Jesam li sam u svemiru?

[Ed Barol]

Evo malo humora za predstojeće praznike. Nije baš priča kao takva ali nadam se da će vam se svidjeti. Ovo je nekako po defaultu najbolje mjesto, budući da ovdje ionako svraćaju ljudi koji čitaju domaći SF. Nadam se da se nitko neće naljutiti, dobar dio ide ionako na moju dušu, odnosno moj račun. Sretan Božić i Nova godina svima.

Ed Barol
Jesam li sam u svemiru?

U mom malom gradu postoji velebna knjižnica. Otkada je od male postala velika učetverostručila je broj članova. Dobro, sad je to multimedijalni centar u kojeg ljudi dolaze zbog svega ali izgleda najmanje zbog knjiga. Ima i videoteku i fonoteku gdje se besplatno posuđuju filmovi i glazba. Uvijek puna. Surfa se i po netu besplatno. Sva računala su uvijek zauzeta, treba se predbilježiti za termin barem dan ranije. Iako se tu i čita. Novine i časopisi naprimjer. Ali i knjige.
Evo ja sam napokon dobio u ruke Simonsov Olimp. Treba toj knjižnici vremena da nabavi nove knjige, ako i uopće. A ja sam se još morao i naručiti da je dobijem i za to platiti pet kuna. Virnem iza na onaj papir gdje se udara pečat koji pokazuje kad se knjiga treba vratiti. Inače je sve ostalo elektronski. Ja sam peti. Znači još četvero ljudi prije mene je pročitalo tu knjigu. Ima nade za SF. Doduše većina stranih SF knjiga koje su tu već neko vrijeme ima i po desetak tih pečata. Ljudi to ipak čitaju. Samo ne i domaći SF. Jedini pečat koji u njima stoji je onaj moj. Što znači da sam u svom gradu jedini koji čita domaći SF.
E sad, te bi glupave papiriće sa pečatima zbilja trebalo zabraniti. Zašto? Eto zamišljam tako nekog zagrebačkog SF pisca, ili i iz nekog drugog grada, kako dolazi u knjižnicu sa svojom vlastitom knjigom koju je posudio. Vadi je iz dubine plastične vrećice i pruža knjižničarki.
- Produžite mi ovu, molim vas.
Knjižničarka je uzima nezainteresirano, tipka nešto u svoje računalo i pruža mu je nazad.
- Što? Zar nećete lupiti pečat? – pita on dok mu se dlanovi znoje.
- Nema potrebe, samo je produžujete.
- Uh, oh, onda ništa. Čini mi se da sam je ipak pročitao.
Mota se kasnije po knjižnici, čeka dok je napokon knjižničarka ne vrati na policu. Uzima je, vraća se na pult. Kolega joj je nažalost zauzet pa knjigu ipak pruža nazad istoj knjižničarki.
- Ipak sam se sjetio da je nisam pročitao.
Sretnog i ozarenog lica gleda kako mu ona lupa drugi pečat u knjigu i vraća mu je sumnjičavo ga gledajući.
Drugi pak dolazi u svoju knjižnicu i uzima primjerak svog romana sa police. Namučio se dok ga je par puta posudio. Nagovorio je teškom mukom i ženu da ga uzme. I roditelje. Makar je opet morao slušati ono: Sine okani se tih gluposti i uhvati se poštenog posla. Pa i onog hajvana Peru iz kafića je uspio nagovorit da je posudi. Pet piva ga je to koštalo. Ali cilj je postignut. Ponosno otvara zadnju stranicu i ugleda prazan parip. Zgranuto zove knjižničara. Nekog mladog dugokosog u širokim hlačama i hip-hop jakni. Knjige taj baš i ne čita ali mu majka radi u gradskoj upravi, pa eto dok mali napokon ne završi fakultet da bar nešto radi.
Ovaj mu objasni da je jedini primjerak knjige bio oštećen pa su je bacili i uzeli novu. Besplatno su je dobili. Izdavač ionako ne zna što bi s njima. Odlazi preko ramena gledajući tog čudnog tipa što lupa glavom o policu za knjige, desnom rukom masirajući prsa dok mu se lijeva ruka koči. Eto zato treba zabraniti te papiriće. Opasni su po zdravlje.
Ženama je nešto lakše. Imaju muževe. Ili momke. A valjda su i barem malo solidarnije. Ili ja to samo volim tako zamišljati.
Tako je i urednik našeg poznatog SF fanzina opet zaspao i zakasnio na trg. Prokune ugledavši Jehovine svjedoke koji su zauzeli najbolja mjesta. Smješkaju mu se dok ga sažaljivo gledaju, držeći u rukama Kulu stražara. Više se ne žele niti mijenjati za primjerke s njim.
S obzirom da sam ja jedini u svom gradu koji čita domaći SF poručujem tim piscima da se ne trude predstavljati svoje knjige ovdje. Neka mi se direktno jave ako ih put bude vodio kroz ove krajeve na nekakvoj književnoj turi. Otići ćemo negdje na piće i popričati. Ja častim, ipak su oni gosti.
Na kraju sam odlučio, kad već jedini čitam domaći, saznati tko to još čita strani SF. Sjedio sam tako u knjižnici ko fol gledajući u zaslon računala na kojem se pretražuje njen sadržaj. Točno nasuprot je naime mala polica sa SF-om, a ako se monitor malo pomakne prema prozoru može odlično poslužiti kao ogledalo zbog odsjaja.
Prođe tako par sati i eto ti jednog tipa kraj police. Sredovječan, proćelav i sa debelim naočalama. Osvrne se lijevo-desno i posegne za jednom knjigom sa police. Okrenem se u visokoj stolici bez naslona koja me je dobro nažuljala.
- Vi čitate SF? – upitam ga sa nadom.
- Što? Što? Ne, ja, ovaj – zbunjeno i sa panikom u očima gura knjigu nazad i grabi krimić sa susjedne police – Zabunio sam se. Ovo sam htio.
Žurno se udaljio, gotovo se skotrljao niz stepenice, pritom zaboravivši zadužiti krimić. Dolje u prizemlju se oglasio alarm na izlazu. Barem mu nije bilo neugodno dok se objašnjavao sa zaštitarom. Taj dan više nisam imao uspjeha.
Sutradan sam bio pametniji. Kad se žrtva napokon pojavila čekao sam da zaduži knjigu, stranog pisca naravno, i krenuo za njim vani na trg. Tamo ga je nestrpljivo čekala supruga, ruku punih vrećica sa robom iz butika obližnjeg novog šoping centra. Pristupio sam im oprezno.
- Oprostite. Vidio sam da ste uzeli jednu SF knjigu.
- Molim? Ovaj, draga kreni ti, odmah ću te stići.
Pridružio joj se tren kasnije.
- Što je taj tip htio?
- Ma ništa – odvrati joj brišući znaj sa čela – zabunio se. Mislio je od stručne knjige koju sam posudio da je nekakva fantastika. Pa znaš da ja čitam knjige samo zbog posla. Još i piše nekakav SF. Kakvih sve luđaka ima u ovom gradu.
E, ali nisam ni ja više blesav. Neće mene više prokazivati kao takvog. Pa ne pišem ja pod pseudonimom ni za što. Idući put sam došao sa duboko nabijenom šiltericom na glavi. Velike demode sunčane naočale nisam skidao unatoč oblačnom danu. A stavio sam i lažne, ogromne brkove koji su mi dali toliko željenu dozu muževnosti.
Polako sam nezainteresirano prošao pored SF literature. Tamo odmah iza ugla je provirivao jedan tip, držeći policu na oku. Skužio sam ga odmah po blještavom privjesku Zvjezdanih staza na ključevima, koje je nervozno vrtio po rukama. Nije imao niti pameti da se sjeti mog trika sa monitorom. A što uopće i očekivati od jednog Trekija.
I onaj sa očalama kojeg sam bio zaskočio je prošao. Uočio je i on vrebača i krenuo na drugu stranu.
Ali lukav sam ja. Prišao sam polici sa stražnje strane. Naslonjene su naime po dvije zajedno. Tamo sam, u trenutku kad mu je pogled sjetno odlutao, posegnuo između gomile Chick lit literature i knjiga o samopomoći pa zgrabio željenu knjigu i brzo je provukao. Dobro, ne baš željenu. Nije se vidio naslov pa sam uhvatio susjednu koju sam već pročitao, ali ipak. Previše je riskantno pokušati po drugi put. Odnio sam je do pulta okrenutu naopako da se ne vidi koja je.
Najsretniji bih bio kad bih mogao kupiti sve knjige koje želim pročitati. Ali odakle mi lova. Ne plaćati struju bilo bi rješenje. Odmorio bih se od zaglupljujuće televizije. Baterije za laptop bi već diskretno napunio na radnom mjestu. Doduše, s obzirom da većinom čitam navečer, mrak bi mi bio prepreka. Razmišljao sam i da se odreknem dijela hrane ali previše sam emocionalno vezan za nju.
Vani sam sa olakšanjem skinuo kapu i brkove, brižljivo ih spremajući za sljedeći put. Knjiga je stavljena na sigurno, tamo gdje se ne može vidjeti.
Ipak, kad razmislim, ni ovi zadnji dani mi nisu donijeli odgovor na ono pitanje koje me već dugo muči. Jesam li sam u svemiru?

[Nazir]

Hehe, stvarno pomalo bolna istina. Meni bi ovo moglo proć kao neka kolumna u novninama :zubo:

[niniane]

Ovo je stvarno fora, nasmijalo me
Posebno mi se sviđa detalj s umjetnim brkovima koji pružaju željenu dozu muževnosti

Ponudi to ire za NOSF.

[Belzebubbles]

A što uopće i očekivati od jednog Trekija.

Stvarno mi se sviđa priča. Milslim da se sa ovim pitanjem u jednom trenutku suoče svi "žanrovci". Žanr i je toliko lijep upravo zbog probrane ekipe. :zubo:

Inače, slična mi se stvar dogodila sa "Vampirskim pričama". Ja sam uhvatio nekog lika (mislim, malo mlađi od mene) koji ih je posuđivao u knjižnici, a mene je na poslu uhvatio kolega od negdje tri'est godina. Stvarno je simpatično kad ti netko uz sjaj u očima priđe i oprezno te priupita: "Zar voliš žanr?". Kratko "Da." i već se živahno diskutira o Stokeru, Shelley, Lovecraftu...

Samim tim što čitaš knjige upadaš u veoma mali dio populacije, a kao što rekoh, meni to stvari čini puno zanimljivijima. Naime, gužve su dosadne...

[poison]

je, nekada se zbilja osjećaš tako... meni je bio dirljiv trenutak kada sam shvatila da knjižničar u našoj gradskoj knjižnici dijeli moje oduševljenje sf-om. tada sam bila mali, balavi početnik, i on je bio moj prvi vodič kroz taj čudni svijet - samo mi je jedan za drugim servirao klasike koji se moraju pročitati, kako ne bih štogod propustila.
nego, ako sam sama u svemiru, recite, kako to da u našoj maloj knjižnici ne možeš doći na red za posuditi martina, symmonsa, pratcheta, tolkien je vječito vani, a i za neke druge žanrovske pisce se mora stati u red ili vrebati knjižnicu da se digne željena knjiga (od kojih neke nisu baš novijeg datuma)? dakle, ima nas još, samo se dobro skrivamo.

[Ed Barol]

Zapravo se ironija najviše odnosi na domaći SF. Nazir je u pravu kad kaže da je to više novinski članak. Tako je i zamišljen, nešto ala Ante Tomić, iako je meni u ovakvim stvarima uzor Kishon. Samo gdje i u kojim novinama ovo objaviti. Da je živa Futura onda možda a i sljedeći NOSF tko zna kad će, a na kraju mi je samo bitno da eto ljudi to pročitaju i eventualno se malo nasmiju. Kao što sam napisao strani SF se čita ( morao sam knjigu naručiti da je se napokon dočepam kao i sve nove SF knjige ), međutim situacija sa domaćim je gotovo onakva kakvu sam je opisao. Na mnoštvu knjiga i zbirki priča naših pisaca zbilja stoji samo moj pečat. Pa se zapitam što je s tim ljudima koji čitaju strani SF. Je su li ikada čitali Sirius ili Futuru? Uzeli u ruke Raosa i da sad ne nabrajam. A i sa stranim SF je situacija skoro pa takva da te ljudi čudno gledaju kad kažeš da ga čitaš. Kao da je to neka niža vrsta literature. Razlozi za to zašto smo postali tako podcijenjeni su već dovoljno puta objašnjeni ( uvod Ad Astre naprimjer ) da sad o tome ne razglabam. Eto, drago mi je da se ljudima sviđa i ako je i bilo smijeha, makar kiselog, cilj je postignut.