Iza njenih očiju

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Morgoth
Hani
Posts: 79
Joined: 09 Jan 2008, 20:03

Iza njenih očiju

Unread post by Morgoth »

Ok, ova priča je vrlo duga pa se nekima neće sviđati ovdje radi svoje dužina, ali ko voli nek izvoli :)

Iza njenih očiju

I. Portret mlade umjetnice


Engleska, 18**.


Kočija se napokon zaustavila nakon dugog i, za mene, vrlo mučnog putovanja ovim užasnim nevremenom. Odmaknuo sam grimiznu zavjesu malog prozora i ugledao poveću kuću kako se ispred mene izdiže svojom čudnom građom. Stara par stoljeća, u polu ruševnom stanju, a sam pogled na nju u ovoj olujnoj noći ulijevao mi je nekakvu nesigurnost i mističnost. Vidjevši kako ponekad zasjaji u ovoj noći blijedim svjetlom munja, u sebi opsujem svog gospodara koji me poslao na ovaj put zbog još jednog njegovog hira, kojih je svakim danom sve više.

Izišavši iz kočije, opsovao sam i ovakvo vrijeme te se brzo zatrčao prema ulaznim vratima kućerine po kojima počnem silovito lupati. Ruka me zaboljela od tog zova sluge i lupanja po starim drvenim vratima. Dovoljno bijesan i ljut zbog ovakvog vremena i razloga zbog kojeg se nalazim ovdje, zaderem se par puta u nadi da će me netko čuti i pustiti unutra. Mojom srećom, začuo sam nekakav glas u daljini s druge strane vratiju kako se polako približava, a ubrzo začujem i ključ. Napokon.

Teška vrata škripnu u stranu, a moje oči ugledaju starijeg gospodina. Visok, koštunjav, s rijetkom sjedom kosom i uznemiravajućim razrogačenima očima koje su odmjeravale moju pojavu. U trenutku kad se njegov pogled zaustavio na mojoj pokisli glavi, nasmijao se trulim osmijehom.

- Izvolite unutra... – reče jedva čujnim i jezivim glasom, te ponovno nabaci kiseli osmijeh koji se rastegne na njegovom suhom licu – Molim vas, pratite me do gospodaričine odaje. -

Ušavši u kuću, za oko mi zapnu predivne slike obješene po toj dugoj prostoriji. Od motiva antičke grčke, pa sve do motiva iz mitologije starih slavena i kelta. Raspoznao sam razne slike inspirirane folklorom drugih zemalja, poput štrige i štrigona kako plešu na raskrižju okupani u blijedoj mjesečini dok oko njih odvratne beštije slave sabat.

- Sve ih je naslikala moja gospodarica. – starac iznenada razbije tu ugodnu tišinu u kojoj sam se divio tim izvrnutim umjetničkim dijelima.

– Poprilično čudni motivi za tako mladu damu iz takve ugledne obitelji... – pomislim.

– Od malih nogu je bila čudna i pokazivala sklonosti mračnoj strani života. – ponovno progovori, kao da je nekako pročitao moje misli.

– Unatoč tome i njezinom krhkom fizičkom i psihičkom zdravlju, njezini su je roditelji obožavali. – nastavi on s pripovijedanjem svojim jedva čujnim glasom – Ipak im je bila jedinica, pošto jadna Lady Dreadsong nije mogla imati više djece. A bili su tako... Evo nas ispred glavne odaje moje gospodarice. – naglo prekine lekciju obiteljske povijesti te podigne koju je držao u svojim nesigurnim i drhtavim rukama kako bi dodatno osvjetlio makabrične motive na drvenim vratima.

Srećom za mene da smo stigli do odaje ove čudne dame, kćerke dobrog prijatelja mog gospodara, jer najmanje što sam želio je bilo slušati o obiteljskim problemima i razmirice koje su sluge oduvijek voljele prepričavati raznim došljacima, bili oni poznati ili nepoznati. Za ovako mladog čovjeka, znam razne tajne koje kriju imućne obitelji ovih krajeva.

Starac je ukipljeno stajao ispred vratiju odaje gledajući u me istim onim uznemiravajućim pogledom. Izgledao je kao da očekuje nekakvu naredbu. Ne mogavši više trpiti ovu tišinu, a ponajmanje starčeve izbuljene oči, uljudno ga zamolih da otvori vrata odaje. Upitavši ga to, starac se prenu kao da ga je netko probudio iz nekog ugodnog sna, te me upita ako želim ući u sobu. Umjesto da mu opsujem svece, potvrdno klimnem glavom. Njegovo suho lice poprimi nekakvu tužnu grimasu, te pogleda prema vratima i ih otvori svojim koštunjavim rukama.

– A nekad je bila tako vedro dijete... – tužno prošapće, no nisam odvratio preveliku pažnju na njega.

Unutar prostorije nije bilo žive duše. Moj je bijes u tom trenutku polako dostizao vrhunac iz pretpostavljanja da najvjerojatnije imam posla s još jednim snobom od umjetnika. Jer kad vas umjetnik ne čeka u svojoj glavnoj sobi, osuđeni ste na čekanje dok se ne pojavi. Barem je tako bilo u većini slučajeva.

Soba je zbilja izgledala sablasno i vrlo hladno. Veliki prozor na krovu, po kojemu je kiša tiho rominjala, davao je tmurnu plavu svjetlosti ovoj čudnoj sobi u kojoj vlada nekakva žalosna atmosfera. Zidovi su bili zaprljani raznim trulim bojama koje su promašili djevojčino platno. Starac me potapša po ramenu i prstom mi pokaže prema zidu zakrivenom sa ogromnom plahtom.

– Evo slike koju je vaš gospodar naručio. – predstavi zakrivenu sliku s nekakvom dozom ponosa u svojem hrapavom glasu.

– Gdje je gazdarica? Nemam previše vremena za gubljenje, moram se vratiti u vilu. – ispričam se starcu, dajući mu signal da otiđe po curu.

Starac pogleda mene, pa prema plahti iza koje se nalazila slika, te ponovno u mene i tužno izdahne.


– Mladiću, nje više nema... Prošlu je nedjelju počinila samoubojstvo, tik nakon što je dovršila ovu sliku. –

– Samoubojstvo? Zašto? – upitah ga pokušavajući bezuspješno unijeti u glas barem malu dozu suosjećanja i zabrinutosti.

– Ne znam gospodine zašto je počinila samoubojstvo... Stvarno ne znam. Oduvijek se ponašala čudno, odmalena je bila slabog psihičkog i fizičkog zdravlja. Činilo se kao da je gone nekakvi duhovi koji su u zadnje vrijeme ojačali te je započeli tlačiti njezin krhki um raznim mukama. Tako mi se barem činilo, i tako mi je jadnica izgledala. Kao da je netko psihički muči. – sa suzom u oku je pričao o tužnoj sudbini mlade djevojke.

– Ponekad sam je gledao dok je slikala svoju zadnju sliku koju sam sakrio od prevelike tuge koja se nalazi na njoj. I dok je slikala, ona je plakala. Neprekidno je plakala. Uprave te suze koje su ponekad pale na njezinu posljednju sliku su dale tu tragičnosti zbog koje sam je sakrio, jer je ni sam nisam mogao gledati, pogotovo ne u oči. Ne više. Njezina patnja, njezina tuga, ta agonija koja ju je mučila, ostala je u njezinim očima. –

Završivši tužnu priču, približio se ogromnoj plahti koja je prekrivala zid i sliku. Starac pogleda prema tužnim velikim očima, pokušavajući ne gledati prema zakrivenom zidu dok je rukama potezao plahtu. Plahta je usporeno padala na pod, polako otkrivajući motiv s slike. Bila je to ona. Duga plava kosa padala je iza njezinih ramena, mlado blijedo lice iz kojeg se jasno mogla predočiti tuga i patnja koju je jadnica zadnjih dana osjećala. No nije lice to što je odavalo njezinu patnju. Bile su to oči. Baš kao što je starac rekao. Njezinu tugu i agoniju očuvale su tamnomodre oči. S divljenjem sam gledao u tu sliku, načinjenu u posljednjem očaju i agoniji kojem je stvoreno ovo sumorno remek-djelo.

Na trenutak moju je pažnju zaokupio starac i njegovo izbjegavanje pogleda mlade dame. Gledao je uvijek negdje pored, u pod, kroz prozor ili u mene kao da me moli da mu naredim da prekri sliku. No ja sam nastavio promatrati te modre oči ne obazirući se na starca.

Niski čovječuljak došepa do mene i potapša me po ramenu, kao da mi želi reći da se javim kad mislim napustiti kuću nakon što svoje tijelo nahranim ovom sumornom ekstazom, te iziđe iz sobe. Tako me pusti na miru u ovoj sobi, da uživam u njezinom liku i djelu što stoji ondje obješeno na zidu nacrtano u gorkoj tuzi.

U odaji te nesretne djeve zadržao sam se još par minuta, dugih poput vječnosti. Činilo mi se kao da sam zarobljen u bezvremenskom stanju, kao da je neko više biće zaustavilo vrijeme kako bi mogao što više vremena provesti ondje. Sjetivši se da imam još posla za obaviti, naglo sam se probudio se iz ove slatke i morbidne iluzije te izišao iz sobe tražeći starca.

Pronašao sam ga pored vratiju kuće kako začarano gleda u slike njegove gospodarice. Pogled mu se najviše zadržao na slici s štrigonima. Kao što on mene malo prije na trenutak istrgne iz svijeta mašte, tako i ja njega istrgnem obavješću da odlazim. Također ga obavijestim da će za par dana moj gospodar poslati svoje sluge po sliku. Starac potvrdno klimnu glavom, rukom mi dajući znak da ga pustim u tom spokoju. U trenutku kad sam otvorio vrata, u glavi mi sine pitanje koje sam ga zaboravio upitati.

- Kako je počinila samoubojstvo? – upitam ga s suosjećanjem, kojeg prije nisam imao u glasu.

- Objesila se. Objesila se ispred slike nakon što ju je dovršila – odgovori starac tihim glasom, a oči mu se ponovno ispune suzama.

Prije nego što sam ga napustio, još jednom pogledam u njezine slike i zažalim što vjerojatno nikada neću vidjeti onu ljepotu, ono savršenstvo za koje je dala svoj život. Duboko uzdahnem i zatvorim vrata kuće. Sporim sam korakom hodao do kočije, ne obazirući se na pljusak i nevrijeme koje je haralo. Sjeo sam u kočiju, naredio kočijašu da se pokrene i zaputio se u vilu. Umoran još od prijašnjeg putovanja do ovog mjestašca, utonuo sam u san.

Ponovno sam se pronašao u odaji nesretne umjetnice. Ugledao sam je kako slika svoje remek-djelo, svoj magnum opus. Njezin se kist spretno kretao slikom, ostavljajući savršen trag koji umjetnikovu viziju pretvara u stvarnost. Njezino je suzno oko pomno nadgledalo ruku koja je kistom s modrom bojom poput nemirnog mora dovršavala plave oči. U njihovim se očima jasno vidjela tuga. Čak je tuga koju su odavale oči sa slike bila stvarnija nego one u mlade djevojke. Tmurno je vrijeme pristojno odgovaralo stanju njezina duha, dok je kiša, koja je tupo udarala po prozoru, bila prikaz njenih suza. Ponekad se poneka suza izgubila u moru tih sumornih boja davajući slici i očima dodatni tragični sjaj. Gledajući i diveći se tom umjetničkom djelu, odjednom me obuzme užas. Ispred te slike, ispred tih plavih očiju i tog blijedog prekrasnog mladog lica, ona padne mrtva, obješena.

Činilo se kao da slika tužnim izrazom lica gleda svog stvoritelja, svoju majku, kako umire ispred nje.

Nebom zapara grom i naglo me istrgne iz tog jezivog sna. Kočija je stajala mirno. Odmaknuo sam grimiznu zavjesu i ugledao vilu kako se ponosito izdiže ispred mene svojom viktorijanskom građom.

- Gospodine William, vratili smo se ! – začujem kočijaša.






II. Gospodar ove vile


Zavaljen u udoban kauč vrijednijeg od cijele moje imovine, u predvorju sam čekao Edwarda, sina mog prijašnjeg gospodara koji je nažalost preminuo pred par godina. Samo zbog poštovanja prema njemu i što je učinio za moju obitelj, ostao sam ovdje nakon njegove smrti kako bi pazio na njegovog razmetnoga sina. Kad bi me gospodin Edward vidio naslonjenoga u kauču, ne bi prošao ni trenutak, a već bi otpušten letio van iz ove vile. Ni sam ne znam zašto sam toliko riskirao bijes i posao kod sadašnjeg gospodara. Valjda iz inata njegovim hirovima i suludim idejama. Na svu sreću, kad se mladi gospodin spuštao niz stepenice, lako ga se moglo čuti. Tako je bilo i ovog puta.

Začuvši njegove korake kako se približavaju, brzo se ustanem s kauča i stavim ruke iza leđa kako bi dobio izgled ugledne sluge koja poput psa izvršava gospodareve naredbe. U odaju za odmor, uletio je obučen u nekakav svileni ogrtač. Sudeći po očima, spavao je do sada, do šest sati poslijepodne. Vjerojatno bi nastavio i dalje spavati, da nisam nikoga poslao da ga se probudi. Kako je nekima lagodan život.

Edward je mladić od jedva navršenih dvadesetak godina, visok, mršav, atletske građe, a djevojke iz okruga su ga često častile komplimentom da ima tijelo grčkog boga. Upravo ga je to tijelo uz njegov pokvaren i perverzan dječački um činilo glavnim ženskarom u okrugu. Imao je majčine oči. Oči kurve, kako su ih potajno nazivale sluškinje. I dan danas sumnjam na to da on nije krvni sin mog starog dobrog gospodara, već izrod nekoga od gostiju koji su dolazili u ovu vilu dok nije bilo gazde i u ranim jutarnjim satima posjećivali Edwardovu majku u njezinoj sobi. Jabuka, i u ovom slučaju, ne pada predaleko od stabla. Samo šteta što je ova pala s trulog stabla.

Ugledavši me kako stojim pokraj kauča poput ponizne sluge, na licu mu se pojavi široki osmijeh. Prođe kraj mene i zavali se u udoban kauč, pritom ne skidajući svoj podrugljivi osmijeh. Rukom dograbi jabuku iz zdjele, te odgrize velik komad.

- I kakve su vijesti vezane za sliku? – upita me punih ustiju.

– Slika je nacrtana gospodine. Mislio sam je odmah donijeti, ali je prevelika da bi je nosila jedna osoba. – ispričavajućim tonom odgovorim mladom snobu.

Edward mi uputi svoj pogled majčinih očiju, pa ga okrene prema jabuci. Lice mu poprimi izraz gađanja i odvratnosti, te ispljune komadić jabuke tik do moje cipele. Jasno se moglo vidjeti kako je želio opsovati, no njegova ga je aristokratska čast sprečavala u tome. Jedino se te časti pridržavao u životu, jer koliko god bio gad, nije bio glup. Dobro zna da je samo zbog toga živi lagodno i da ako je izgubi, da će biti jednak slugama u kuhinji koje upravo ispunjavaju njegove lude želje o posebnoj večeri.


– Odvratna jabuka – s gorčinom u ustima prokomentira njezin okus, te blago zatrese glavom kao izrazom gađenja.


- I Williame, reci mi kakva je slika? Ovo je prvi put da sam kupio neki predmet na slijepo po prijedlogu jednog obiteljskog prijatelja koji je osobno naručio tu sliku za mene. Nadam se da me ona ljepotica neće tražiti previše para za nju. A ako i traži, znam savršen način kako da na kraju obje strane budu zadovoljene. Shvaćaš na što mislim, dragi moj prijatelju? – uz tiho kreveljenje završi svoje pitanje.


– Gospodine portret je predivan. Nešto ljepše u životu niste vidjeli. Mogao bi vam pričati satima o toj ljepoti, o tim divnim očima na slici. Što se tiče plaćanja i vaših bludnih misli u vezi umjetnice koja ju je naslikala, s tugom vas obavještavam da je jadnica počinila samoubojstvo prošlu subotu. – započeo sam svoje komentiranje o slici kao zaljubljeni dječak, da bi se pri kraju rečenice moj ton spustio zbog žalosti što je više nema.

Spomenuvši da je počinila samoubojstvo ostavilo je onaj trag na Edwardovom licu kojem sam se i nadao. Bešćutnosti.

– Plaćanje slike? – upita.

– Što se tiče plaćanja, sluga kojem je ostavljena kuća, s radošću će vam prodati sliku. Čak je ponudio posebnu cijenu za sve njezine slike... – dok sam mu objašnjavao o plaćanju i preuzimanju slika zvučao sam si poput nekakvog uglednog trgovca.

Čini se da to njega veseli, te me nije zaustavljao u mojem trgovačkom govoru. Nakon što sam završio s propovijedanjem o cijeni, sobom je zavladao muk. Mladić je pogledavao po sobi, izbjegavajući moj pogled iz nekog razloga. Izgledao je kao da se izgubio u svojem svijetu perverzne mašte.

– Williame, znaš zbog čega si glavna gazda poslije mene u ovoj kući? – postavi čudno pitanje koje me ošine poput groma u vedrom danu.

U nemogućnosti da pronađem odgovor u svojoj glavi, niječno zamahnem glavom u nadi da će mi pojasniti odgovor i zašto me upitao takvo pitanje.


– Zato što tebe samo titula dijeli od plemića. Da imaš takvu titulu, bio bi savršen plemić . Dobroćudan izraz lica koje se može promijeniti u zastrašujuće ljuti, uglađen govor, pristojan i naravno školovan. Čak se usuđujem reći da si puno bolji od većine plemića koje poznajem. Nisi gad poput njih, ili poput... mene. – na licu mu se ponovno pojavi onaj dobro poznati satanski osmijeh – I zbog toga mi se sviđaš i to je glavni razlog zato te držim ovdje. Vjerojatno te i zbog toga zaposlio moj otac.


- Hvala gospodine... – odgovorim na ovo hvalisanje s dozom ponosa u svojem glasu, a mladić se ponovno nasmije na moj odgovor.

Ustane iz naslonjača, potapša me po ramenu i otiđe do vratiju sobe, zatim se okrene prema meni i upita.

– Sutra ću poslati sluge po sliku. Nadam se da je novac vrijedan tih očiju o kojima si toliko zaljubljeno pričao. Mora da ima jako lijepe oči ta djevojka, zar ne?

– Poput vaše majke, gospodine... – odgovorim, a u grlu mi zastane knedla.

Zaprepastio sam se svojim odgovorom. Od kuda sam ga samo izvukao. Edward me prostrijeli pogledom, pogledom svoje majke.

– Ne valjda kurvinske oči? – ponovno upita, a na licu mu zaigra ironičan osmijeh

Napustio je sobu ostavljajući me samog u ovoj sramoti što me je snašla. Nekoliko sam trenutaka stajao ondje grizući svoju savjest i dušu zbog glupog odgovora kojeg mu uputih. Zaputio sam se u svoje odaje i cijelu noć mislio o slici koja me začarala svojim modrim očima. Nažalost, Edwardova čudna ćud i aristokratski ponos mi neće dopustiti da joj se svakodnevno divim. Zaspao sam i ponovno sanjao njezinu smrt.























III. „ Savršenstvo “

Već se slijedeću večer slika našla na zidu Edwardove sobe. Iz svojih sam odaja promatrao sluge i njihovu muku po ovome nevrijemenu da je donesu potpuno neoštećenu. Srce mi je uzbuđeno kucalo od želje koliko ponovno želim vidjeti njezino tužno lice i one prekrasne oči. Zamišljen sam gledao kroz nevremenom zamućen kraj, u daleka brda što izranjaju iz magle. U svakoj mi se misli pojavljivala. Postao sam potpuno opsjednut s njom, tim portretom. Sve više mi se činilo da je na tu sliku bačena nekakva vradžbina koja baca čaroliju zaljubljenosti na onoga k'o previše gleda u njezine oči. Ili je to bila samo majstorski naslikano djelo kojeg zbog svoje savršenosti oduzima dah. Iz čiste sam dosade kružio sobom tražeći neki izvor zabave, sve dok mi pažnju ne zaokupi knjiga koju je Edward odbacio od svoje kolekcije i poklonio je meni za Božić.

Približio sam se polici i uzeo knjigu. Zlatna ugravirana slova odavala su ime autora koji je postao poznat u Europi zahvaljujući jednomu od najraskalašenijih pjesnika u svjetskoj povijesti, Charlesu Baudaileru. Ovo je prvi put da se susrećem s tim autorom, američkoga roda, Edgarom Allanom Poe-om. Vratio sam se do naslonjača, gdje se zavalih te stadem čitati tu knjigu. Polako čitajući poemu o gavranu sa žala hadske noći, moja koncentracija počne padati iz morbidnog straha da netko zakuca na moja vrata u ovoj potpunoj tišini. Zbog snenosti, stotinu su lica i događaja počeli plesati ovom hladnom odajom prisjećajući me na prošlost. Zaboravljeni prijatelji, događaji kojih se sramim i koje želim zaboraviti...

Tu čudnu atmosferu, koja me zahvatila u svoje kandže, prekine mili ženski glas s druge strane vratiju, vraćajući me natrag u stvarnost. Odložio sam knjigu na radni stolac i izišao iz sobe. Ugledah mladu vitku sluškinju kako me čeka ondje s obavješću da me gospodar očekuje u svojoj sobi. Oči su njoj zasjale sjaje zaljubljenoga ljudskog bića u trenutku kad je spomenula gospodarevo ime. Poput većine djevojaka njezinih godina i ona je gajila osjećaje prema mladome bogatašu. Zahvalio sam se i zaputio k Edwardovim odajama.

Prvo što sam pogledao, kad sam kročio u odaju, je zid na kojem je visjela plahtom prekrivena slika. Edward je stajao ispred nje s rukama uz bok, zauzimajući dobro poznatu pozu gazde, nestrpljivo gledajući u plahtu koja čeka njegovo naređenje da otkrije blago što skriva iza svoje prljave bjeline. S lica se nije skidao njegov vragolasti osmijeh dječaka koji ne može dočekati božićno jutro da otvori svoje darove.

- Nadam se da je njezino lice vrijedno tog novca i prostora na zidu. – kroz zube prošapće u trenutku kad sam stao pored njega.

- Vjerujte mi gospodine, definitivno je vrijedno – odlučno odgovorim, dok je u mojem tijelu raslo nestrpljenje da ponovno ugledam te oči.

- Mičite plahtu! – naredi mladić, a sluge bez pitanja poslušaju gospodarev zahtjev.

Plahta je zalepršala zrakom spustivši se na hladni pod, otkrivajući nam ljepotu koju je skrivala iza svoje sive i tmurne boje. Ponovno sam ih ugledao. Cijelom odajom zavlada muk. Svi smo zadivljeno gledali u ljepoticu što na Edwardovom zidu visi, a u toj slici živi. Gospodareve oči samo što nisu otpale od nemogućnosti vjerovanja da ovakva ljepota nalazi u njegovoj sobi.

- Savršeno... - tiho izusti rečenicu koju ponovi svatko tko se nalazio u odaji, uključujući i mene. – Jednostavno savršeno.

U tišini smo stajali u toj prostoriji, promatrajući to savršenstvo umjetnosti, diveći se toj ljepotici čije je lice tako vjerno, tako živo preneseno na platno. Nalazili smo se u istoj ekstazi, koja je zaludila moj um pred neki dan, sve dok nas iz nje ne istrgne gospodar.

- Van! – zagrmi mladić – Gubite se! -

Sluge se uskomešaju radi tog zahtjeva iz razloga što su i dalje željeli uživati u tom očaravajućem pogledu. No kad je Edward po treći put zagrmio i zaprijetio otkazom, brzo su se, svaki svojim poslom, raštrkali kućom. Svi osim mene. Ja sam nastavio gledati te predivne oči koje su me jučer začarale sjajem azurnih mora. Osjećao sam bijesni gospodarev pogled na sebi, no nisam se obazirao. Potpuno se izgubih u nekom raju, gdje je ta mlada djeva još živa, a na njezinom licu vlada osmijeh veseo. Nije ovo tmurno lice puno boli, nema očiju punih tuge, već radost i veselje vlada.

- Williame... – začujem kako me tiho zazove mladićev glas, no nisam se obazirao.

- Williame...- ponovno me zazove, no ovaj put malo glasnije.

- Williame! – zagrmi, ubijajući tu ugodnu tišinu u kojoj sam pronašao spokoj uma.

- O-o-o-oprostite gospodaru, malo sam se zamislio. – mucajući sam pokušavao pronaći pravu ispriku za moje ponašanje.

- Nema veze Williame, samo sam ti htio reći da od danas, pa na dalje želim da mi ti osobno donosiš hranu i piće u sobu. Ne ona glupa zaljubljena glupača, ne onaj stari smrdljivi gad, već ti! – naredničkim glasom naredi, a kao potvrdu na njegovu naredbu klimnem glavom.

- Sad se gubi! – odbrusi, a lice mu poprimi grubi izraz.

Prišavši vratima odaje, s osmijehom na licu sam ponovno pogledao prema portretu dame sumornog lica iz veselja što ću svakodnevno uživati u njezinom kratkom društvu. Čini se da je čak i Edward bio sretan zbog novog prijateljstva. Natočio je punu čašu vinu, podignuo je prema slici i nazdravio svojoj novostečnoj prijateljici.


Nakon što je ispio čašu, okrenuo se prema meni. Lice mu ponovno poprimi mrki izraz, kao da se želi zaderati – Gubi se već jednom! - Zatvorio sam vrata i vratio se u svoje odaje, puštajući svog gospodara da uživa u ugodnom društvu.











































IV. Edward i slika :

Kako su dani odmicali, umiruća jesen se zamjeni sa hladnom zimom. Otac zime svojim je bijelim snježnim plaštem prekrio većinu Engleske, a tako i naš mali gradić i njegovo okružje. Od dana kad se slika pronašla na njegovom zidu, Edward je izgubio svoju glavu i pronašao davno zaboravljen osjećaj zvan ljubav. Jedino što je čudno kod tog ponovno pronađenog osjećaja, je to što se zaljubio u umjetničko djelo ! Iako su sve djevojke ovog grada čekale da se pojavi na aristokratskim zabavama, on je radije svo vrijeme provodio u svojim odajama diveći se portretu.

Nije dugo trebalo da se okrugom proširi glasina da je gospodar ove vile sišao sa uma, te da ne izlazi iz svojih odaja zbog nekakvih čudnih maštarija. Usudio bih se čak reći da je postao izvor legendi, jer svaka novija priča o njemu je bila sve čudnija i mističnija. Srećom za njegov ugled, nekako sam uspio nagovoriti i potplatiti sluge da drže jezik za zubima o pravom razlogu ( iako ni oni nisu znali što mu je, ali svi su naslućivali da je slika kriva ) zašto Edward ne napušta svoje odaje. Toliko barem dugujem svemu onomu što je njegov otac učinio za mene i moju obitelj. Dao mi je posao, krov nad glavom i školovanje mojoj djeci.

Tokom dana, par dnevno bi ga posjetio u odajama. Jednom ujutro za doručak, drugi put za ručak, a treći i zadnji put u danu, odlazio bi mu odnijeti večeru. Kad bi ušao u sobu, mladić bi se nalazio u uobičajenoj pozi od kad je stigla slika. Zavaljen u svom naslonjaču, pijuckajući cijenjeno francusko vino, a njegov pogled bi bio upućen onim divnim anđeoskim očima. Izgledao je kao da komunicira s njom putem očiju. U rijetkim trenutcima kad bi progovorio sa mnom, najčešće o portretu, o njoj bi govorio kao da je ondje s nama, kao da je živa.

Nikada nisam smognuo snage da mu reknem da je to samo slika, da u njoj nema nikakve mističnosti, nikakve živosti, no onda bi lagao i samog sebe. Ponekad, dok sam škiljio kroz malu rupicu u vratima, pokušavajući vidjeti nju i koliko dugo moj gospodar srlja u ludilo, mogao sam čuri kako on s njom govori i ispovijeda o svojem životu i nikad pronađenoj pravoj ljubavi. Ponekad se u njegovom glasu mogao čuti tihi plač, a s vremenom takav tužan ton je postajao sve češće. Nakon dugih tjedana šutnje, napokon me počastio kratkim razgovorom.

Poslije šest sati, nakon što je noć pošteno zavladala zemljom i istjerala svaki tračak sunčeve svjetlosti s ovog komadića zemlje, otišao sam u Edwardove odaje kako bi mu odnio večeru. Kao i posljednjih mjeseci, i ove se večeri nalazio u istoj poziciji, zavaljen u naslonjaču tužno gledajući u sliku. Večeru sam ostavio na stol pored njega, ne obazirući se na njegov čudan pogled prema licu mlade dame. Odjednom me uhvati za ruku, a od šoka prolijem vino po stolu. Očekujući da se izdere na mene, već sam ustuknuo natrag i počeo smišljati isprike, no na licu mu zaigra osmijeh.

- Nema veze. – reče tiho s dozom suosjećanja u glasu prije nego što sam se stigao ispričati, a s lica se nije skidao blagi osmijeh zaljubljene osobe – Događa se. -



- Williame, pogledaj je molim te. – zamoli me mladić očiju pun suza – Zar ne vidiš tu bol u tim očima, tu muku na njezinom licu, tu agoniju koja ne da mira njezinome mladom duhu? Kako žalim što je nisam prije upoznao. O kako žalim radi toga. -

Edward brizne u plač, prvi put nakon toliko godina. Tokom svih tih godina, zaboravio sam da posjeduje taj izraz lica kojeg nije koristio od nesreće sa sanjkama na snjegu kad mu je bilo sedam godina. Rukama prekri lice kako bi ga sakrio od mog pogleda, ili možda od pogleda djevojke s portreta.

- Williame, da mi je pronaći onoga tko joj je nanio tu prokletu bol koja ju je stajala života. Dragi moj prijatelju, da ti samo znaš koliko sam ti zahvalan što si mi omogućio da dijelim svoj život s njom, pa makar bila ona samo slika. Koliko god me ljudi smatrali ludim, ja znam da je ta slika živa. Ja vidim da je živa, a vidiš i ti, samo što to ne želiš priznati. Ja govorim s njom u snovima, ja živim onda s njom. Jedva čekam da ponovno zaspim kako bi se ponovno susreo sa njom na našem najdražem mjestu. Znaš gdje je to, dragi moj prijatelju? – upita me, a njegove oči luđački zasjaje.

Niječno odmahnem glavom ne rekavši ništa, što na njegovom rasplakanom licu ponovno izazove osmijeh.

- U šumi, na noćnoj livadi okruženoj tek procvalom šumom okupanoj u srebrenoj mjesečini. Kad bih ti makar mogao pokazati ili nacrtati to mjesto. Savršeno da koji put ondje odvedeš svoju ženu... – oči mu zasjaše takvim sjajem da sam u njima mogao vidjeti to polje snova o kojem toliko zaneseno priča.

Još uvijek me čvrsto držao za ruku i gledao sanjarskim očima. Nakon dugih mjeseci napokon je postao, ono o čemu cjeli grad šaptom trača, lud. Glasno se nasmijao, kao da je pročitao moje misli, uzeo botelju vina i natočio malo skupocjenog pića u čašu. Podigne čašu prema djevojci na slici i nazdravi.

- Zdravi nam bili i dugo živjeli! – zadere se Edward kroz smijeh, te ispije čašu.

Nakon što je ispije iz džepa izvuče pismo zapečaćeno zmajolikim grbom njegove obitelji počevši mahat njime predamnom čekajuci da ih zgrabim. Oči mu sijevnu u trenutku kad sam uzeo pismo, a njegov osmijeh raširi od uha do uha.

- Pošalji nekoga da ovo preda obiteljskom odvjetniku, a sad se gubi odavde! Pusti me da u miru uživam s svojom ljepoticom! – drekne, a rukama me počne tjerati iz odaje.

Nikome u ovoj vili nisam spomenuo ni riječ o Edwardovoj ludosti koja bi uništila nasljeđe njegove obitelji. Iako sam odmah pri izlazu iz kuće bio zapitkivan o njegovom duševnom stanju i smijehu koji je dolazio iz sobe (najviše me ispitivala mlada sluškinja) uspio sam ga obraniti starim tvrdnjama da je sve u redu s njim i da se bavi pisanjem knjige u svojoj sobi.
Iako nisu vjerovali niti malo u moju ispriku, nisu se usudili otići provjeriti istinitost mojeg iskaza zbog straha od otkaza.

Uzrujan tim pitanjama kojima je dosađivala, razderem se na mladu sluškinju i protjeram je neka otiđe obavijestiti kočijaša da mora odnijeti vrlo važno pismo obiteljskom odvjetniku i neka me obavijesti pri povratku u vilu. Djevojka se namrštila, a lice joj se zacrveni od gnjeva. Bijesno se okrenula i zaputila k kočijaševoj kući nedaleko od ove vile. Pomalo razočaran svojim postupkom prema mladoj djevojci, ušao sam u sobu gdje sam preko prozora čekao kočijaša da krene prema gradu, i da se vrati.

Pola sata kasnije, ugledao sam obiteljsku kočiju kako izlazi iz posjeda ove obitelji, a nakon par sati kako se vraća po ovoj užasnoj zimskoj oluji. Dok sam nestrpljivo čekao njezin povratak, moje su se misli igrale s djevojkom sa portreta. Činilo mi se kao da je vidim ondje vani, ispred prozora mojih odaja, u toj hladnoj zimskoj noći u kojoj nježne pahulje stvaraju njezinu anđeosku pojavu. To zadivljeno promatranje njezinog zimskog plesa je prekinuo stari kočijaš s obaviješću o uspješno isporučenoj pošti. Zahvalim mu se iz srce te ga zamolim da napusti sobu. Stariji muškarac guste crne kose nešto progunđa u sebi i treskom zatvori vrata za sobom, ostavljajući me u milosti snježne predstave što se odvija ispred moji očiju.

Umor me ubrzo ulovio, tjerajući me legnem u toplu postelju s nadom da će me san uskoro blagosloviti i odvesti u divne zemlje gdje je sve moguće. No ovaj me odveo u odaje one jadne djevojke, gdje je njezina slika nastala. Ugledao sam je kako pleše s mladim gospodarom Edwardom kojemu tepa svojim zavodničkim očima. Mladić se vješto snalazio u tom strastvenom plesu s damom dubokih modrih očiju, čije je lice postajalo sretnije kako je ples odmicao. Njezine su tužne usne polagano dobivale oblik vragolastog osmijeh kojemu se i Edward naceri, no njegov osmijeh ubrzo splasne. Njegovo lice postane tužno, poput onog na djevojčinu portretu. Njegove majčine oči zasjaje suzne. Izgledao je kao da želi prekinuti ovaj ples s izabranicom njegova srca, no nije mogao. Možda jednostavno nije želio. Djevojka se i dalje cerila vragolastim osmijehom svojem plesnom partneru kojeg tuga polako obuzima, a u jednom trenutku me primjeti kako pratim njihovu malu igru. Njezine oči više nisu gledale u mladića, gledale su u mene.

Te čudne modre oči, kao da me žele začarati. Nasmiješi mi se, te zatvori oči. Nekoliko je trenutaka plesala s mladićom zatvorenih očiju, a moje otkucaji srca postajali su sve jači i brži željno iščekujući da ponovno otvori oči i uputi svoj zavodnički pogled. Otvorila je oči, a od silne jeze koja prođe mojim tijelom se probudim. Njezine su oči bile su krvave.

Probudio sam se znojan, tresao se k'o šiba od nevjerojatnog straha i šoka kojeg mi je noćna mora pružala. Pogledam prema prozoru i shvatio da je već jutro. Ustanem iz kreveta, na brzinu obučem uglađeno radno odijelo te se zaputim u kuhinju po zajutrak koji je pripremljen za gospodara ove vile.
Kao i ostale dana, ona mlada djevojka koja gaji ljubavne osjećaje prema Edwardu se ponudila da umjesto mene odnese doručak mladiću, no ponovno sam odbio njen zahtjev. Pala je na koljena, a oči joj se napune suzama te me stade moliti da odnese zajutrak gospodaru. Ne mogavši gledati to tužno lice mlade djevojke, obećao sam da ću porazgovarati s gospodarom oko sutrašnjeg doručka, ili današnjeg ručka. Njezine smeđe oči zabljesnu od sreće, te hihotajući izleti iz kuhinje. Na dobar sam se je način riješio. Uzeo sam zajutrak u ruke i zaputio se k Edwardovoj sobi.

Teškom sam mukom otvorio stara škripuća vrata glavne odaje ove vile. Kao da im je nekakva duhovna prisutnost davala snagu i otežavala moj ionako težak posao s doručkom u rukama. Napokon otvorivši vrata i ugledavši užasavajući prizor ispred mene, shvatio sam da je bilo bolje da sam poslao onu mladu djevojku da ublaži ovaj šok kojeg ugledah. Zajutrak mi ispade na pod, a ja jedva prigušim krik koji umalo ispuni cijelu vilu.

Moj gospodar, mladi Edward, peti u ovoj uglednoj lozi, obješen je visio ispred slike. Nije me toliko šokiralo njegovo samoubojstvo i pronalazak njegovog mrtvog tijela kao što me je šokirao portret mlade dame na slici. Nekadašnji blijedi obrazi porumenili su poput krvi, a vražji se osmijeh kojeg ugledah u snu igrao na tom nacrtanom licu izrugujući sudbinu mladog gospodara ove vile. Jedino su oči ostale iste, azurne poput mora, lijepe kao zvijezde i zloslutne poput anđela smrti.

Imao sam dojam da me promatra tim očima što propast donose. Kao da mi nešto govore ili pjevaju. Pažljivim se korakom približim do Edwardova mrtvog tijela, pokušavajući ne gledati u đavolje lice vještice od straha da me ne začara. Moj um samo što nije puknu od silne paranoje koja je sjedila na mojim ramenima dok sam skidao mladićevo tijelo ispred slike. Imao sam osjećaj kao da će mi donijeti propast sa tim pogledom ako se okrenem prema njoj.

Odložio sam Edwardovo tijelo u naslonjač gdje je proveo posljednje mjesece svog života. Po izrazu na blijedom licu, izgledao je kao da je zapao u nekakvu noćnu moru iz koje se nikad neće probuditi, u kojoj će provesti svoju prokletu vječnost. Nikad mi nije bio previše drag, ali ostao sam zatečen njegovom ranom smrću zbog ludosti i opsjednutosti slikom. Iako ružno od mene i nepristojno prema preminulome, u mojoj se glavi javilo pitanje što će biti sa mnom i ostalim radnicima na ovom posjedu.

Okrenuo sam se i ponovno pogledao prema groznom portretu kako ponosito stoji na zidu gospodara ove vile. Promatrao sam njezine pune i hladne usne kako tvore odvratan osmijeh. Od straha vječne propasti koja je dočekala mladića, izbjegavao sam pogledati u začarane oči iz mučnog osjećaja kako je još netko ovdje sa mnom, nekakav duh koji promatra ovu situaciju. Možda djevojčin duh koji je došao sa slikom? Sabrao sam se uvjerivši se da je to samo paranoja zbog smrti i nadnaravnog mijenjanja lica portreta. U kutku sobe ugledam pospremljenu plahtu s kojom je slika dopremljena, te je uzmem i prekrijem sliku kako bi se riješio dodatnih pitanja slugu na koja ne bi mogao dati odgovor. Također sam prekrio to licu iz razloga da se riješim tog paranoičnog osjećaja da me netko promatra.

Izišao sam iz sobe, spustio se u kuhinju i svima priopćio vijest o tragičnom gubitku našeg gospodara. Na licima slugu samo što nije zavladao osmijeh zbog njegove smrti, iz sreće što više neće trebati podnositi njegove hirovite zahtjeve i strahovladu.

Jedino se u očima mlade sluškinje Elizabethe mogla vidjeti tuga koju je pokušavala skriti od srama zbog njezine zaljubljenosti i ponosa slugu što je gospodar mrtav. Ostali su svi bili ravnodušni. Nisam ostao previše iznenađen ovakvom reakcijom nakon što ih je Edward godinama pljuvao i gazio po njihovim uvjerenjima. Da ga nisam pronašao mrtvog i da nisam vidio onu grotesknu sliku na zidu njegove odaje, vjerojatno bi i ja sad s njima slavio njegovu smrt. No žalio sam ga zbog te okrutne sudbina koja ga je zavarala kako bi dignuo ruku na sebe, što je on i učinio. Između slugu, pričinilo mi se da vidim onu mladu damu s portreta kako podiže mladićevu čašu punu vina i nazdravlja njegovoj smrti.

- A što je sada sa nama ? – upita me kočijaš hrapavim glasom, a na to pitanje niječno odmahnem glavom.

To pitanje je pokrenulo val raznih pitanja o njihovoj budućnosti, a od svih tih silnih pitanja, mene je zanimalo samo sljedeće: priopćiti gradu Edwardovu smrt i pobrinuti se za sprovod. U međuvremenu, nadam se da ću pronaći odgovor na sva pitanja koja, poput slugu, kopkaju i mene. Pogotovo ono koje se vezalo za sliku...
























IV. Pogreb i oporuka

Edwardov je pogreb prošao sasvim nezapaženo u ovom gradiću. Nijedna djevojka koja je bila zaluđena njime nije došla da oplakuje taj gubitak, jer očito im nije značio ništa mrtav. Nisu se pojavila ni mnoga ugledna imena s kojima je mladićeva obitelj bila u dobrim odnosima. Kad bi taj mladić vidio kako je samotno prošao njegov sprovod, sasvim sam siguran da bi promijenio svoje ponašanje prema ostatku svijeta. No sada je prekasno da se išta mijenja. Nakon što je lijes dotakao dno vječnog doma mladog bogataša, a svećenik završio s svojim obredom, obiteljski odvjetnik obitelji Dragonian, ćelavi mali starac, me zazove u stranu.

- Gospodin Edward mi je u večer prije nego što je dignuo ruku na sebe poslao oporuku – reče blagim glasom na što ja potvrdno kimnem glavom pošto je zadužio mene i kočijaša da odnesemo pismo.

- I što je snama koji su radili za njega ? Kome je prepustio nas i njegovo imanje ? – upitah ga iz želje da konačno dobijem odgovor na pitanja koje muči poslužstvo, a tako i mene.

- Vama je ostavio sve, Williame, vama... - odgovori, a na licu mu se pojavi osmijeh, te pruži svoju debelu ruku kako bi se rukovao s novim vlasnikom vile.

Trnci su prošli mojim tijelom od same pomisli što je sada u mojem vlasništvu. Vijest me niti nije toliko ostavila šokiranim kao što je ostavila sluge nakon što su saznali tko je novi gospodar vile i ovog ogromnog posjeda, jer mladić je bio jedino sa mnom blizak i jedino meni je mogao vjerovati. To je i napisao u oporuci, ako je vjerovati odvjetniku. Da sam ja jedini kojem je vjerovao tokom svog života životu. Stisnem njegovu ispruženu ruku, na što se on nasmije i još jednom čestita te se zaputi prema kočiji.

- Gospodine Jacob! – zazovem starog odvjetnika koji se zaputio prema vratima groblja.

- Je napisao razlog zbog čega ubio? – upitam ga.

Niski čovječuljak uzdahne, pogleda prema Edwardovom grobu, pa ponovno prema meni. Ponovno uzdahne i reče:

– Zbog nesretne ljubavi koja je preminula prije par mjeseci. Barem je tako napisao – ponovno se okrene i izađe iz ovog svetog mjesta gdje mrtvi odmaraju, te uđe u svoju raskošnu kočiju koja ga odvede u grad.

Do sumraka sam bdio nad Edwardovim grobom prisjećajući se tog kratkog života, od trenutka kad se njegov plač prvi put začuo iz bračne sobe njegovih roditelja, njegovog raskalašenog života, sve dok ga ne pred neko jutro ne ugledah kako obješen visi ispred nacerenog portreta.
Kad je noć polako započela sa svojom vladavinom, zbog straha od natprirodnoga, koji se ovih dana duboko uvukao u moje kosti, napustio sam mladićev grob i zaputio se k kočiji koje me odvede kući, na moj novi posjed. Žena i djeca će biti presretna kad čuju ovu vijest. Već dugo ih nisam vidio zbog ovog posla koji me naposljetku pretvorio u bogataša. Kad stignem u vilu i nakon što objavim tko je sada vlasnik ove zemlje, poslat ću kočijaša po njih. Neće mu biti previše drago, ali već vidim kako će mu oči zasjati kad budem, kao plaću, bacio par zlatnika ispred njega.

Kao što sam predvidio, sluge su ostale šokirane s viješću o novom gospodaru, no pribrali su se nakon par minuta te mi čestitali u nadi da ću biti bolji od prethodnika, što sam im i obećao. Vilom je zavladalo slavlje. Imao sam osjećaj kao da se nalazim u nekakvoj bajci kada je zli kralj zbačen sa trona, a dobar princ je zauzeo prijestolje obećavši zemljanima da će vladati poštenjem i pravednošću.

U svoj toj bajkovitoj atmosferi, ponovno sam je ugledao među slugama. Djevojku s portreta. U ruci je i dalje držala čašu punu vina krvave boje koju je podignula meni u čast. Kao pravi gospodin i da joj pokažem da je se ne bojim podignuo sam čašu vina i nazdravio joj, na što mi je ona odvratila sramežljivim osmijehom kojeg je ubrzo zamijenio onaj đavolji, a lice joj poprimi mrki izraz. Pozvao sam kočijaša u stranu i zamolio ga da obavi jedan mali poslić za mene. Visoki i snažni muškarac je potvrdno klimnu glavom i slušao moje upute. Nakon što sam mu objasnio sve pojedinosti, napustio je sobu s par slugu.

Dao sam mu jednostavno, ali pomalo bizarno naređenje za ovo doba dana. Da vrati sliku njezinom prijašnjem vlasniku. Pola sata kasnije, dok sam iz mojih odaja promatrao blagi snijeg kako bijeli ovu prekrasnu englesku zemlju, ugledao sam kako velika slika, prekrivena prljavom plahtom zauvijek odlazi iz ove vile. Natočio sam još jednu čašu vina i podignuo je nazdravljajući našem rastanku, te ispio gutljaj.

Odmah drugo jutro kad sam se spustio u kuhinju, kočijaš me obavijestio da je odnio sliku natrag što nije previše veselilo onog starca koji ondje živi, ali ipak ju je primio natrag nakon mučnog uvjeravanja. Čuvši da je slika miljama daleko od mene i moje obitelji koja dolazi za par dana, odahnuo sam od olakšanje koje zavlada mojim tijelom. Najmanje što mi je trebalo je da taj ukleti portret koja je dovela potpunu propast nad obitelj Dragonian donese propast i nad mojom obitelji. Ne želim riskirati s ovako važnim stvarima i zato sam se je se odmah riješio.










VI. Sudbina slike

Zima se polako odmicala prema svom toplom kraju, a kroz hladni i snježni pokrivač započeli su se probijati prvi znakovi proljeća. Iako se portret nalazio miljama daleko od mene, djevojka sa slike mi se često pojavljivala u snovima. Tako sam i večeras ponovno usnuo san o njoj. Bio je vrlo sličan onome iz večeri kad je Edward počinio samoubojstvo. No ovdje sam ja plesao s blijedom damom ispred njezinog remek djela u toj praznoj odaji gdje je ona skončala svoj život. U ovome snu ja sam bio taj kojemu je tepala zavodničkim očima i koji je mamio osmijeh na njezino sumorne lice. S vremenom počela me hvatati nekakva tuga, a s tom tugom njezini su obrazi dobivali boju. Plesali smo sve dok se nisam srušio na pod od tuge, mrtav.

Probudim se znojan od te mučne more što me ponovno posjetila. Iako portreta više nije bilo u ovoj vili, čarolija kojom me začarala kad sam je prvi put pogledao u oči nije jenjavala, već je s vremenom bivala jača.

Tijekom ovih mjeseci, žena me bezbroj puta upitala što sanjam da ne mogu spavati mirnim snom, a također je primjetila da ujutro nikad nisam baš sasvim svoj. Svakog bi joj puta, a tako i danas, odgovorio isto; - Prisjećanje na dan kad sam pronašao mladog gospodara ove vile mrtvog. - Vidjevši da je to ostavilo ogromne posljedice na mojoj psihi, prestala me opterećivati tim pitanjima, te se okrenula u stranu i nastavila spavati. Ja pokušao ponovno zaspati, no nikako nisam mogao uroniti u san od straha da će me ona ponovno posjetiti, te usmjerim sve svoje misli o mnogim promjenama koje su se dogodile proteklih mjeseci i zabavi koju priređujem danas u ovoj vili, no ponekad se pojavila misao da trebam učiniti nešto s tim prokletim portretom. Okrenuo sam se u postelji i pokušao nastaviti spavati. Mojom srećom nisam je sanjao, tako da mi je ovaj san napokon donio odmora nakon dugo vremena. Trebati će mi za večeras.


***


Ovo je prva zabava koju smo priredili u našoj vili i prolazi sasvim dobro. Čak bolje nego što sam očekivao. To mogu jedino zahvaliti svojoj životnoj družici. S velikim ponosom je promatram u toj vatreno crvenoj haljini kako čavrlja sa svojim prijateljicama i slušam njezin zvonki smijeh. Svako toliko mi uputi svoj slatki pogled, pazeći da ne napravim nekakvu glupost. Mogu priznati da mi je postao ugodan ovakav način života, te ću učiniti sve kako bi ga zadržao. Nakon tih silnih godina na rubu siromaštva i poniznog služenja uništavajući si ponos, mislim da sam to i zaslužio i bilo bi okrutno da se vratim u stari život nakon što sam okusio ovaj božanstveni i bezbrižan način života.



Odjednom nekakva studen i slabost zahvati moje tijelo, a moje noge izgube snagu zbog čega izgubim ravnotežu te padnem na pod. Ženine prijateljice vrisnu od šoka, a njezino lice problijedi od straha. Vidjevši me na podu potrči prema meni.

Dok se hitro približavala, na licu moje žene ugledam onu vješticu. Kako je trčala njezino šokirano lice mijenjalo se s licem djevojke s portreta. Od uplašenog anđeoskog lica do vragolastog izrugujućeg osmijeha.

Umom su počele juriti crne misli o toj dami što me začara proklestvom svojih modrih očiju i mojoj propasti. Osjećao sam hladan dah smrti na svojem vratu kako polako dolazi do ustiju pokušavajući me ugušiti. Očajničkom sam se snagom pokušao ustati, no zbog slabine nisam mogao. Sluge su dotrčale do mene i pomogle da se osovim na noge, te me otprate do vrta kako bi udisao malo svježeg zraka, a moja prestrašena i do srži šokirana žena nas je pratila.

Sjeli smo se na klupicu ispred vile gledajući park kojeg je dao izgraditi Edwardov pradjed. Vidjevši me blijedog, prije nego što započne s ispitivanjem što se ondje dogodilo, obraduje me snažnim zagrljajem. Oduvijek sam znao koji sam sretnik što sam je izabrao za životnu pratilju, a njezin topao zagrljaj i svjež zrak je upravo ono što mi najviše treba pri tjeranju one iluzije koja me proganja.

- Što se to dogodilo unutra? – upita me svojim zvonkim glasem s velikom brigom.

- Ništa... – odgovorih joj, nabacivši osmijeh na lice kako bi otjerao sumnju s njezinog uma – Samo mi je trebalo malo svježeg zraka i to je to. -

- Jesi li siguran ? – upita me opet, na što ja potvrdno klimnem glavom.

- Da, siguran sam. Znaš dobro da zadnjih dana radim cjelo vrijeme i da ne uzimam previše odmora. Čini se da je to danas napokon uzelo danak. Molim te, vrati se unutra među prijateljicama, ja ću se prošetati malo ovim imanjem. - pri samom spomenu mog prijedloga počela je negodovati želivši mi raditi društvo sve dok ne bude potpuno sigurna da mi nije ništa.

Pogledam je u smeđe oči i nasmiješim joj se osmijehom kojim sam je osvojio pred desetak godina na jednoj seoskoj zabavi. Još uvijek je imao istu moć. Dignula se s klupice i vratila na zabavu. Prije nego što je ušla u vilu, zazovem njezino ime na što se ona automatski okrene.

- Ovo će biti jedna od onih dugih šetnja, draga moja. Jedna od onih koje traju do zore. Moram si malo raščistiti um oko svega ovoga što se događalo zadnjih mjeseci i što se može dogoditi. – Čuvši da me neće biti do zore, sjena sumnje joj ponovno padne na lice, no ipak se složi sa nekim negodovanjem s mojom odlukom te se vrati na zabavu.



Zapravo lagao sam joj, čim se vratila u vilu odjurio sam u konjušnicu gdje sam osedlao konja. Ovo će biti dugo putovanje koje će trajati do jutra, barem se nadam da ću stići ondje i vratit se ovdje prije nego sunce svane. Uzeo sam najbržega konja i počeo juriti šumom koja okružuje ovaj posjed. Već za par trenutaka sam bio izvan posjeda, a za par sati stići ću gdje su moje nevolje počele.



***


Nakon tri sata jahanja, napokon sam stigao do poluruševne obiteljske kuće Dreadsong, čiji je posljednji izdanak te ugledne loze bacio prokletstvo na obitelj mojeg bivšeg gospodara. Stigavši ondje, stadoh bijesno lupati starim teškim vratima. Lupao sam i vikao sve dok stari sluga nije otključao i pustio me unutra. Njegovo iznenađeno lice je obasjavala petrolejska lampa koju je držao u rukama.

- Odkud vi u ovim sitnim satima? – iznenađeno upita, no ja mu ne odgovorih te uletim u kuću.

Izbjegavao sam pogledati slike koje je nacrtala mlada djevojka. Imao sam osjećaj da i one sadrže nekakvu vradžbinu kojom bi me mogli ukleti. Blijedi sluga je jedva pratio moj hitri korak do odaje gospe Dreadsong.

- Slika je u njezinoj sobi? – upitah ga kad smo stigli tamo, a blijedi starac potvrdno klimne.

Uletivši u tu praznu prostoriju, navrla su sjećanja na dan kad sam došao ovdje poslom kojim me poslao Edward. Na zidu ugledam plahtu, koju je obasjavala padajuća blijeda mjesečina sa krovnog prozora, kako prekriva taj kobni portret. Podijeljene emocije su kružile mojom savješću. Dio mene je htio učiniti ono po što sam došao ovdje, uništiti sliku. Drugi dio, začarani i zavarani dio moje duše, htio je ponovno vidjeti te modre oči na podrugljivom licu mlade dame. Te dvije sile sukobljavale su se u mojem tijelu, koljući jedna drugu pokušavajući me navući raznim razlozima na njihovu stranu. Dok je ta kratka borba trajala, koštunjav starac je blijedo očekivao moj sljedeći potez.

- Zar želite opet vidjeti tu sliku? Zar ste prevalili sav taj silni put samo kako biste je ponovno vidjeli? – upita me u čuđenju.

- Ne – odgovorim mu, a njegove se velike oči još više rašire.

Njegove se usne izobliče u pokušaju da me ponovno nešto upita, no iz ruku mu zgrabim petrolejsku lampu te je bacim u plahtu. Petrolej se rasprsne, a plahtu zahvati plamen.


- Bože moj, ta vi ste ludi! Šta ste to učinili ? Što će ljudi reći na vaš čin? – starac jedva pronađe svoje glupo pitanje od silne panike koja ga je uhvatila koje izazva gorak okus u mojim ustima, no nedam mu odgovor već nastavim gledati plamen kako zahvaća sobu i lagano je uništava vatrenim bijesom.

U jednom trenutku plahta padne na hladni pod otkrivajući posljednje djelo, magnum opus kćerke Lorda i Lady Dreadsong, njezin izrugujući demonski portret na kojem je nekada sjala njezina sumorna prilika. Skrenem pogled da ne vidim njezine oči i ugledam starca kako zaljubljeno zuri u njih.

- Prava ljepotica, oduvijek je bila na svoju majku... – tiho prosikta kroz zube.

Mahnuo sam rukom ispred očiju, no nije reagirao. Izgubio se u maštarijama sa svojom gospodaricom. U njegovim očima ponovno ugledam istu sliku koju sam vidio u Edwardovim očima prije nego što je počinio samoubojstvo te večeri. Kako pleše s njom na livadi okruženoj proljetnim drvećem okupanoj u srebrenoj mjesečini.

- Kad makar to ne bi bio san, kad bi to trajalo zauvijek... – ponovno prosikta nerazumljivim glasom, a na licu mu se pojavi široki osmijeh.

Starca pustim u njegovim maštarija, te iziđem iz te plamenom zahvaćenoj odaje i zatvorim vrata, puštajući ga neka živ izgori s tajnom koja bi mogla uništiti moj novostečeni ugled. Toliko dugo radim svoj posao da postanem bogat da mi sada jedan stari luđak to uništi poput kule od karata. Ovako će izgledati kao samoubojstvo ili nesretan slučaj.

Sporim sam korakom koračao kroz dugi hodnik koji je vodio do izlaza iz kuće Dreadsongovih. Djevojčine su slike mamile moj pogled. Izgledaju tako žive, kao da su prozor u neki drugi svijet. Na par njih ugledam ljepoticu s portreta kako me promatra svojim snenim plavim očima. Kao da me mole da ostanem, da joj se pridružim na slici. Čuo sam njezin glas kako mi šapuće da me voli, da želi provesti vječnost sa mnom, no nisam se obazirao na njih. Nastavio sam svoj hod prema starim vratima koje vode van iz ovog pakla.

U srcu sam osjećao sam kako njezin portret gori, polako se pretvarajući u pepeo, završavajući ovu noćnu moru što me mjesecima muči. Kao da je netko rastrgao lance koji su me stezali cijelo ovo vrijeme. Osjećaj je bio predivan, taj osjećaj potpune slobode vašeg uma. Kad sam napokon izašao iz te kuće užasa, neko sam vrijeme gledao kako gori... skupa sa starim gadom unutar nje...
User avatar
Bahod
The...
Posts: 1584
Joined: 02 Aug 2005, 21:37
Location: ZG
Contact:

Re: Iza njenih očiju

Unread post by Bahod »

ovo mi je ipak malo predugo za prije kave :zubo:
možda pod gablecom :wave:
User avatar
Morgoth
Hani
Posts: 79
Joined: 09 Jan 2008, 20:03

Re: Iza njenih očiju

Unread post by Morgoth »

je je, ovo je stvarno predugo :)
Čak sam se mislio da stavim to ovdje ili ne... pa sam ipak odlučio staviti :D
User avatar
uglib
Ancient
Posts: 501
Joined: 11 Sep 2006, 12:18

Re: Iza njenih očiju

Unread post by uglib »

Bez brige, netko će čitati, samo za načeti ovoliki komad teksta treba psihička priprema, malo više vremena i povoljno raspoloženje. Strpljenja.
plavuše i vjernice definitivno bolje prolaze u životu, njih drugi čupaju iz govana
(J. Blažić)
Post Reply