano otvorena, očito ih je Dante ostavio za svog dobavljača.
Šime je izuo mokre tenisice u hodniku i na prstima došetao do sobe. Starci bi mu sigurno skužili da je ovaj imao goste da vide mokre otiske na tepihu. Lagano je otvorio vrata i u zamračenoj sobi vidio Dantea kako leži iscrpljen na krevetu pokriven plahtom preko nosa. Šime mu je prišao, ali nešto očito nije bilo na mjestu.
„Isuse, čovječe kako su ti oči zelene!“ uzvikne Šime, sav van sebe.
„Ma to ti se čini, previše si pofumao večeras.“ ispod plahte se čuo prigušen glas.
„Kaj, misliš ti pušit il si leg'o spavat'?“
„Dodaj mi, da zapalim...“ prigušeni je glas molio.
Šime se približio ispruženoj ruci ali je zastao, grabeći za pljugom u jakni. Ispod plahte je izranjala dlakava šapa, spremna da otme frulu. Ovaj se izmaknuo i pustio neki ženskasti vrisak, okrenuo se na peti i pobjegao glavom bez obzira. Na odlasku je zalupio vratima za sobom i probudio sve u kući, pao na leđa u dvorištu, ustao i nastavio bježati dok opet nije bio u šumici. Odjednom se tamo osjećao sigurnije, sam i u čarapama.