Tristo tisuća
Posted: 08 Jan 2009, 17:26
- Upravo si pobio tristo tisuća ljudi, znaš?
- Goni se u kurac!
Negdje u pozadini netko se blesavo zakikotao. Petar se okrenuo i prijeteći prostrijelio pogledom i smijeh se utišao, ali poanta je ostala visjeti u zraku. - Tražio je nevolje. Valjda sam ga trebao pustiti da sere. Onda bi on pobio tristo tisuća ljudi, - rekao je tmurno i još jednom prešao pogledom po grupi, tražeći tko će mu se suprotstaviti. Nije pronašao nikoga, pa se opet okrenuo lešu.
- Dobro, pokupite vodu i idemo dalje.
Četvoro iza Petra je poslušno izvuklo karnistere i spustilo se do izvora. Mirza je uhvatio leš za noge i odvukao ga dalje, pored srušenog zidića koji je možda nekad bio kuća. Onda se vratio i podigao pušku. - M-16, - rekao je - i to u dosta dobrom stanju. Ne znam odakle. Mislio sam da u krugu od petsto kilometara nema ničega osim kalaša.
- Pa pokupi ga onda, - odbrusi Petar i prostrijeli ga pogledom. Mirzi se učini da dečko malo previše strijelja pogledom i pomisli da bi se vrlo brzo moglo dogoditi da mu netko uzvrati metak, ali znao je da to neće biti on. Ne, on je bio sasvim dovoljno prestravljen Božjim prstom koji mu je podario život, a tolikima ga uskratio. I zbunjen kriterijima. Zaokružio je pogledom po maloj skupini koja se zbila oko izvora puneći boce. Ina, mala sisata plavuša, glupa k'o poriluk. Zašto je nju Bog poštedio? Okej, imala je široku zdjelicu i, je l', velike sise, dakle sasvim pogodna za rasplod. Za ponovno uzdizanje čovječanstva. Dobro, to se još može shvatiti. Pored nje, Ana-Marija, mršava, tamnokosa, sise, što bi rekli, ni za kunića podojiti. Nešto pametnija. Što se tiče rasploda, vjerojatno je bilo i korisnijih, ali možda je Bog htio sačuvati različite gene. Dobro. Ali zašto, za Boga miloga (oprosti, Gospodine) Petra, Frana i Roberta? Prvi je bio tipični huligan, dobro, čvrsta karaktera, ali prgav i kratkog fitilja. Geni? Dobra osobina: upornost. Da, takve ćemo trebali kako bismo obnovili civilizaciju. Ali izgledalo je da će njegove ostale osobine potrijeti tu jednu dobru. Ubio je već dvojicu. Šesto tisuća. Nije trpio suprotstavljanje. Vjerojatno će ih ubiti još. Gdje je tu smisao?
Fran je bio narkić koji je prva tri dana nakon Sudnjeg dana proveo urlajući u apstinencijskoj krizi. I sada je povremeno gledao uokolo gledajući može li negdje doći do fiksa. Ali na vrijeme su se izvukli iz grada, možda su bili imuni na Gripu, ali sve ostalo što se sada vjerojatno valjalo mrtvim ulicama i zgradama je bilo dobro izbjeći. A na selu nema heroina.
Robert je bio muški ekvivalent Ini. Da je bio koju godinu stariji, vjerojatno bi već napravio karijeru u Big Brotheru. Ovako, zbog katastrofe, ta mu je opcija izmakla. Zašto, Bože, zašto? Koja korist od njih?
Dobro, isto tako bih mogao pitati i koja korist od mene, shvati. Da, završio sam školu, da, zdrav sam, koliko znam, u obitelji nemam defekata, okej, čovječanstvo koje nastane od mene vjerojatno neće biti ništa gore od onog koje je startalo u Africi. Ali nije da sam i po čemu poseban. Zašto sam ja preživio, a tristo tisuća mojih je umrlo?
Momci i djevojke su napunili posude s vodom i Mirza se trgne iz razmišljanja. Treba ići dalje. Dogovorili su se, delta Neretve je bila najpogodnije mjesto za naseliti se. Klima, dostupnost vode, daleko od industrijskih zagađivača. Plan je bio na proljeće krenuti dalje na jug, Albanija, Grčka, bit će dovoljno toplo. Tamo je nastala civilizacija, pa može još jednom. Ali prvo je trebalo proći Liku.
Da je bio rat, cesta kojom su sada prolazili bila bi idealna za zasjedu. Ovako, djelovala je samo opasno. Mirza je bio u ratu i godinama se trudio riješiti svojih na frontu stečenih instinkata. I taman kad je mislio da je uspio, eto sranja. No, dobro, slobodno ih može ostaviti zaboravljenima.
Osim što se u grmlju čulo šuškanje. I glas. - Baci oružje! Opkoljeni ste! Pucat ćemo!
Vidio je kako Petar već strijelja pogledom i čvrsto steže pušku, ali mu je uspio uhvatiti pogled i odmahnuti glavom. Čučnuo je i spustio svoje oružje, a ostali su ga slijedili. Iz grma su izašle dvije bradate spodobe i iz podsvijesti su mu izronile slike, jebote, opet četnici! Ali onda je razum namaknuo uzde, ne, dečki se samo dugo nisu prali i brijali. Ne bih ni ja da sam odmah prvi dan pobjegao u šumu.
- Odakle ste došli? - upitao je bliži bradonja.
- Iz Zagreba. Idemo prema moru, - reče Petar. - Možete nam se pridružiti.
Mirza je uhvatio luđački pogled jednog od dvojice napadača i pokušao ga smiriti. - Želimo se skrasiti. Podići kuće. Civilizaciju. Pronaći još preživjelih. Možda jednog dana sve opet bude kao prije.
Oba bradonje su se nasmijali i Mirz prođu trnci. - Civilizaciju, kažeš? - reče bliži. - Sve kao prije? E, pa, nije mi se nešto sviđalo kako je izgledalo to "prije". Ovo mi je više po ukusu. Ja i moj kalaš, carevi svijeta. Nigdje nikoga! Nema kopanja tunela, nema kopanja po smeću, samo ono što ulovim! Ne zanima me vaša civilizacija, zanimaju me samo ove dvije pičke koje imate ovdje.
Mirza je primijetio da se svih petoro njegovih suputnika trza, djevojke od straha, muškarci od nemoćnog gnjeva i želje za skokom. Bit će sranja, shvatio je, još će barem šesto tisuća poginuti, a vjerojatno i više. Okej, zašto si poštedio ovu dvojicu Bože?
Mirza, zapravo, nikad nije bio previše religiozan, ali kad se probudio u svom krevetu, nakon dvodnevne groznice, i shvatio da je sam na svijetu, malo je poremetio i samo ga je utrčavanje u najbližu crkvu i višesatno klečanje pred oltarom spasilo od padanja u iskonski nerazum. Onda je okupio ovu grupu i pokazalo se da nije bez veze bio u ratu. U stresnim okolnostima je funkcionirao bolje od ostalih. I preživjeli su i doveo ih je ovamo. Dobro, Petar je tu i tamo gubio živce, najprije je ubio nekog skitnicu koji je zaudarao na govna i nije ih htio prestati pratiti, a onda i ovog čiču koji je tvrdio da je izvor njegov i da im ne da vodu. Ali to su ipak bile ekstremne situacije. A sad, u ovoj najekstremnijoj od svih, bi mu dobro došlo malo Božje pomoći.
- Gledajte, možemo se dogovoriti, - započe Petar. Mirza je znao da blefira, ali vidio je da i dvojica bradonja to znaju. - Uzmite jednu djevojku, evo, birajte koju. A nas pustite. Ili, još bolje, pođite s nama i naći ćemo ih još.
- Ivane, ja mislim da ovaj sere, - reče prvi bradonja.
Drugi kimne. - I ja isto to mislim, - reče i potegne obarač. Prvi rafal je pokosio Petra, a zatim prešao na Frana. Robert se pokušao izmaknuti, ali je njega pokosio onaj drugi. Mirza je, u trenutku dok je padao prema svojoj pušci znao da je prekasno i, dok su mu se meci zabadali u trbuh, a djevojke vrištale, shvatio zašto ga je Bog poštedio. Dečki sami ne bi mogli dovesti djevojke ovamo. Za to im je trebao on. I sad su ova dva brđana mogla nastaviti s civilizacijom.
Dok mu je svijest polako izmicala, pred očima je vidio Rim kako nestaje u plamenu, Aleksandrijsku biblioteku kako gori i kipove Bude u Afganistanu kako nestaju u eksploziji i na njegovu dušu se spusti mir. Nama baš i nije išlo, neka sada pokuša netko drugi.
- Goni se u kurac!
Negdje u pozadini netko se blesavo zakikotao. Petar se okrenuo i prijeteći prostrijelio pogledom i smijeh se utišao, ali poanta je ostala visjeti u zraku. - Tražio je nevolje. Valjda sam ga trebao pustiti da sere. Onda bi on pobio tristo tisuća ljudi, - rekao je tmurno i još jednom prešao pogledom po grupi, tražeći tko će mu se suprotstaviti. Nije pronašao nikoga, pa se opet okrenuo lešu.
- Dobro, pokupite vodu i idemo dalje.
Četvoro iza Petra je poslušno izvuklo karnistere i spustilo se do izvora. Mirza je uhvatio leš za noge i odvukao ga dalje, pored srušenog zidića koji je možda nekad bio kuća. Onda se vratio i podigao pušku. - M-16, - rekao je - i to u dosta dobrom stanju. Ne znam odakle. Mislio sam da u krugu od petsto kilometara nema ničega osim kalaša.
- Pa pokupi ga onda, - odbrusi Petar i prostrijeli ga pogledom. Mirzi se učini da dečko malo previše strijelja pogledom i pomisli da bi se vrlo brzo moglo dogoditi da mu netko uzvrati metak, ali znao je da to neće biti on. Ne, on je bio sasvim dovoljno prestravljen Božjim prstom koji mu je podario život, a tolikima ga uskratio. I zbunjen kriterijima. Zaokružio je pogledom po maloj skupini koja se zbila oko izvora puneći boce. Ina, mala sisata plavuša, glupa k'o poriluk. Zašto je nju Bog poštedio? Okej, imala je široku zdjelicu i, je l', velike sise, dakle sasvim pogodna za rasplod. Za ponovno uzdizanje čovječanstva. Dobro, to se još može shvatiti. Pored nje, Ana-Marija, mršava, tamnokosa, sise, što bi rekli, ni za kunića podojiti. Nešto pametnija. Što se tiče rasploda, vjerojatno je bilo i korisnijih, ali možda je Bog htio sačuvati različite gene. Dobro. Ali zašto, za Boga miloga (oprosti, Gospodine) Petra, Frana i Roberta? Prvi je bio tipični huligan, dobro, čvrsta karaktera, ali prgav i kratkog fitilja. Geni? Dobra osobina: upornost. Da, takve ćemo trebali kako bismo obnovili civilizaciju. Ali izgledalo je da će njegove ostale osobine potrijeti tu jednu dobru. Ubio je već dvojicu. Šesto tisuća. Nije trpio suprotstavljanje. Vjerojatno će ih ubiti još. Gdje je tu smisao?
Fran je bio narkić koji je prva tri dana nakon Sudnjeg dana proveo urlajući u apstinencijskoj krizi. I sada je povremeno gledao uokolo gledajući može li negdje doći do fiksa. Ali na vrijeme su se izvukli iz grada, možda su bili imuni na Gripu, ali sve ostalo što se sada vjerojatno valjalo mrtvim ulicama i zgradama je bilo dobro izbjeći. A na selu nema heroina.
Robert je bio muški ekvivalent Ini. Da je bio koju godinu stariji, vjerojatno bi već napravio karijeru u Big Brotheru. Ovako, zbog katastrofe, ta mu je opcija izmakla. Zašto, Bože, zašto? Koja korist od njih?
Dobro, isto tako bih mogao pitati i koja korist od mene, shvati. Da, završio sam školu, da, zdrav sam, koliko znam, u obitelji nemam defekata, okej, čovječanstvo koje nastane od mene vjerojatno neće biti ništa gore od onog koje je startalo u Africi. Ali nije da sam i po čemu poseban. Zašto sam ja preživio, a tristo tisuća mojih je umrlo?
Momci i djevojke su napunili posude s vodom i Mirza se trgne iz razmišljanja. Treba ići dalje. Dogovorili su se, delta Neretve je bila najpogodnije mjesto za naseliti se. Klima, dostupnost vode, daleko od industrijskih zagađivača. Plan je bio na proljeće krenuti dalje na jug, Albanija, Grčka, bit će dovoljno toplo. Tamo je nastala civilizacija, pa može još jednom. Ali prvo je trebalo proći Liku.
Da je bio rat, cesta kojom su sada prolazili bila bi idealna za zasjedu. Ovako, djelovala je samo opasno. Mirza je bio u ratu i godinama se trudio riješiti svojih na frontu stečenih instinkata. I taman kad je mislio da je uspio, eto sranja. No, dobro, slobodno ih može ostaviti zaboravljenima.
Osim što se u grmlju čulo šuškanje. I glas. - Baci oružje! Opkoljeni ste! Pucat ćemo!
Vidio je kako Petar već strijelja pogledom i čvrsto steže pušku, ali mu je uspio uhvatiti pogled i odmahnuti glavom. Čučnuo je i spustio svoje oružje, a ostali su ga slijedili. Iz grma su izašle dvije bradate spodobe i iz podsvijesti su mu izronile slike, jebote, opet četnici! Ali onda je razum namaknuo uzde, ne, dečki se samo dugo nisu prali i brijali. Ne bih ni ja da sam odmah prvi dan pobjegao u šumu.
- Odakle ste došli? - upitao je bliži bradonja.
- Iz Zagreba. Idemo prema moru, - reče Petar. - Možete nam se pridružiti.
Mirza je uhvatio luđački pogled jednog od dvojice napadača i pokušao ga smiriti. - Želimo se skrasiti. Podići kuće. Civilizaciju. Pronaći još preživjelih. Možda jednog dana sve opet bude kao prije.
Oba bradonje su se nasmijali i Mirz prođu trnci. - Civilizaciju, kažeš? - reče bliži. - Sve kao prije? E, pa, nije mi se nešto sviđalo kako je izgledalo to "prije". Ovo mi je više po ukusu. Ja i moj kalaš, carevi svijeta. Nigdje nikoga! Nema kopanja tunela, nema kopanja po smeću, samo ono što ulovim! Ne zanima me vaša civilizacija, zanimaju me samo ove dvije pičke koje imate ovdje.
Mirza je primijetio da se svih petoro njegovih suputnika trza, djevojke od straha, muškarci od nemoćnog gnjeva i želje za skokom. Bit će sranja, shvatio je, još će barem šesto tisuća poginuti, a vjerojatno i više. Okej, zašto si poštedio ovu dvojicu Bože?
Mirza, zapravo, nikad nije bio previše religiozan, ali kad se probudio u svom krevetu, nakon dvodnevne groznice, i shvatio da je sam na svijetu, malo je poremetio i samo ga je utrčavanje u najbližu crkvu i višesatno klečanje pred oltarom spasilo od padanja u iskonski nerazum. Onda je okupio ovu grupu i pokazalo se da nije bez veze bio u ratu. U stresnim okolnostima je funkcionirao bolje od ostalih. I preživjeli su i doveo ih je ovamo. Dobro, Petar je tu i tamo gubio živce, najprije je ubio nekog skitnicu koji je zaudarao na govna i nije ih htio prestati pratiti, a onda i ovog čiču koji je tvrdio da je izvor njegov i da im ne da vodu. Ali to su ipak bile ekstremne situacije. A sad, u ovoj najekstremnijoj od svih, bi mu dobro došlo malo Božje pomoći.
- Gledajte, možemo se dogovoriti, - započe Petar. Mirza je znao da blefira, ali vidio je da i dvojica bradonja to znaju. - Uzmite jednu djevojku, evo, birajte koju. A nas pustite. Ili, još bolje, pođite s nama i naći ćemo ih još.
- Ivane, ja mislim da ovaj sere, - reče prvi bradonja.
Drugi kimne. - I ja isto to mislim, - reče i potegne obarač. Prvi rafal je pokosio Petra, a zatim prešao na Frana. Robert se pokušao izmaknuti, ali je njega pokosio onaj drugi. Mirza je, u trenutku dok je padao prema svojoj pušci znao da je prekasno i, dok su mu se meci zabadali u trbuh, a djevojke vrištale, shvatio zašto ga je Bog poštedio. Dečki sami ne bi mogli dovesti djevojke ovamo. Za to im je trebao on. I sad su ova dva brđana mogla nastaviti s civilizacijom.
Dok mu je svijest polako izmicala, pred očima je vidio Rim kako nestaje u plamenu, Aleksandrijsku biblioteku kako gori i kipove Bude u Afganistanu kako nestaju u eksploziji i na njegovu dušu se spusti mir. Nama baš i nije išlo, neka sada pokuša netko drugi.