Uvod u divove

[ratchet]

Evo jedna priča koja je, napisana u zadnji čas, otputovala na natječaj za priče o divovima. Nije prošla, ali neka posluži kao uvod u zbirku, uz napomenu da tamo čeka 20 sigurno boljih priča od ove. A i kratka je, što je ovdje obično vrlina.
:zubo:

Na kraju leda

Snijeg je tiho škripio pod njegovim stopalima dok se kretao smrznutom bjelinom. Otklizao bi povremeno niz kakvu ledenu stazu pa se onda ponovno dizao i kretao, obavijen hladnim dahom, strpljivo, metodički, stalno prema jugu.
Ogrnut u tanka bijela krzna mladih ledocrva, hodao je pomažući se sa debelim štapom, pazeći da ne lupa previše glasno dok bi prolazio ispod ledenih gromada što su ga prijeteći gledale s visine.
Zastane na jednoj uzvisini i pogleda natrag prema daljini iz koje je došao. Pljune u tom smjeru, okrene se i pažljivo započne silazak niz strminu. Veliki bedem je ostao iza njega, lanac blistavih, ledenih planina što su se stapale i gubile u oblacima.
Pognute glave, s bijesom i tugom u svom srcu, sjećao se uzaludnog puta što ga je poduzeo. Dva dana ranije došao je do velikog dorma, ledenih visokih kula, zbijenih jedna do druge, s kratkim mostovima od prozirnih blokova leda, što su ih povezivali. Bilo ih je mnogo više nego stanovnika i tako je bivalo godinu za godinu. Sve manje djece se rađalo, sve više napuknutih, šupljikavih kula bez stanara, u kojima je samo vjetar pričao svoje priče, okruživalo je Dorm. On sam je za to krivio nepokretnost svog naroda i opiranje bilo kakvim promjenama. Učmalu učahurenost u stoljeća što su se potpuno ista nizala duže nego li je pamćenje njegovog naroda sezalo.
Tamo je u velikoj kuli, dok je sunce bojilo dvoranu kroz otvore na vrhu, koji su njegove zrake usmjeravali u prizme od leda, pokušao uvjeriti ljude u ono što je vjerovao da je potrebno. Nitko ga nije shvatio previše ozbiljno. Neuspjeh je gorko ležao u njegovoj utrobi cijelim putem natrag, vlažio mu oči i grebao grlo.
Mali ljudi nisu nikakva opasnost, odvratili su mu, ovdje u zemlji vječnog leda oni ne mogu opstati. Kako nas oni mogu ugroziti i zbog čega bi mi brinuli zbog njih? Ovdje u bjelini gdje ledocrvi caruju i gdje se ciklus života vrti iznova i iznova, u davno utvrđenom igrokazu u kojem za njih nema mjesta.
Pričao im je o tome kako su ledene ravnice uokolo njegove zemlje nestale, kako umjesto njih sada njegov dom gotovo sa svih strana okružuje slana voda. Slana voda u kojoj ledocrvi više nisu mogli opstati. Druga bića sada krstare po njima. Manja, brža i mnogo agresivnija. I iako snijeg i led još uvijek prekriva njegov dom, sve je toplije i veliki glečeri klize u svoju propast sve brže i brže.
Pričao im je o tome kako je led davno počeo nestajati i kratko se vračati dolje na jugu. O čoporima malih ljudi koji su nadirali sa njegovim nestankom. Kao da ga tjeraju samo željom ispred sebe. O velikim krdima čupavih smeđih životinja sa kljovama koje su pratili. I posebno o sukobima u kojima su malobrojni pripadnici njihovog naroda nestajali.
Ubijaju nas svojom brojnošću, govorio je, dok mu se grlo nenaviklo na toliku priču sušilo i stezalo, svojom agresivnošću, jer nismo u stanju se niti braniti kada treba. Vidio sam ljude, vikao je, kako stoje smrznuti i nesposobni, dok ih mali ljudi zasipaju kamenjem i oštrim štapovima, sve dok ne bi pali i zacrvenjeli led. Glupe dobroćudne budale, nesposobne za bilo kakvu borbu.
Čupaju nam srca i proždiru ih, jecao je, zazivajući našu snagu, dok ostatak bacaju poludivljim vukovima koji ih prate. Melju nam kosti u prah i nanose ga na svoja tijela prizivajući našu moć. S njima nema nade, nema mira. Njihovo napredovanje je naša propast.
Ispratili su ga sa smijehom i nevjericom. Led je vječan. Ledocrvi, naš izvor hrane su nepresušni. Ništa ne dopire do naših kula od leda, odvratili su mu. Mi nismo navikli na bilo kakve sukobe, niti su nam oni potrebni, rekoše mu. Uzimamo od brojnih legla i čuvamo se malobrojnih odraslih ledocrva, koji dobivaju naša tijela kad nam duše odu u vječni nebeski led. Pjevamo naše pjesme i živimo naš život. Neka mali ljudi žive svoje živote u divljini a vi sa granice dođite k nama, jer mjesta ima dovoljno. Nema potrebe boriti se za nešto što nam ne treba.
Ali on je znao. On je vidio u svom dugom životu kako led klizi i otapa se. Nestaje malo po malo. I znao je da je samo pitanje vremena kad će ledene kule početi plakati i topiti se i ledocrvi umirati, a s njima i ljudi.
I znao je da ih na granici više gotovo i nema. Niti ledocrva, koji nemaju niti kosti da svjedoče o njima kada umru, niti ljudi. On je posljednji od svoje vrste na svojoj zemlji. Godinama sam, depresivan i na rubu suicidalnosti.
Vratio se odlučan u svoj dom, spreman ga braniti pa makar umro u njemu. I makar morao preživljavati od mesa neukusnih krznatih četveronožaca sa dugom surlom i kljovama.

Sunce je izlazilo na istoku topeći led u bodljikavoj šumi što je izrasla posljednjih desetljeća. Gore sa uzvisine promatrao je skriven, čopor malih ljudi kako se kreće prema čistini. Vukući gomilu stvari sa sobom, okruženi životinjama što ih prate.
Uzdigao se iz svog zaklona ispred njih, u svoj svojoj visini, prekriven smeđim krznima i okićen kljovama. U svakoj ruci je držao po jednu golemu bedrenu kost mamuta, strašne i efikasne maljeve. Glavu je ukrasio lubanjom mamuta, slojevi krzna štitit će ga od njihovih kamenja i štapova. Gotovo je povraćao po sebi od smrada krzna i vlastitog znoja, nečeg što je jedva poznavao, kojeg je njihova toplina izazivala.
Div urlikne glasno i potrči prema malim ljudima, u gomilu u kojoj zavlada panika, i stane lomiti maljevima njihove krhke udove i kosti. Nekoliko njih je pustio da prežive i pobjegnu nazad na jug. Neka pronesu priču o njemu. Jer on će živjeti još dosta godina ubijajući male ljude i braneći zemlju divova, ovdje, na kraju leda. Sve dok s ledom, što život daje, ne okopni i on sam.
Živjet će. Kroz njihove priče, užase, snove i noćne more. Jer ništa ne svjetluca tako postojano kroz tmine vjekova kao okrutnost i strah.