Zvuk koji se približavao bio je sve glasniji. Šuštanje lišća pomiješano s više-manje pravilnim, tupim udarcima o drvo moglo se razabrati sve jasnije- tipičan zvuk kakvog proizvode primati dok se probijaju kroz krošnje stabala.
Kroz nekoliko se trenutaka ukazala prilika glatke smećkaste kože, guste crne dlake na glavi, tijela pokrivena s nekoliko komada krzna, improviziranim kratkim hlačama. Zaustavio se na jednoj grani, pažljivo osluškujući okolicu. Počeo se spuštati niz stablo tek kada se uvjerio da u blizini nema opasnosti.
Ni po čemu se nije razlikovao od čovjeka, osim po načinu kretanja. Neobična pojava nije hodala uspravno, iako joj je njena biološka građa to dozvoljavala. Za pojavu bi se moglo reći da ima oko 17 godina i da je fizički prilično razvijena za svoju dob.
Mladić je sišao sa stabla i skočio prema obližnjem grmu čiji su plodovi mamili svojom svijetlo plavom bojom. Oprezno je prišao grmu te, neprestano osluškujući i gledajući oko sebe, počeo trgati plodove koji su halapljivo nestajali u njegovim ustima. U jednom mu se trenutku pogled zaustavio na maloj muljevitoj lokvici na tlu. Dok je jednom rukom brisao plavi sok s brade, a drugom se podupirao u hodu, oprezno je prilazio tekućini.
Lokvica je bila plitka, ali neprozirna. Nije mu trebalo dugo da primjeti neobične valove koji su se širili iz njene sredine, kao da je nešto kapalo u nju sa stabala. Ali, upravo je to i bilo čudno... U vodi se ništa nije kretalo, niti je išta sa stabla kapalo u nju.
Zbunjeno je pogledavao gore pa bi, ništa ne primjećujući, opet zurio u vodu. Kao da pogledom želi prodrijeti u samu njenu bit i natjerati je da se povuče. No, to se nije dogodilo, a njemu i dalje nije bilo jasno zbog čega se to događa. Vukla ga je neobična želja da otkrije što se krije iza tako banalne pojave. To je bilo još čudnije...
Stisnuo je zube, uhvatio dah, namrštio čelo kao da očekuje smrtonosan ugriz zmija kojih su ovdašnje prašume bile prepune i- gurnuo ruku u lokvicu.
S olakšanjem je shvatio da je voda sigurna i napipao predmet veličine svojeg dlana -tvrd, oštrih bridova i prilično hladan, s obzirom na temperaturu vode u kojoj se nalazio. Izvadio je neobičan kristalni predmet koji mu je u ruci pulsirao nježnim crvenim svjetlom. Piramidalni je kristal na vrhovima imao crne završetke koji su mu izgledali kao da služe probijanju tvrdih ljuski ukusnih plodova do čije je sočne jezgre inače teško dolazio. Što ga je dulje držao u ruci, to je kristal postajao tamniji i topliji, no mladić to nije zamijetio, a i da jest, vjerojatno ga ne bi bilo briga.
Zadovoljan ovim otkrićem, želeći ga odmah iskušati, krenuo je prema stablu, ali je osjetio da ga kristal lagano odvlači u suprotnom smjeru, prema dijelu šume u koji nitko iz njegovog čopora nije odlazio iz sigurnosnih razloga. Ali znatiželja je, kao i pulsiranje iz kristala, bila mnogo snažnija od straha te je krenuo u smjeru u kojem ga je vodio kristal...
Probijao se kroz zelenilo i blato, ne mareći za opasnost. Izgubio je pojam o vremenu, kao i približnu ideju iz kojeg smjera je došao. Znao je samo da nekamo mora stići...
Nakon nekoliko je sati, u sumrak, izlazeći iz gustiša, ugledao livadu načičkanu cvjetovima crvene i ljubičaste boje. Ove mu se dvije boje, ovako jedna do druge, učiniše poznatima, kao da je jednom davno već vidio nešto slično. Kristal ga je i dalje vukao prema drugom kraju livade na kojem je polako razaznavao neprirodnu strukturu većim dijelom progutanu lišajevima, granjem i lišćem okolnog biljnog svijeta. Nepristranom bi se promatraču ovaj prizor možda učinio poput epske bitke prirode i tehnologije kojoj ovdje nije mjesto i u kojoj tehnologija gubi - ali ne bez otpora...
Sada mu je već bilo jasno da ga predmet na koji je naišao, iz nepoznatog mu razloga, vodi upravo tamo. Vođen na točno određeno mjesto u metalnoj konstrukciji, mladić je pokušavao otvoriti vrata koja su se, djelomično otvorena, očito zaglavila godinama ranije. Rđa koja je nagrizla vrata nije mu olakšala posao, no uz malo ih je naprezanja uspio otvoriti. Još se nikada nije osjetio tako snažnim... Mora da uzbuđenje nepoznatoga čini svoje.
Maleni je brod izgledao jadno, a njegove izlizane oznake ne bi izgledale impresivno čak niti onome tko ih prepoznaje. Bitka s prirodom očito je otpočela davno. Mladić je ušao u brod i, nakon drugog koraka, vrisnuo od užasa. Pred njim je stajala humanoidna figura metalnog izgleda...
Odskočio je unatrag, neoprezno pokušavajući pobjeći iz letjelice u jednom skoku. Nenaviknut na skučene prostore jer je, otkad zna za sebe, živio slobodno u krošnjama i ispod njih, krivo procijenio udaljenost i udario potiljkom o pregradu u hodniku. Posljednja misao koja mu je prošla kroz glavu bila je usmjerena samo na kristalni predmet u njegovoj ruci. Tada je izgubio svijest.
Otvorio je oči u mrklom mraku. Ležao je na tvrdom i hladnom stolu u prostoriji nepoznate veličine. Jedino su dvije žute točke usmjerene prema njemu davale neku indiciju o tome gdje se nalazi.
Iz smjera u ojem su sjale oči stigao je: "Upit: Tko si ti?”.
Naglo se trgnuo i kolutom unatrag sakrio ispod stola na kojem je ležao, ispuštajući glasove koji bi se najbolje mogli opisati kao režanje.
“Prijetnja: Ne preporučam skrivanje, ja ipak imam više funkcija od samo protokolarne.” Droidu je bilo zabavno gledati mladića kako se pokušava sakriti ispod stola ne znajući da su njegovi sustavi prilagođeni i radu u uvjetima bez svjetlosnih izvora.
Bez previše razmišljanja, mladić se nagnuo u stranu i zavitlao kristal prema metalnom stvorenju, smatrajući kako će mu ta distrakcija pružiti dovoljno vremena da ga onesposobi. Kada je udarac kristala metalno odjeknuo kroz prostoriju, mladić se otkotrljao, zgrabio metalnu polugu i svom snagom udario droida po glavi. Dok je pokušavao onesposobiti droida, njegove su kretnje bile elegantne i precizne poput mačjih. Robot je bio neusporedivo sporiji od mladića i, mada ga je vidio, nije mogao blokirati udarce. Tako ga je prvi pogodio u stražnji dio metalne glave, a drugi izravno po sredini prsnog koša.
Ohrabren uspješnim manevrom, mladić je nastavio napad, ovoga puta pokušavajući izbaciti robota iz ravnoteže, postavljajući mu polugu iza nogu kako bi ga odgurnuo preko nje i natjerao da se sruši na pod. No, kako bi imao bolji pregled situacije u kojoj se našao i neutralizirao prijetnju, robot je već zakoračio unatrag. Da je imao oružje sa sobom, ovo je mogao riješiti puno elegantnije. Ipak, mnogo godina bez kontakta s humanoidnim bićima učinilo ga je željnim društva, a time i neopreznim.
Uspješno je izbjegao mladićevu zamku. Nakon što se odmaknuo, udario ga je toliko snažno da je ovaj izgubio ravnotežu i uz bolni se jauk strovalio na pod.
“Izjava: Otpor je uzaludan”.
Pun bijesa koji mu je pomračio um, mladić je u polučučnju očajnički zamahnuo na droida koji je bio izvan njegova dosega. Dok je pokušavao spasiti goli život, osjećao je svaku molekulu zraka koja mu je bila u dodiru s kožom. Dok je zamahivao rukom, svaki se mišić u njegovom tijelu napeo, a atmosfera koja ga je okruživala kao da je služila samo njemu. Prateći smjer njegovog pokreta, nevidljivi se val sudario s metalnim oklopom i zakucao ga u stijenku prostorije. Nekoliko se trenutaka čulo samo zujanje servomotora koji su se pokušavali održati u pogonu. Ubrzo su utihnuli, a dva su žuta oka žmignula i ugasila se...
Mladić je ostao kao zaleđen u poziciji u kojoj se našao i pokušavao doći do zraka, teško dišući. Nije mu bilo jasno što se to dogodilo, ali mu je bilo drago da više nije bio u smrtnoj opasnosti. Uzeo je kristal koji je ležao na podu i njime osvijetlio prostor oko sebe. Kristal nije bacao mnogo svjetla, ali je i to bilo dovoljno da se mladić orijentira. Pitanje kako se u mrlom mraku uspio boriti s prijetnjom, a na koje nije znao odgovoriti, bilo je još jedna od zagonetki toga dana. Prišao je onesposobljenom stroju i lagano prelazio preko njegovog oklopa, pokušavajući otkriti o kojoj se vrsti životinje radi. Bila mu je poznata kao i ono cvijeće na livadi, ali nije znao zašto je tome tako, kada je sada prvi put vidi. Nakon misli koja mu je projurila glavom, više nije bio siguran ni u što... Vidio je to stvorenje kako stoji na livadi i riga vatru iz ruku prema nekome. Kratki crveni i ljubičasti bljesak pred očima i slika je nestala.
On je bio tamo? Zajedno s ovim stvorenjem koje ga je pokušalo napasti? To nije mogla biti istina kada nikada prije nije vidio ništa slično. Zavrtjelo mu se u glavi i održao se na nogama, uhvativši se za stol. Kristal koji mu se nalazio u ruci ispustio je na stol. U doticaju s njim, kristal je zasvijetlio jarko crvenom bojom i osvijetlio cijelu prostoriju koju je ispunio glasni zvuk iz svih smjerova...
Nije razumio niti riječi, ali je polako počeo osjećati da mu više ne prijeti opasnost. Usredotočio se na zvuk koji je dolazio iz zidova i, primirivši um, pokušao otkriti izlaz iz ove situacije. Zgrabio je kristal i nakanio pobjeći, no, čim ga se dotakao, um su mu zatrpale slike koje su očito proizlazile iz kristala. Vidio je prostoriju u kojoj se sada nalazi potpuno osvijetljenu hrpom malih svjetala i pravilnih svjetlećih površina. U prostoriji su oko stola nad kojim se on nadvio stajala dva bića. Jedno je od njih bilo stvorenje s kojim se sukobio, a drugo je bilo omotano u tamnu tkaninu koja mu je padala duž cijelog tijela od glave do poda.
Otrgnuo se iz tog živopisnog sna vidno uzbuđen i okupan znojem. Izgubio je nadzor nad sobom i počeo udarati skupljenim šakama o stol. To ga je toliko zaokupilo da nije niti primjetio da mu se približava jedna sjena. Opet je izgubio svijest.
Ovaj se put probudio zavezan na stolici, a ono neobično stvorenje stajalo je pred njim, gledajući ga znatiželjno. Prostorija je sada bila osvijetljena blagim svjetlom brodske rasvjete. Osjetio je neki teret na glavi, ali nije mogao vidjeti što je to. Ispustio je neartikulirani urlik, na što je droid reagirao: “Upit: Razumiješ li me?”
Šokiran onime što se događa, čuo je zvukove u svojoj glavi. Zvukove koji su komunicirali s njim.
“Zapovijed: Pogledaj me!”, bila je upućena mladiću. Mladić je poslušao ono što mu je ovaj naložio. Droid je nastavio: “Izjava: Ti i ja sada možemo komunicirati pomoću ove naprave koju nosiš na glavi. Objašnjenje: Dok si spavao, otkrio sam da si vreća mesa koja ne spada na ovaj svijet. Štoviše, ti si došao ovamo sa mnom i s mojim bivšim gospodarom. Upit: Razumiješ li?”
Mladić je klimnuo glavom i otvorio usta pokušavajući odgovoriti, ali jedino što je izlazilo bili su zvukovi koje je naučio u svom čoporu. Nikada nije čuo ovakav oblik komunikacije za koju je očigledno bio sposoban. Pokušao je još nešto reći, ali mu se opet zamračilo pred očima dok mu je droid bezbolno uštrcao injekciju u rame. Ovaj je put zaspao. I sanjao. Sanjao je droida kako stoji pokraj njega i objašnjava mu kako će sve biti u redu čim se nauči koristiti govorom. Nije znao kako razumije što mu ovaj govori bez pomoći naprave na glavi, a još mu je manje jasno bilo kako je uspio odgovarati na pitanja koje mu je droid postavljao. “Naredba: Camo, probudi se! Probudi se! Camo!”
Dok ga je lagano tresao i pokušavao probuditi, mladić je otvorio oči i neuvjerljivim glasom rekao: “Boli glava.” Na to mu je droid zadovoljno odgovorio: “Ponosno: Nije ni čudo, koliko sam posla obavio na tebi. Sada možemo komunicirati govornom funkcijom, kao i sve vreće mesa u svemiru.”
Iako je prvi puta čuo i razumio govor, nekako je znao značenja svih zvukova koji su dopirali iz ovog neobičnog stvorenja. Znao je gdje je, koja je vrsta i tko je njegov sugovornik. Očito ga dok je spavao nije naučio samo govoru. No, formulaciju rečenica očito nije moguće savladati bez nešto vježbe.
“Ti stroj?”, upitao ga je mladić. “Ljutito: Stroj bi ti od glave napravio kutiju za pazaak, a ja sam te od vreće mesa učinio svjesnom vrećom mesa i trebao bi mi biti vječno zahvalan na tome. Ironično: Ako se to može nazvati pozitivnom promjenom. Zadovoljno: Najprikladnije bi bilo bezrazložnim prolijevanjem krvi nekom slučajnom prolazniku.”
“Ja sam čovjek?”, upitao je mladić, iako je već znao odgovor.
“Izjava: Točno. Ti si čovjek i zoveš se Camo. Objašnjenje: Bio si s nama na ovom brodu prije dvadeset godina kada smo se, uslijed sudara s meteorom, morali spustiti na ovu pustoš.”
“Ti si me stvorio?”, nastavio je s ispitivanjem Camo.
“Izjava: Netočno. Tvoj otac je bio i moj gospodar i otišao je nedugo nakon slijetanja. On je bio i moj stvoritelj. Tužno: Iako je stvorio obojicu, niti njegova vještina, niti poznavanje Sile, nisu mu uspjeli pomoći da preživi ozljede koje je zadobio.”
“Mi smo braća?”, zbunio se Camo . “Sila? Što je to?”, zasuo ga je pitanjima mladić.
“Izjava: Točno, mi smo braća, stvorio nas je isti čovjek. Revan. Ponosno: Ja sam HK- 47, protokolarni droid i ubojica. Izgleda da ću te još mnogo čemu morati podučiti... Uključujući i tajne Sile.”
Vani se polako danilo i u brod su se kroz otvorena vrata počele probijati prve zrake jutarnjeg svjetla. HK- 47 je primijetio: “Primjedba: Djeluješ gladno. Savjet: Potraži nešto za jesti. Slavodobitno: Ja ne trebam hranu, samo povremeno podmazivanje dijelova.”
“Još se nikad nisam hranio ovdje. Ne znam gdje mogu naći hranu.”, rekao je Camo, uistinu osjetivši glad nakon cjelonoćnog uzbuđenja.
“Prezrivo: Phiii... za sve vam trebaju droidi. Naredba: Pričekaj ovdje.”, rekao je HK i otišao iz glavne brodske prostorije. Čulo se neko tumbanje, kao da nešto traži, i za nekoliko se minuta vratio s napravom koju je Camo vidio u prijašnjoj viziji. U ruci je nosio blaster. Očito je očekivao opasnost.
Klimnuo je mladiću u smjeru izlaza iz broda i obojica su šutke izašli na orošenu livadu pokrivenu cvjetovima. Camo je pogledavao u svim smjerovima kao da očekuje neki znak u kojem smjeru da pođe u potragu za hranom. Uspravio se i dobro promotrio okolinu.
“Onamo!”, pokazao je prstom i krenuo u tom smjeru, pokušavajući prikriti nesigurnost u svoju odluku koja je mogla biti kobna, kao i bilo koji drugi smjer koji je mogao odabrati.
Hodali su tako desetak minuta preko livade i kroz nisko raslinje prije negoli su zašli u gušću šumu. Znao je da bi trebao tražiti hranu, no nešto mu je bilo drugačije u načinu na koji je gledao svijet. Osjećao se boljim, većim i -višim! Primijetio je da ne hoda pogrbljeno kao što je do sada navikao. Očito je to bila još jedna HK- ova korekcija. Pitao se je li uistinu moguće da ne sanja i da je do jučer živio sa svojim čoporom, a danas otkriva tko je on zaista i otkuda potječe. Znao je otpočetka da ne pripada svome čoporu i nadao se da će jednom naći svoj matični... Ali, ovakva nagla promjena nije mu se sviđala.
Iz razmišljanja ga je prekinuo zlokobni smijeh i pucnjava iz blastera. Bio je to HK koji je u kratkim i brzim intervalima ispaljivao crvene smrtonosne zrake u neki grm. Iako bi gotovo svako živo biće od tih zraka, pod uvjetom da su ga pogodile, prekinulo svoj životni ciklus, HK kao da je na to zaboravio. Da nije robot, reklo bi se da ga je uhvatila panika. Ili užitak ubijanja, kako se uzme. Prekinuo je paljbu tek na Camoov povik da prestane, s replikom “Cinično: Ako se ne miče, ne predstavlja opasnost.”
Pogledavši iza grma, Camo je našao malu čupavu životinju ili barem ono što je od nje ostalo. Ljutito je pogledao robota, ali nije mogao znati o čemu ovaj razmišlja.
“Naredba: Idemo dalje!”, hladno je rekao HK.
“Ne možeš samo tako pucati na svaki šum koji čuješ! Što bi bilo da je neki čovjek bio tamo?”, uzbunio se Camo.
“Žalosno: Na ovom planetu ih nema... A mogu biti izvrsne pokretne mete. Izjava: Dobro bi mi došla kalibracija ciljničkih senzora.”, kazao je robot pokazujući iznimnu želju za otvaranjem vatre na sve što se kreće.
Camo je bio svjestan da, ako ga ne uspije uvjeriti da prestane s takvim ponašanjem, neće daleko dogurati sa svojim ratobornim pratiteljem. Stoga mu je predložio da bi ipak bilo bolje da potragu nastavi sam, a da se on vrati do broda. Iz prašume se vratio za sat-dva, noseći u naručju mnoštvo plodova šarenih boja koji će mu biti dostatni za kraće vrijeme.
Bilo mu je neobično i osjećao je nečiji pogled na svojim leđima. Okrenuo se i ugledao HK-a kako nepomično stoji na vratima. Promatrao ga je jedan drugi trenutak te upitao: “Kako to da si još tu?”
“Zbunjeno: Preformuliraj pitanje.”, odgovorio mu je droid, ne shvaćajući što ovaj želi.
“Mislim”, nastavio je, “kako to da si nakon dvadeset godina još uvijek ovdje? Nisi mogao već popraviti brod i otići?”
“Odgovor: Jesam. Programiran sam da se privremeno ugasim u slučaju da moj gospodar umre. Dok ne nađem novog kojem mogu služiti.”, objasnio mu je droid.
“Ako ti je Revan bio otac, mislim, naš otac, tko ti je onda bio gospodar?”, pitao je mladić.
“Ponosno: Revan me stvorio i bio mi je gospodar. Nažalost, zbog problema s mojom memorijskom jezgrom, nisam u mogućnosti sjetiti se čitave prošlosti.”, objasnio mu je droid.
“Pa čega se onda sjećaš, vezano uz dolazak na ovo mjesto?”, znatiželjan je bio Camo. Napokon je bio u mogućnosti saznati svoje podrijetlo.
“Izjava: Moje prvo sjećanje uključuje gospodara Revana, tebe i mene. Nalazili smo se u ovom brodu na putu za Tatooine s Malachora V”, počeo je svoju priču. “S nama je bio i jedan pomoćni droid oznake T3- M4, ali se ne sjećam njegovog odlaska s broda. Iznenada smo uletjeli u meteorsku oluju koja je oštetila brodski pogon, pri čemu je gospodar Revan zadobio teške ozljede. Bio je prisiljen sletjeti na ovaj nenastanjeni planet kako bi zaliječio rane i popravio pogon”, prisjećao se droid. “Iste je večeri do broda došla velika životinja koja je uspjela izvući gospodara iz broda. Tužno: Nisam uspio u izvršavanju naredbe da ga zaštitim kada mu je otrgnut dio torza. Posljednje što mi je rekao jest da napokon odlazi u Nepoznato područje, u potragu za spasom Stare Republike.”
“I što se onda dogodilo?”, nestrpljivo je upitao Camo.
“Odgovor: Prema programskoj naredbi, vratio sam se u brod, zaključao gospodareve stvari i deaktivirao svoje funkcije do dolaska novog gospodara”, objasnio je droid.
“A ja? Što je sa mnom bilo?”, zanimalo je mladića.
”Odgovor: Ne znam. Naredba da branim gospodara nije uključivala ostale članove posade. Prijeteći: No, nije mi ni zabranjivala njihovo ozlijeđivanje. Objašnjenje: Vjerojatno si odlutao od broda u šumu.”
Dječak je sa zanimanjem slušao ovu nevjerojatnu priču. Ta, ova hrpa metala je odgovorna što je odrastao u džungli! Osjetio je kako mu tijelom prolaze valovi bijesa, no znao je da se mora suzdržati jer mu opstanak ovisi o istom droidu koji je odgovoran za njegov nestanak. A tvrdi da su braća! Zatvorio je oči i smirio svoje misli. Bilo je to nešto što je od njihovog neobičnog susreta često činio. Inače bi se prepustio instinktivnim reakcijama, ali ovo je za njega bilo jedno potpuno novo iskustvo. Uzeo je nekoliko trenutaka da se smiri...
“Pa dobro, gdje su te stvari?”, prasnuo je Camo na droida.
Robot se okrenuo i pozvao mladića u brod. Odveo ga je kroz glavni brodski hodnik do jedne od zaključanih prostorija, kabine za putnike i posadu broda. Otključao je vrata i pokazao na metalni sanduk koji je stajao uza zid. Camo mu je prišao i otvorio ga. Unutra je našao odjeću, tuniku, plašt, kacigu, čizme, dlanovnik i dva neobično oblikovana metalna štapa. Obukao je na sebe laganu odjeću i čizme jer je još uvijek bio samo u kratkim hlačama. Podignuo je dlanovnik, Budući da nije znao rukovati njime, počeo je pritiskati različite opcije. Na dlanovniku su se mijenjale razne slike i stupci teksta s informacijama koje su Camou u tom trenutke bile potpuno nevažne. Vratio je uređaj u sanduk i primio u ruke kacigu. Bila je to ista kaciga koju je vidio u slikama koje je reproducirao kristal noć ranije. Logično je zaključio da je osoba na tim slikama bio Revan. I kacigu je vratio u sanduk te uzeo jedan metalni štap. Pomno ga je pregledao, pokušavajući otkriti njegovu namjenu, ali bezuspješno. Primio je i drugi, ali ni taj mu nije odavao svoju tajnu.
Droid ga je sa zanimanjem promatrao. Nakon toliko vremena provedenog među humanoidima i dale mu nije bilo jasno zbog čega im nije bilo dovoljno samo pregledati neki objekt, već su ga morali dirati kao da je nešto neprocjenjivo.
Mladić je vratio sve Revanove predmete u sanduk, osim odjeće koju je već bio obukao. Okrenuo se prema droidu i zapovijedio: “Pokaži mi još!”
HK-a je to iznenadilo... Taj potpuno drugačiji stav u odnosu na nekoliko trenutaka ranije. Podsjetilo ga je na Revana...
Šutke se okrenuo i odveo Camoa u glavnu brodsku prostoriju u kojoj su se noć ranije sukobili iz čega je Camo izašao kao pobjednik, što mu droid još uvijek nije oprostio. HK je pritisnuo nekoliko prekidača i otvorio se jedan od mnogobrojnih pretinaca u prostoriji. Iz pretinca je izvadio još jedan kristal, potpuno identičan onome koji je Camoa i doveo na ovo mjesto.
Pružio mu ga je i rekao: «Izjava: Ovo je holokron. Identičan onome kojega si ti donio. Objašnjenje: Samo što se u ovome ne nalaze zabilješke sa gospodarevih putovanja.»
«U mom ću kristalu naći odgovore na to što se dogodilo dok smo putovali ovamo?», upitao je Camo, odlučan u namjeri da otkrije kako se uistinu našao na ovom planetu.
«Pretpostavka: Vrlo lako moguće. Nisam imao potrebe pregledavati njegov sadržaj nakon slijetanja», nezainteresirano je rekao HK.
«A u ovome?», pokazao je na holokron koji se nalazio među Revanovim stvarima.
«Nezainteresirano: Ne znam i nije me briga.», odbrusio je HK.
Mladić je frknuo i gurnuo kristal u utor predviđen za to, kao da se oduvijek koristi takvim uređajima.
Udubivši se u zapise koje je našao u kristalu, nije ni primjetio HK-a kako napušta prostoriju...
Zaboravio je na glad, žeđ i sve ostale fiziološke potrebe, satima nepomično upijajući informacije koje su stizale s ekrana i zvučnika. Revan ga je u svojim zapisima spominjao, ali usputno. Nije nigdje naveo odakle je, tko mu je majka, niti se on vidio na nekoj od snimaka. Nije saznao ništa novoga o sebi, dok je o Revanu saznao tek jako malo njegove osobne povijesti, većinom razmišljanja i dvojbe koje su mu se provlačile kroz misli na tom putovanju. Naravno, bilo je tu i rutinskih izvještaja o statusu letjelice koje nije propuštao zabilježiti.
Posljednja je zabilješka ujedno bila i najzanimljivija jer je otkrivala što se točno dogodilo s brodom i Revanom. Baš za vrijeme redovitog izvješća o statusu letjelice prekinuo ga je znak za uzbunu. Povikao je kako je trup probijen i naredio pomoćnom droidu da skenira za najbliži planet na koji se mogu spustiti.
Izgleda da su imali sreće jer je jedan takav planet bio vrlo blizu. Dok su ulazili u atmosferu tog planeta, pilotski je kokpit bio obasjan vatrom nastalom trenjem omotača o trup broda. Slika je podrhtavala, Revan je izvikivao naredbe HK-u i T3-u, a posljednje su sekunde, osim smetnji, zabilježile Revanovo siktanje: «Ovo nije način na koji umire Jedi!»
________________________________________________________________________________________________________
nja... ovo je prva i zasad jedina priča koju sam "dovršio" mada je pravi završetak još uvijek samo u mojoj glavi.. zanima me vaše mišljenje. oni koji su je čitali su rekli da im se sviđa a pročitali su je jedino neki meni bliži ljudi. to vjerujem nije potpuno objektivno mišljenje. kao niti kriterij po kojem je objavljena u jednoj zbirci za čiji se natječaj ukupno prijavilo 5 priča. :zubo:
znam da ne bih trebao objašnjavati background ali bi možda bilo korisno. fan fiction, ratovi zvijezda, smješteno u eru 4000 g. prije EP4, u "rupu" između pc igara kotor 1 i 2 (ako je netko igrao). pazio sam da poštujem sw kanon
dakle, fire away s kritikama
