Krikovi u noći

[Sir John]

sinoc malo sjeo pa zapisao nesto... nje još gotovo i treba doradu, ali bas me zanima hoce li nam se misljenja o tome podudarati...

evo price...

Krikovi u noći

Uzdah! Zazvučalo je poput jebenog uzdaha to što ga je, čak donekle bolno, trznulo nazad. Vraćanje iz galaksije uvijek je bilo pomalo nalik na gašenje svjetla. Zapravo, više kao paljenje svjetla jer si se iz mraka ispunjenog točkicama i fosforescentnim simbolima vraćao u znatno svjetliji polumrak. Kao da si bačen u bazen svjetlosti. Jedva zamjetne svjetlosti ali konstantne k'o glavobolja.

Ovako nagli povratak bio je najviše nalik pljusci koja je tako dobro pogođena da ti njezini odjeci odzvanjaju cijelim tijelom i vraćaju se u valovima. Klasična štemerska šamarčina. Ona od koje se zubi pretvaraju u vibrirajuće vilice za štimanje klavira.

Prekid je bio tako nagao da je preskočio nekoliko udaha, zatim se zagrcnuo, pa naglo pokrenuo, a sve to nije nimalo poboljšalo njegovu situaciju.

Kao da je prošla cijela vječnost dok se kompjuter nije odmaknuo od njega. Ovaj put je imao dojam da je kompjuter to učinio s naporom.
Ivor nije mogao reći da kompjuter stenje, jer mu nije bilo svojstveno pripisivati humanoidne osobine strojevima, ali činilo mu se da su se kontakti povukli nekako oklijevajući. Kao da su više otpali nego što su bili povučeni. A i glava se izgleda pomicala u trzajevima.

Ili su njegove subjektivne sekunde potpuno izgubile dodir s realnošću pa izmislile neku svoju definiciju trajanja, ili je kompjuterskoj glavi trebalo duplo više vremena nego inače da prijeđe razdaljinu od oko 30 standardnih centimetara.

Ivor ju je zvao Meduza i zabavljalo ga je zamišljati da ga njezina zmijska kosa obavija dok je kompjuter razmještao točno 1342 kontakt sonde po njegovoj glavi.

Učinak i jednog i drugog bio je gotovo isti, jer dok je Meduza svojim pogledom pretvarala ljude u kamen, kompjuter je njega pretvarao u smrznti kip što levitira u gravitacijskom polju.

Potpuni spoj je zahtijevao da se ljudski um ne zamara fizičkim podražajima i/ili fiziološkim potrebama. Bio je potreban njegov puni kapacitet za percipiranje okoline koje je uključivalo razmatranje cijele kugle okolnog svemira odjednom.

Njegov je zadatak bio upravljanje tisućama strojeva. Svaki od njih bio je veći od njegovog broda, a opet su poslušno, kako samo stroj može biti, izvršavali sve njegove želje u vremenu koje je bilo potrebno da informacija prevali put od trenutnog percipiranja elektrokemijske promjene u njegovu mozgu, preko njezine analize, dešifriranja, ponovnog kodiranja, emitiranja u svemir, primanja, dekodiranja sve do postupanja prema dobivenim uputama.

Dakle, u užasno kratkom vremenu. Toliko kratkom da mu se povremeno činilo kako se njegovi nalozi izvršavaju i prije nego što ih on svjesno definira kompjuteru.

Ali izdavanje naloga više nije bio prioritet budući da je Ivor u tom trenutku povjerovao da zna kako se prije petnaestak godina osjećala ona muha nakon što joj je prvo iščupao krila, a zatim i sve ostale udove. Taj osjećaj je bio toliko grozan da je Ivor panično odustao od pokušaja da shvati kako se ta jadna muha osjećala u trenucima kada joj je čupao udove.

Paralelno, a dijelom i preklapajući se s naglim razumijevanjem mušjih patnji njegov je um još obrađivao posljednju sliku okolnog svemira. Iako mu je tijelo jasno davalo do znanja da mu je hitno potreban nadzor, Ivorov um je na svom primjeru dokazivao da postupni prijelaz iz stanja proširene percepcije u normalu nije ubačen u obaveznu proceduru kao hir nego kao nužnost.

Uglavnom, mogao je sa sigurnošću ustvrditi da je to bio definitivno najgadniji prelazak koji je ikada doživio. Zapravo bio je to toliko gadan prelazak da se on nije mogo čak ni sjetiti je li itko ikad spominjao da je nešto takvo moguće.

A da stvar bude gora, to mu se dogodilo u najgorem mogućem trenutku. Bila je to njegova prva prava misija. Nakon tisuća sati provedenih u simulatorima i nakon stotina sati provedenih na vježbalištima diljem poznatog svemira, dobio je priliku da dokaže efikasnost svoje obuke u praksi.

A on je znao što radi. Rasporedio je svoje strojeve u savršenu formaciju. Svaki bi mu od njegovih profesora iz taktike ratovanja u otvorenom svemiru dao najvišu ocjenu, a oni benevolentniji bi možda tome dodali i neku pohvalu. Raspored je bio idealan za brz prelazak iz defenzivnog u ofenzivni protokol. Baš kako je to zahtijevala situacija nakon iskrcavanja na području sukoba.

Å uma crvenih točkica koje su predstavljale neprijateljske strojeve pomicala se na širokom području praćena gotovo jednakim brojem žutih točkica koje su označavale prijateljske formacije. Na pregledu sektora, njegovi strojevi bili su jedva vidljivi zeleni prijelaz u mnoštvu, ali na pregledu šireg dometa bili su jasna kugla zelenih oznaka u geometrijskom uzorku koji je pokrivao područje veličine prosječnog plinovitog diva.

Gledano u ljudskim razmjerima, strojevi su bili međusobno strašno udaljeni. Ȓak i da nisu bili crno obojani na crnoj pozadni, čovjeku bi trebalo optičko pomagalo ako bi poželio s jednoga od njih vidjeti drugoga.
I sve to, naravno, pod uvjetom da je čovjek dovoljno lud da se nađe na ratnom stroju usred borbenog djelovanja, a za to nije bilo nikakvog razloga.

Ljudi su se u pravilu nalazili u brodovima oblika petmetarske kugle iz kojih su upravljali sa deset do pedeset tisuća strojeva čija su kombinirana svojstva omogućavala razorno djelovanje u uvjetima borbe u svemiru.
Bitke koja se, za razliku od onih trivizijskih, odvijala na ogromnom prostoru.

Ivor je, jednom davno, pogledao i neke antikne filmove u kojima se ljudi po svemiru naganjaju imitirajući pretpotopne atmosferske lovce, što mu je bilo užasno smiješno, ali je ipak mogao razumjeti da publici baš i ne bi bilo zabavno promatrati gomilu točkica koje formiraju razne geometrijske uzorke na prostornoj skali veličine prosječnog solarnog sustava.

Piloti su zapravo rijetko, ili gotovo nikad, promatrali cijelo područje jer je njihov uobičajeni radijus djelovanja bio ograničen na maksimalno dva posto tog prostora, ali su zato imali potpun pregled nad zbivanjima u svom sektoru.

Zato je Ivor svoj brod, centar iz kojeg se njegova percepcija širila u svim pravcima, doveo na udaljenost od trećine promjera kugle, koju su činili strojevi pod njegovom kontolom, u smjeru galaktičkog središta.

On je bio neprimjetna točkica u vakumu. Skriveni mozak operacije. Mali bog koji je odlučivao o sudbini strojeva čija mu je brojnost osigravala anonimnu nevidljivost. On je povlačio niti, upravljao kretanjima i usmjeravao zbivanja. I sve to mu je bilo oduzeto u trenutku.

Njegov se svijet naglo sveo na par kubnih metara, a to je bilo bolno. Konačno je smogao snage aktivirati mali mikrofon ugrađen iznad njegovih glasnica. To je bilo jedino mjesto na kojem ga se moglo smjestiti ako se očekivalo da ispuni svoju funkciju u prostoru do te mjere lišenom zvuka da se nije čulo ni disanje.

- Å to se to, jebem mu sve, dogodilo?

- Analiza pokazuje iznenadni gubitak energije. Uzrok je prestanak funkcije centralnog izvora. Alternativni izvori nedostatni za funkcioniranje u punom obimu. Rezerve energije na pet posto i u stalnom padu. Otkazivanje svih sustava očekuje se za 25 minuta. 24:50. 24:45. – odgovorio je kompjuter preko malih zvučnika implantiranih iza Ivorovih bubnjića.

- Å to se to događa? Koji je uzrok poremećaja?

- Uzrok poremećaja detektiran. Trenutna situacija je posljedica izravnog pogotka fokusiranom IDX zrakom. Analiza putanje ukazuje na slučajan pogodak.

- Å to to govoriš?

- Ljudi bi rekli da si se našao na krivome mjestu u krivo vrijeme. Pripremi se za hitni postupak po protoklu za slučaj havarije. Prestanak svih funkcija za 23:15. 23:10. 23:00.

- Hoćeš reći da se moram zalediti i čekati da se netko sjeti poslati spasilački brod? Pa jebem mu sve! Jesi li ti normalan? Mogu proći godine dok me ne nađu u ovoj pustoši, ako me ikad i nađu. Jel' ti znaš koliko će smeća ovuda plutati? Pa jebeni modus suspenzije ne uključuje nikakav lokatorski signal. Još gore, ni ti ga nećeš moći uključiti nakon bitke, jer jebeno nećeš ni znati kada je bitka završila. Pa koji je ovo kurac?


- Aktiviraj protokol za slučaj havarije! Pad energetskih rezervi u progresivnom rastu. Očekuje se prestanak funkcioniranja za pet minuta. Korekcija: za 03:35. Korekcija: za 03:05.

- Pa pronađi neko drugo rješenje!

- Alternativno rješenje ne postoji. Uzbuna! Aktivacija havarijskog protokola moguća do prestanka djelovanja. Okončanje funkcija se očekuje za jednu minutu. Korekcija: za 35 sekundi.

Ivor se panično odgurnuo od stjenke.

- Korekcija: 25 sekundi.

U vidno polje mu je upala Meduza. Njezina kosa, sastavljena od niti na čijim su vrhovima zadebljanja kontaktnih sondi, lelujala je evidentno oslobođena kotrole.

- Korekcija: 12 sekundi do prisilnog prekida rada! Uzbuna!

Konačno, kao na usporenom filmu, veliko crveno dugme, relikt arhaičnog dizajna, polako je postajalo centar pažnje. Ivorova ruka, upravljana od prijelaza uzdrmanim umom, kao da se probijala kroz izrazito gusti sirup prema svome cilju.

- Korekcija: 7 sekundi.

Prve kapi adrenalina pronašle su svoj put do krvnih žila.

- Kor. - rekao je kompjuter u trenutku kada je Ivor pritisnuo dugme. On se čak lagano zgrčio očekujući trenutačni prijelaz sa ugodnog toplog na nemoguće hladno.

Ali nije se dogodilo ništa. Ama baš ništa!

I Ivor je počeo urlati. Ali to je bilo potpuno besmisleno urlanje. Jer, čak i da unutrašnja oplata upravljačke kapsule nije tako pohlepno upijala zvuk, nitko ga ne bi čuo.

[Hamenaglar]

Khm, hm.

Procitao sam. Cini mi se da ima previse pripovjedanja. Pogotovo u sredini price.

[ratchet]

Hm, neznam baš što da kažem. Mislim računalo već i danas može u takvim proračunima nadmašiti kao od šale ljudski mozak. Ne da može, nego to i radi. Dobro sad taktičke odluke su još uvijek na ljudima. Ali ako je taj tip toliko poseban da je bolji od bilo kojeg računala ili umjetne inteligencije ili je toliko brilijantan taktičar da mu povjeravaju takvu flotu, njemu jedinome, onda je i jako vrijedan. Pa se ne bi trebao brinuti hoće li ga naći i kada, on je zapravo jedina stvar vrijedna spašavanja. Zbog toga me je priča ostavila u nekom raskoraku, ne znam kako da je ocijenim.

[Sir John]

@ratchet - nije on jedini - ima ih jos mnogo, a mislim da se to lako moze iscitati iz napisanog

@hamenaglar - djelomicno se slazem s tobom, ali mislim da nije problemu kolicini nego u rasporedu

uglavnom - prica je jos uvijek daleko od toga da je smatram dovrsenom, a takva nece ni biti dok ne prodje guzva koju na poslu imam u ovo doba godine

postao sam je jer ovaj dio foruma percipiram kao jednu vrstu radionice pa shodno tome ocekujem i pokoju konstruktivnu kritiku koju cu razmotriti kada se bacim na posao - imam neku generalnu sliku o tome kako bi prica trebala izgledati kada je dovrsim (ovo su vise nabacane smjernice nego ista drugo...) ali pokoje tudje misljenje ne skodi :zubo: