Direkcija

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Danijel
Ewok
Posts: 16
Joined: 25 Oct 2005, 10:46
Contact:

Direkcija

Unread post by Danijel » 16 Apr 2009, 19:43

Jedna antiekološka. Ispala dulja nego sam očekivao.

Direkcija

- poslije Vas gospodine Green
- zahvaljujem gospodine Blue

Gospodin Green otvori vrata te obojica, jedan iza drugoga, uđoše u prostranu kancelariju namještenu staromodnim masivnim namještajem. Na suprotnoj strani prostorije, za čvrstim i jednostavnim hrastovim stolom, robustan poput svojeg namještaja, sjedio je gospodin šef.

- šefe – pozdravi gospodin Green
- šefe – pozdravi gospodin Blue

Zastali su na oko dva metra od stola, gospodin Blue s desna, gospodin Green sa lijeva. Šef, ne dižući glavu sa dokumenta kojeg je upravo čitao, mahne rukom negdje prema dvije fotelje sa strane. Gospodin Green i gospodin Blue smjeste se u njih.

Napokon odlažući svoje dokumente, šef promotri prvo jednog pa zatim drugog.

- kravata, gospodine Green – reče poluglasno

Gospodin Green, na brzinu dotegne kravatu, a šef se zavali u stolici te duboko i čujno udahne zrak.

- točni kao i inače – reče šef provjeravajući ručni sat – vrlo dobro, gospodo, vrlo dobro.

Gospoda se uljudno osmjehnu na dobivenu pohvalu tek zamjetno kimnuvši glavama.

- Onda? Slušam gospodine Blue, kako napreduje naš mali plan?

- Izvrsno šefe. Prosto izvrsno. Naš plan se napokon odvija brzinom koju smo od početka priželjkivali i više nema razloga sumnjati u njegov uspjeh. Moram priznati, šefe, da sam u početku, gledajući ih onako neorganizirane i neefikasne kako se trude oko nekih besmislenih ciljeva, mislio da će i ljudi biti propala investicija. Ali sada, šefe, sada je to sasvim druga priča. Ljudi su napokon zabili svoje pipce u koru planeta, napokon sisaju i napokon grabe. Poludjeli su za time.

- He he – razvukao se šefov široki osmijeh obznanjujući dva reda ne baš bijelih i ne baš gustih zuba – Znao sam. Znao sam.

- Vjerujem – nastavi gospodin Blue samouvjereno – da ću već slijedećim izvještajem moći potvrditi povratak svih izgubljenih sirovina, a možda čak i više od toga.

- He he – nije se prestajao smijuljiti šef – Napokon. Napokon.

Osmjeh je još neko vrijeme zario šefovo lice odajući skrivene želje i planove. No šef se uozbilji, duhom potpuno vrati u kancelariju te skrene pogled na gospodina Greena – pa da čujemo i Vas, gospodine Green.

- Hmm – promišljeno otpočne gospodin Green - drago mi je čuti tako pozitivan izvještaj gospodina Bluea – skrene pogled prema kolegi koji mu odvrati laganim naklonom glave – dobro je znati da se naš plan ostvaruje, jer sam potpuno svjestan nužnosti njegovog provođenja. Ipak, kao što i sami znate, ovako nagle promjene uvijek donose početne negativne učinke. Zato, šefe, gospodine Blue – popratio je to laganim naklonima glave prema prozvanoj gospodi – moj će izvještaj za proteklo razdoblje nažalost morati biti negativan. Bilježimo smanjenje i u raznolikosti i u ukupnoj biomasi.

Nastupilo je nekoliko trenutaka tišine dok je šef odmjeravao težinu ovih riječi. Zatim progovori nešto tišim glasom nego do sada.

- u redu gospodine Green, u redu. Hvala Vam na vašem izvještaju.

Položio je dlan na površinu stola, promislio još nekoliko trenutaka pa nastavio.

- Vi gospodo i sami dobro znate da, dopustite mi da se poslužim vojnim rječnikom, ponekad vrijedi strateški izgubiti bitku da bi se dobio rat. Zato ipak mislim, osjećam, da smo na pravom putu.

- To – nastavio je manje oprezno – je vjetar u leđa našim nastojanjima i mislim da nipošto ne smijemo odustati, gospodo. Dugo smo čekali... ja... ja sam dugo čekao.

Šef stegne šaku u pesnicu.

- Gospodo. Toliko se frustracije i ljutnje nakupilo u meni proteklih godina. Sve te izgubljene sirovine, sva ta izgubljena biomasa... mrzio sam svoju nemoć. Mrzio! Sumnjao u vlastitu sposobnost i prosuđivanje... Ali sada gospodo, sada imam taj osjećaj. Uh, osjećam ga u kralježnici... Čovjek, to je bio pravi izbor. Koštao nas je milion godina, ali čovjek će biti pravo rješenje. Gospodo, ja napokon mirišem uspjeh!

Ustao je sa stolice, oslanjajući se čvrsto stisnutim pesnicama na površinu hrastovog stola.

- Čovjek, gospodo, čovjek će ponovno na površinu ispumpati sve te milijune tona predragocjenog ugljika... ma proklet bio dan kad je nastala ta ljigava nafta i kad smo ga izgubili ispod zemlje. Taj će ugljik ponovo postati dostupan životu... život, he he, on će bujati!

Šef snažno usrče zrak kroz zube.

- Vidim... gospodo... vidim život u svakom kutku. Vidim život nesputan nedostatkom resursa. Vidim zelenilo, DŽUNGLU! Vidim temperaturu koja raste. Vidim kako se otapa voda zarobljena u ledenjacima. Dostupna... napokon dostupna. Gospodo, govorim Vam o milijardama litara tekuće i životu dostupne vode... he he... kiše će napojiti ovu zemlju.

Šefovo lice poprimi blaži, sanjarski izgled.

- I više od toga, gospodo moja. I više. Vidim rudnike, rudnike teških metala. Olovo, živa, iridij pruženi kao na dlanu, otopljeni u vodi. Koliko nam je prije samo bilo teško doći do tih egzotičnih sirovina. Pomislite samo na nove mogućnosti koje to pruža životu. Život nikada nije prezao pred novim mogućnostima.

- A tek spojevi, gospodo. Spojevi egzotičniji i neobičniji od svega postojećeg. Vidim deterđente, boje, tehničke plinove. Kakva ćemo sve čudesa od toga moći sagraditi... O raznolikosti vam pričam, gospodo moja. O raznolikosti života. O raznolikosti i ukupnoj biomasi, gospodine Green.

Šef napravi dulju pauzu, pa se polako vrati u stolicu zadržavajući sanjarski izgled lica. Nastavi smirenije.

- Jednoga dana, možda... možda... Jednog dana možda iskoristimo čovjeka i da prenesemo život na druga mjesta, na druge planete... zamislite tamne šume na Veneri, beskonačne stepe na Marsu... Sjetite se, ukoliko mu se pruži prilika čovjek će si to sigurno priuštiti. Stvorili smo ga pohlepnoga.

Napokon, šefovo lice poprimi uobičajen, strog i ozbiljan izraz. Pogled mu padne na gospodina Greena, zatim na gospodina Bluea.

- Još jednom zahvaljujem na Vašim izvještajima, gospodo. Očekujem ih ponovno za točno četiristo godina. Molim, bez kašnjenja – šef provjeri svoj ručni sat, a zatim nadoda više za sebe – mislim da ovoga puta mogu gore poslati vrlo pozitivan izvještaj.

Šef spusti glavu nad svoje papire te mahne rukom negdje prema vratima.

- šefe – pozdravi gospodin Green, ustajući iz fotelje
- šefe – pozdravi gospodin Blue

Izlazili su ne uspijevajući potpuno prigušiti osmijeh potaknut sjećanjem na netom završenu šefovu predstavu. Gospodin Green zatvori vrata iza sebe. Natpis na vratima govorio je:

«direkcija evolucije»
«Max Greed, direktor»



Danijel Gorupec, 2009
Danijel

Post Reply