Podilaženje publici ili...?

[Izitpajn]

Jednom sam pročitao intervju s jednim piscem ( zaboravio sam nažalost s kojim ) u kojem je opisivao pisce i pisanje. Pisce smatra nasljednicima onih prvih pripovjedača iz pečina. Kad se sjedilo oko vatre i kad su ostalima slikovito prepričavali događaje. Sebe je, dok je pisao, uvijek zamišljao kao takvog. Pripovjedača kojeg će publika, ako im dosadi i zagnjavi ih, lupiti toljagom po glavi i otići. I smatrao je da se i pisati mora tako da se veže pažnja publike i ne dozvoli da ona popusti, kao da se im se neposredno obrača. Često se toga sjetim i smatram da je bio u pravu. Čitatelji su oni koje treba imati pred očima, zamišljati ih kako čitaju ono što smo napisali, stalno se pitati hoće li im pažnja popustiti i hoće li im to što smo napisali biti dosadno. Odnosno hoćemo li dobiti toljagom po glavi.

Moram priznati da mi je već pomalo dosta tog podilaženja publici i brige hoćemo li biti dosadni cijenjenoj gospodi koja su nam učinila čast da uzmu našu priču u ruke, i onda moramo biti jako pažljivi da tu publiku ne razočaramo, treba je držati prikovanom za sjedala, pardon, stranice, ne dozvoliti da joj pažnja na trenutak odluta...

KURAC!

U zadnjih ne znam koliko godina svi komentari se svode na zanatske stvari, kao, likovi ti moraju biti ovakvi, onakvi, ovo ti ovdje ne štima, ovaj dio treba skratiti, ovaj dio treba proširiti, i okej, sam proces pisanja je zanat i neke stvari u načinu prenošenja ideja na papir se mogu uvježbati. Međutim, još nikad nisam čuo da je netko rekao: druže, priča ti je napisana tako kako jest, možda je moglo bolje, možda ne, ali ta je priča prazna! Riječi koje su u njoj ne služe ničemu osim da čitatelju prođe vrijeme!

Za mene je pisanje duboko osobni čin. Ono što stavljam na papir izlazi iz mene kao osobe, na način koji je svojstven meni i sa sadržajem koji izvire iz moje dubine. Sorry, ako je to nekome dosadno, onda sam mu dosadan ja kao osoba, a tu, na žalost, ništa ne mogu. Naravno, postoji granica do koje to može ići, uvijek je dobro dati poneki savjet ili smjernicu, ali čini mi se da se 99%, ako ne i 100% rasprava u fandomu pretvorilo u rasprave o formi, a ne rasprave o sadržaju. Da, treba naći zlatnu sredinu, ali mi smo sada jebeno daleko od te zlatne sredine. Da, treba raspravljati o stilu, gramatici, likovima, jer to su početničke stvari... Ili možda ne? Možda o tako početničkim stvarima ne treba raspravljati? Ako netko ima problema s gramatikom, sorry, stari, odjebi, pravopis za uši i javi se kad naučiš materinji jezik. Likovi? Hej, ako su ti likovi profesori čiji se dijalozi svode na filozofske traktate, sorry, stari, odjebi, pročitaj nešto književnosti koja je napisana nakon 1950-ih, a ako čitaš starije, čitaj Krležu i Hemingwaya, Asimov je dobar za ideje, ali pisanje od njega nećeš naučiti. Nema tu rasprave! Kolega, vidimo se na sljedećem roku, a dok ne usvojite osnove, ne trošite nam vrijeme!

Već mi je dosta razmišljanja kako će se to što pišem nekome svidjeti! Jebemmumater, ako pišem zbog ikoga, pišem zbog sebe, jer u ovoj usranoj zemlji ionako novaca od tog pisanja neću vidjeti, a i ako ga vidim, bit će taman dovoljno za počastiti prijatelje ili, u boljem slučaju, za kupiti novi bunt knjiga. Dakle, sjašite mi već jednom s tim "treba privući pažnju čitatelja"! NE TREBA! Ako je čitatelj lijena stoka koja ide nešto čitati samo da se zabavi, bez da uloži energiju kako bi vidio ima li nešto ispod na prvi pogled teško prohodne površine, onda neka odjebe i on i takvi učitelji!

Naravno, to ne razrješava grijeha one koji misle da je njihovo remek-djelo najviši doseg svjetske književnosti i sve komentare odbijaju gore spomenutim argumentima. Uglavnom je riječ o napuhanim kretenima, ali prepoznati takvoga ionako nikad nije bilo teško. S druge strane, složiti pravila za prepoznavanje kretena je nemoguće. Ali onda ne znam zašto se najčešće priča upravo o tim pravilima.

[ratchet]

Vau, što si se napalio. Mislim da nam treba poseban topic za ovu raspravu. Ovdje uglavnom viđam priče za koje sam gotovo uvijek siguran da su početnički pokušaji. I kao takvi pate od početničkih grešaka. I čemu onda govoriti o nečemu složenijem, kad tu nedostaje abc. A na stranu to što nismo, barem ja nisam, profesor književnosti, već samo malo uspješniji i iskusniji pisac od onih kojima dajem savjete. Ja priče u Čiči miči čitam. I to gotovo sve, a većinu i komentiram. Odnosno, otkako dolazim redovito na forum. Nadam se da je netko ubrao nešto korisno iz onog što pišem. Ako i nije, bar sam se trudio. Kao što su se trudili i ovi što ih tu, sa određenom dozom hrabrosti, i postaju.
Pisati priče koje se ne sviđaju čitateljima, a onda tvrditi da su dobre jer u njima ima nešto što lijeni čitatelji ( bagra jedna ) nisu shvatili, je po meni zaplitanje u kontradiktornosti. Barem za SF mogu s pravom tvrditi da ima publiku koja je obrazovanija i načitanija od prosječnih čitatelja. I sumnjam da ne znaju prepoznati kvalitetu kao i što vjerujem da su SF priče koje se sviđaju SF publici dobre. SF, više od ijednog drugog žanra, u sebi nosi dublje poruke i razmišljanja o ulozi čovjeka unutar njega. Dobra SF literatura me je često natjerala na razmišljanje. Ali ne sjećam se da mi je bila dosadna.
Postoji filozofija kao književnost za one koje se žele tim bavit. Ili mogu pisati poeziju. Korist od pisca koji je dosadan publici i koja ga zbog toga ne čita, je ista kao od pripovjedača što priča pred praznom dvoranom. Ili sportaša koji nastupa pred praznim gledalištem. Umjeće pisanja proze je po meni kad pisac svoje ideje i razmišljanja može prodati publici umotane u štivo koje će čitatelju biti zanimljivo i zabavno. Ako to nije u stanju onda i nije baš neki pisac.
Primjer priče koja drži publiku prikovanu za stranice i koja ne dozvoljava da joj pažnja ne odluta je npr. ona najduža priča iz drugog broja Ubiqa. To je priča koja se da čitati lagano, čisto za zabavu. Poneka sitna nelogičnost na početku, malo teatralnosti, ali me je držala prikovanog za sjedalo. I s obzirom da sam je kao najdužu zadnju čitao, poprilično poravila ukupni dojam cijelog drugog broja. Ispod površine ovaj put nisam uočio ništa posebno.
:kava:

[Xaotix]

A što da kažem, Izitpajn ima pravo.
Samo što mi pokušavamo davati potporu mladim piscima, pa sve ispadne u rukavicama. A što se sadržaja tiče, u pola slučajeva nemaš što komentirati. :dontknow:
Ali definitivno se premalo naglašava sadržaj. Prvi priznajem krivnju... :?

[Izitpajn]

Vau, što si se napalio.

Od silnog jebanja u zdrav mozak.

Mislim da nam treba poseban topic za ovu raspravu.

Riješeno.

Ovdje uglavnom viđam priče za koje sam gotovo uvijek siguran da su početnički pokušaji. I kao takvi pate od početničkih grešaka. I čemu onda govoriti o nečemu složenijem, kad tu nedostaje abc.

Da ponovim: "kolega, vratite se kad ponovite osnove". Osim toga, mislim da se ovdje ne dijagnosticira jedna bitna stvar. Krenimo od loše gramatike. Ona je indikator nekoliko vrlo bitnih stvari. Prvo, gramatika, pravopis i vokabular se stječu čitanjem. Čovjek koji napiše tekst pun grešaka ne čita. ne da ne čita dovoljno, nego ne čita (ne da ne čita ništa, nego govorim o procesu. On možda guta knjige, ali ih guta, leti dalje niz stranice, a ne upija on što je napisano; na oči 'nutra, na guzicu van). A nije mi jasno kako netko tko ne čita može imati ambiciju da jednog dana nešto i napiše. Drugo, gramatika i pravopis su isto tako i stvar koncentracije i vremena provedenog nad tekstom. Okej, možda je problem i u tome što je ovo internet web forum pa se samo po sebi podrazumijeva - po mom mišljenju, naravno, potpuno pogrešno, ali što ćete kad sam se napalio - da se tu bacaju stvari koje izlete onako, na prvu loptu, da tu ne treba pokloniti pažnju onome što se napisalo. Međutim, meni bi, osobno, bilo neugodno staviti na pregled javnosti nešto što nisam dobro pogledao sa svih strana i uvjerio da je to najbolje što sam mogao napraviti, u granicama normale i ekonomičnosti. Ako mi se nije dalo istrijebiti gramatičke i pravopisne pogreške, hej, to samo znači da mi nije stalo do onoga što pišem. A ako autoru nije stalo do onoga što piše, jedino što mu ja mogu reći je: kolega, ako vas ovo ne zanima, uštedite i moje i vaše vrijeme, idite popravljati aute. Vidimo se na sljedećem roku.

Dalje, mislim da je loše ljude koji, recimo to tako, "uče pisati", drilati samo s tim kako će nešto sročiti, podučavati ih tehnikalijama kako im priče ne bi imale logičkih ili fabularnih rupa. Okej, to trebaju znati, ali istovremeno, ne nakon toga, treba im objasniti što zapravo pisanje jest, da je to usađivanje svojih ideja u tuđe glave i da, ako nemaš bogznakakve ideje, da će te sasjeći prvi tko stigne, nakon njega drugi, nakon njega treći itd. i da će biti potpuno u pravu. I treba ljude učiti kako da iz sebe izvuku ono najbitnije i najvrijednije. Kako će to uobličiti je možda bitno za izdavačku kuću koja želi prodati svoj proizvod, ali samom autoru uvijek mora biti bitno da je rekao točno ono što je htio i da je njegovo djelo odraz njega, a ne potrebe tržišta. Način razmišljanja da je bitan zanat, a ne ideje, je i doveo do ovakve hiperprodukcije na Zapadu gdje jedan naslov stoji na polici mjesec dana, a onda se remitenda spaljuje da napravi mjesta za nove, i što se među čitateljima ne "uhvati" u tih mjesec dana, pada u zaborav. Zbog toga općenito postajemo komercijalna kultura koja sve gleda površinski i zaboravila je što je zapravo bitno.

Pogotovo zato što, ponavljam, živimo u Hrvatskoj gdje nikakva komercijala ne postoji i gdje se isplati pisati isključivo radi ljubavi prema pisanju, zato da nakon pedeset godina pogledaš policu sa svojim knjigama i kažeš "ovo je bio dobro iskorišten život". Jer ionako ništa nećeš imati od toga što te je pročitalo 500 umjesto samo 100 ljudi.

A na stranu to što nismo, barem ja nisam, profesor književnosti, već samo malo uspješniji i iskusniji pisac od onih kojima dajem savjete.

A tko je rekao da moraš biti profesor književnosti?

Pisati priče koje se ne sviđaju čitateljima, a onda tvrditi da su dobre jer u njima ima nešto što lijeni čitatelji ( bagra jedna ) nisu shvatili, je po meni zaplitanje u kontradiktornosti.

Naravno da je kontradiktorno kad uopće nisam to napisao, nego je to tvoja, khm, slobodna interpretacija mojih riječi. Dakle, jako bi me zanimao logički postupak kojim se "ne treba se po svaku cijenu pokušati svidjeti čitateljima" pretvorilo u "treba pisati tako da se ne svidi čitateljima", a pogotovo uz dodatak da je "dobro samo ono što netko nije shvatio". Ili ja nisam bio jasan, ili ti nisi shvatio, ili si namjerno izvrnuo moje riječi kako bi ispale kontradiktorne same sa sobom.

Barem za SF mogu s pravom tvrditi da ima publiku koja je obrazovanija i načitanija od prosječnih čitatelja.

Nekad davno, u "zlatno doba SF-a", čitatelji SF-a su zaista bili obrazovaniji od čitatelja ne-SF-a. Međutim, ta je načitanost završavala na znanstvenoj i tehničkoj literaturi, dok su čitatelji mainstreama, u prosjeku, bili jači u humanističkoj potkovanosti. I to je sva prednost koju su imali. Danas čak više ni to nije slučaj jer je SF postao puno manje tehnički, više literaran, a razbuktavanjem najgoreg komercijalnog horrora i fantasyja su stvari potonule još dublje. Danas bih se čak usudio ustvrditi da je prosječni čitatelj SF-a manje obrazovan i analitički raspoložen od prosječnog čitatelja mainstreama. Naravno, dok se ne napravi konkretno istraživanje, možemo se samo nabacivati generalizacijama.

I sumnjam da ne znaju prepoznati kvalitetu kao i što vjerujem da su SF priče koje se sviđaju SF publici dobre. SF, više od ijednog drugog žanra, u sebi nosi dublje poruke i razmišljanja o ulozi čovjeka unutar njega.

Mislim da je SF publika jednako podložna nedostatku ukusa kao i sve ostale publike. Ako se slažemo o onih 95%, hej, pa kako to da postoji tih 95% ako "SF publika zna prepoznati kvalitetu"?

Postoji filozofija kao književnost za one koje se žele tim bavit. Ili mogu pisati poeziju. Korist od pisca koji je dosadan publici i koja ga zbog toga ne čita, je ista kao od pripovjedača što priča pred praznom dvoranom. Ili sportaša koji nastupa pred praznim gledalištem. Umjeće pisanja proze je po meni kad pisac svoje ideje i razmišljanja može prodati publici umotane u štivo koje će čitatelju biti zanimljivo i zabavno. Ako to nije u stanju onda i nije baš neki pisac.

A ako je pisac totalno ludilo, okrećeš stranice u grozničavoj želji da doznaš što piše dalje i zbog toga probdiješ noć, ali zato cijela stvar nema nikakvog dubljeg sadržaja, onda je to dobar pisac?

Da se razumijemo, ja ne kažem da je svatko tko piše zanimljivo bezvrijedan, kažem samo da to piše li netko tečno ili suhoparno nije glavni kriterij za određivanje njegove kvalitete. Nije nevažno, ali ne smije biti ni na prvom mjestu. Ti, s druge strane, ako sam dobro shvatio, tvrdiš da je to jedini kriterij. A to je, po mom mišljenju, čista komercijala.

Primjer priče koja drži publiku prikovanu za stranice i koja ne dozvoljava da joj pažnja ne odluta je npr. ona najduža priča iz drugog broja Ubiqa. To je priča koja se da čitati lagano, čisto za zabavu. Poneka sitna nelogičnost na početku, malo teatralnosti, ali me je držala prikovanog za sjedalo. I s obzirom da sam je kao najdužu zadnju čitao, poprilično poravila ukupni dojam cijelog drugog broja. Ispod površine ovaj put nisam uočio ništa posebno.

Dobro, iznio si primjer, a sad, ako može, što nam taj primjer govori?

[Ire]

Ako je čitatelj lijena stoka koja ide nešto čitati samo da se zabavi, bez da uloži energiju kako bi vidio ima li nešto ispod na prvi pogled teško prohodne površine, onda neka odjebe i on i takvi učitelji!

:notworthy:

Prvo, gramatika, pravopis i vokabular se stječu čitanjem.

govoreći striktno iz vlastitog iskustva, prije se stječu pisanjem.
dok nisam počela pisati nisam imala pojma koliko ne poznajem vlastiti jezik. bilo je jezovito. a čitala sam jako jako puno, samo nisam obraćala pažnju na jezik i te "tričarije". tek sam s pisanjem počela tesati jezik ...
ali apsolutno stoji:

A nije mi jasno kako netko tko ne čita može imati ambiciju da jednog dana nešto i napiše.

i slažem se da se definitivno mora staviti naglasak i na sadržaj i poruku, jer priče koje služe pukoj trenutačnoj zabavi - koliko god bile savršeno napisane - jebo to ako se ne sjećaš nakon pet dana o čemu su ...

[Bubba Zanetti]

Dalje, mislim da je loše ljude koji, recimo to tako, "uče pisati", drilati samo s tim kako će nešto sročiti, podučavati ih tehnikalijama kako im priče ne bi imale logičkih ili fabularnih rupa. Okej, to trebaju znati, ali istovremeno, ne nakon toga, treba im objasniti što zapravo pisanje jest, da je to usađivanje svojih ideja u tuđe glave i da, ako nemaš bogznakakve ideje, da će te sasjeći prvi tko stigne, nakon njega drugi, nakon njega treći itd. i da će biti potpuno u pravu. I treba ljude učiti kako da iz sebe izvuku ono najbitnije i najvrijednije. Kako će to uobličiti je možda bitno za izdavačku kuću koja želi prodati svoj proizvod, ali samom autoru uvijek mora biti bitno da je rekao točno ono što je htio i da je njegovo djelo odraz njega, a ne potrebe tržišta. Način razmišljanja da je bitan zanat, a ne ideje, je i doveo do ovakve hiperprodukcije na Zapadu gdje jedan naslov stoji na polici mjesec dana, a onda se remitenda spaljuje da napravi mjesta za nove, i što se među čitateljima ne "uhvati" u tih mjesec dana, pada u zaborav. Zbog toga općenito postajemo komercijalna kultura koja sve gleda površinski i zaboravila je što je zapravo bitno.

:headbang: :headbang: :headbang:
Ovo sam jednostavno morao izvući kako bih dao i svoj potpis na... hm... peticiju? (šala)

Ja također smatram da autorstvo ide debelo na prvo mjesto jer ukoliko se ide na podilaženje publici onda će se i knjige početi pisati na način na koji se već proizvode filmovi u Hollywoodu. Dakle snimi se nekoliko verzija, pusti se pokusnim gledateljima koji po mogućnosti predstavljaju što je moguće reprezentativniji uzorak američke populacije i na kraju se složi verzija koja će biti jelte najzanimljivija, najzabavnija i najrazumljivija publici. Tj. složi se verzija koja će pokupiti najviše para na box office-u.

Zanatstvo?
Jest predstavlja eliminacijsko pitanje na ispitu, ali što to čini dobrog zanatliju, što čini lošu, a što dobru prezentaciju ideje? Ja bih razne recepte po pitanju karakterizacije likova, kako se razvija fabula, stilski obrađuje priča i bla, bla, bla... ipak lagano odkarao. Najvažnija je kontrola samog stvaratelja nad onim što želi napisati, a za što naravno itekako treba vježbe. Dakle treba poznavati gramatiku i pravopis (kako bi se onda mogli kršiti, ali na vjerodostojan način ), treba čitati, treba pisati. Postavljanje određenog stila i načina pisanja (recimo da je to onaj S. Kingov) kao eferentne točke u odnosu na koju se onda određuje kvaliteta svih ostalih pisanih uradaka vodi samo u unificiranost u beloved nam svijetu pisane riječi.

:uzdravlje:

[MrSini]

Pretjerali ste stvarno sa tom gramatikom. :x
Ljudi ovdje pokušavaju iznijeti ideje i dobiti mišljenje o ideji,a ne o gramatici. :x

[Ire]

Pretjerali ste stvarno sa tom gramatikom. :x
Ljudi ovdje pokušavaju iznijeti ideje i dobiti mišljenje o ideji,a ne o gramatici. :x

oprosti, ali ako pišeš, gramatika nije nešto sa strane što ti možda treba ili ne, već esencijalni alat za pisanje. to je kao da kažeš da ne znaš sva slova pa upotrebljavaš brojeve. ili ne znaš baš vokabular pa pola pišeš na hrvatskom, a pola na engleskom.

kako ćeš prenijeti ideju ako se čitatelj neprestano popikava o grbav tekst? doći će na cilj krvavih i natučenih koljena i taman oko njega bio najzanimljiviji pejzaž na svijetu, nije ga uspio doživjeti jer je neprekidno imao nos u grabi ...

slikovito rečeno :zubo:

[MrSini]

Da gramatika mora biti OK ali za već nekoga ko objacljiva djela
Evo primjer:
Ima netko ideju za priču i na brzinu nešto napiše i postaviovdje i vi kažete nije ok gramatika, a o priči ni riječi. Je li to OK?
Ili treba netko (ko prvi put piše i nije profesor književnosti) neku ideju za koju nije siguran je li tako originalna prvo provesti 2 sata u sređivanju gramatike (a na priču potrošio 1 sat) pa da mu neko kaže da mu je gramatika OK ali ideja za priču sranje?

[Belzebubbles]

Pretjerali ste stvarno sa tom gramatikom. :x
Ljudi ovdje pokušavaju iznijeti ideje i dobiti mišljenje o ideji,a ne o gramatici. :x

Poznavanje vještine pisanja jest sine qua non umjetničkog izražavanja.

Mogućnost konciznog i discipliniranog općenja sa slušateljstvom ima i neke druge svrhe osim estetske [vidi moju patetiku! Zbog manjka discipline ja nisam u mogućnosti izraziti ono što želim, već se zapetljavam u suvišnim emocijama i nepreciznostima. Naoštri nožaju, pa ćeš bolje zarezati meso (da i ja malo budem slikovit :zubo: )].

Nekad davno, u "zlatno doba SF-a", čitatelji SF-a su zaista bili obrazovaniji od čitatelja ne-SF-a. Međutim, ta je načitanost završavala na znanstvenoj i tehničkoj literaturi, dok su čitatelji mainstreama, u prosjeku, bili jači u humanističkoj potkovanosti. I to je sva prednost koju su imali. Danas čak više ni to nije slučaj jer je SF postao puno manje tehnički, više literaran, a razbuktavanjem najgoreg komercijalnog horrora i fantasyja su stvari potonule još dublje. Danas bih se čak usudio ustvrditi da je prosječni čitatelj SF-a manje obrazovan i analitički raspoložen od prosječnog čitatelja mainstreama. Naravno, dok se ne napravi konkretno istraživanje, možemo se samo nabacivati generalizacijama.

Ustvari, ovdje bih se složio.

Okej, to trebaju znati, ali istovremeno, ne nakon toga, treba im objasniti što zapravo pisanje jest, da je to usađivanje svojih ideja u tuđe glave i da, ako nemaš bogznakakve ideje, da će te sasjeći prvi tko stigne, nakon njega drugi, nakon njega treći itd. i da će biti potpuno u pravu.

Tu se ne slažem u potpunosti... Ne možeš to dobiti na pladnju!
Umjetnik - doajen, dolazi umjetniku - amateru, pa mu kaže: "A, slušaj, sine - u umjetnosti ti je sve o..."
O čemu? Onome što doajen smatra da jest, o onome što kaže trenutačni režim, ili se možda radi o nečemu do čega svaki aspirant dolazi vlastitim snagama, vlastitim putovanjem, kroz znoj koji ga, pretpostavljam, očeliči u pisca (a ja idealiziram... kada nisam patetičan... )?



A sada o SF-u...
Čitao sam NOSF 25 i naišao na sljedeći citat:

Ire: Koje su ti omiljene teme o kojima voliš pisati? I koristiš li katkad SF (kao što bi neki mainstream pisac rekao) da se uhvatiš ukoštac s našom svakodnevicom i problemima s kojima bismo se mogli susretati u buducnosti?
Neal: Naša svakodnevica i problemi s kojima se suocavamo ulaze u jednadžbu, no hvatanje ukoštac s njima nije moj glavni cilj. Namjera mi je pisati SF koji izaziva ocudenje i zabavlja.

I nakon te izjave "eminentnog SF-pisca" (a dobro, nisam ga čitao - valjda je barem popularan ako ništa drugo) mi stanemo s pitanjem: "Pa, što to ne valja u SF-u?".
Zaista...


Camus vidi pisca kao čovjeka angažiranog, nekoga tko suosjeća sa ostalima (Govori u Švedskoj - uistinu zanimljivo štivo, pogotovo glede ovog problema). Držim da bi SF također trebao sudjelovati u problemima svijeta, sudjelovati u diskursu. Ta, imamo Bulgakova, Dicka!
A, imamo i teški šund - turbo-folk kako bi to rekao bard Balkana - Rambo Amadeus.

Ako ne razmišljaš ne možeš nikamo doći... Džaba Barthes onome tko ga na sanskrtu čita!

[Ire]

Da gramatika mora biti OK ali za već nekoga ko objacljiva djela
Evo primjer:
Ima netko ideju za priču i na brzinu nešto napiše i postaviovdje i vi kažete nije ok gramatika, a o priči ni riječi. Je li to OK?
Ili treba netko (ko prvi put piše i nije profesor književnosti) neku ideju za koju nije siguran je li tako originalna prvo provesti 2 sata u sređivanju gramatike (a na priču potrošio 1 sat) pa da mu neko kaže da mu je gramatika OK ali ideja za priču sranje?

problem je u tome što odvajaš gramatiku od pisanja, a po meni je to neodvojivo :zbunj:

[SAMSUILUNOV OTAC]

Napiši istu priču u dvije verzije. Jednu koja je gramatički i pravopisno sedamsto puta provjeravana i dotjerivana i verziju u kojoj to nije učinjeno. I pošalji obje verzije na čiču miču.
Kladim se u sto novaca da će ti većina komentara u nedotjeranoj priči biti isključivo u vezi s lošom gramatikom i lošim pravopisom, a o sadržaju će eventualno biti tu i tamo ponešto.
Za dotjeranu priču, dobit ćeš puno više komentara o samom sadržaju priče, a gramatiku i pravopis nitko neće ni spominjati, jer nemaju razloga.
Zašto? Ja, npr. kad čitam nešto, onda ne vidim slova pred sobom, nego slike koje ta slova predstavljaju. Ako piše "kuća", vidim neku kuću u nekom opisanom krajoliku. Ali, ako vidim riječ "kuča" moj mozak to ne može procesuirati i vizualizirati bez zastoja, dok si ne objasni je li "kuča" neka nova riječ kojoj ne zna značenje, ili piščevo nepoznavanje gramatike. Dakle, gubi se ona nit koja te drži udubljenog u priču i onda ju opet moraš tražiti.
Ako se to ponavlja svako malo tijekom priče, nema tog sadržaja kojim ćeš uspjeti poništiti sve te "kuče", "ćićke" i "htjeo", koliko god ti sadržaj bio inovativan i super.
Jednostavno prestaneš čitati priču, i počneš čitati samo tekst.

[Nazir]

Ja bih nadodo sto se tice gramatike da se slazem da ako vec ides nesto stavljati dostupno ljudima (bio forum ili neki drugi oblik) da bi covjek stvarno trebao procitati stvar par puta, pokusati dotjerati tekst i sl. To je vec cisto iz razloga jer kroz taj proces pisac vec vidi neke manje greske u tekstu koje ispravlja i time popravi opci dojam pa ocjena price moze otic i za 0.5 gore (pucam bzvz).
No najbolje znam na svojem primjeru - nekako mi gramatika nije bas u malom prstu iz raznih razloga i samim time ni sam ne znam kada napravim gresku. Gluposti poput č i ć ako ništa mogu provjerit u wordu i to naravno da odmah radim. No nekakve greske s recenicnim konstrukcijama i poretkom rijeci u recenici ponekad bas nisam siguran kako treba napraviti. Vjerojatno mi je ta stvar spontano kroz pisanje poboljsana, ali opet nisam neki majstor.
No opet vrijedi to da pisac svakako barem mora dati sve od sebe da ipak ispravi tekst koliko zna samostalno. Rijetko citam cica micu jer doma imam masu knjiga koje vec cekaju jako dugo, ali ponekad si uzmem par min i za to. No ako vidim da mi netko tamo napise u stilu "joj evo, ovo sam sad u 5 min napiso, ne da mi se gledat kakvo je, mislim da je sranje, al dajte mi to komentirajte" onda normalno da necu ni pogledat jer zasto bih ulagao svoje vrijeme za nekoga ako se taj netko ne zeli ni potrudit to sto prezentira napravit kako se spada?

[ratchet]

Evo ovako.
Ja sam ovdje ( u Čiča mići ) napisao više puta, koristite gramatiku u wordu. U gotovo svakoj drugoj priči to naglašavamo ljudima, ili ja ili netko drugi. Trebalo bi to negdje otisnuti masnim slovima. Ali eto, uvijek se izgleda ponavlja isto. Međutim kako je ovo ipak dio za početnike i dalje smatram kako treba biti blag i ne ubijati ljude u pojam. Možda sam takav jer sam i sam u svojim prvim pokušajima bio sasječen. I nisam ništa nakon toga napisao punih 15 godina. Pa ću i dalje ponavljati abc onima koji barem imaju hrabrosti pisati.
Nisam tvrdio da je jedini kriterij tečno pisanje. Napisao sam doslovno: Umjeće pisanja proze je po meni kad pisac svoje ideje i razmišljanja može prodati publici umotane u štivo koje će čitatelju biti zanimljivo i zabavno.
Dakle kad je pisac u stanju taj sadržaj i zanimljivo napisati, odnosno oba kriterija bi morala biti zadovoljena. Zlatnu sredinu je Izitpajn već spomenuo. Priča mora imati nešto. Ali ako je loše napisana badava i dublji sadržaj. I obrnuto. A to po meni nije podilaženje publici već dobro pisanje.
A što se tiče čitatelja SF-a ja pod tim pojmom smatram čitatelje SF-a. Znanstvene fantastike. Možete sad drvlje i kamenje po meni, ali briga me za fantasy, horore i sve slične stvari. Je, mi smo danas svi pod istom kapom, ali za mene je to neprirodan savez. I znam da u svemu onome što se danas pod tim podrazumijeva, SF čini jedva četvrtinu literature. Ako i toliko. I da su ovi drugi postali nositelji žanra. Ali ja neću nikad prihvatiti da je literatura kojoj je prva riječ znanost isto što i bajke za odrasle.