Vitezi i Čarobnjaki: Indigo dijeca

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Boki
Hani
Posts: 62
Joined: 06 Sep 2007, 13:34
Location: Slovenija
Contact:

Vitezi i Čarobnjaki: Indigo dijeca

Unread post by Boki »

Evo, počeo sam sa prevođenjem romana. Ide vrlo sporo, jer mi još treba učiti hrvatski. Svoj Word sam djelimično naučio hrvatski, a ...
Možda je koja dobra duša i malo pročita, što sam preveo:
Prolog
U židovskoj mitologiji postoji vizija šemita, vrlo dugih vrijemenskih razdoblja. Bog u početku svake šemite iz prašine tog i onog svijeta stvori novu Toru (zakon) i novu historiju. Na kraju šemite moraju sve duše pobijediti najteži izazov, jer moraju potvrditi svoje pravo na postojanje. Je čovječanstvo utvrdilo svoje pravo u svijetlu božanskog otkrivenja? Je li vrijedi božje samilosti? Skriveni Spasitelj mora udružiti sve pravedne i osigurati opravdanje za postojanje čovječanstva.
1. Školski dan
Jutro je iskazalo lijep dan. To je vrlo značajno, jer je taj lijepi dan posljednji radni ponedjeljak u travnju. Samo još pet dana do odmora prvog svibnja. Svi znamo, da je ponedjeljak najgadniji dan u sedmici. Boris se sa mukom postavi na noge. Budilica je nešto, što mrzi iz dna duše. Groznica ga ob pomisli, da je čisto na početku nove sedmice deranja školske klupe. Nesmiljeno, tako znači okrutno zujanje i pištanje budilice ga prisiljava na noge, jer samo tako može prekinuti nadležan zvuk. Izum ponedjeljka i budilice su najzločestije stvari u čovječanskoj historiji.
„Boris, ako želiš doručkovati, onda požuri! Sad je sedam sati!“ začuje majčin zov, kojeg zvan liči zvanu nekog drugog vrjemena. Svakako, to je glas budnog čovjeka pri punoj svesti. Ozbiljno, mrzio je ponedjeljak, jer je vikend udaljen čitavih i punih pet dana.
„Ja, ja,“ promrmlja više, manje za sebe i krmeljavih oči navuče odjeće. Majka ju je već navečer lijepo spremila. Dobra i brižljiva majka. Bez nje bi po svijetu hodao u izgužvanom dronjku, jer je prije svega mrzio peglanje rublja i odječe. Uhvati školsku torbu, uvuče u nju IBM tablicu i potrči po stepenicama u susret novom danu.
„Svaki ponedjeljak imaš taj rat sa satom,“ ga pričeka majka. Boris pravi grimasu, kao bi zagrizu u nezreli limun i uhvati tanjur. Prazna vreća ne stoji uspravno, kamoli ona na dvije nogu.
„Sam ćeš morati završiti sa doručkom. Meni se žuri,“ čuje uzvik iz predsoblja. Preostalih riječi nije primijetio, jer je svu svoju smanjenu jutarnju pažnju usmjerio u hranu. Uistinu, sad i nije razmišljao, samo se osjetio malo ispražnjeno. Jelo ispred njega nije ličilo na ništa iz ovog svijeta. Uvijek je tako, kada čeprka i razgovara preko interneta te zaboravi na sat. Prokleti ponedjeljak, ko ga smislio!
U rekordnom vrjemenu sredi doručak i požuri proti školi. Sunce u njemu probudi još sve preostale ćelije i napuni ga sa novom energijom. Sunce oduvijek obožava. Možda zbog toga sav odmor proživi na moru.
„Boris! Boris!“ začuje zov sa ceste. Prepozna dosade pun glas školskog druga Aleša. Opet nema sređenih domaćih zadaća. Polako okrene glavu protiv srebrnog Mercedesovog dvosjeda. U njem ugleda sa modnom frizurom i naušnicama ukrašeno lice. Ove godine su moderni čudni dugini tenovi sa plavim pramenjima. Samo u tu ludu glavu pogleda i odmah zna za modne trendove aktualne sezone. Svake godine su moderni sve luđi tenovi.
„Sori, stari, zadaće za anglu nisam uspio zbildati. Mi posudiš svoj vork, da samfing kvik spastam?“
„Ne mogu, jer imam anglu isprd tebe. Starica će odmah nanjušiti švercovanje.“
„Šit! I'll waiting for inkvizition,“ zapjeva i zavrti sa očima.
„Ti ćeš se izvući. Uvijek ti uspijeva, u tome si majstor,“ se plitki nasmije.
„šit!“ uzvikne i pospješi. Za njega je stari samo tada, kad mu nešto zatreba.
„Opet koja zadaća?“ ga presretne Mojca.
On strese sa glavom. Namjeni joj kratak pogled:
„E, pa što drugo,“ odvrati skoro u šapatu. Njih dvoje su bili školski drugovi u osnovnoj školi i u prve dvije godine srednje škole, a zatim ju bijah školska administracija po nekim, samo birokratima znanom ključu razdvojila.
Baš uzdiše i joj želi nešto ispričati. Odustane od namjere i kroz nos sa stisnutim usnama izdiše. Mojcu uhvati za rame Sandra. Njezin zajedljiv, možda i zlokoban izbuljen pogled mu uzme volju za izmjenu rečenica. Nema nikakve želje ni potrebe razgovora u nazočnosti uvijek nemoguće odjevene vještice, koja je najnesnosnija baš na jeziku. Crvenu odjeću prekriva psihodelično fluorescentno zelena bluza, koje uopće ne zna za tehnologiju, zvanu peglanje. Istrošen vojnički pojas, pun čudnovatih benđi otvoren leži na njenim punim kukovima. Najčudnovatija (ili najluđa – zavisi od tačke promatranja) je onaj suviše velik privjesak na lančiću. Lančić i privjesak služe kao uzročni primjerak jeftinog kiča, kao i znak bolnog ukusa. Bizarna podoba njenog izgleda doslovce udari u oči svakog normalnog čovjeka. Kao bi si na čelo napisala: „Ja sam malo luda i molim, odvezite me u lokalnu ludnicu!“
I ona čuti i ga probada sa na debelo obrubljenim izbuljenim očima, kojih staklen sjaj bi i mrtvog natjerao u beg.
Okrene se proti širokima, prije kratko vrijeme obnovljenim vratima škole. Nikako nije imao namjene ni volje za suočavanje sa prototipom filmske vještice med njezinim ciničkim probadanjem. Prema njenom mišljenju su svi normalni ljudi oko nje odgovorni za nanošeno krivicu, koju ni sama nije znala opisati. Iz njezinih bljutavo istaknutih oči se izljeva sjaj neke neodređene tame, uz koju duboko u sebi osjeća neprijatan ton pakosti. Bože sačuvaj, niko je ne tjera, da ima svaki dan pust. Zašto je uvijek puna svojih tamnih rečenica? Ne može očekivati odgovor svijetla na zov tame. Na drugoj strani … sa svima se je već kurvala. Svijet je pozornica, puna paradoksa.
Zbog incidenta ispred dobrog leta su namijesili senzore za oružje i zaposlili dvojicu mrgi. Niko nije imao želje za reprizom krvavog iskustva jedne od ljubljanskih gimnazija. Ova dvojica su morali više puta sa stručnim prijemima uvjeravati nasilničke mladce, da škola nije mjesto za hladno ili vatreno oružje. Pred pola godine su kod jednog luđaka pronašli čak dvojicu automatskih pištolja. Protegnuti balavac sa suhim udovima, nalik na pauka se je osjetio ugrožavan.
Od pozadi ga neko gurne. Isprekidano okrene glavu i vidi gizdelinsko napravljeno lice. Odmah primijeti novu boju kose i ludi obruč ispod usni. Rok! Baš mi je tega trebalo u tom pustenom šovu.
„Hi duke! Jesi za out šugar?“ vrišče u razlomljenoj govornoj mješavini. Boris tu smjesu zove „kreveljiština“. Svi, koji žele biti „in“ bijah se kreveljiti sa takvoj nerazumljivoj govornoj mješavini, koju možda i sami potpuno ne razumiju.
„Ne, koliko ja znam,“ odvrati hladno. Očito ima dan susreta sa luđacima. Uzrok čudnovatosti su različiti. Rok u svom stilu sa nadležno visokim glasom nastavi:
„Kad bih mene ko askao, bijah ja njih dilital, da ne bi prljale vazduha. Luzere bi for ever svičnu na of. A št, kad nemaju tog batna. Znači, ni Bog nije ol majti pravedan i samilostan. Umjesto svog relaksa bijah sedmi dan instalirao of batne,“ i skače oko Borisa kao na elektricitet priklopljen majmun. Kao uvijek, i sada je preznojen kao svinja u turskoj sauni. Kapi znoja traže svoj put po čelu.
„Kako bi mislio, ako bi se i ti snašao među luzerima, kamo ih svrstaš?“ i u njega zabode strog pogled. Vjerojatno ne bi ovako otresao njušku, ako bi bila koja od „out“ grupe iza njega. Mi se poznajemo. Pohlepno zuri u Sandrine sise ili se slini oko nje, kada misli, da toga niko ne vidjeh.
„To ti je mišn imposibl. Stari bi kupio skul i odmah sve dilital! Ol of dem! Raus out su jedine rečenice za njih. Of šur, mene u „in“ pozu inserta moj bemfl sa dvije stotine horsa. Svaka dobije softi koljena u mom seks hramu,“ gnjevno zanijeka. Onda skoro šapuće dodaje: „Of korse, kod kurvanja na mom legizicu moj hero ne aska za geografsko porijeklo. Samo da ja vlažna i topla.“
Boris zaista pospješi korake, jer ima punu glavu tog poderanog vrištanja. Đavo te ljubio, ako imaš pamet složenu među nogama sa vječito otvorenim smičkom.
Sjedne iza svog stola u učioni slovenskog. Ne polaga pozornosti na vrevu oko sebe. Okrene se prema klupi gdje je pred ve godine sijedjela Mojca. Njezini roditelji nisu mogli snositi dragog naprednog programa za „nadarene“. ON je imao sreću. Njegov otac je sa gradonačelnikom na „ti“, a majka je u prostom vrijemenu sekretarica pokrajinskog odbora najveće vladine stranke. Na kraju srednje škole, posle mature, će dobit puno više vrijedno potvrdu o završetku mature. Ta potvrda otvara vrata najboljih univerziteta u Europi. Mojca će dobiti crvenu potvrdu, sa kojom skoro nema pravih mogućnosti za bar prosječan univerzitet. Uvijek je bilo, je i biće … novac je svijeta vladar. Neke stvari si zimzelene.
Stroga profesorica Greta Novak ulazi i buka se u tren poleže. Svima je poznato, da se sa „esesovkom“ Greto nije dobro zajebavati. Sa svojim plavim, prodornim očima, koje čovjeka progledaju u sam kraj duše, polako premjeri razred. Otkuda joj ovakav ubojit pogled? Samo sa očima te pojede do kosti. Odmah svečano stavi tablicu ispred sebe, je uključi i munjevito pregleda sadržaj. To radi vrlo precizno, elegantno i tako diže napetost i očekivanja među prisutnima. U elektroničkoj utrobi tablice ima sadržaj časa. Otkako su prije dvije godine uveli tablice i školsku mrežu, se ona ne rastaje od svog komadića plave plastike. Mnogi profesori njezinih godina se bijah izbjegavati najnoviju tehniku. Ona ne. Ona oduvijek dosljedno upotrebljava najnovija tehnička sredstva, iako bi joj zbog njezinog staračkog izgleda to teško pripisivali. Muzejski izgled i najnovija tehnika? Mnogi su je oko toga podcjenjivali te se onda gadno opekli. Svoju snagu nadzora nad teško nadgledanu rulju crpi iz svojih neizglednih suprotnosti.
Svi su na svojim tablicama odabrali slovenski i označili fajle sa domaćom zadaćom. Gretin elektronski gizmo posrka sve zadaće u razredu te ih automatski razvrsta na odgovarajuće i neodgovarajuće. Najnoviji semantički program je prokletstvo za sve varalice i lopuže. Profesor Novak redovito brine za svoju programsko opremo, zbog toga je najteže varati baš kod nje. Prevariti Novakovu je pravi hakerski poduhvat. Jednostavnije je pošteno uraditi domaću zadaćo. Svi toga još uvijek očito ne razumiju …
„Miha, Miha, dragi gospodin Miha. Tvoja zadaća se tradicionalno pocrvenih,“ sa podudaranom ironijom pozove momka manjeg uzrasta: „Već si dosadan sa tim crvenilom,“ uzdahne i podoba suve užine se polako i lijeno digne.
Neko čudo je zaslužno, da danas nema modnih pramena, iako bez naušnica sa naopako okrenutim križem nikako ne može. Svi članovi bizarne „darker“ grupe su ukrašeni sa takvim naušnicama. Dio života mladih, koji žele „iti u tok vrijemena“, je pripadanje takvom ili onakvom klanu sa čudnim, teško izgovorljivim imenom. Neko se hihotah:
„Darkangel je opet bez copyrighta.“
„Što opet ne bijah kao treba?“ pita nevino. Profesorica Novak u njega zabije svoje plave oči. Fant pocrveni. Njegovo suviše suvo lice se bijah još isušiti u groteskan izrod. Majica, prevelika za koju broj, postaje još veća. Sa onom tankom jarčjom bradicom je još smješniji (ili bizarniji). Pogled smrti uvijek pogodi.
„Nemoj praviti plačućeg lica! Moja tablica pokazuje zadivljujućih 92,3 postotno podudaranje, što mi dozvoljava, da neću imati nikakve samilosti do jadnog stvorenja, koji se potpisao na tu zadaću. Ako već kradeš, onda kod toga pokaži bar malo entuzijazma. Zadaću bar pročitaj i preuredi, ako ti to dopušta tvoj intelektualni nivo. Jeli to tako teški posao? Roman!“ oštro, a tiho pozove visokog, dosta gizdavo odjevenog tamnokosog đaka. Visoki momak polak ustane. Sporost je njegov zaštitni znak. Nevjerojatno, kako su neki ljudi spori. Profesorici Novak se usne rašire u plitki nasmijah. Šutnja iščekivanja legne na razred.
„Ja? Što?“ bezvoljno pita i sa očima luta negdje iznad profesorice.
„E, jel' ti preklopilo iz crnogorske u prvu? Već sam pomislila, da ću se prije reciklirati, nego da dočekam tvoje uskrsnuće,“ uzdahne sa osobitom ironijom i meko nastavi. Pogled se joj umekša kao maslac u mikrovalni pećici:
„Ti ćeš moći zaračunavati intelektualno vlasništvo. Roditeljem neće trebat uplaćivanje tolikog novca za tvoje obrazovanje. Nije samo poštovani gospodin Miha prepisivao od tvog bisera. Još trojici zadaća zaudara po tvojim sabranim radovima. No, njih podudaranje nije iznad minimuma sedamdeset posto, pa mi školska pravila ne dozvoljavaju, da ih povučem za slatke, iako bi od toga bilo neke koristi. Pokazivali su trunku pameti i se nisu uhvatili u zamku papagajskog kopiranja. Zašto dozvoljavaš iskorištavanje tvog umjetničkog djela? Imaš tarifu za copyright?“
Odmah se joj zaledih mekan smiješak. Oči napuni čelični hlad oštrine. Uozbilji se. Nevjerojatno, sa kojom sposobnošću, samo sa mimikom i pogledom oči savladava drukčije neukrotljive đake. Samo njoj i starom za zgodlu uspijeva tako brižljivo savladati scenu. Ostali profesori zbora svaki dan jadikovahu i vode žučne debate oko toga, kako savladati djecu. Njih dvoje nemaju tih problema. Plakanje kolega samo komentiraju:
„Sve je u psihologiji. Strah je velik gospodin, a za majstorstvo u vitlanju te šibe božje treba puno odlučnosti bez cmizdravog plakanja.“
Momak odgovori:
„Pa prijateljem treba pomoći. Usluga za uslugu,“ se glasno nasmije. On jedan tren šutke čeka i se nasmijah:
„Ozbiljno? Nek' ti ne ide na smiješno.“
Njezin osmjeh u sljedećem trenu izblijedi i ledeno ozbiljno u njega zabode svoje oči za ubijanje, sa kojim pokosi mladunčev smijeh:
„A vidi, vidi i se čudi! I tvoja zadaća nije original. Jeste, i ti si lopuža,“ podudara posljednju rečenicu i hladno izreče: „Ako si dozvolim drskosti za upotrebu te reči.“
I Borisa prostreli jačina njezinog glasa. Stara zna sjeckati. Čegrtuša ima više samilosti. Roman proguta cmok sline. Ogorčeno digne glas i prijeteće izbulji oči. Tijelo se do kraja napinjah:
„Ja? E, pa to je tu mač!“
Ona uopće ne reagira. Na licu joj lebdi plitak osmijeh, sa kojim ubija:
„Zanimljivo, ali i ne, no učenica 4. G razreda, poštovana gospođica Angela Petrič je prije pola godine napisala zadaćo. Ta zadaća je imala približno jednak naslov kako tvoja umjetnina. Nije li to zanimljivo?“
„Jeli to zabranjeno?“ bezbrižno pita i duboko izdahne. Ona u njega usmjeri svoj strog pogled, koji bi ubijao, ako bi oči imale tu snagu:
„To nije zabranjeno, al' njezinu zadaću sa tvojom udružuje točno 100 posto podudaranje. Iako je između njezinog i tvog rada pola godine, imamo takvo drastičnu podudaranje. Jeli iza toga zahvat samog Isusa Krista ili tek slučaj? Ili što drugo? Možda bi nas mogao o tome rasvijetliti o tom nevjerojatnom slučaju. Koji zahvat nebeskih snaga je usred toga čuda? Kojem svetcu si se pomolio?“
Njezin glas se usprkos umirenosti doslovce urezah u moždane.
„Valjda jadnik ne umačeš u „out“? Ili možda jesi?“ se čuje uzvik otpozadi.
„No vej, nikoga iz G razreda ne poznajem,“ ogorčen otkiva.
„Ti to ozbiljno? Ne bih pitala, a sam si ne baš tako davno tega nešto vrjemena za zanimljivo ispitivanje i došla do britkog otkrivenja. Vrlo britkog!“ digne glas. Sa očima zaokruži nad razredom. Ponovo probode napetog mladunca sa otrovnim ukočenim pogledom:
Ove godine si već sedmi put 100 % prepisao zadaću, ako mogu ovako interpretirati rezultate svog malog proučavanja. Možeš na koji način podijeliti otkrivenje, kako se moglo desiti ovakvo čudo božje?“ i u zrak ispruži sedam prstiju. Ruke odmah zatim stavi na katedru i za hip okrzne tablicu. U nastaloj tišini bi se moglo ćuti i šaputanje leptirovih krila.
„Koliko znam, klošari G razreda ne broje i nemaju tablica. Kako bi mogao prepisivati?“ upita sa glasom, punim dječje nevinosti. Sa svojim glupim blefom hoće do kraja. Boris se uhvati za glavu. Jao, još veći idiot će postati sa svojom glupom glumom. Stara će ga ispiti i zatim potonuti u sam kraj pakla.
„Ne mogu vjerovati, kako možeš beknuti ovakvu „out“ pitanje. Sa svojim trabunjanjem me sad pomalo vrijeđaš. Koliko znam, postoje zimzelena klasika – čitaći. Tvoje zadaće su već neko vrijeme deja vu. Pa sam malo čeprkala i udarila u zanimljivu činjenicu.“
Ona ozbiljno zna, kako polako stupnjevati napetost. Roman jezivo puha. Valjda je ustanovio, da je došao kraj njegovoj lažljivoj igri. Ona opet pritisne jednu od tipki i podigne pogled:
„Tvoja tablica je bila još pred tri dana priklopljena na knjižničnom čitaću. Radoznalost mi nije dala mira. Zašto bi ovako pametan mladac priklopio tablicu na tako zaostalu opremu, kao je čitać?“ Zašto? Jer svaki učenik skupog naprednog programa ima dostup do elegantnijih i opširnijih baza podataka. Zašto onda zaostale baze i tehnika?“ podudara posljednje pitanje i sa ledenom mržnjom nastavi:
„I čudo se samo otkrije. Tvoja čuvana tajna je odletjela. Pretočen dokument je identičan tvojoj zadaći. A taj dokument je identičan zadaći prije spomenute djevojke, koju svrstaš među klošare. Baš pravo čudo božje. Jesi zaboravio, da ima moja tablica program, koji u trenu procjeni stupanj podudaranja sa uploudanji čitaća školske knjižare? Svaka tablica, koju ima gospoda naprednog programa ima identifikacijski kod i bez toga koda ne možeš biti u školskoj mreži. A ta mreža nije samo za vašu visost sa dovoljno novca, nego je siromašniji dio i za one bez bogatih roditelja. U dio te mreže je na tvoju žalost i čitać. Nevidljivo oko identifikacijskih algoritma sve vrijeme besprijekorno promatra vaše aktivnosti u toj školskoj mreži. Jel' si znao, da mogu vidjeti sve, što čitaš ili daješ u mrežu? Ups … sori,“ se pobjedonosno nasmije. Šutnja napuni razred sa svojom koprenom iščekivanja.
„Jeli možda zabranjeno upotrebljavati čitaće?“ ne prestane sa svojom glumom. Ona ledeno pribije:
„Nije. Svakako pa je zabranjeno doslovno prepisivanje zadaća, gdje sam te uhvatila za gušu.“
Šutnja ne prestane sa svojim stiskom. Njezin glas je zamrzivač govora i pokreta.
„G klošari ne broje!“ digne glas. Neki nikako ne mogu doumiti, kada im je isteklo vrijeme, kada su pregaženi.
„Žao mi je, a G razred itekako broji. Možete taj razred i sirotinje, koje ga popunjavaju brišete iz memorije, a dok je dio ove obrazovne institucije, pa neka bude itekako zbor klošara, on broji jednako bolno kao vaš A razred,“ podudari slovo A i sa pogledom, punim optuživanja završi:
„Sabranoj eliti celjske gospode.“
„To ne može biti istinito,“ očajno zanijeka. Konačno mu se prosvijetlilo.
„Pomiri se sa fakti krutog širenog svijeta! To je ježev put odrastanja,“ podbaci. Mirno nastavi:
„Neka završim sa tim. Svi prepisivači imate negativnu sa crvenim rubom,“ i odlučno pribije: „Za brisanje grijeha imate točno jednu sedmicu. A budite pažljivi, vrlo precizno ću provjeriti vaša sabrana dijela,“ napravi trenutak mučnog premora i dodaje: „Možda sam odjevena po modi iz prošlog stoljeća, a sada bi već mogli nešto znati,“ si priušti trenutak mučnog premora i završi: „U mojoj tablici su u svakom satu dana ili noći najnoviji i najbolji programi.“
Boris sve to ležerno promatra. Očito nekim nije ispod časti prepisivanje od onih, koji su zbog svojih ne baš financijsko bogatih roditelja pristali u manje zahtjevnom programu. Lenivštine su svuda podjednako raspoređene.
„Ostavimo sad tehničke detalje. Danas ćemo nastaviti sa modernom,“ i počne govoriti o Murnu, Cankaru i drugima. Boris odabere na tablici izabranu temu. Ovi ljudi su morali pušiti nešto vrlo jako, da su iz svog pregorjelog mozga izvukli ovakva besjedila. Najvjerojatnije su bili udareni dan i noć. Njezin glas se počne gubiti. Neka snaga ga počne usrkavati. Tone sve dublje i dublje u ponor nepoznatog. Glas profesorice Novak nestaje. Zvuci razreda slabe. I svijetlo, koje obavija učionu počne psihodelično mijenjati boje. Tren kasnije, u jednom hitnom kliku gubi svest. Čudesno se snađe usred neobičnog proplanka sa razbacanim ostacima slavnih dana. U daljini vidi naoblake, koje sjedi na viskom gorskom lancu. Čuje udaljenu žestoko, iako prigušeno grmljavinu. Ozre se oko sebe. Na stupu ispred primijeti neobične znakove. Usprkos svojoj čudnovatosti su mu nekako poznati. Kao bi ih poznao već od rođenja. Nepoznat miris zraka mu je ujedno i domaći. Zakorači do starovjekovnih vrati, već dobro načetih od nemilosrdnog zuba vrjemena. Zaziri se u gorski lanac sa vrhovima uvučenima u guste crne oblake, iz kojih siktahu strijele nevremena u pratnji neprekidne grmljavine. Ni znao, kako je ipak znao, da su ti oblaci neprekidno na onim vrhovima. Uopće se nije pitao, zašto sve to zna. Gorski lanac štiti ovu stranu od one druge strane, gdje se puzah neki zlokoban duh. U daljini čuje zvukove. Ovi zvuci se počnu izopačivati, slika postaje maglovita. I u tren izgine. Prođe još jedan trenutak. Nešto je stupilo u njega.
„Boris!“ začuje svoje ime i njegove oči se susreću sa strogim pogledom profesorice Novak:
„Za spavanac odaberi drugo vrijeme i drugi prostor, ne mog sata. Svakako stručnjaku za modernu neće biti suviše teško napisati esej o Cankaru. Do mature. Velepoznati autoritet za tu razdoblje, koji može prespavati moj sat, neće kod zadaće imati nikakvih problema. Dogovoreni?“ odjekne u njegovim ušima. A to nije sve! Pored rečenica, koje je izgovorila, mu profesorica u svest utisne potpuno drukčije misli, vezane na njegove čudesne snove:
„Znam, gdje si bio. Dođi u pet sati u školsku knjižaru. Nemoj poraniti, a nemoj ni zakasniti. Šuti o svemu.“ Susreće se sa njenim pogledom i ona mu tek primjetno kimne. Iza oštrih riječi čučah neobično mekan pogled.
„A?“ otvori usne i čitav razred se grohota njegovoj zbunjenosti. Od svijeta, kojeg je prije nekoliko trenutaka tako živo osjetio, ostaje samo odsjev snova, koji se rasprši kao iskre vatrometa silvestarske noći. Možda i jesam samo spavao sa snovima …
„Kad sam kod tebe. Tvoja zadaća nije sumnjivo dobra, nije deja vu a i nije slaba. Kao vir si naveo dosta debelu knjigu. Malo ih danas uspe pročitati malo zahtjevniju i opširniju knjigu. Vrlo malo,“ uzdahne.
„To knjigo sam već dva puta pročitao. Imam original od papira iz prijeloma stoljeća,“ reče ponosito.
Iz pozadine neko uzvikne: „Ulizica!“
„Lijepo,“ uzvrati profesorica i nastavi sa predavanjem. On u sebi razmišlja. Što se dogodilo? Gdje sam bio? Kako sam tamo došao te se onda vratio?
2. Knjižara
Boris zakorači u knjižaru točno pet minuta prije isteka vrjemena, kojeg je čuo u svojoj glavi. Ni u snovima ne može zamišljati, što može očekivati. Možda je imao halucinacije. Teško meni, ako mi je mozak ukiselio. Što zapravo tražim i počnem? E, pa ništa. Vidi Bertu, postariju finu gospu malo prije umirovljenja. Sa mirnim i elegantnim pokretima sređuje neke stare knjige. Svima je poznata njezina povezanost na literaturo od papira. Vrlo rijetki su oni, koji uzimaju u ruku čisto pravu knjigu od papira. Ono, sastavljenu iz mnoštva istiskanih listova papira i skoro bez slika. Začuje samo tek čujne šumove usred prosvijećene tišine, tako značajnu osobinu knjižara od početka postojanja tih ustanova. Začuje glas. Ups, svakako. Sjeti se. Zna, zašto je knjižara u ovo doba skoro prazna. Svaki ponedjeljak u pola pet se u nju usele „out“ djevojke. Tada se joj „pristojni“ učeniki na daleko izbjegnu. Neki od tih „pristojnih“ ima slabu savjest. No, poseta je manje i zbog sveprisutnih tablica te unapređenjem „internetizacije“ obrazovnog sistema. Sve to postaje dio života dvije ili tri godine unazad. Školska mreža i tablice su postale dio obrazovnog sistema unaprijeđenih ili redovitih programa edukacije. Samo oni sirotinje su još bez tablica.
Image
User avatar
Boki
Hani
Posts: 62
Joined: 06 Sep 2007, 13:34
Location: Slovenija
Contact:

Re: Vitezi i Čarobnjaki: Indigo dijeca

Unread post by Boki »

Prijevod ide dalje! Imam prijatelje sa Hrvatske, koji će mi ljepo prevesti na hrvatski. Odmah, kad dobijem bolji prijevod ovdje objavljenog poglavlja, ga stavim gore! Uživajte i dalje! :kava:
Image
Post Reply