Autopsija

[Morgoth]

– O moj dragi bože, kome si se ti to zamjerio ? – s zgraženjem upita visoka prilika leš muškarca koji je nepomično ležao na obdukcijskom stolu pored njega. Mrtvac nije odgovarao, već je nastavio nepomično ležati dok ga je doktor pregledavao.

Dr. Dorijan je blijedim pogledom gledao unakaženo tijelo na metalnom stolu. Nešto ovako užasno još nije vidio, iako je iza njega niz godina staža. Atmosfera koja je vladala prostorijom neodoljivo ga je podsjećala na neki horror. Slabo osvjetljena soba, krv, unakaženi leš i tišina koju prekidaju samo tihi doktorovi uzdasi. Doktor prođe rukom po svojoj smeđoj kosi, uzdahne, pa se nagne nad tijelo.

– Nisam ni očekivao odgovor, a nadam se da ga neću ni dobiti. Samo ti snivaj vječni san – reče Johnu tihim, drhtavim glasom s dozom ironije.

John Doe je jedna od žrtava čudovišnih ubojstva koja u posljednje vrijeme Labinjanima ne dopuštaju da mirno utonu u san. Žrtve se nižu, a radi njih Dorijan mora raditi i noćnu smjenu u mrtvačnici.

John se poprilično razlikovao od svojih prethodnika koji su ležali na obdukcijskom stolu. Njegovo je tijelo okrutno unakaženo, najvjerojatnije djelo mentalno poremećene osobe koja zadnjih mjeseci hara labinskom okolicom ili, prema urbanim legendama koje su doživjele pravi procvat nakon masakra u labinskoj ludnici, tajanstvenih stvorova noći.

Doktor prijeđe pogledom po okrvavljenom tijelu, skupi usnice i klimne glavom potvrđujući misli koje mu proletješe umom. Sve rane nastale su prije nego što je preminuo od gubitka krvi. Ubojica je stvarno uživao u sadističkome iživljavanju. Odrezana stopala, noge prepune dubokih ureza nožem, tijelo prepuno modrica, ubodnih rana i nekakav simbol urezan u kožu na trbuhu. Isprebijano lica uokvirena je tamnom, zapetljanom kosom. Doktoru su ipak najzanimljivije bile duboke rane na zapešćima koje su uzrok smrti.

John je pronađen dan prije, 18. rujna 2007. godine oko 21 sat, u šumi pored Kranjci, sela u blizini Labina. Ležao je u lokvi svoje krvi. Žrtvu nitko nije prepoznao. Policajac koji je dopratio Johna ispričao je Dorijanu sve što je znao, ali je to bilo tek nekoliko podataka i par pretpostavki. Svjedoka nije bilo, a jedini dokazni materijal bio je krvavi nož u žrtvinoj ruci.
Na odlasku, policajac zamoli doktora da da sve od sebe kako bi napokon mogli uhvatiti ubojicu koji već mjesecima sije strah i trepet okolicom.

– Eh ... – ,uzdahne Doktor gledajući u mrtvačeve zatvorene oči, – ... Ti si definitvno najgori slučaj koji je dosada dospio na ovaj stol. -

Sam pogled na leš muškarca koje je nepomično ležao na obdukcijskom stolu ledio je krv u žilama, ali Dorijan nekako uspije sam sebe ohrabriti te stane pregledavati tijelo u potrazi za tragovima koji bi mogli voditi do identiteta ubojice.

– Koji je smisao podmetnuti žrtvi nož da izgleda kao da je počinila smoubojstvo, kad je jasno da je netko drugi kriv za njezinu smrt ? – pitao se zbunjeni doktor gledajući u prerezana zapešća na mrtvačevim rukama, a u glavi mu se pojavi drugo pitanje – Možda si je John stvarno prerezao žile da si skrati muke ?

Osim zapešća doktoru je zapeo za oko jedan sitan detalj na žrtvinom vratu. Dorijan se nagne nad vrat i ugleda dvije, jedva primjetne, rupice koje su ga neodoljivo podsjećale na vampirski ugriz koji se često može vidjeti u horror filmovima.

Doktorovo lice problijedi, a ruke mu počnu drhtati. Ukočenim pogledom, bez treptanja gledao je u ta dva mala uboda kao da čeka žrtvino buđenje koja će se nakon sna nahraniti njegovom krvlju. Dok je kao začaran gledao u izmrcvareno lice mrtvaca, leš odjednom otvori svoje oči i pogleda u doktora.

Preplašeni Dorijan odskoči od stola, no leš se nije micao. Doktorovo srce kucalo je ubrzanim ritmom. Činilo mu se da kucanje njegovog srca razbija nelagodnu tišinu.
Sporim i pažljivim korakom približi se obdukcijskom stolu i na slabom svjetlu ugleda mrtvačeve zatvorene oči. Nagne se nad unakaženo lice žrtve, te pažljivo otvori očni kapak. Kad je otvorio očni kapak, Dorijanovo srce samo što nije iskočilo iz njegovih grudi. Johnove oči bile su blijede, normalne za mrtvaca. Ugledavši ih, kucanje doktorovog srce polako se počelo vraćati u normalu.

– Previše horror filmova Dorijane, previše horror filmova... – tiho je ponavljao istu rečenicu, pokušavajući se umiriti, što mu je nakon nekog vremena i uspjelo.

– Po prvi put u životu mi je draže da sam lud, nego da sam u pravu – pomisli, a lice mu iskrivi nesigurni osmijeh.

Dorijan pogleda prema satu na prljavome zidu. Kazaljke pokazuju 3 sata poslije ponoći. Zaputi se prema klimavom radnom stolu smještenom na početku sobe, odmah do vratiju.

Soba za obdukciju poprilično je slabo osvjetljena. Jedini izvori svijetlosti u njoj su lampa nad obdukcijskim stolom i mala stolna na radnom stolu gdje sad doktor, tiho mrmljajući, zapisuje bilješke o lešu koji je stigao pred nekoliko sati.
Završivši s zapisivanjem bilješka, Dorian odloži notes i kemijsku sa strane, nasloni se na stolac i zagleda u fotografiju žene i sina.

Dok je zamišljeno gledao svoju obitelj, svjetlo nad stolom za obdukcijom se na trenutak ugasi. Dorijan osjeti kako mu su mišići na leđima koče. Tada se svjetlo opet upali i prikaže se poznata scena.

– Smiri se Doriane, nije on nikakav vampir. Nema šanse da se digne s stola ... To je samo leš...– pomisli, a u glavi mu „ zasvira “ melodija „ Hello Zepp “ iz filma
„Slagalice Strave". Glavom mu je projurila uznemirujuća završna scena filma, a Dorijan ponovno osjeti ledene prste straha kako stežu njegovo srce.

Počeo je prstima lupkati po stolu pokušavajući razbistriti glavu od paranoičnih misli. U prostoriji svjetlo zatreperi prijeteći gašenjem, a Dorijan se ponovno paranoično okrene prema Johnu. Okrenuvši se, ugleda leš u sjedećem položaju s krezubim osmijehom na unakaženom licu.

– Game Over ! – uzvikne izmrcvareni leš.

Dorijan osjeti kako ga tijelo ne sluša i učini jedino što je mogao, krikne i zaklopi oči. Više zbog znatiželje nego zbog hrabrosti, doktor proškilji da vidi što se događa. Unakaženo tijelo Johna Doe-a nepomično je ležalo na stolu snivajući vječni san. Doktor se pljusne po licu pokušavajući otjerati pospanost koja uz malu dozu paranoje stvara iluzije.

Doktor tiho opsuje u bradu, digne se sa stolca i zaputi k stolu za obdukciju. Došavši do stola, par puta bijesno udari Johna po njegovom unakaženom licu, a onda se na petama okrene i zaputi prema vratima sobe bijesan na sebe i svoj strah od mrtvaca.

– Mislim da bi mi dobro došla koja kava – reče sam sebi jedva čujnim glasom dok se približavao vratima sobe.

Prije nego što zatvori vrata pogleda prema Johnu, a u njegovoj glavi hladnim i jezovitim glasom odjekne – GAME OVER – . Dorian ljutito zalupi vratima sobe i zaputi se prema automatu za kavu koji se nalazio na kraju dugog, uskog, slabo osvjetljenog hodnika.

– Sjećas li se one noći kad si prespavao kod bake ? – odjekne jezivi glas podsvijesti u doktorovoj glavi i pokrene sjećanje na nemilu noć koja se zbila desetljećima prije, još dok nije išao ni u školu.

Te noći, njegovi roditelji otišli su na romantičnu večeru, a njega je čuvala baka, stara žena koja ga je neodoljivo podsjećala na vješticu.
Nije ju volio. Nikada se nije s njim igrala, pričala mu priče... Od njega je očekivala da bude neprimjetljiv.
Te večeri gledao je u svojoj sobi crtiće. Prije nego što se zaputila spavati, baka mu je zaprijetila da će, ako i on ne ode brzo spavati, po njega doći duhovi i pojesti ga. Dorijan se još uvijek sjeća osmjeha koji se pojavio na staričinom izboranom licu nakon što je završila svoju stravičnu priču za laku noć.

Crtići su potrajali više nego što je predvidio i prošlo je dosta vremena od satnice koju mu je odredila baka za odlazak u krevet. Sjeti se bakinih riječi i brzo pohita u svoju sobu, tiho, što je tiše mogao da ne uznemiri baku i duhove koju lutaju noću u potrazi za dječjim mesom.
Kad je došao u svoju sobu, bacio se na krevet, pokrio plahtom, stisnuo oči i pokušao zaspati. Niti minutu nakon što je legnuo, u sobu uđe baka provjeravajući ako spava. Namirisavši odvratan miris sirupa koji je baka svake večeri pila, počne hrkati pretvarajući se da spava dubokim snom. Stara se nasmiješila i izišla iz sobe. Čim su se vrata zatvorila, malac otvori oči i krikne od užasa. U kutu sobe stvorila se bijela figura, slična onoj koja upravo sada mrtva leži za obdukcijskim stolom. Avet ga je gledala izbuljenih očiju i otvorenih ustiju punih oštrih zubiju spremnih da razderu dječje meso. Pokrio se plahtom i počeo tiho jecati moleći Boga da ga spasi. Vrata sobe naglo se otvore i baka upali svijetlo. Vidjevši svog unuka kako drhti i plače ispod pokrivača, snažno ga zagrli. Teškom mukom, jedva skupivši hrabrosti, Dorijan pogleda prema kutu sobe gdje je maloprije ledbjela avet, no ondje nije bilo ničega osim otvorenog prozora kojeg je starica zaboravila zatvoriti.

Dorian potrese svoju glavu amo-tamo da se oslobodi tog nemilog sjećanja.

– Možda je to bio John. Možda je to bio nagovještaj za večerasnji događaj. Nagovještaj za tvoju smrt Doriane, za tvoju smrt Doriane, tvoju smrt Doriane... – ponavljao je jezivi glas podsvijesti. Od te proklete noći postao je zaluđen horrorima iako ga je svaki razočarao. Nijedan nije uspio u njemu izazvati strah kakav je osjetio one noći. Za sav taj strah koji nije osjećao dok je gledao horrore, on mu se večeras vratio trostruko jači.

Svjetlo dugog bijelog hodnika zatreperi i na trenutak se prostorija zamrači.

– Koji je vrag tim svjetlima večeras ? – zapitao se dok se približavao automatu za
kavu koji se, ironično, nalazio na kraju dugog hodnika.

– Baš kao u horror filmovima. – pomisli.

Teškim se korakom dovukao do automata. Dorijan uzme plastičnu času iz automata, stavi je na njezino mjesto, ubaci kovanicu od 5 kuna i pretisne gumb za kavu. Automat zabruji, a kava počne curiti iz automata u plastičnu času.

Dok se šalica punila, Dorijanu pogled privuku dnevne novine na stolu do automata. Velika fotografija labinske ludnica, a iznad slike naslov, MISTERIJ ALBONIAN ASYLUMA, ispisan velikim, crvenim slovima.

- Zbilja je grozno što se dogodilo u toj ludnici, da ne kažemo stravično, zar ne Dorijane ? – ponovno se javi onaj isti jezivi glas podsvijesti.

Doktorove ruke automatski uzmu novine i počnu brzo okretati stranice sve dok nije došao do stranice na kojoj se nalazila ista fotografija kao na naslovnici. Albonian Asyluma, ludnica za koju mještani smatraju da je izvor svega „čudnoga“ što se događa u Labinu posljednjih mjeseci i oko koje kolaju razne urbane legende.

Dorian uzme kavu, ispije gutljaj i počne čitati dugi članak. Iako je već bio dobro informiran o slučaju labinske ludnice, članak ga je upio uznemiriti.

– ... Noćni čuvar Gabrijel poludio je iz nepoznatog razloga i poubijao sve u ludnici. – tiho je čitao – ... Postoje svjedoci koji su ga vidjeli kako bježi iz ludnice oko 3 ujutro, ali se vraća u nju pola sata kasnije. Tada su se iz zgrade čuli strašni krikovi. Nakon toga nitko ga više nije vidio i ne zna se ako je uopće napustio zgradu.

– ... Policijaci koji su ušli u ludnicu nakon poziva svjedoka, poslani su kod psihologa zbog doživljenih trauma nakon što su vidjeli unakažena tijela. – čitao je Dorijan glasom punim straha, a njegovo srce kucalo je brže i brže.

– ... Nečija tijela visjela su s stropa, odrezane glave i dijelovi tijela bili su pobacani posvuda. Medicinska sestra koja je dežurala te noći brutalno je ubijena, unakažena i kasnije silovana. Analiza pokazuje da ju je silovao noćni čuvar.
Policajci su ulazili u ćelije uzaludno tražeći preživjele. Jedna se ćelija nije dala otvoriti. Pretpostavlja se da se unutra nalazi tijelo Gabriela, noćnog čuvara koji je počinio samoubojstvo nakon svog ubilačkog pohoda. –

Dorijan preskoči par redaka članka ( intervju s doktorom koji je napustio ludnicu sat prije užasnog događaja ) i nastavi čitati od odlomka „ Povezanost Albonian Asyluma s stravičnim događajima u okolici „ .

– Skoro godinu dana je prošlo od stravičnog događaja u Labinu, koji je očito bio detonator raznih natprirodnih događaja koji su počeli bjesniti malim istarskim gradićem i njegovom okolicom. Priče o duhovima koji se vraćaju po osvetu, razna priviđenja, čudovišta koja se pojavljuju kad padne mrak, misteriozna bolest od koje obolijevaju djeca, vampiri...

Pročitavši riječ VAMPIRI, doktora kao da je u trbuh udarila neka nepoznata sila. Novine mu ispadnu iz ruku. Rukama se nasloni na automat, pokušavajući doći do zraka. Svjetla u hodniku odjednom se ugase, ostavljajući cijelu prostoriju u mraku. Dorijan se ukoči, a hladan znoj oblije mu lice. Tada se svjetlo ponovno upali, ali slabijeg sjaja nego prije.

– Dorijane... – neugodnu tišinu razbije jezoviti glas.

Doktorovo tijelo počne drhtati. Noge su ga jedva držale i činilo se da će svakoga trenutka popustiti. Unatoč želji da se okrene, nije to učinio, nego je nastavio stajati naslonjen na automatu za kavu.

– Dorijane... – ponovno se javi jezoviti glas, ali ovog puta malo glasniji.

Doktor zatvori oči, skupi hrabrosti pa se okrene i otvori oči. Na drugom kraju hodniku na podu ispred vratiju sobe za obdukciju potrbuške je ležao John Doe izgovarajući doktorovo ime. Puzao je prljavim podem pokušavajući doći do visoke bijele prilike koja je stajala uz automat.

– Dorijane... P-p-p-pomozi mi... – mucajući je molio doktora za pomoć, dok su mu iz crnih očiju navirale krvave suze.

Dorian je blijedo gledao mrtvaca koji je puzao prema njemu dozivajući ga imenom. Zatvori oči, nadajući se da monstruma više neće bit kad ih otvori. Ponovno ih otvori, ali na njegovo razočaranje monstrum se i dalje približavao. Kucanje doktorovog srca opet se ubrzalo. Očajan, prekrije oči rukama. Kada je provirio kroz prste vidio je da je hodnik prazan. Johnove prisutnosti nije bilo, a Dorijan uzdahnne od olakšanja te iz džepa izvadi još jednu kovanicu od 5 kuna koju ubaci u automat.

– Dobro će mi doći još jedna – reče tiho dok je uzimao vruću šalicu, te se okrene i zaputi se natrag u sobu za obdukciju.

Vraćajući se u sobu, pričinjavalo mu se kako netko i dalje zaziva njegovo ime. Svakih par koraka Dorijan bi zastao i okrenuo glavu provjeravajući ako je hodnik prazan.

Kad je prolazio pored prozora instiktivno okrene glavu prema njemu. Pored prozora nije bilo nikoga, ali doktor se mogao kladiti u vlastiti život kako je vidio nešto da izmiče s prozora kad je pogledao prema njemu. Ubrza svoj hod prema sobi za obdukciju. Vrativši se u prostoriju ( pritom ne pogledavši prema Johnu ) sjedne za svoj stolac i ispije gutljaj kave. Svjetlo ponovno zatreperi izazivajući Dorijana da se okrene, ali on samo ispije još jedan gutljaj kave.

U trenutku kad je ispio svoju kavu do kraja, svjetlo nad stolom za obdukcijom se ugasi. Koliko god se dio njega htio okrenuti i pogledati Johna, Dorijan se nekako odupro toj želji i nastavio buljiti u praznu času.

Odjednom se začuje glasan tresak. Doktor skoči s stolca i okrene se prema prema obdukcijskom stolu. Stol je bio prazan.
John je ležao na tlu pored stola.
Mrtvac digne svoju unakaženu glavu i pogled mu se zaustavi na doktoru. Dorijan osjeti kako mu krik zapinje u grlu.

Čudovište se naceri đavoljim osmijehom, ali osmjeh nestane i zamjeni ga bolan krik. Iz tijela mu izađu još dva krvava para ruku. Pokušao se tim rukama uhvatiti za stol i dignuti, ali bezuspješno.
Na Johnovim leđima se otvore dva otvora iz kojih poteče gusta krv i izađu krila, slična leptirovim krilima, grimizne i tamnozelene boje.
Monstrum pogleda svoja krila i pokuša zamahnuti njima. Jauk se ponovo razlegne prostorijom. Njegovo desno krilo je zakržljalo.

Shvativši da se ne može služiti krilom, John se s dva para ruku ponovno uhvati za obdukcijski stol pokušavajući se osoviti na noge.
Dok se bezuspješno pokušavao dignut i osovit na noge, nije skidao pogled sa svoje buduće žrtve. Dorijan, paraliziran od straha, s nevjericom je pratio Johnove muke. Shvativši da ne može letjeti ni normalno hodati, John se posluži svojim trostrukim parom ruku te počne gmizati do doktora poput čudovišnog reptila.

– Ti n-n-nisi s-s-stvaran ... – zamuckivao je Dorijan. Noge su ga izdale i on se stropošta na pod pored radnog stola. Rukama je prekrio oči nadajući se da je sve ovo plod njegove bujne mašte, paranoje i straha.

Svako toliko proškiljio bi kroz prste nadajući se da John ponovno beživotno leži na obdukcijskom stolu, no on se još uvijek prijeteći približavao, ostavljajući za sobom tamnocrveni trag.

Kad je stigla do doktora nakaza svojim krvavim prstima makne doktorou ruke s lica i naceri mu se od uha do uha. Svojim dugim i snažnim rukama uhvati se za stol te se jedva osovi na noge. Tada zgrabi drhtućeg jadnika za vrat i te ga digne iznad tla s namjerom da mu slomi vrat.

Shvativši da paklena bol koju osjeća nije nikakvo priviđenje i da je čudovište koje mu nastoji slomiti vrat stvarno, Dorijan očajnički počne mlatarati rukama i nogama. Čudoviste kao da nije osjećalo udarce i doktor odustane od svoje borbe. U očima mu se pojave suze, a pogled mu padne na fotografiju na stolu. Ako je istina da se u očima mrtvaca zadrži slika onoga što je zadnje vidio, želio je da to bude njegova mala obitelj.

– Sigurno će im biti teško bez mene . – pomisli, a niz njegovo lice sklizne suza.

Zamahne rukom prema fotografiji, ali prsti se spuste do nje. Osjeti metalnu hladnoću skalpela. Brzo zgrabi skalpel i zari ga u trbuh čudovišta. John krikne, njegove ruke izgube snagu i ispuste Doktora iz svog smrtnonosnog stiska. Zajedno padnu na pod.
Dok se John na tlu previjao od boli, doktor ponovno zgrabi skalpel i nemilosrdno napadne čudovište. John je zamahivao zdravim krilom bezuspješno pokušavajući pobjeći od pomahnitalog doktora. Dorijan mu tada skalpelom razreže vrat. Čudovište krikne od boli, rukama se uhvati za vrat i padne na lađe. Trenutak kasnije se ukoči ne davajući više nikakvih znakova života.

Vidivši da je John napokon mrtav, prestravljeni doktor uzdahne od olakšanja. Rukom obriše znoj s čela i krene prema izlazu iz sobe. Na vratima se okrene i pogleda prema Johnu, a onda krene mračnim hodnikom.

Dok se brzim korakom približavao izlazu iz mrtvačnice, javi se ponovo jezivi glas podsvijesti :

– Što ako je još uvijek živ ? Što ako izađe iz ovog prokletog mjesta i nastavi sa svojim krvavim pohodom? –

Shvatio je da ne može tako lako otići. Zatvori izlazna vrata i zaputi se natrag u sobu za obdukciju.

Vrata sobe su bila otvorena. Doktor skupi hrabrost i zakorači u sobu.
Johnovog tijela nije bilo. Na podu se nalazila samo lokva krvi. Pogledom je pretraživao sobu.

– Bljug! – začuje se iz lokve krvi i po njezinoj površini rašire se koncentrični krugovi.

Doktor digne pogled prema stropu i ugleda Johna koji se poput pauka držao za strop.

– Zzzzzdravo, Dooooktore ... – prosikće jezivim glasom, a na njegovom licu osvane demonski osmijeh. Tada skoči na jadnika i sruši ga na radni stol koji pod pritiskom pukne. Dorijanu skalpel ispadne iz ruke.

Dorijan se pokušavao dignuti, no bezuspješno. Iz Johnovih prstiju izašle su oštre kandže kojim je doktora pritiskao o pod.
Dorijan tada koljenom udari Johna u testise. Nakaza krikne i ispusti doktora iz svog ubojitog zagrljaja. Iskoristivši to, Dorijan se dočepa skalpela i odsječe čudovištu šaku. Dok se John držao za svoju odsječenu ruku oplakujući je zaglušujućim kricima, Dorijan pogleda oko sebe,a među razbacanim stvarima po podu ugleda bocu čistog alkohola i kutiju šibica malo dalje. Na njegovom isprebijanom licu svane đavolji osmijeh. Otvori bocu alkohola, te njome polije monstruma.
Pri dodiru alkohola s njegovim krvavim tijelom prepunog rana, čudovište bolno krikne. Prije nego što se uspio snaći u novonastaloj situaciji, ugleda plamteću šibicu kako prijeteći leti prema njemu.

Johnovo unakaženo tijelo zaplamti. On se počne previjati u paklenim mukama, gmižući prostorijom bezuspješno se pokušavajući zagasiti. Pokušavao je i poletjeti zapaljenim krilima. U jednom trenu to mu i uspije. Digne se nešto više od metra u zrak jedva kontrolirajući svoja krila.

Agoniju koja je snašla Johna hladnim je pogledom promatrao Dorijan, ne prozborivši pritom ni riječ. U glavi mu se ponovno pojavi melodija “ Hello Zepp “ .

Gledao je čudoviste kako jedva leti gorućim krilima poput muhe bez glave pritom paleći sobu za obdukciju.
Čudoviste izgubi kontrolu nad krilima te padne na pod. Ogromna leptirova krila i unakaženo tijelo u potpunosti su izgorjeli. Sobom su zaplamsali plameni jezici, a vrući zrak vrati doktora u stvarnost.

No John nije odustajao tako lako. Spaljenim rukama vukao je svoje unakaženo tjelo do obdukcijskog stola. Zadnjim dijelićima snage u svom tijelu se pomoću ruku i stola jedva osovio na noge i pogledao prema svojoj nesuđenom plijenu.
Ugledao je kako se plijen približava vratima prostorije.

– Game Over ! – poviče Dorian i zalupi vratima.

Brzo ih zaključa, a iza njih započnu dopirati očajnički krici. Nakon kratkog vremena nastupi jeziva tišina koju ubrzo razbiju bijesni udarci po čeličnim vratima.
Ispred vratiju stajao je doktor u zakrvavljenoj kuti čvrsto držeci skalpel u ruci pripremajući se za najgore. Da John razvali vrata. Svaki sljedeći nakazin udarac po vratima bio je slabiji, a nakon minute udarci su potpuno iščezli.

Vjerujući da je John napokon mrtav, Dorijan se okrene i zaputi prema izlazu.
Hodao je sporim korakom. Njegove ruke su i dalje drhtile od straha, a znoj je kapao niz blijedo izmoreno lice. Došavši do automata, okrene se prema vratima na kojima su se vidjeli otisci bijesnih Johnovih udaraca.
Očekivao je da čudovište posljednjim snagama razvali vrata i napadne. No vrata su stajala na mjestu. Nitko ih nije razvalio, a s druge strane dopirao je samo prijeteći zvuk plamena koji će uskoro progutati cijelu zgradu. Shvativši da je John napokon mrtav obriše znoj s čela, a ruke mu prestanu drhtati.

Okrene se prema izlazu te polako, jedva vukući noge po izlizanom podu, krene prema izlazu i izađe iz mrtvačnice.

Pažljivo se uvukao u auto štedeći svoje bolno tijelo, Dorijan uključi radio i autom se razlegne hipnotizirajuća melodija pjesme Beyond Realms of Death starih dobrih Judasa. Ona ga podsjeti na mladost, daleke osamdesete ... Osmijeh mu zaigra na licu.
Dok je promatrao kako plamen kako guta mrtvačnicu, pritom tiho pjevušeći pjesmu s radia, razmišljao je o stravičnom događaju.
Pogleda svoje prljavo i isprebijano lice u retrovizeru, te skine svoju doktorsku kutu i majicu. U tim trenutcima kroz njegovu glavu je jurilo bezbroj pitanja na koja najvjerojatnije nikad neće dobiti odgovor.

– Kako ću sve to objasniti ? Tko će mi vjerovati ? – pitao se, dok je istovremeno gledao ogromne rane po tijelu.

Na desnoj ruci Dorijan primjeti ranu u obliku simbola kojeg je ranije primjetio na Johnovom tijelu.
Njegovo se disanje ubrzalo, a kapljica znoja sklizne niz njegovo prljavo lice. Doktorove ruke ponovno počnu drhtati. Žalosno pogleda prema nebu i uzdahne. Nije dugo razmišljao.
Nagne se do pretinca, otvori ga te izvuče pištolj i metke. Jedva napuni pištolj mecima koliko su mu ruke drhtjele, pogleda prema gorućoj mrtvačnici i stavi pištolj u usta.

U trenutku kad je njegov prst spremno čekao konačnu naredbu da povuče okidač, Doktor se prisjeti Johnovih prerezanih zapešća, kako je pronađen s krvavim nožem u ruci te glavnog uzroka Johnove smrti.

Kroz glavu mu je projurilo samo jedno pitanje, strašnije od svih ostalih pitanja na koja je ove noći tražio odgovor.

– Hoće li smrt biti njegov konačan kraj ? –

[buco]

Dobro je naoruzan ovi Dorian. Nego, jel stvarno ima tako munjenih u Labinu, da se ynam pazit?


Pozdrav

[Morgoth]

nema ne xD
svi smo mi dobročudni xD

[buco]

Po onom --Albona-- mislim da smo iz istog "sela"! :scratch:

Poydrav

[Morgoth]

hehe, od kud si ti ? )

Inače, je pročita još tko priču ?

[buco]

hehe, od kud si ti ?

Tu blizu "Mocarta", "Downtowna"-a ......

Pozdrav

[Danijel]

Pročitao ja. Inače ne čitam horor, pa već po tome što sam došao do kraja pretpostavljam da je dobra.

Neki elementi mi se čine šablonski, ali vjerojatno svaki žanr ima svoje šablone pa nije nužno minus. Npr. ovo sa treptanjem rasvjete me malo iritiralo jer se prečesto naglašava.

Malo mi je čudan opis bake (koju ne voli -> oduran miris, plašenje duhovima uz smijeh), ali mu onda priđe i snažno ga zagrli i sve je OK.

Nije mi dovoljna argumentacija -> doktor se vratio natrag da bi provjerio da je ovaj stvarno mrtav (da ne bi slučajno izašao van i napao nekog drugog). Ja bi pobjegao glavom bez obzira i boljela bi me ona stvar za bilo koga drugoga. Ali opet, pretpostavljam da se takve stvari u hororu događaju

Sorry što sam naveo samo negativne stvari jer ima i dobrih.

[Xaotix]

Ali opet, pretpostavljam da se takve stvari u hororu događaju

U horroru UVIJEK netko ide pprovjeriti šuškanje iza zaključanih vrata, iako zna da se vani nalazi zubato čudovište. To je jedan o kanona horrora, baš kao i onaj da glavna junakinja mora istraživati ukletu kuću u spavaćici, naoružana samo svijećom.

Ok, što se tiče priče:
Nije me udavila, konstantno me cimala da nastavimčitati. Atmosfera jako pomaže, čini mi se da je dobro pogođena. Postoji konstantna napetost.

Ima nekih točaka koje su mi bile predvidljive. Na primjer, čim Dorian usred posla sjetno počne gledati svoju obitelj, očekuje se da će do kraja priče zaglaviti Kao kad u partizanskim filmovima netko da nešto djeci i pomiluje ih po glavi. Odmah se zna da će on slijedeći popiti metak.

Stvari koje su mi smetale ili mi nisu legle ima, ali mi one nisu pokvarile ukupan dojam. Cijela priča se dosta čvrsto drži i sa tim.

Sama doktorova motivacija, koju Danijel spominje, mi nije problem. Uvijek ima ljudi koji će ići provjeriti nešto što su upravo ubili. Meni je problematično Dorijanovo konstanto ignoriranje halucinacija. Ako je to stvar koja mu se redovno događa, poput vizija, imalo bio smisla, ali da se toliko boji priviđenja,i na kraju ih ignorira baš i ne. U sceni kad čudovište puzi prema njemu, potpuna oduzetost od straha i nemoć koja iz toga proizlazi bi imala puno jači efekt.
Osim toga, čudovište je vrlo realno, tako da je priviđaanje Johna kako puzi suvišno. Kao halucinacija, toi mi je mali overkill. Alo poskakivanje po stolu za obdukciju i pomicanje leša jer se unutar njega nešto pomiče bi bilo puno efektnije, a i Dorian bi ih lakše ignorirao kao znakove umora.

Najbitniji problem je ritam priče. Skoro sve se odvija jednakom brzimom. I glavinjnje po hodniku, i borba. Sredi malo ritam rečenica. Kraće rečenice će ubrzati akcijske segmente priče. Kad akcija krene, nema previše opisa. Slike stvori prije same akcije.
Tu bi ti moglo pomoći izbjegavanje ponavljanja. Imaš to na nekoliko mjesta, recimo:

Tada zgrabi drhtuceg jadnika za vrat i te ga digne iznad tla s namjerom da mu slomi vrat.
...
Spaljenim rukama vukao je svoje unakaženo tjelo do obdukcijskog stola. Zadnjim dijelićima snage u svom tijelu se pomoću ruku i stola jedva osovio na noge

.
Imaš mnogo takvih mjesta koja bi se mogla lako riješiti izostavljanjem jednog od ponovljenih pojmova, ili minimalnom promjenom rečenice. Na primjer:
Tada zgrabi drhtuceg jadnika za vrat i te ga digne iznad tla s namjerom da ga slomi.

Napomena (kad već imamo quote): promaklo ti je dosta duplih veznika ili suvišnih riječi. Možda se pojavilo kad si ispravljao rečenice ili ih mijenjao:

zgrabi drhtuceg jadnika za vrat i te ga digne

.
U svakom slučaju, takve siutnice ćeš riješiti ponovnim čitanjem. Daj nekom da prođekroz tekst ili ga pročitaj kasnije, kad se malo odmakneš od njega.

Evo, skoro smo pri kraju, zadnje tri točke:
Imaš dosta pretjerivanja. Dorian skaleplom odsiječe čudovištu šaku, s bocom alkohola zapali cijelu mrtvačnicu... Daj čovjeku pravi alat za pravu stvar. Da zgrade planu tako lako, štednjaci i svijeće bi bili zakonom zabranjeni.
Slična stvar je i kod opisa rana. Čudovištu su i krila i tijelo potpuno izgorili, a on trčkara uokolo i razvaljuje vrata. Tu se pojavljuje i povremena nekonzistentnost. Čudovište/John ima odsječena stopala, ali se uporno penje na noge, i pokošava se osoviti. Ili izbaci amputaciju, ili ju iskoristi za dodatni efekt. Nabadanje po batrljcima bi sigurno imalo efekt na promatrača.

Pojavljuje se problem jezika. Ako se radnja odigrava u Istri, onda i ljudi pričaju hrvatski. John Doe je engleska kovanica. Kod nas bi se zvao N.N. (Nepoznat netko).
Ista stvar je sa imenom sanatorija: ALBONIAN ASYLUM. Što fali Umobolnici?

Kad smo već kod lokalizacije. Koliko doktora u Istri (ili u cijeloj Europi) u autu drži pištolj? Suvišan je i ne odgovara mjestu radnje. Ako već postoji, Dorian se i prije mogao zaletiti po njega. Na kraju krajeva, već u ruci ima skalpel. Kao doktor, sigurno zna kako zasjeći i iskrvariti sa što manje bola. A to je tek jezivi moment!

Sad će ispasti da je komentar duži od priče, ali skoro sve što sam nabrojao je čista tehnika pisanja. To se da naučiti i uvježbati. Osnovni kostur mi se čini dobar, treba ga samo ispolirati.

[niniane]

Danijel i Xaotix su rekli, manje-više, sve što bih i ja. Priča je solidna, ali pati od spomenutih nedostataka (ritam radnje, nelogičnosti, pitanje motivacije...) Ja bih samo dodala da se prečesto spominju horor filmovi - da parafraziram Macana, autor time "štedi" na opisu i šlepa se na nečemu što je netko drugi već opisao/snimio

Dorijan se nagne nad vrat i ugleda dvije, jedva primjetne, rupice koje su ga neodoljivo podsjećale na vampirski ugriz koji se često može vidjeti u horror filmovima.

To je samo leš...– pomisli, a u glavi mu „ zasvira “ melodija „ Hello Zepp “ iz filma
„Slagalice Strave". Glavom mu je projurila uznemirujuća završna scena filma, a Dorijan ponovno osjeti ledene prste straha kako stežu njegovo srce.

Koji je vrag tim svjetlima večeras ? – zapitao se dok se približavao automatu za
kavu koji se, ironično, nalazio na kraju dugog hodnika.

– Baš kao u horror filmovima. – pomisli.

I sad ja, kao čitatelj, pred očima imam filmske vampirske ugrize, jezive scene iz Slagalice strave i sl. - a zapravo mi nisi ti kao autor opisao te scene nego si me samo podsjetio na njih. To nije dobro, pokušaj to izbaciti u budućim pričama.

Još dvije primjedbe: vjerujem da prostorije u kojima se radi obdukcija nisu slabo osvijetljene. Dapače, moraju biti dobro osvijetljene jer bi inače osobi koja vrši obdukciju previše važnih detalja promaklo. A sumnjam da će itko nakon što napravi obdukciju pogasiti sva svjetla osim jednog i onda pisati izvještaj. To je nelogično.
Drugo, članak koji on čita u novinama ne zvuči nimalo novinarski napisan. Bilo bi vrlo efektno da se jasno vidi razlika između teksta priče i onoga što piše u novinama, djelovalo bi uvjerljivije.

However, priča jest jezovita, atmosferu si uspio dobro napraviti a to je za horor vrlo bitno , i ovoliko savjeta ti dajemo upravo zato što nije loše - nastavi pisati dalje.

[Morgoth]

Hvala vam puno na komentarima, jer mi dosta znače pošto sam još uvijek veliki amater u pisanju i zato mi ovakvi komentari uvelike pomažu. Tek kad sam pročitao vaše komentare uvidio sam kakve sam gluposti napisao i koje bi mogao lagano izbaciti a neke uvesti ( koje sam već uveo zapravo, kad Dorijan sarkastično da ime mrtvacu John ). Što se tiče atmosfere drago mi je da sam je pogodio pošto sam dugo radio na njoj i razmišljao kako da je poboljšam. Što se tiče pištolja u autu, za to postoji objašnjenje Pošto je Labin sad nekakva zona sumraka ( Albonian Asylum BLues i ova priča su zapravo neki mali početak moje "sage" o jednom liku ) mislim da je dosta normalno što ljudi imaju pištolj za sobom za svaki slučaj ( uf, kako se izvlačim xD )
Što se tiče akcije, to je praktički prva priča u kojoj se odvijala neka malo "jača" akcija, pa zato sam malo zaštekao u tom pogledu kao i kod Statue tvoje duše gdje sam "eksperimentirao" s dijalozima jer je većina mojih priča iz prvog lica, nekakav surreal horror gdje radnja teče sporo, a akcije gotovo ni nema, već je sve fokusirano na atmosferu.
Drago mi je da vam se sviđala priča
A još jedna stvar, kako vam se sviđao kraj ?

[niniane]

Meni je kraj dobar jer donosi shvaćanje da se čudovište širi/razmnožava preko tog ugriza, te dvije ranice (za koje mi je ful drago da nisu ispale tragovi zuba vampira ) i lik se ubije upravo zato što je toga postao svjestan. A ostaje otvoreno pitanje je li dovoljno ubiti se kad je i mrtvac na obdukcijskom stolu bio mrtav, a čudovište je svejedno izašlo van. Naš glavni lik i to, doduše, zna, ali mi odluka da se ubije svejedno nije nelogična jer - damn, i ja bih se vjerojatno poželjela ubiti da mi se sve to izdogađa ili, u najmanju ruku, ne bih dovoljno razmišljala o tome "Ček malo, ako se ubijem, svejedno ću se pretvoriti u čudovište, pa se nema smisla ubiti" - baš suprotno, bilo bi mi draže biti mrtva kad se to dogodi nego da sam svjesna da čudovište izlazi iz mene. Tako da je njegovo samoubojstvo zapravo kukavički i vrlo ljudski čin.

Nadam se da sam dobro shvatila

[Morgoth]

kako znaš da se on ubio ? Nisam to nigdje zapisao :P
Long Live Open End :cheers:

[niniane]

He he, good point - I just assumed

Onda to zaista ostavlja otvorene mogućnosti za nastavak u kojem on, u utrci s vremenom, pokušava naći način da spriječi pretvaranje u čudovište

[Morgoth]

ili ih što više pobiti dok i on ne postane jedan od njih
bolje jedan nego desetak njih