Dijete grada

[Koet]

Dino je gledao u dva divovska bića nalik psima ispod ulične lampe, pedesetak metara niz ulicu. Još nikada nije vidio takvo nešto. Jest, pričalo se o raznim bićima koja žive izvan grada, pa čak i u samome gradu, ali, kao i svaka druga ozbiljna osoba znao je da su takve priče glupost. Pa čak i sada, dok je gledao u te priče, mislio je kako se zapravo sve ovo može objasniti, kako su to vjerojatno nekakve podvrste, ili nadvrste pasa ili vukova, eto, malo većih.
A ipak, strava ga je škakljala dok je gledao u dva smeđa dlakava diva kako u nepomičnom položaju zavijaju prema polumjesecu. U trbuhu ga je stegnulo kada je pogledao niz ulicu i nije vidio niti jednog čovjeka. Umjesto toga, vidio je kako se ostavljene stvari sa ulice sada na vjetru vrte po zraku, razbijaju prozore na kućama i sablasno vise sa stabala. Još jače se stisnuo uz zadnje sjedalo automobila. Tamo iz dvorišta, sa mjesta koje nije vidio, dopirao je nekakav glas, dječji, plačljiv, i iskrivljen.

Nije više mogao slušati. Sve ovo se dogodilo najednom, došlo je iznenada. Maloprije je na pločniku razgovarao sa drugim ljudima, i onda su odjednom svi nestali. I on je ostao sam, potpuno izgubljen, ostavljen sa sobom, ponovno. Spustio se u prostor između prednjeg i zadnjeg sjedišta, zatvorio je oči i stavio ruke preko ušiju. Nije želio znati što će se dalje dogoditi.

Drhtao je skupljen u automobilu. Najednom, auto se zatresao. Dino je osjetio vjetar kako mu prolazi kroz kosti. Svi prozori su bili zatvoreni. Nije htio otvoriti oči. Automobil se još jednom zatresao, ovoga puta jače i Dino je osjetio kako se podiže. Skliznuo je na drugu stranu i udario glavom o vrata.
Otvorio je oči i kroz prozor na suprotnoj strani ugledao dlakavu tamnu priliku. Automobil je ponovno udario u tlo i Dino je došao sebi. Napipao je kvaku iza svojih leđa i otvorio vrata. Još uvijek gledajući kroz suprotni prozor, izvukao se i pao na stražnjicu. Osjetivši dodir na ramenu podignuo je pogled. Iznad njega, mala prilika u crnom ga je dodirivala, mala crna ćelava prilika bez očiju. Dino je vrištao. Gledajući u oba čudovišta, posrćući je ustao i počeo bježati prema ulici.

Tvrd udarac u leđa ga je bacio na tlo. Nije više mogao nigdje. Osjećao ih je kako dolaze sa svih strana, a on je ih nije mogao niti pogledati. Zatvorenih očiju se okrenuo na trbuh i zaronio nos u svoju krv, jedino što mu je bilo poznato. Nije ga više bilo briga, želio je ostati u tom položaju dok čudovišta ne odu.

On je bar otišao. Okus krvi ga je vratio u vrijeme kada je zadnji puta pobjegao od staratelja i zalutao izvan grada. Gradska vrata su se za njim zatvorila i on se našao u jednosmjernoj ulici, među starim sivim, crnim, crvenim ruševnim kućama. Nadvijale su se nad njim, pojavljivale nasred puta, nestajale i ponovno nastajale na udaljenim uzvišenjima šarene vijugave ulice. Iz njih su dopirala svijetla izmiješanih boja i kroz prozore su se vidjele žive sjene promjenjivih oblika. U gustoj sivoj magli boje su davale nestvarnu patinu okolini i stvarale knedlu u Dinovu grlu. Naslonio se na jednu od kuća. Pogledao je u smjeru odakle je došao i osjetio mučninu u trbuhu. Sa druge strane, dalje niz ulicu, kuće su se razrjeđivale u magli. Bilo ga je strah. Osjetio je udarac u glavu, i okus krvi u ustima. Živi glasovi su plesali oko njega.
"Šta je mali, izgubio si se, ha?"
"Još jedan istraživač! Pa koliko vas ima?"
"Idi kući mali!"
"Dobrodošao i..dobro otišao!"

Čudovišta nisu otišla. Uspravila su ga i oslonila na glavu jednog od pasa. Ispred Dina je stajao dječak. Obučen u crne hlače i kabanicu, bio je otprilike pola glave niži od Dina, ćelav i bez očiju. Ipak, pogled iz njegovih očnih duplji nakratko je zaledio Dina. Vidio je dječakovo nijemo otvaranje usta bez gestikulacija i ekspresija lica. Nije reagirao, nije mogao. Dječak je još uvijek otvarao usta, poput ribe na suhom, pomislio je. Spustio je pogled prema tlu, nije ga više želio gledati. Pokušao je odgovoriti na pitanje koje nije čuo.
"Ne čujem te, ne...ne razumijem što želiš..." Provukao je rečenicu kroz usne.
Osjetio je tvrd blag udarac u leđa koji ga je gurnuo naprijed. Našao se na desetak centimetara od lica dječaka bez očiju. Pogledao ga je. Odavde je izgledao još sablasnije, lice mu je bilo još više blijedo, umorno i gotovo pa prozirno. Kada je progovorio, Dino je vidio i najmanju košticu lica kako se pomiče.
"Molim te, odvedi me kući." Glas mu se jedva odvajao od okolne tišine, jednoličan i bez ikakvih popratnih kretnji.
Dino je tupo gledao u njegovo lice, u udubljenja u kojima su nekada bile oči. Bile su usmjerene ravno u njega i on se počeo gubiti u njihovim crveno crnim osušenim resicama i porama, u mraku njihovih najcrnjih dubina. Čudno, ali imao je dojam kako ga dječak može vidjeti i bez očiju.
"Pomozi mi, odvedi me kući." Nastavio je.
"Tko si ti?"
"Pomozi mi, odvedi me kući."
"Gdje kući, ja te ne poznajem?" Odgovorio je umorno. Naslonio se i ponovno spustio pogled prema tlu.
"Molim te, odvedi me kući."
"Gdje kući! Tko si ti!" Viknuo je, i dalje gledajući u tlo. Snažan udarac u desna rebra ga je odbacio ulijevo. Posrnuo je i pao uz snažan urlik drugoga psa i pogled u unutrašnjost njegove razjapljene čeljusti. Ovako raširena bila je sigurno viša od Dina, puna slinavih oštrih zuba veličine njegova lakta. Tresući se, uspio je otpuzati jedan metar unatrag.
"Dobro, dobro, polako." Lijevu je ruku podignuo prema psu.
"Samo mi reci gdje kući." Nastavio je. Glas mu je uzbuđeno drhtao kroz brze uzdahe. Čas je gledao u psa, čas u dječaka. Dječak je krenuo prema njemu.
"Izgubio sam se, odvedi me kući." Govorio je i prilazio polako, nespretnim dječjim koracima. Dino je ležao na mjestu i nervozno gledao u dječaka. Približavao mu se i Dino je osjetio trbuh kako mu se veže u čvor. Prišao mu je gotovo na metar.
"Odvedi me kući."
"Gdje kući!" Dino je opet povisio glas. Ovoga puta su oba psa snažno zarežala.
"U redu, u redu, kući." Sada su mu obje ruke bile ispružene prema psu. Progutao je knedlu gledajući sa poda crnog dječaka bez očiju iznad sebe.
"Izgubio si se, znači. U redu, naći ćemo ti kuću." Uzbuđeno je nastavio. Kimao je glavom, uvjeravajući i sebe da će sve riješiti.
"Znam mnoge ljude ovdje u gradu, sigurno ćemo ti naći kuću. Nema problema."
"Idemo."
Bilo je to sve što je dječak odgovorio. Okrenuo se i krenuo prema ulici. U trenutku su se i psi smirili i jedan je krenuo za dječakom. Skrenuli su lijevo u ulicu.
"Hej! Grad je desno! Idemo u grad!" Dino je viknuo. Dječak se nije okrenuo.
Drugi pas je ostao na mjestu, očito čekajući Dina da krene za dječakom. Ustajući se, Dino je pogledao kuću iza sebe. Sa svojim okolnim, razbijenim i malim prostorom u tišini, bila mu je tako blizu. Pogledao je u ulicu za dječakom. Bilo ga je strah. Uzdahnuo je i zakoračio.

[ratchet]

Evo ovo je barem korektno napisano pa se neće gubiti vrijeme na gramatiku. Priča je pristojna iako djeluje u stvari samo kao uvod u nešto. Tko su čudovišta, kako izgledaju, što rade? Jer sam na trenutke imao dojam da se radi samo o dva dječaka i dva psa, ali kad sam se vratio natrag ipak vidim da nisam pogriješio. Gdje nestadoše u priči. Bila su usmjerena u njega ( ako je riječ o udubljenima a ne očima ), je jedina sitna greška koju sam primjetio. Eto sve u svemu dobro osim tog dojma da se radi o uvodu i da u stvari ništa nisam niti pročitao. Inače, stvari ostavljene na cesti ( kakve to stvari? ) koje razbijaju prozore i vrte se po zraku bi mene osobno više preplašile nego dva velika psa.

[Xaotix]

Hmmm, ako sam dobro shvatio, ulica je bila puna ljudi, koji su odjednom nestali. A onda su se pojavili psi. Zato su oni izvor straha.

Uglavnom, čini mi se da sam polovio osnove; zaštićenio grad, ili utočište, oko kojeg se nalazi slumovi ili ruševine, koje izazivaju avanturistički raspoložene stanovnike grada. I naravno, stanovnici Izvana, ne vole ljude iz grada.

Priča (tj. dio priče, jer očigledno nije završena) nije loša, jedino nije probudila jezu u meni, a čini mi se da je to bila namjera. Nedostaje mi ta emocija, opisi je nisu prenijeli. Previše direktno opisuju KAKO se Dino osjeća, umjesto da prenose taj osjećaj. Tu bi se moglo upotrijebiti pravilo "Show, don't tell".

Recimo, dječak bez očiju je opisan potpuno mlako. Djeca-čudovišta su inače nešto što zaista plaši ljude jer su potpuno neprirodna stvar, pomaknuta od uobičajene percepcije da bi dječica trebala biti blaga i bespomoćna. Ta slika bi mogla biti puno jača i efektnija. Da je riječ o djetetu, saznaje se tek kod drugog opisa, nakon flashbacka, koji na tom mjestu razvodnjava cijelu sliku.

Ima tu još par sitnica, kao recimo veličina pasa. na početku su "malo veća" od psa, a zatim su im zubi poput Dininih podlaktica. To ih smješta u red veličine slona, što baš i nije mala razlika.

Spominuju se čudovišta, psi i dječak. Pretpostavljam da si pod čudovišta mislio na pse, ali zbilj ispada da na ulici vlada gužva.

Zašto i psi i dječak? Nekako kradu pažnju jedni od drugih i nisu mi kompatibilni (sitno djete i mrcina od psa). Nedostaje mi neka poveznica među njima.

Tu i tamo mi se čini da je ritam prejednoličan, da nema razlike između brzih i sporijih scena (recimo rečenica "Dino je vrištao" mi usporva cijelu scenu bijega iz auta)

Ali priča je čitljiva, i nisam se mučio kroz nju. Ajd probaj složiti neki nastavak.

[Koet]

Hvala na kometarima.
Da, jest, priča je dio veće (ne prevelike) priče koja još nije u potpunosti napisana, ali je u bar cijela u glavi. :x
Htio sam malo ispipati kako priča diše.

Inače, stvari ostavljene na cesti ( kakve to stvari? ) koje razbijaju prozore i vrte se po zraku bi mene osobno više preplašile nego dva velika psa.

To su stvari koje su ostavili ljudi kada su pobjegli, nestali.
Mene bi ipak više uplašili divovski psi

jedino nije probudila jezu u meni, a čini mi se da je to bila namjera. Nedostaje mi ta emocija, opisi je nisu prenijeli. Previše direktno opisuju KAKO se Dino osjeća, umjesto da prenose taj osjećaj. Tu bi se moglo upotrijebiti pravilo "Show, don't tell".

Tu i tamo mi se čini da je ritam prejednoličan, da nema razlike između brzih i sporijih scena (recimo rečenica "Dino je vrištao" mi usporva cijelu scenu bijega iz auta)

Jeza mi je bila namjera i u biti nisam znao kako bi je postigao, tako da ovaj komentar pomaže. Kao i za ritam.
Tek sam počeo...

Ima tu još par sitnica, kao recimo veličina pasa. na početku su "malo veća" od psa, a zatim su im zubi poput Dininih podlaktica.

Gdje su "malo veća"? Uvijek su divovska.

Zašto i psi i dječak? Nekako kradu pažnju jedni od drugih i nisu mi kompatibilni (sitno djete i mrcina od psa). Nedostaje mi neka poveznica među njima.

Recimo da su "psi" neka vrsta čuvara, očuh i maćeha :scratch: , a u isto vrijeme je on njihov gospodar. Nadam se da ću ovo poslije uspjet iskemijat da funkcionira.

Ali priča je čitljiva, i nisam se mučio kroz nju. Ajd probaj složiti neki nastavak.

Hvala još jednom. Nastavak postoji, samo ga trebam dovršiti

[Xaotix]

Jeza mi je bila namjera i u biti nisam znao kako bi je postigao

Ako zbilja neznaš ili ne možeš dobiti takvu atmosferu, čitaj druge priče u kojima si ju osjetio. Nakon nekoliko priča različitih autora, pokušaj analizirati kako su oni dobili taj efekt.

Apropos veličine:

Dino je gledao u dva divovska bića nalik psima ispod ulične lampe,
<SNIP>
...mislio je kako se zapravo sve ovo može objasniti, kako su to vjerojatno nekakve podvrste, ili nadvrste pasa ili vukova, eto, malo većih.
<SNIP>
Otvorio je oči i kroz prozor na suprotnoj strani ugledao dlakavu tamnu priliku.
<SNIP>
Posrnuo je i pao uz snažan urlik drugoga psa i pogled u unutrašnjost njegove razjapljene čeljusti. Ovako raširena bila je sigurno viša od Dina, puna slinavih oštrih zuba veličine njegova lakta.

S prva tri komentara u prvom pasusu opisuješ velike pse.Divovski psi su ti već mrcine visoke metar, ili skoro dva ako stoje na stražnjim nogama.
A na kraju imaš čeljust "veću od Dine", dakle dužu od metra (osima ako se ne ispostavi da je Dino patuljak). Takva čeljust smaže divovskog psa s početka priče u jednom zalogaju.
Ili su u strahu velike oči
Evo ideje koja mi se čini zanimljiva za vježbu, ali je nije baš lako napisati kako spada: Opiši stvari kojih se Dino boji kao ogromne ili užasne, puno naglašenije nego što jesu, ali samo iz njegove perspektive, tako da čitatelju bude jasno da je to samo njegova percepcija. Znači, pas je veličine vuka ili lava (što se vidi iz usporedbi s veličinom auta), ali kad ga Dino gleda, vidi zube veličine lakta, ždrijelo veće od sebe itd. Slično možeš pokušati i sa opisom klinca, i sveg čega se dečko boji. Takav pristup može lako skrenuti prema humoru, pa ne znam koliko odgovara tvojoj prvotnoj ideji...

[niniane]

Pa, stilski i inače nije loše, dapače, bolje od mnogih priča koje čitamo u ovoj Čiča Miči.
Imam isti problem kao i ostali - priča nije izazvala jezu, ni strah, ni ikoji sličan doživljaj u meni. Rekoše ti već kako to popraviti, pa neću ponavljati - nadovezat ću se samo na Ratchetov komentar da su stvari koje lete uokolo možda jezivije od samih pasa. Možda da ubaciš više tih atmosferskih elemenata, da radnja bude malo više isprekidana opisima okoline i kako tu okolinu Dino doživljava, tog mi je falilo u priči.
I imam jedan problem koji još nitko nije spomenuo, pa je moguće stvar u meni - meni se na mahove činilo da je Dino pas. Ili jest, a ja krivo protumačila komentare?

[Koet]

Heh...Dino definitvno nije pas. On je više kao...gušter. :scratch:

Uglavnom, evo probao sam napisati malo drugačiji početak, samo početak, možda malo jezovitiji (jezitiji, jezniji?), pa da vidimo.

...Mrak je pao. Zvuk razbijanja stakla i tupog udaranja u zidove odjekivao je ulicom. Nigdje nije bilo nikoga. Dino je sam iz automobila gledao u stvari sa ulice kako plešu po zraku. Ostavljene stvari, novine, alat, granje, kante za smeće. Sve je to sada letjelo naokolo u naletu nagloga vjetra. U jednom trenutku stvari su se vrtjele iznad kuća i lupale po krovovima. Zatim su se naglo vraćale do samoga tla uz metalan zvuk i iskre, pa zatim ponovno u zrak preko punog mjeseca, u krug. Ulične svjetiljke su slabim svjetlima naizmjence osvjetljavale stara stabla uličnog drvoreda. Sa njih su visjele zaglavljene stvari, plastični stolovi, igračke. Bože moj, lutke, Dino je pomislio. Vjetar ih je uporno pokušavao povući za sobom, razapinjući grane i šumeći glasno kroz guste krošnje.
Jedna plahta se bijesno otkinula sa stabla. Energično se trzala i skakala sa jedne strane ceste na drugu. Kroz zrak se zaletjela u niz ulicu, zatim se naglo podignula gore i onda pojurila natrag. Dino se u uskom automobilu pomicao zajedno sa njom.
Čučao je na neudobnom zadnjem sjedištu i kroz stražnje staklo su mu se vidjele tek uplašene oči. Bijela plahta se zaustavila u zraku iznad ulaza u jedno od dvorišta i ostala lebdjeti. Nije se micala dok je vjetar i dalje uporno puhao. Dino je pažljivo promatrao. Plahta se zaustavila na mjestu gdje je ulica lagano skretala udesno i između stabala ju je mogao odlično vidjeti. Vjetar je bučno naletio i plahta se pomaknula. Zajedno sa njom, pomaknula se i tama iza nje. Treperavo svjetlo je odnekud nakratko osvijetlio tamu iza plahte i ocrtalo mutne obrise dviju divovskih prilika. Svjetlo je ponovno nestalo i sada su se prilike u tami isticale svojom, još većom tamom. Bile su dvostruke veće od automobila parkiranih ispred njih i jasno vidljive u sada ne tako mračnoj okolini. U kaosu zvukova i događaja na ulici, prilike su mirno stajale na pločniku. Tu im nije bilo mjesto.

Dino nije više mogao gledati. Sve ovo se dogodilo najednom, došlo je iznenada. Maloprije je na pločniku razgovarao sa drugim ljudima, i onda su odjednom svi nestali. I on je ostao sam, potpuno izgubljen, ostavljen sa sobom, ponovno. Jedna kanta je udarila u krov automobila. Spustio se u prostor između prednjeg i zadnjeg sjedišta, zatvorio je oči i stavio ruke preko ušiju. Nije želio znati što će se dalje dogoditi.

[Koet]

jezivije...da...

[ratchet]

Bolje

[niniane]

Osjetna razlika u stupnju jezovitosti :cheers: