Tijelo

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Morgoth
Hani
Posts: 79
Joined: 09 Jan 2008, 20:03

Tijelo

Unread post by Morgoth »

Creative Commons License
Djelo Tijelo, čiji je autor Toni Juričić, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_249dvmn7hm


Tijelo

Written by – Toni Juričić



Ovaj zapis svećenika koji je prije mene obavljao svoju svetu dužnost u ovom mjestu pronašao sam dobro skrivenog među raznim papirima na čijim se rubovima jasno vide tragovi, očito bezuspješnog, spaljivanja. Očito je pokušao spaliti svoj zapis nakon što ga je napisao, no iz nekog razloga je odustao od svoje namjere. U ovo mjesto došao sam pred par mjeseci i svakoga dana (od mog dolaska ovdje) zahvaljujem bogu što me poslao ovdje da obavljam svetu misu, barem sve dok nisam pročitao ovu jezivu ispovijest. Ljudi izgledaju pristojno, pobožni su i nema nikakvog zločina unatrag dvadesetak godina, te svi su složni i pomažu jedan drugome... Pravo idilično mjesto. San svakoga tko želi malo mira u svojem životu. Pročitavši zapis, shvatio sam razlog žurnog požurivanja mog kolege za premještaj u drugu župu. Isti je razlog zašto vam i ja pišem ovo pismo. Također premjestite u drugu župu, što dalje od ovog mjesta. Kao razlog moje želje da napustim ovo mjesto, uz pismo ću priložiti i zapis kolege svećenika.

***

„U ovaj idilični grad poslan sam pred otprilike godinu dana, da obavljam svoju svetu dužnost koju mi je dragi Bog namijenio. Prije ovog mjesta, služio sam po raznim župama diljem ove prekrasne zemlje i svakoga bi puta plakao cijelu noć kad bi saznao da sam prebačen u drugu župu iz žalosti što napuštam ovu, koja mi postade više od doma. No ovu ću s radošću pokušati zaboraviti i oplakivati ću jedino jadnika koji je poslan kao moja zamjena. Pred par dana poslao sam svojim nadređenima pismo da želim napustit ovo mjesto s napisanom ispoviješću što se točno ovdje dogodilo, no još nisam dobio odgovor. Polako se počinjem bojati, da pismo nikad nije došlo do njih, ili još gore, da ne žele odgovoriti. Upravo mi je u glavi sinula misao da im je u mogućnosti i zataškavanje takvog događaja. Kao mjera sigurnosti, počeo sam s ponovnim pisanjem one iste ispovijesti, Pričekati ću odgovor još mjesec dana. Ako odgovor bude negativan ili ako ne odgovore, onda mi nema druge nego pobjegnem iz ovog mjesta. Razlog moje mržnje prema ovom selu leži u onom kobnom danu od kojeg je prošlo par tjedana, a sjećanje na njega je svježe kao da sam pred par minuta zgrožen utrčao u crkvu. No prije nego što krenem s prepričavanjem tog jezivog događaja, opisat ću ovo mjesto i ljude koji ga nastanjuju.

Ovo mjestašce XXXX smješteno je u dolini okruženoj brdima kroz koju teče rijeka čije je „prisustvo“ od iznimne važnosti za stanovnike i njihovu poljoprivredu. Sam izgled mjesta me podsjeti na idilična sela iz priča koje mi je pričala majka kao malom dječaku. Radišni seljaci mirno obavljaju svoj težak posao bez ikakve žurbe (za razliku od gradova), djeca trče prostranim zelenim njivama, a njihov se smijeh čuje nadaleko. Žene u ovom mjestu, kao i u ostalim mjestima, imaju ulogu domaćice, spremaju ručak za svoje muževe, brinu za djecu i razne domaće životinje (u čemu im nerijetko pomažu i djeca ).


Naravno, kao i većina sela u kojima sam službovao i ovo je bilo iznimno pobožno. Svakog jutra, Crkva je bila prepuna. Muškaraca koji se spremaju na posao u polju, žena koje odlaze na trg i djece koja odlaze u školi ili na livadu pored rijeke.

Ostatak mještana koji nisu stigli zauzet sjedeća mjesta stajali bi na nogama kako ne bi propustili moju novu propovijed što me jako veselilo i činilo veoma ponosnim. Pravo idilično mjesto, koje me čak i previše podsjećalo (kao što sam prije napisao) na neko bajkovito selo iz kojeg se nepoznati pustolov sprema u nove avanture. Nažalost, na teži sam način shvatio koliko je čvrsta njihova vjera prema svetom Ocu i koliko je velika mržnja prema Sotoni i njegovim demonskim poslima.

Jedan od mještana, koji me pozvao k svojoj obitelji na večeru prvu noć kad sam stigao u ovo mjesto, pričao je o tome kako su oni oduvijek pobožni ljudi. Također mi ispriča kako je njihovu vjeru prema bogu učvrstio jezivi događaj koji se zbio pred par godina na jednom od ovih brda.

Dok je govorio o toj strahoti, njegov se glas stišao do jedva čujnog, a djeca (koja su problijedila u licu) ustala su s stola, pozdravili me i napustili kuću kako bi njihov otac mogao u miru mi ispričati što se dogodilo na susjednom brdu. Slušajući to jezivo pripovijedanje, osjećao sam kako trnci prolaze mojim tijelom.

Ispričao je (nažalost istinitu) priču o tome kako su pred par godina mještani sela sa jednog od ovih krasnih brda nestali preko noći. U tom selu sljedećeg jutra nije bilo nikoga živog. Selo je bilo u normalnom stanju, nije bilo nikakvih znakova da je netko izvršio stravično ubojstvo cijelog sela, također nije bilo dokaza da su mještani napustili to selo jer su sve njihove stvari ostali ondje i nitko nije vidio veću grupu ljudi kako te kobne noći napušta brdo.

Taj mladić, koji je problijedio poput duha dok mi je pričao ovu iznimno sablasnu priču, također napomene da je on pronašao prazno selo tog jutra. Od svih silnih mogućih pitanja koje sam ga htio upitati vezano za to selo i njegovu misterioznu sudbinu, upitah ga kojim je poslom pošao u to selo.

Mladić je uzdahnuo, a njegovom se licu polako vraćala boja. Ispriča mi da je otišao po gospodina kojeg je dan prije dopratio u to selo. No umjesto na gospodina koji ga je trebao čekati pored seoske fontane, naišao je na „selo duhova“. Par sati je pretraživao selo i okolicu za mještanima, no bez uspjeha. U suton se vratio u svoje mjesto prije početka večernje mise. Zaputio se k crkvi i sumještanima ispričao misteriozan događaj koji se zbio njihovim susjedima.

Svi su bez riječi slušali što se dogodilo. Nakon što je završio svoju priču, svećenik koji je služio ovdje prije mene, obratio se mještanima XXXXX i rekao kako zbog tog događaja trebaju učvrstiti svoju vjeru, što su oni i učinili. Od tog dana, njihova je vjera graničila s fanatičnošću.

Prije nego što sam otišao iz njegove kuće, uhvatio me za ruku i priznao da misli kako je za tu nesreću koja se dogodila na susjednom brdu kriv crni križ koji se nalazi u jednoj ukletoj kapelici izgubljenoj u šumi. Također mi prizna da je on davno vidio tu kapelicu i crni križ u njoj. Oči su mu zasjale iz želje da ispriča još jednu stravičnu priču.

Kako mi je bilo dosta ovakvih priča za ovu večer, zamolih ga da je ispriča kojom drugom prilikom kad ponovno posjetim njegovu ljupku obitelj. On se nasmija i složi sa mnom. Pozdravih se s njegovom obitelji i napustim taj topao dom. Tokom cijelog puta do crkve, mojom glavom su se motale mračne misli o tom nesretnom selu izazivajući jezu u meni. Zbog tog nekakvog čudnog straha, ubrzao sam svoj korak.

Došavši u crkvu, pogled mi odmah pade na križ. U toj zamračenoj prostoriji, podsjeti me na crni križ o kojem mi je mladić htio pričati. Približih se oltaru, kleknem, te se prekrižim i pomolim. Klečio sam ispred križa gledajući u Krista našeg spasitelja još uvijek misleći o onom što mi je mladić govorio. Umoran od ovog napornog dana, ustao sam i otišao na spavanje. Prve noći u ovom mjestu nisam sklopio ni oka.

Godinu dana kasnije od moje prve večeri i prve mise u ovom selcu, malo poslije podna, u moje je odaje poput furije uletjela uplakana djevojka. Suznih je očiju ispričala kakva je nesreća snašla njezina starijeg brata ovog jutra dok je on s ocem radio u polju. Jadnog je mladića (prema iskazu djevojke, te kasnije njezinog oca) ugrizao nekakav čudan kukac kojeg još nisu vidjeli ovim krajevima.

Prema djevojčinoj priči, mladić je automatski zgazio kukca grotesknog izgleda i nastavio s radom. Otrov nije djelovao odmah u početku, no s vremenom nesretniku je postajalo sve lošije sve dok se nije srušio na pod bez svijesti. Prestravljeni otac unio ga je u kuću, a kćerku je poslao po mjesnog liječnika.

Na žalost te jadne obitelji liječnik nije mogao pomoći. Sam taj kukac, a pogotovo njegov otrov su nepoznati medicini i izlječenje je bilo iznad doktorovih mogućnosti.

Rekla mi, još uvijek plačući poput kišne godine, da ju je majka zbog te nemogućnosti oporavka poslala svećeniku (meni) da dođem večeras k njima i dam bolesničko pomazanje, jer prema doktorovim predviđanjima, jadnik neće preživjeti noć. Nikako nisam mogao odbiti zahtjev mlade dame. Nekako sam uspio smiriti prestrašenu djevojku, te je poslah kući da obavijesti roditelje da me očekuju večeras. Čuvši to, počela se zahvaljivala iz svega srca u ime svoje obitelji, te je pohitala prema svom domu.

Prema nesretnoj obitelji krenuo sam u suton. Hodajući prema njihovom domu, u zraku sam mogao osjećao nekakvu nadnaravnu zlu silu koja me pomalo plašila. Radi nje sam ubrzao svoj korak.


Do kuće te obitelji trebalo je otprilike sat vremena, taman da se noć spusti. Stigavši blizu nje, ispred vrata ugledah nisku staru ženu, majku tog jadnog mladića. Spazivši me u daljini, ona mahne davajući znak da su oni ta tragedijom pogođena obitelj. Njezino je lice bilo izborano, oči crvene, a duga sijeda kosa padala je preko njenih kržljavih ramena.

Prišavši joj na vratima, ona brizne u plač te padne na koljena i stade me moliti da učinim sve da spasim njihovog sina koji hrani ovu siromašnu obitelj.
Položio sam ruku na njezino rame, rekavši da će sve biti u redu. Tu rečenicu sam izgovorio s sumnjom u mislima. No ona ju nije primijetila u mojem glasu, te se dignula s poda i uvela me u kuću.

Njihovim je domom vladala tmurna atmosfera. Ugledao sam mladu djevojku koja je sjedila na stolici, kako i dalje lije suze zbog nesretne sudbine njezinoga brata. Shvativši da sam ušao u kuću, ustala se s stolice, obrisala suze i krenula ususret meni. Poput njene majke i ona me molila da učinim sve kako bi joj spasio brata. Ponovno uputih par riječi utjehe njoj i njenoj majci, te me odvedu u sobu.

Ušavši u sobu, zamalo se izbljuvah kad osjetih smrad koji je vladao ondje. Na krevetu je ležao bolesni mladića koji je izgleda utonuo u nemirni san. Konstantno se okretao po krevetu, mrmljajući nešto u toj noćnoj mori. Pored njegovog kreveta, klečao je njegov otac milujući sinovo lice. U kutu sobe ugledah proćelavog čovjeka s inteligentnim crtama lica. Upravo iz tih crta, zaključih da je doktor. Približio sam se krevetu, pozdravio oca i pomilovao mladića po njegovom gorućem licu.

Dok milovah mladićevo vrelo lice, na mojem ramenu osjetih snažnu ruku i začujem glas kako mi šapće – Dođi ispred sobe. -. Kako me ta ruka i glas prestrašio, naglo se okrenuh i ščepam tu ruku koja se i dalje nalazila na mom ramenu. Ugledah blijedog doktora neugodno iznenađenog mojom reakcijom. Spustio sam pogled na oca koji također nije bio oduševljen. Taj trenutak tišine činio se dugim poput vječnosti, i trajao bi i dalje da ga doktor nije prekinuo i napustio sobu, a za njim sobu napusti i mladićev otac ostavivši me samog u sobi.

Taj trenutak samoće iskoristih da se priberem i obrišem hladan znoj s svog lica koji me oblio kad me doktor prestraši. Ponovno bacim pogled na umirućeg jadnika, napravim znak križa nad njegovim tijelom i napustim sobu.

Približavajući se vratima sobe, s druge strane začujem muški glas kako izbacuje teške psovke i proklinjanje na račun doktora i medicine koja je bespomoćna u ovoj situaciji. Prije nego što otvorih vrata i pridružim im se, na trenutak sam zastao ispred njih slušajući prepirku. Još jedna standardna prepirka između oca/majka ili drugog člana obitelji koji nikako ne mogu prihvatiti gubitak njihovog djeteta s doktorom koji je posve nesposoban u ovim situacijama.


- Pa vi ne razumijete! On hrani ovu obitelj! Ja sam star, ja ne mogu više, što će biti s mojom ženom i kćerkom kad i ja umrem? Morate me razumjeti, morate ga spasiti! - kroz suze je govorio stari seljak, glava ove obitelji, neprestano pokušavajući paziti da ne digne svoj glas.

Iako iza vrata, mogao sam zamisliti doktora. Vjerojatno je imao izraz lica poput svih doktora u ovakvim situacijama. Tupo gledajući u neku točku, izbjegavanje kontakt s očima člana obitelji i bezuspješno pokušavajući pronaći neku ispriku ili riječ utjehe za ovu nesretnu obitelj.

- K vragu i vi! Šta samo šutite! – razdere se otac.

Okrenem se prema mladiću, i ugledah ga budnog. Očiju punih suza je osluškivao prepirku između njegovog oca i doktora. U trenutku kad nam se pogledi susretnu, on jedva progovori zadnjim snagama ovog života.

- M-m-m-molim vas sp-p-pasite me... – reče drhtavim glasom

Približih se mladiću, pomilovah ga po gorućem licu i utješim ga kao što uzaludno utješim većinu ljudi: da ću ih spasiti, da će sve biti u redu i da se ne trebaju bojati. Mladić me pogleda, nasmije se i ponovno izusti jedva razumljivu rečenicu:

- Znam da ću umrijeti, ali molim vas, spasite me pakla koji se sprema – kroz suze reče umirući jadnik.

Ponovno ga pomilovah, obećam mu spasenje, a mladić okrene svoju glavu i ponovno utone u nemirni san. S druge strane vratiju se začuje ponovno nekontrolirana dernjava mladićevog oca.

- Pa gdje je taj prokleti svećenik! – grlovito i kroz suze zadere se stari.

Razbješnjen njegovim ponašanjem ispred sobe njegovog umirućeg sina, bijesan izletih iz sobe. Ugledavši me ljutitog, starčevo lice pocrveni od srama što me nazvao pogrdnim imenom. Očitao sam mu bukvicu radi onakvog ponašanje ispred sobe u kojoj njegov vlastiti sin umire, čiji mukotrpan prelazak s ovog svijeta on dodatno otežava svojom dernjavom. Starom seljaku nije trebalo dugo da shvati da je pogriješio, i plačući je priznao to. Priznao je da se boji ove sudbine kojom bog prokle njegovog sina. Tko se ne boji toga? Predložio sam starome da otiđe dolje po svoju obitelj i pozove ih gore kako bi mogao dati bolesničko pomazanje umirućem jadniku.

Kad je stari otišao dolje, okrenuo sam doktoru i upitam ga zar se stvarno ništa ne poduzeti u vezi ove bolesti. Doktor nije odgovorio, samo je niječno mahnuo glavom. Na umu sam imao još par pitanja koje sam htio postaviti, no cijela se obitelj sumornih lica pojavila pored nas, jedva susprežući svoje suze. Nitko nije progovorio. Nekoliko trenutaka stajali smo ondje u tišini.
Doktor je skrivao pogled zbog srama što ne može pomoći, uplakane majka i kćerka tješile su jedna drugu u zagrljaju, a otac je ponosito stajao uz njih pokušavajući sakriti tugu koja ga tišti. Gledajući tu scenu koja se odvija pred vašim očima, u vama se javlja osjećaj jada koji steže vaše srce. Jad, koji vam izaziva suze na oči i to ne zbog tuge, već zbog spoznaje da ne možete učiniti ništa. Svaka riječ koju izgovorite kao utjehu, potpuno je uzaludna. Upravo zbog tog jada, vaše se oči pune suzama u tim trenutcima.

Ne mogavši više izdržati u toj sumornoj atmosferi, predložim im da uđemo u sobu. Svi pogledaju u me, i potvrdno kimnu glavom. Otvorih vrata i uđemo u prostoriju tuge gdje nesretni mladić smrt svoju čeka.

Pri ulasku u sobu, majka i kći potrče prema njegovom krevetu, gdje su kleknule i počele s molitvom. Mladićev otac, stajao je uz mene i doktora, još uvijek nastojeći suspregnuti svoje suze. Na niskom klimavom stolu pored kreveta ugledah nizak stol, prekriven bijelom plahtom, na kojem stajahu dvije zapaljene svijeće koje majka i kći zapale prije nego što sam došao u ovu kuću i drveni križ, a pored stola primijetih vrč vode. Sve što je potrebno za ovaj sakrament bolesničkom pomazanja. Ne želivši više oduživati ovaj trenutak, jadnika poškropim svetom vodom, a zatim i sve prisutne u ovoj sobi.

Poškropivši ga, mladić se naglo probudi kao da ga je netko ubo. Ogledavao je po sobi poput djeteta koje se našlo na nepoznatome. Njegov se pogled zaustavio na meni, uputivši mi uznemirujući osmijeh. Majka ponovno briznu u plač, te zagrli svog sina. No on ne uzvrati zagrljaj, već odbrusi i nazove je najpogrdnijim imenom koje majka može čuti. Svi su zinuli od čuđenja, naročito majka kojoj suze nisu prestajale teći niz lice. Ponovno se približi mladićevom licu, no sin je pljune i ponovno je nazove istim pogrdnim nazivom. Jadna mršava starica se odmakne od sina, a za njom i sestra.

Stari seljak nije rekao ni riječ, tiho je gledao sina kako se kesi đavoljim osmijehom svojoj majci koja ga je dovela na ovoj svijet. Slučajno pogledah njegovu ruku koja je drhtala od straha, od straha što se može dogoditi u ovoj užasnoj sobi. Njegovo prvorođeno dijete prostrijeli ga pogledom, od kojeg jadnikov napor u susprezanju suza pukne, te brizne u plač. Vidjevši oca kako plače, mladić mu se nasmije i nazove ga slabićem i kukavicom. Sljedećeg je pogledao doktora kojem se također nasmije.

Primijetivši da ga njegov neizlječivi pacijent promatra, doktorovo tijelo zahvati drhtavica. Vidjevši doktorov strah u kostima mladić se glasno nasmije. Od straha, stari proćelav doktor padne na koljena uhvativši se za glavu moleći mladića da prestane.

- Sve će nas spaliti! Sve će nas uništiti! – krikne doktor


Umirućeg momka neopisivo je veselilo to ponašanje doktora. Glasno se smijao dok je promatrao starca kako na koljenima moli i zove božju pomoć. Obitelj je u kutku sobe gledala u strahu je gledala njihovu odmetnutu krv kako se očito poigrava s umom seoskog liječnika. U jednom trenutku jadni starac izleti iz sobe, izazvavši još veći smijeh u mladića.

Ne želivši više da momak u ovom deliriju pojačava patnju njegove obitelji, zamolih prisutne da napuste ovu sobu i nastave moliti za njegovu dušu ispred vratiju, kako bi ga mogao ispovjediti u miru. Nitko se nije opirao mojem zahtjevu, vjerojatno iz strahopoštovanja prema bogu koji bi se mogao osvetiti na duši njihovog sina ako se ne bi poštivala moja odluka. Ostavivši me nasamo s mladićem, približio sam mu se, kleknuo pored njega i zamolio ga da ispovijedi svoje grijehe.

Pošto je ispovijed je sveta stvar, stvar koja se nikome ne govori, a tako ni piše, zato iz poštovanja prema njegovoj obitelji, neću je ovdje napisati iako je u tim trenutcima izrekao takve grozote kakvih bi se svaki častan čovjek posramio. Svakim trenutkom što sam više slušao njegove užasne riječi, bio sam uvjeren da je u njemu nekakav demon koji je zauzeo njegovo tijelo. Čim se u mojoj glavi pojavila ta misao, momak se ponovno počne smijati. Ne želivši vjerovati u to, završio sam ovaj obred, otvorio vrata sobe i pozvah ukućane natrag u sobu kako bi mu udjelio bolesničko pomazanje.

Obitelj je pokušavala sakriti pogled od svog bolesnog člana, vjerojatno od straha da ih pogodi još kojom pogrdnom riječju kao malo prije ili iz straha da se ne poigra s njihovim umovima kao s nesretnim doktorom koji se zaputio petama vjetra i kojeg se nadaleko moglo čuti kako se dere o zlu koje je opsjedalo ovog mladog momka. Postrojili su se pored prozora gdje su kleknuli i nastavili moliti. Sve je bilo spremno za završni čin. U trenutku kad htjedoh pomazati mladića, začujem nekakvu buku ispred kuće. Otac i majka su nastavili moliti unatoč toj buci, no njihova kćerka se nije mogla oduprijeti porivu da pogleda što proizvodi tu silnu buku. Ustane s poda i pogleda kroz prozor. Njezino lice problijedi, a rukom mi stade davati znak da dođem k njoj i prokukam kroz prozor.

Ispred kuće ugledah rulju, svi stanovnici sela, stari i mladi, okupljeni s bakljama u rukama, kao u pričama moje majka kad se seljaci spremaju na rat protiv nekakvog čudovišta koje godinama terorizira njihovo selo. Među tom okupljenom svjetinom, primijetih i doktora, blijeđeg nego prije, kako kliče mladićevo ime i huška svjetinu da spasi selo od tog zla. Meni i mladoj djevojci, na prozoru se pridruže i njezini roditelji koji s rukom priguše krik koji izazva prizor ispred njih.

- Velečasni, spasite se! – vikao je jedan od seljaka – Ne žrtvujte svoj život radi vražjeg sina! Dopustite da mi to učinimo umjesto vas, dopustite da ga spalimo za grijehe koje nastoji počiniti u našem selu!


Ne mogu opisati izraz lica na licima te jadne obitelji. Istovremeno preplašena, začuđena i tužna. Jadna stara žena uhvati me za rukav i zamoli da završim s bolesničkim pomazanje njihovom sinu prije nego što ga dočepa okrutna svjetina, jer sam bog ne zna što su oni kadri učiniti da zaštite ovo selo i ime božje. Pogledah u njezino uplakano lice, pa prema rulji koja je zazivala mene i obitelj da iziđemo van, pa u mladića kojeg je cijeli ovaj događaj neopisivo veselio.

– Znači, odlučili su me sredi... – kroz smijeh progovori mladić, no glasan i bolan krik mu onemogući da postavi do kraja svoje pitanje.

Mladić se započne previjati u boli, prevrtati u krevetu, derući se, proklinjući Gospodinovo sveto ime. Strga staru košulju sa sebe, otkrivajući svoje ispijeno mršavo tijelo. Tijelo toliko mršavo da ste jasno mogli vidjeti rebra i srce kako ubrzano udara po njegovih grudima. Dok se previjao u toj agoniji, okolinom je vladala tišina. Obitelj se sakrila u kutak sobe, a rulja je u strahu utihnula i očekivala sljedeći potez „vražjeg sina“.

U jednom trenutku, mladić se pribere. I dalje je ubrzano disao, uplakano gledajući oko sebe kao da je tek došao na ovaj svijet. Pogledom je tražio svoju obitelj koja se od straha sakrila u kut sobe sakrivajući svoj pogled od njega. Pogleda prema meni s pogledom žaljenja, kao da pokušava reći – Oprostite – , no u tom prokletom trenutku mladić se zadere demonskim glasom i zazove ime jednog od gospodara pakla, Beelzeboba.

Te minute trajale su poput sata. Njegovo srce eksplodira, a iz te rupe na grudima počeli su izlaziti razni groteskni kukci; muhe, škorpioni i ostale odvratne bube koje nikad nisam ugledao u svojem životu, a nadam se da ih neću nikad više vidjeti. Majka i kćerka su kriknule od šoka koji ih je snašao u tom trenutku, a otac ih je nastavio čvrsto grliti, pritom moleći boga da ih spasi. Bube su preplavile cijelu sobu. Počeo sam ih gaziti svojim teškim čizmama, no bilo ih je previše.

Kroz prozor doleti baklja, a za njom još dvije. U sekundi, cijela se soba našla u plamenu. Draga gospodo, ne mogu vam opisati kakav je strah u tim trenutcima kolao mojim tijelom, strah od smrti u vatrenoj sobi punoj demonskih kukaca.

Srećom u toj nesreći, vatra je poubijala sve te užasne kukce koju na svu sreću nisu napustili sobu. No ja nisam mogao pronaći izlaz u toj gorućoj sobi. Nakon mnogo godina zaplakao sam, plakao sam skupa s tom jadnom obitelji proklinjući ovu nesretnu sudbinu koja nas snađe. Pao sam na koljena i pomolio se za moju dušu, za dušu te jadne familije i dušu njihovog prokletog sina. U tom vatrenom ludilu začujem kako netko razbije vrata. U tom dimu primijetim onog seljaka koji me ugostio prve noći moje službe u ovom selu. Došao je po nas. Naš spasitelj. Zgrabio me, pogleda me da vidi ako sam još uvijek živ. Po osmijehu na licu kojeg sam jedva uputio svom heroju, zaključio je da sam živ, te me uhvati i izvede van. Kako me nosio prema izlazu, ugledah ostale seljake kako pale ostatak kuće.

– Sve će biti u redu, vjerujte mi. – utješi me moj spasitelj.

Tek onda shvatih njihovu podlu namjeru. Namjeravali su spaliti cijelu kuću i nesretnu obitelj s njom. Kad me izveo iz kuće i spustio na zemlju, htjedoh utrčati natrag u kuću da spasim obitelj, no seljaci su me zadržavali. Molio sam ih i preklinjao da ih spasim, no nisu me željeli slušati. Oglušili su se na moje molbe i na krikove koji dopiru iz te kuću, krikovi koji mole pomoć, krikovi nesretnika koji nisu zaslužili umrijeti ove noći. Krikovi nisu dugo potrajali. Ubrzo ih je vatra prigušila. Shvativši da su učinili svoje ovdje, seljaci se raziđu ostavljajući me samog ispred plamene kuće. Neko vrijeme sam oplakivao njihovu sudbinu i molio za spas njihovih duša.

Nakon što se pomolih u njihovo ime zaputih se u crkvu gdje sam započeo s pisanjem zahtjeva i ispovijesti u nadi da ću biti premješten u neku drugu župu nakon ovog nemilog događaja jer ne želim više ovdje služiti boga ovim okrutnicima koji su žive zapalili nevina bića u ime božje.
Ovo nije molba, ovo je zahtjev i ako on ne bude udovoljena, budite sigurni da ću obavijestiti sile koja su iznad vas o ovome stihijskom događaju koji se dogodio u ovome naizgled idiličnom selu. Nadam se skorom pismu o premještanju.

S poštovanjem, velečasni XXXXXX.


***


Ovako završava ispovijest mog prethodnika. Poput njega, nadam se premještanju iz ove mjesne zajednice. Pošto sam također saznao iz nekih izvora da je velečasni nestao bez traga i da više nigdje ne služi, odlučio sam vam poslati ovu ispovijest koji je jedini primjerak jer dobro znam što ste vi kadri učiniti, čak i vašim najboljim ljudima. Iskreno se nadam da toga neće doći u mom slučaju.

S dužnim poštovanjem, velečasni X
User avatar
ratchet
Ancient
Posts: 879
Joined: 19 Aug 2007, 21:04

Re: Tijelo

Unread post by ratchet »

Dugo brate, dugo za Čiču miču. Ali eto pročitao sam. Sama priča i nije bog zna što, po meni si prevelik fokus stavio na svećenikova prethodnika, ne objasnivši baš nimalo što se njemu samome dogodilo da toliko želi pobjeći, osim što je pronašao to pismo.
Stil je arhaičan, tip romana 19 stoljeća. Ako je namjerno, zbog pogađanja datuma radnje, dobro je. Ako nije što se može.
Sve u svemu, nije loše. Pročitaj svoje priče barem 5-6 puta da ispraviš sitne greške. I čemu to ( meni osobno iritantno ) stalno korištenje zagrada, kad se ono u njima sasvim lijepo može uklopiti u rečenicu? Ili dvije.
Čovjek je u potpunosti za religiju sve dok ne posjeti neku istinski religioznu zemlju. Nakon toga se svim srcem odjednom zalaže za kanalizaciju, mehanizaciju i zajamčenu minimalnu plaću.
Aldous Huxley
User avatar
Morgoth
Hani
Posts: 79
Joined: 09 Jan 2008, 20:03

Re: Tijelo

Unread post by Morgoth »

ratchet wrote:Dugo brate, dugo za Čiču miču. Ali eto pročitao sam. Sama priča i nije bog zna što, po meni si prevelik fokus stavio na svećenikova prethodnika, ne objasnivši baš nimalo što se njemu samome dogodilo da toliko želi pobjeći, osim što je pronašao to pismo.
Stil je arhaičan, tip romana 19 stoljeća. Ako je namjerno, zbog pogađanja datuma radnje, dobro je. Ako nije što se može.
Sve u svemu, nije loše. Pročitaj svoje priče barem 5-6 puta da ispraviš sitne greške. I čemu to ( meni osobno iritantno ) stalno korištenje zagrada, kad se ono u njima sasvim lijepo može uklopiti u rečenicu? Ili dvije.
hmmm, ideja priče i je bila fokusirana na svećenikovog prethodnika, a ovaj novi je samo "extra" ( da se tako izrazim ).
Stil je arhaičan jer je i radnja smještena u tom vremenu :D
User avatar
ratchet
Ancient
Posts: 879
Joined: 19 Aug 2007, 21:04

Re: Tijelo

Unread post by ratchet »

Što je u osnovi dobro. Samo se ne vidi koji je vremenski razmak između njihovih službi i zbog čega je, napokon, i povjerovao napisanom ili samoj autentičnosti, kad već nije mogao doći do navodnog autora istog? Jednostavno mi nedostaju ti detalji i prelabavi su mi razlozi za traženje premještaja, osobito ako se njemu samome nije dogodilo ništa čudno. Ako je svećenik koji je napisao pismo jednostavno nestao, a nije ga očito poslao, zašto nisu istraženi razlozi njegovog nestanaka? Ne može valjda crkva tek tako gubiti kler i slati zamjene. A i zapaliti cijelu obitelj sumještana zbog ugriza čudnog kukca, nikad viđenog u tim krajevima ( dakle posljedice ugriza su svima nepoznate ) mi je malo predrastično, isto kao i ponašanje doktora, čovjeka znanosti, koji je ovdje predstavljeni kao najzadrtiji, praznovjerni fanatik. Kao da se ponašanje bolesnika ne može objasniti groznicom, ne, fakultetski obrazovan čovjek je odmah odjurio po rulju za linč, valjda na prvi pogled prepoznavši Sotonu. Meni, žao mi je, sve skupa baš ne šljaka, iako priča u osnovi nije loša.
Čovjek je u potpunosti za religiju sve dok ne posjeti neku istinski religioznu zemlju. Nakon toga se svim srcem odjednom zalaže za kanalizaciju, mehanizaciju i zajamčenu minimalnu plaću.
Aldous Huxley
User avatar
Morgoth
Hani
Posts: 79
Joined: 09 Jan 2008, 20:03

Re: Tijelo

Unread post by Morgoth »

ratchet wrote:Što je u osnovi dobro. Samo se ne vidi koji je vremenski razmak između njihovih službi i zbog čega je, napokon, i povjerovao napisanom ili samoj autentičnosti, kad već nije mogao doći do navodnog autora istog? Jednostavno mi nedostaju ti detalji i prelabavi su mi razlozi za traženje premještaja, osobito ako se njemu samome nije dogodilo ništa čudno. Ako je svećenik koji je napisao pismo jednostavno nestao, a nije ga očito poslao, zašto nisu istraženi razlozi njegovog nestanaka? Ne može valjda crkva tek tako gubiti kler i slati zamjene.
Očito dobro nisi pročitao zadnju rečenicu ;)

" Pošto sam također saznao iz nekih izvora da je velečasni nestao bez traga i da više nigdje ne služi, odlučio sam vam poslati ovu ispovijest koji je jedini primjerak jer dobro znam što ste vi kadri učiniti, čak i vašim najboljim ljudima "

Možda je netko u crkvi htio zataškati cijelu tu stvar, jer kakve bi mogle biti reakcije u svijetu da je crkve stoljećima nakon inkvizicije ponovno "opčinila" ( iako nije ona kriva što su seljaci tako vjerni bogu ) ljude da naude nevinima iz banalnih razloga.
ratchet wrote: A i zapaliti cijelu obitelj sumještana zbog ugriza čudnog kukca, nikad viđenog u tim krajevima ( dakle posljedice ugriza su svima nepoznate ) mi je malo predrastično, isto kao i ponašanje doktora, čovjeka znanosti, koji je ovdje predstavljeni kao najzadrtiji, praznovjerni fanatik.
Opće je poznato da je Belzebub, gospodar muha ilitiga gospodar kukaca. Tako da to nije bio običan kukac, bilo je nešto demonsko u tom njegovom otrovu... ili tko zna, možda se sama pacijentova podsvijet pribojavala da je opsjednut. Možda je zbog toga izviknuo ime gospodara muha, što je bila kap koja je prelila čašu za vjerne seljake. I sami znamo kakva su praznovjerja vladala u tom dobu.
ratchet wrote: Kao da se ponašanje bolesnika ne može objasniti groznicom, ne, fakultetski obrazovan čovjek je odmah odjurio po rulju za linč, valjda na prvi pogled prepoznavši Sotonu. Meni, žao mi je, sve skupa baš ne šljaka, iako priča u osnovi nije loša.
Što se tiče doktora, i on je jedan od tih praznovjernih seljaka, no moguće da je stvarno tog mladića opsjeo demon te se počeo poigravati s umom doktora ;)
User avatar
uglib
Ancient
Posts: 501
Joined: 11 Sep 2006, 12:18

Re: Tijelo

Unread post by uglib »

Priča ti je predugačka, mogla bi biti upola kraća, a da se sadržajno ništa ne izgubi.
Previše razvlačiš radnju, kačiš se za svaki detalj i ponavljaš.
Npr. (pišem na pamet jer mi se ne da tražiti u priči): tip uđe u sobu u kojoj djevojka plače jer joj brat umire (do tog dijela već znamo da umire, a ti to stalno naglašavaš, dovoljno je reći jednom - barem meni). Zatim dalje pišeš - shvativši da sam u ušao, ustala je itd. Tip je ušao u sobu, vidjela ga je, nije slijepa, niti ima zavezane oči, nema se tu što shvatiti. Razvukao si taj ulomak u mp3, a nije on jedini nepotrebno razvučeni.

Pa prvi susret s doktorom u bolesničkoj sobi, opis doktora i zaključio sam po inteligentnom izgledu da je to doktor.
Što su svi drugi u selu ham-hamasti, pa se doktor izdvaja inteligentnim izgledom? Prije bih rekla da ima drugačije držaje, više je gospodin od ostalih seljaka. Nije to nikakav doktor nauka, to je obični seoski doktor, možda i priučeni, da je vrsniji doktor, inteligentniji, službovao bi negdje drugdje.

Drugo što me bode u oči, koliko je to selo? Čini se ogromno. Crkva je svaki dan krcata, normalno je da svećenik ne zna baš svakoga poimenice, ali o svima sve zna, ispovijeda ih. Koliko se sjećam, tip je u službi već godinu dana, mora poznavati doktora, čak i ako ovaj ne ide u crkvu. Doktor, učitelj i župnik su tri glavne face u selu i vjerojatno se međusobno druže tako da mi ne drži vodu da ga je pop prvi put vidio nakon godinu dana službovanja u selu i po njegovoj inteligentnoj njušci zaključio da je doktor.

Da se vratim na veličinu sela, a i osvrnem na opis. Na početku si naveo da je idilično selo i usporedio ga sa selom iz majčine priče; pritom nam nisi ništa rekao o tom selu. Sela u pričama mogu biti svakojaka. Ajde, ja sam si zamislila malo selo, veliko mi ne može biti nešto idilično - crkvica i bunar na glavnom seoskom trgu, glavna ulica i nekoliko sporednih uličica, kućice sa cvijećem, uredna dvorišta, u dnu svakog dvorišta štalica, kokice, pa gumno na rubu sela gdje pasu kravice... Držim da je u cijeloj priči opis sela sporedna stvar, dovoljno bi bilo samo napisati da je idilično.
Ono što me zbunjuje je veličina sela. Od jedne do druge lokacije u selu treba hodati jedan sat. Kakvo je to selo? Raštrkano? Onda baš i nije idilično.

Usput, Crkva je institucija, a crkva je zgrada u kojoj se održavaju vjerski obredi.

Ima toga još.
Slobodno to sktatiš, ali ne kao neki koji su izbacili pola priče u komadu.

Inače, sviđa mi se arhaični stil pisanja, koji aorist više pridonio bi tome.
Dobra mi je i ideja.
plavuše i vjernice definitivno bolje prolaze u životu, njih drugi čupaju iz govana
(J. Blažić)
User avatar
niniane
Vampiruša
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: Tijelo

Unread post by niniane »

Osim stvari koje su ti uglib i ratchet rekli, ja primijetih sljedeće:

Glagolska vremena su ti često neusklađena i svako malo čitajući naletim na dva različita vremena u istoj rečenici ili odlomku, i to na način koji nije ispravan. Ne da mi se sad ponovno čitati cijelu priču kako bih ti kvotala gdje točno nalazim to s glagolskim vremenima... ali svakako bi trebao pročitati priču barem još par puta prije nego je postaš, možda bi primijetio neke greške koje su ti ovako promakle (pravopisne i gramatičke).

Ako je naglasak na jednom svećeniku, zašto uopće uvoditi drugoga u priču, a samo da bi mu dao dva (!) odlomka?... Mislim da bi priča jednako dobro funkcionirala, ako ne i bolje, da se radi samo o pismu koje svećenik piše svojim nadređenima. Ovaj drugi je sasvim nepotreban, barem meni.

Čemu XXXX mjesto naziva mjesta i imena svećenika? Mogao si izmisliti neka imena. Ovako pismo ne djeluje autentično, pošto iskreno sumnjam da bi svećenik izbjegavao napisati naziv sela i svoje ime. A kad sam već kod pisma, još su mi dvije stvari neuvjerljive - ako je već jednom pisao o tim događajima svojim nadređenima, koji nisu odgovorili pa sad piše ponovno, zašto OPET piše toliko detaljno i dugačko pismo? Fajn, palo mu je na pamet da oni nisu ni dobili pismo (ili da ga ignoriraju), ali svejedno mi je to malko too much. Druga stvar - kako je to jedini primjerak tog njegovog pisma? Zar ga nije poslao? Zašto ga nije poslao? Zašto bi pobjegao iz sela bez da pošalje pismo? Ako nije namjeravao poslati pismo, zašto ga je onda pisao TOLIKO opširnog i detaljnog? Napisao ga je samo zato da ga njegov nasljednik nađe? Ako je tako, zašto ga je opće naslovljavao na nadređene? Preogromna rupa.

No nije tako loše - zapravo je prilično ok, u cjelini gledano, atmosfera mi je dosta dobro sjela, a svidjela mi se i scena u kojoj dečku iz raspuknutog srca izlijeću bube i kukci :D
... characters, personalities, stories and larps...
User avatar
ratchet
Ancient
Posts: 879
Joined: 19 Aug 2007, 21:04

Re: Tijelo

Unread post by ratchet »

Morgoth wrote: Očito dobro nisi pročitao zadnju rečenicu ;)

" Pošto sam također saznao iz nekih izvora da je velečasni nestao bez traga i da više nigdje ne služi, odlučio sam vam poslati ovu ispovijest koji je jedini primjerak jer dobro znam što ste vi kadri učiniti, čak i vašim najboljim ljudima "
Pročitao sam, pročitao. Ali mi nije legla. Svećenik ovdje prejudicira krivnju institucije kojoj sam pripada, a bez dokaza. Zar ne bi bilo razboritije zaključiti da je i svećenika snašla ista zlehuda sudba koja je zadesila i nesretnu obitelj. Pa zatražiti pomoć od majke Crkve da se misterij riješi a ne odmah optuživati. Ali mislim da je Niniane u pravu. Bolje bi bilo da minoriziraš ulogu novog svećenika. Čovjek našao pismo i čita ga. I točka. Ostatak prepusti mašti čitatelja. I Uglib ti je dala par dobrih primjedbi.
Doktor kako god, ne bi baš bio jedan od praznovjernih seljaka. U to doba se do diplome nije dolazilo tek tako, a lječnička profesija je bila itekako cijenjena. Priča bi držala vodu kad bi se umjesto doktora tu pojavio neki vidar, ranarnik ili travar, po mogućnosti iz susjednog udaljenog sela, kako bi se objasnilo to što ga svećenik ne poznaje.
U svakom slućaju imaš pristojnu priču koja uz doradu tih detalja mogu bez problema zamislitu u Nosfu ili Parseku.
Čovjek je u potpunosti za religiju sve dok ne posjeti neku istinski religioznu zemlju. Nakon toga se svim srcem odjednom zalaže za kanalizaciju, mehanizaciju i zajamčenu minimalnu plaću.
Aldous Huxley
User avatar
Morgoth
Hani
Posts: 79
Joined: 09 Jan 2008, 20:03

Re: Tijelo

Unread post by Morgoth »

hvala puno na komentarima u uvidima gdje su ostale prevelike rupe u priči pogotovo ova s drugim svećenikom ( da piše još jedno pismo koje je jedinstveno, no to tu ispraviti jer nisam uspio napisati onako kako sam želio ) :)
Bum ja popunil te rupe u priči bez brige :D

Što se tiče doktora, već sam rekao da je lako moguće da je u tom mladiću bio sam vrag. Tko zna šta je on utuvio u glavu doktoru. ;)

Što se tiče imena mjesta i svećenika, to uvijek ostavim otvoreno iz razloga što se nisam dosjetio nekakvog imena koje bi im pristajalo ( kad tad ću pronać ime za to :) )
User avatar
Xaotix
The Source
Posts: 2845
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Tijelo

Unread post by Xaotix »

Morgoth wrote:Što se tiče doktora, već sam rekao da je lako moguće da je u tom mladiću bio sam vrag. Tko zna šta je on utuvio u glavu doktoru. ;)
Ako čitatelji ne znaju ili nećesaznati kroz tekst, ti kao pisac moraš znati kako bi mogao opisati što se zaista dogodilo, i kako se doktor zaista ponaša. Ako ti ne znaš, kako ćeš o tome pisati?
Nije doktor jedini lik s tim problemom. Dosta njih se ponaša čudno, i ako to nekako ne objasniš onda imaš problem karakterizacije.
Morgoth wrote:Što se tiče imena mjesta i svećenika, to uvijek ostavim otvoreno iz razloga što se nisam dosjetio nekakvog imena koje bi im pristajalo ( kad tad ću pronać ime za to
U imenima je moć. Ako ne znaš ime, nemoj ostavljati brdo ikseva nego ostavi mjesto neimenovanim.
Morgoth wrote:Opće je poznato da je Belzebub, gospodar muha ilitiga gospodar kukaca
Tebi jest, vjerojatno i ostalima koji su upoznait sa raspodjelom zaduženja u Paklu, ali ne možeš računati da će to znati i ostali čitatelji. Meni je to recimo promaklo, pogotovo zato jer se kao Gospodar muha spominje i Satan/Sotona, koji je u narodu izjednačen s Beelebubom i ostalim demonima. Ako netko u priči to zna, bilo bi dobro da to i spomene, umjesto da istrči iz kuće vrišteći poput doktora. Ako igraš na kartu opsjednutosti, bilo bi dobro dati i neke naznake toga, recimo muhe koje se skupljaju oko mladića, ili na prozoru. Neće biti spome uto izravno, ali će se primjetiti daje riječ o nečem čudnom, a za praznovjeran narod i nadnaravnom.
Kad smo već kod muha, ono sa srcem je dobar detalj. Ali zašto smao iz srca? Muhe koje izlaze iz usta, nosa, ušiju, očiju su puno stravičniji prizor. Ako ih prije toga vide kako se pokušavaju probiti kroz napšetu kožu na prsima i između rebara...

Ono najbitnije, sa pismom u pismu si samo zakomplicirao stvar. Novi svećenik želi otići zbog jeze koju osjeća i zbog pisma svog prethodnika, iako se njemu osobo ništa nije desilo nego je samo čuo brdo glasina? Ne bi li on trebao biti taj koji će proširiti vjeru i vratiti sreću? Ili barem tražiti od biskupa da mu pošalje pomoć? Ovako ispada beskičmenjak bez vjere, koji samo odrađuje mise. Ako želiš takav lik, to je tvoja odluka. Čovjek od vjere koji brani svoje ideale je puno jači lik.
Izbaci pismo u pismu, izbaci novog svećenika. Cijela priča puno će bolje funkcionirati u epistolarnom obliku, gdje će se nalaziti samo jedno pismo. Time izbjegavaš sva ova pitanja tko koga i zašto.
Uostalom, sam si napisao
Morgoth wrote:hmmm, ideja priče i je bila fokusirana na svećenikovog prethodnika, a ovaj novi je samo "extra"
Kog će ti vraga onda uopće novi? :scratch:

Da ne spominjem ponovo razvlačenja i greške koje su se pojavile zbog prepravljanja (izostanak zamjenica i riječii u rečenicama, ("Na niskom klimavom stolu pored kreveta ugledah nizak stol," itd) zadržao bih se na nepotrebnim opisima koji mi se čini karakteristični za tebe iz tvojih prošlih priča. Uglib ti je to već spomenula, a ja ću ti ponoviti da ti utuvimo to u glavu :zubo:. Dakle, ako imaš sliku u glavi drži se bitnog, i ako baš moraš ubaciti toliko opisa u radnju, pokušaj ih uklopiti da ne kradu prostor. Ovako imaš brdo teksta koje čitatelj mora proći da bi se vratio na radnju.
Dobar primjer za to su opet muhe. Smrt mladića i njegova opsjednutost su pokrivene puno slabije od ostalih potpuno beznačajnih detalja, čak i mu je posvećeno i jako malo prostora u odnosu na opise kuće, obitelji ,starice, puta... Svih onih detalja koji uopće ne doprinose atmosferi.
Zato mi neke atmosfere ni nema. U prošloj priči, Autopsiji, si to puno bolje izveo jer si se više držao bitnog. I tamo ti je pažnja šarala uokolo, ali puno manje nego ovdje. Tkaođer, sa novom pričom je i ljestvica viša!

Arhaični stil mi se sviđa, ali nisi baš dosljedan. Riješi se zagrada i navodnika ("prisustvo" rijeke???, "selo duhova" itd), i pripazi na riječi koje koristiš. Umjesto poljoprivrede stilu bi više odgovarala zemljoradnja, tada nije bilo heroja, nego samo junaka, itd. To je najmanji problem, koji lako možeš riješiti u čitanjima nakon pisanja.

Ukratko, da sažmem traktatčinu:
- Moraš znati što ti se u priči događa i zašto. Ne trebaš to reći čitateljima direktno, ali će se vidjeti kroz ponašanje likova.
- Previše lutaš. Drži se bitnog. Ako tokom čitanja primjetiš da ti neki dijelovi razvodnjavaju priču, slobodno ih reži bez milosti.
- Da citiram Željka Vukmiricu, Ništa se ne podrazumijeva. Ako ti nešto znaš, nemoj pretpostaviti da je to poznato i čitatelju.
- Novi svećenik je suvišan. Pismo starog sasvim dobro funkcionira samo za sebe.
Randomness is strong with this one!
MadDog
Ancient
Posts: 646
Joined: 21 Nov 2003, 10:14
Location: S onu stranu komandnog prompta
Contact:

Re: Tijelo

Unread post by MadDog »

Hm, da je to pisao Janko Polić Kamov ili Antun Gustav Matoš u svoje vrijeme, prošlo bi. Čak bi i Edgar Allan Poe kao autor prošao.
Kao prvo, zaista je predugo.
Kao drugo, pročitavši konstruktivne primjedbe ostalih, uzeh čitati i sam, i odustadoh nakon prva tri, lažem, četiri, no, hajde, nešto više odlomaka.
A zašto?
Ovaj zapis svećenika koji je prije mene obavljao svoju svetu dužnost u ovom mjestu
- prvi pasus
„U ovaj idilični grad poslan sam pred otprilike
- drugi pasus
Ovo mjestašce XXXX smješteno je u dolini
- treći pasus
Naravno, kao i većina sela u kojima sam službovao i ovo je bilo iznimno pobožno.
- četvrti pasus

C'mon... u četiri odlomka, počevši sa mjestom, prelaziš na idilični grad koji je odjednom mjestašce, da bi potom postao selo.

A nadalje... hm... mještan je ispričao, pa maldić je našao, pa je to taj isti mladić koji sada više nije mladić...
Iako zbrkano, nadam se da kužiš što sam htio reći.

Slijedeći put ću se javiti kada i sam napišem priču za čiču-miču. Do tada... vježba čini majstora... :happy1:
"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa
Hic blog hic salta
Post Reply