Diverzant
Posted: 22 Dec 2007, 01:20
Društvo bok!!!
Primjetih kako se rasplamsao ovaj dio foruma vezan za priče, pa rekoh da i ja lansiram koju. Bez brige. Kratka je i ležerna. Mišljenja sam kako je gramatika/pravopis u redu, no ukažite na propuste. (Molio bih znalce malo više informacija vezanih za stil pisanja).
E pa, evo priče...
Ranom zorom, dok još sunce nije izišlo, 14. lipnja 1992. godine Kuntek i njegov suborac Mato doručkovali su sardine s povrćem, uprtili svoje maskirne ruksake, zacrnili lice bojom i kroz jutarnju maglu čamcem krenuli u izvidnicu preko Drave, na lijevu obalu.
Kuntek je bio 52 godine star. Prije 28 godina u JNA je završio obuku za diverzanta kao najbolji u klasi. Mato je bio 20 godina star. Mlad, neiskusan, vjeran, slijedio bi Kunteka bilo kamo.
U šumi nije bilo nikoga, upravo kao u onim bajkama što započinju s junakom koji je obično blesav, ali nekako odvažan. Ili bi mogao biti pametan, ali je slab poput grančice, pa odlazi od kuće, pokraj vuka i stare vještice, preko začaranog potoka, i uskoro će pronaći blago.
Kuntek se šunjao. Prsti i stopala tako su hitali preko busena crnice i trulih hrpica lišća da se činilo kako je postao dijelom šume u pokretu. Nikad se nije šunjao tako dobro. Šuma se kreće u beskraj, bježi, mijenja samu sebe. I on se kretao s njom, koristio se njezinom nevidljivim tijelom kao ritmom vlastitog tijela. U sebi je pjevao šumi, a šuma, oštrih visokih vrhova, izvan čovjekova domašaja, čula ga je i pjevala s njim.
Matini prsti i stopala s povjerenjem su pratili Kuntekove tragove. Njihova su se tijela prirodno stopila sa šumom.
Ušli su u Kopački rit. Uronili u prohladnu vodu toliko da im je samo glava virila iz nje. Sličili su žabama koje love insekte. Kretali su se vodom, kroz šipražje i trsku, polako i nečujno, prirodnim ribljim pokretima. Počelo je kišiti. Kuntek je to jedva zamijetio. Bio je lagan, čist, s kristalnom glazbom u glavi, poput one koju sviraju crkvene orgulje u Valpovačkoj crkvi. Nije se imao čega bojati. Postojalo je samo kretanje naprijed i vrijeme otkucaja njegova srca.
Kako to da si može čuti srce? Ta je misao bljesnula i nestala.
Pijavice su mu sisale toplu krv. Bio je mokar, smežurana i promrzla tijela. Vodeno bilje i trska zapinjali su mu pod nogama i koncentracija mu je oslabjela. Više nije bio toliko oprezan. Noga mu je zapela za vodenu puzavicu (barem je on to mislio) i on je trzajem povuče.
Voda pred njima se zakovitla i pred njih izbaci vreli komad smrti. Dvojica muškaraca su utihla, kao i voda i šuma oko njih. Nisu navikli na posjetitelje. Ne tu.
Vrijeme je odavno stalo, zapravo vrijeme nije niti postojalo. Bar ne ovdje. Bili su izvan vremena, to je znao.
Protupješadijska rasprskavajuća odskočna mina rasprsla se pred njima. Mato se nekontrolirano tresao, no Kuntek je bio miran. Naizgled jednako miran poput Kopačkog rita u kojeg se pretvarao. Matino tijelo nikad nije pronađeno, iako neki tvrde da je bilo viđeno.
Kuntek je identificiran putem ušivka iznad džepa. Pronađen je raskidana, slomljena tijela i zatvorenih očiju kako pluta razderanim licem prema gore, sav srastao s vodenim biljem i trskom. Na ruci mu je bio razbijeni sat. Vrijeme više nije postojalo.
Primjetih kako se rasplamsao ovaj dio foruma vezan za priče, pa rekoh da i ja lansiram koju. Bez brige. Kratka je i ležerna. Mišljenja sam kako je gramatika/pravopis u redu, no ukažite na propuste. (Molio bih znalce malo više informacija vezanih za stil pisanja).
E pa, evo priče...
Ranom zorom, dok još sunce nije izišlo, 14. lipnja 1992. godine Kuntek i njegov suborac Mato doručkovali su sardine s povrćem, uprtili svoje maskirne ruksake, zacrnili lice bojom i kroz jutarnju maglu čamcem krenuli u izvidnicu preko Drave, na lijevu obalu.
Kuntek je bio 52 godine star. Prije 28 godina u JNA je završio obuku za diverzanta kao najbolji u klasi. Mato je bio 20 godina star. Mlad, neiskusan, vjeran, slijedio bi Kunteka bilo kamo.
U šumi nije bilo nikoga, upravo kao u onim bajkama što započinju s junakom koji je obično blesav, ali nekako odvažan. Ili bi mogao biti pametan, ali je slab poput grančice, pa odlazi od kuće, pokraj vuka i stare vještice, preko začaranog potoka, i uskoro će pronaći blago.
Kuntek se šunjao. Prsti i stopala tako su hitali preko busena crnice i trulih hrpica lišća da se činilo kako je postao dijelom šume u pokretu. Nikad se nije šunjao tako dobro. Šuma se kreće u beskraj, bježi, mijenja samu sebe. I on se kretao s njom, koristio se njezinom nevidljivim tijelom kao ritmom vlastitog tijela. U sebi je pjevao šumi, a šuma, oštrih visokih vrhova, izvan čovjekova domašaja, čula ga je i pjevala s njim.
Matini prsti i stopala s povjerenjem su pratili Kuntekove tragove. Njihova su se tijela prirodno stopila sa šumom.
Ušli su u Kopački rit. Uronili u prohladnu vodu toliko da im je samo glava virila iz nje. Sličili su žabama koje love insekte. Kretali su se vodom, kroz šipražje i trsku, polako i nečujno, prirodnim ribljim pokretima. Počelo je kišiti. Kuntek je to jedva zamijetio. Bio je lagan, čist, s kristalnom glazbom u glavi, poput one koju sviraju crkvene orgulje u Valpovačkoj crkvi. Nije se imao čega bojati. Postojalo je samo kretanje naprijed i vrijeme otkucaja njegova srca.
Kako to da si može čuti srce? Ta je misao bljesnula i nestala.
Pijavice su mu sisale toplu krv. Bio je mokar, smežurana i promrzla tijela. Vodeno bilje i trska zapinjali su mu pod nogama i koncentracija mu je oslabjela. Više nije bio toliko oprezan. Noga mu je zapela za vodenu puzavicu (barem je on to mislio) i on je trzajem povuče.
Voda pred njima se zakovitla i pred njih izbaci vreli komad smrti. Dvojica muškaraca su utihla, kao i voda i šuma oko njih. Nisu navikli na posjetitelje. Ne tu.
Vrijeme je odavno stalo, zapravo vrijeme nije niti postojalo. Bar ne ovdje. Bili su izvan vremena, to je znao.
Protupješadijska rasprskavajuća odskočna mina rasprsla se pred njima. Mato se nekontrolirano tresao, no Kuntek je bio miran. Naizgled jednako miran poput Kopačkog rita u kojeg se pretvarao. Matino tijelo nikad nije pronađeno, iako neki tvrde da je bilo viđeno.
Kuntek je identificiran putem ušivka iznad džepa. Pronađen je raskidana, slomljena tijela i zatvorenih očiju kako pluta razderanim licem prema gore, sav srastao s vodenim biljem i trskom. Na ruci mu je bio razbijeni sat. Vrijeme više nije postojalo.