Kratka prićica

[Iljko]

Ljudi




“Trči!” je odzvanjalo u mojoj glavi.
“Ako želiš živjeti, onda trči!”, beskonačna molitva životu.
Moje noge su me boljele, ali nisam mislio na njih. Moja pluća su gorjela, ali nisam mislio na njih. Moje misli su nestale sve do jedne :
“Trči i živjet ćeš!”, koja se ponavlja stalno iznova kao molitva životu.
Iza mene su bili ljudi koji su željeli moju smrt. Ti ljudi bi uzeli moj život. Da ne trčim ja bih bio mrtav.
“Trči!” uvijek iznova čujem taj krik koji želi postajati, biti, živjeti.

Pokošena polja su ubrzo zamijenile šume, koje su se blistale jesenskim bojama u večernjem suncu. Cijelo selo je već skoro sat vremena tragalo za bjeguncem. Otkrili smo ga dok je pokušavao ukrasti nekoliko jaja. Na njemu se odmah vidjelo njegovo umjetno porijeklo. Lice mu je bilo skoro potpuno simetrično i kao od anđela. Njegov smijeh je plijenio uzdahe od svih nas. Ali zakon je zakon. Ljudska biča moraju biti čista od umjetnih promjena gena. U starim danima mnogi ljudi, ako ih se tako može nazvati mijenjali su gena kod sebe i svoje djece. Postali su sve ljepši, pametniji i tjelesno jači. Promjena iz ljudskog bića u nešto drugo bila je skupa. Pa su se uskoro oblikovale dvije vrste ljudi, dvije kaste od kojih je jedna bila nedodirljiva, to nije dugo trajalo. Čim su ti nad ljudi odlučili da njihovi životi vrijede više od ostalih, su potpisali svoju smrtnu osudu. Ma koliko pametni bili, zaboravili su da većina ljudi je još uvijek nepromijenjenih. Uskoro smo ih počeli loviti. Jedan po jedan su umirali. Sebični u životu i u smrt su odlazi sami. A poslije toliko vremena se jedan opet pojavio. Ma koliko on bio jači, brži ili pametniji mi smo mnogi. Ljudska bića koja djeluju zajedno. I love zajedno.

“Trči!” je bila zapovijed po kojoj ču preživjeti. Ne misli, samo trči naprijed. Moja glad me natjerala na to da se oglušim na taj jasni mali glas.
“Trči!” moje noge bole, moja pluća peku, svaki gutljaj zraka je toliko vrijedan.
“Trči!” viče glas u meni dok se prisjećam na posljednje godine. Bile su to godine skrivanje u šumama, dalekoj divljini, samoći. Da smo mi od početka slušali taj naš glas instinkta, ne bi danas bio ovdje. Ali mi smo pobijedili prirodu, ili? Bili smo bolji od originala. Bili smo jači, brži, ljepši i pametniji. Imali smo pravo vladati tim majmunima, jeli tako? Pa uvijek bolji pobjeđuje?
“Trči!” ne misli samo “Trči!”.
Brže, moram biti brži. Ali njih je mnogo.

Hajka se nastavila cijelu noć. Ali ujutro smo ga uspjeli opkoliti na jednom proplanku. U njegovim očima nije se više vidjela inteligencija, ljepota samo želja za životom. Kao obična životinja. Na kraju su potpuno prestajali misliti. Jednostavno su se prepustili životinji u sebi. Sve što su htjeli je postojati. Zato me nikad nije ni savjest pekla radi njihovog ubijanja. Istrebljivanje opasnog grabežljivca. Životinju. Kao što su to naši preci radili tisućljećima. I uskoro će nestati vjerojatno i zadnji od njih.

“Trči!” ali kamo, svugdje su. Ne mogu više pobjeći. U tim zadnjim trenucima nisam mislio na veliku poeziju ili izume koji su promijenili svijet. Nisam mislio ni o tome što ostaje za mnom. Jedino što sam mislio je da želim postojati, biti. Osjećati sunce danju i gledati zvijezde noću.
“Trči!” još zadnji put mi veli taj moj mali glas instinkta. Još jednom pokušam probiti obruč. Ali vile i kose se mi spriječe na putu. Vidim ih zamahivati, osjećam bol udara i rezova i još uvijek želim živjeti.

Dobro su ga izmrcvarili. Baš je bilo gadno za pogledati. Ali tako jim i treba. Ništa drugo do životinje. Dok bi mi ljudi pokušali u suprotnom slučaju barem zaštititi svoju djecu, oni su izdavali jedno drugo i uvijek mislili samo na sebe. Bili su životinje bez svrhe. Jer što je život bez smisla. Kao pismo bez poruke. Prazan papir uzaludno potrošeni.

[Milena]

Hej.

Kao prvo, strukturalno je fino zamišljeno, samo što, nažalost, iz "njegovog" dijela priče ne doznajemo ama baš ništa pametno, samo se ponavlja ono što smo doznali u prvom odlomku. Tu bi bilo puno zanimljivije staviti "njegovu stranu" priče. Zar je moguće da se cijela ta strana svodi samo na želju za životom?

Kao drugo, stilski, gramatički i pravopisno bi sve skupa trebalo dotjerati, ali to je normalno ako je ovo (kako pretpostavljam da jest) nekakav prvi nacrt.

E, ovo mi je najveći problem:

Dok bi mi ljudi pokušali u suprotnom slučaju barem zaštititi svoju djecu, oni su izdavali jedno drugo i uvijek mislili samo na sebe.

Kakva djeca? Di su tu djeca? Triput sam išla ponovno čitati priču da nađem na što se ovo odnosi. Ako sam fulala, pls, prosvijetli me. Ali ovako rečenica ne ide niotkuda nikamo. Naš genmod nije nikoga izdao, koliko vidim, samo je htio preživjeti. A (to se nadovezuje na onu prvu primjedbu) koliko mi znamo, živio je sam. Dakle, nije nikoga izdao. Prema tome, ili je to nekakva fama koja se prenosi među ljudima a nema veze s istinom (u kom slučaju bi priča bila ohoho jača da mi znamo kako on, na primjer, trči u stranu kako bi odvukao ljudsku potjeru od svoje djece), ili je to istina, ali onda bi ohoho bolje funkcioniralo da mi vidimo kako on to radi, a ne da o tome čujemo iz druge ruke.

Inače, stvar ima dobar potencijal. Sviđa mi se. Samo je nedovršena... (Nadam se da se ne ljutiš.) Samo tako naprijed! :cheers:

[Iljko]

Ljutim? Ma kaki. To trebam. Iskreno mišljenje.
Da to je bilo mišljeno kao igranje sa idejom, da vidim kako bi izgledalo. I da zaista igleda čudno , ali ja ponekad zaboravim da neke okvire priče koje ne upotrebljavam direktno, nego se na njih nanašam, drugi ljudi nemogu vidjeti. Pa jih je ipak treba negdje objasniti.
Bum probao razmisliti kako ju pobolšati i malo više razširiti.

[Milena]

Znam ja kak je to kad imaš priču u glavi a na papir (ili u piksele) stavljaš samo dio...

Enivej, samo sam htjela reći da možda i ne trebaš širiti priču, samo one dijelove koje već imaš (naročito iz genmodovog POV-a) promijeniti, tako da svaka nova pojava njegovog POV-a donosi neku novu informaciju... ovako su samo filmski rezovi zbog napetosti, što je OK, ali bolje bi bilo da nose još nešto.

NB, to je samo moje mišljenje. Možda se netko ne slaže sa mnom...

[ratchet]

Slažem se, treba to proširiti i logički dotjerati. Ali ne vrijedi ništa uz ovakav pravopis, gramatika me je ubijala u pojam.

[Iljko]

Što se gramatike tiče, e tu mi je žao. Ali ovdje ja u potpunosti ovisim o kompjuteru koliko mi može pomoči. Nažalost nikad nisam učio hrvatsku gramatku. A i u onima drugima jezicima, u kojima sam se učio gramatiku :scratch: , nisam bio posebno dobar. :x
Time ne želim reči da mi pogledate kroz prste, nego ako imate kojih 1 min i volje mi pokažete barem najgrublje greške.

[Izitpajn]

Znači li to da si odrastao izvan Hrvatske? Ako da, onda reci tako da možemo:

a) Promijeniti mod iz malicioznog u prosvjetiteljski (dosta nas se iživcira kad vidi da netko ne zna pravopis i gramatiku, osim ako nema dobar razlog za to, a odrastanje izvan Hrvatske bi bio dobar razlog)
b) Zatrpati te ispravcima tvojih tekstova jer tako ćeš najbolje naučiti, a ako želiš pisati, morat ćeš naučiti.

Inače, što se tiče priče, najveći problem nije to što se u polovici ništa ne događa, nego što drugu polovicu čine infodampovi. Ti iznosiš akademske podatke kojima u priči nema mjesta. To mora biti priča, a ne enciklopedijski tekst. Ako postoje informacije koje moraš ili želiš prenijeti (ako ne moraš, onda nemoj, ma koliko to želio, jer ako ne moraš, to znači da nisu bitne) onda ih moraš uklopiti u priču: s radnjom i likovima.