Koncept bolesti, koncept ponosa

[Danijel]

Djetinjasto, kaže moja Biba. Baš zato postam.


<b>Koncept bolesti, koncept ponosa</b>


Vozim Ladu Nivu šumskim putevima brdovitog Gorskog Kotara. Ova šuma sada je moj ured i moj dom jer ja sam nešto poput lovočuvara. Specijalnog lovočuvara. Na taj me je položaj još prije devet mjeseci hitnom uredbom postavila država. Desno od mene, oslonjena na suvozačko sjedalo, nalazi se moja puška. Nije sačmarica. Cijev puške iznutra ima spiralni rez. To je policijsko oružje. To je puška za ljude.

Mislim da nas sada ima tridesetak. Nas specijalnih državnih poslanika regrutiranih iz policijskih redova. Svako od nas dobio je svoje područje kojeg redovito obilazi. Jedna od naših zadaća je da pomažemo lokalnim čuvarima i lovačkim društvima u zaštiti krupne divljači. Pritom prvenstveno mislim na vukove jer oni su u danoj situaciji daleko najugroženija vrsta.

Naša druga zadaća je, naravno, obuzdavanje panike.

«Vukodlak», ta riječ-šapat koja već više od godine dana hladnom jezom okiva naše brđane. Ali jednako tako i «Vukodlak!», riječ-uzvik koja vrućom mržnjom prijeti istrjebljenju čitave vučje populacije naše države. Naravno da ne mogu zamjeriti brđanima na takvoj nepromišljenosti jer dobro znam koliko je strah plodan u gomili. Strah je demon koji se hrani množinom. No ljudi u panici odveć su smrtonosni, neselektivno smrtonosni, da bi ih se moglo ostavljati bez kontrole. Netko mora čuvati i vukove.

Ja osobno bojim se izbezumljene rulje više nego vukodlaka... a vidio sam vukodlaka. I mogu reći da je prizor, u najmanju ruku, uznemirujući.

<center>***</center>

Kao i svakog dana, automobilom obilazim svoje područje. Povremeno se zaustavljam, izlazim, provjeravam. Tražim znakove. U svih ovih devet mjeseci niti jednom nisam pronašao nikakvog traga. To naravno ne znači nužno da na mojem području nije bilo zaraze. Područje je veliko. Na njemu su četiri veća sela (ovo, veća, valja uzeti uvjetno), a također ima i usamljenih kuća raštrkanih po divljini. U nekima od njih još žive ljudi. Tu, na mojem području, živi barem jedan vučji čopor. Velik – čak šest vukova, mislim. Ja znam gdje im je trenutno brlog. Prije desetak dana slučajno sam nabasao na njega. O lokaciji nisam rekao nikome jer to mi je posao - da ih štitim. A imaju i štence, siguran sam u to.

Oko podneva zapištala je motorola.

- Hej, Dejane, čuješ li me? Mislim da sam nešto našao – bio je to glas Lovre Radotića, lokalnog lovočuvara.
- Ȓujem te. Reci.
- Našao sam lešinu. Truplo vuka. Zaklan je... mislim da ga nisu ljudi. Ja sam dolje u Markojevom klancu. Dolaziš? Vidjet ćeš auto parkiran uz put.
- Jesi išta dirao?
- Nisam ništa
- Nemoj ništa dirati. Ja dolazim za petnaest minuta.

Okrenuo sam Ladu i nagazio. Zaklani vuk je loša vijest sama po sebi, ali to još uvijek nije trebalo značiti zarazu. Ne bi bilo nečuveno da je neki vuk samotnjak zalutao na područje lokalnog čopora i jadan platio glavom. Sivko tu nije trpio konkurenciju. Osim toga, vuka je mogao ubiti i medvjed, pa čak i čovjek. Iako bi se čovjek vjerojatno poslužio puškom. Ljudi ne kolju. Obično ne.

Ȓuli ste za bjesnoću? I bolest o kojoj govorim ima sličnu kliničku sliku, samo još nešto goru. Goru utoliko što vukodlačja groznica tjera svoju žrtvu, životinju ili čovjeka, na bezumna, groteskna ubijanja. Tjera svoju žrtvu da kolje i da loče tuđu krv. Kao gonjeno zlom, to će opsjednuto biće žeđati baš za krvlju svojih bližnjih, preferabilno svojeg roda. A onda će, na samom kraju, vukodlačja groznica neizostavno ubiti i svojeg domaćina, to nesretno biće koje je zaposjela. U agoniji boli... i nema lijeka.

Vukodlačja groznica je, za mene, zabranjeni naziv te bolesti i ne smijem se njime koristiti u javnosti. Doduše, svi komercijalni mediji se njime obilato koriste, očigledno neopterećeni ikakvom odgovornošću. A smišljaju i još gora imena. Valjda vjeruju da je to dobro za njihov posao – itekako im zamjeram. U javnosti uvijek koristim sterilno, znanstveno ime te bolesti.

Napokon pronalazim Radotićev automobil. Ladu identičnu mojoj. Parkiram do nje i primjećujem da Radotić sjedi unutra, u svom automobilu. Izlazi kada i ja. Uznemiren je, vidim mu na licu. Steže remen puške, lovačke sačmarice.

- Ovuda - pokazuje mi i kreće prvi - Dosta je razderano, ali sigurno je lešina vuka. Mislim da ga nisu ubili ljudi.

Ovo posljednje izgovorio je sa tjeskobom. Znam da bi njemu bilo puno draže da ga jesu ubili ljudi. On misli da bi se sa ljudima lakše nosio. Barem lakše nego sa tom novom, tajanstvenom i strašnom bolesti. Meni su pak obje te mogućnosti jednako neugodne.

- Vjerojatno je - govorim mu - neki vuk samotnjak zalutao pa ga je Sivkov čopor zatukao.
- Da - zastaje na trenutak i okreće se prema meni pogleda punog olakšanja - Da. To bi moglo biti. Da, da - shvaćam da na tu mogućnost prije nije niti pomislio.

Nakon stotinjak metara dolazimo do lešine. Uistinu mnogo krvi i vučjih tragova u blatu. Samo vučjih, zaključujem dakle da nije medvjed. Ovog vuka je rastrgao vuk, jedan ili više njih. Nažalost, ne mogu utvrditi koliko je točno vukova bilo ovdje.

- Lovro, vrati se do automobila i donesi rukavice i vreću. I knjigu. - bio sam glup što sve to nisam odmah uzeo sa sobom. Radotić samo stoji.
- Ajde! - potaknem ga i on ode.

U međuvremenu, pronalazim nekakav štap i njime okrećem glavu lešine. Primjećujem poznatu bijelu mrlju na desnom uhu. Sranje, to ne sluti na dobro... a onda je nešto šušnulo. Učini mi se da vidim pokret u grmlju. Bacam štap iz ruke i hvatam se puške. Sva su mi čula i svi mišići napeti. Usmjerim cijev prema jednom grmu. Ništa. Pa prema drugom. Ništa.

Polako se saginjem ne ispuštajući grmlje iz vida, osluškujući kao radar. Dohvaćam opet onaj štap i bacam ga prema grmu. Ništa, apsolutno ništa. Učinilo mi se. Napetost popušta i zamjenjuje je lagana drhtavica. Okrećem se i uz olakšanje primjećujem da me Radotić nije mogao vidjeti ovako uspaničarenog. I bolje, iako osobno smatram da je poneki individualni trenutak panike sasvim različita pojava od iracionalnog straha koji tjera bezumnu gomilu, a zbog čega ja ovdje pokušavam održati neki autoritet.

Još slabim rukama dohvaćam knjigu koju je donio Radotić. Listam. Evo je. Lešina pred nama je definitivno mala Kike, omega iz Sivkovog čopora. Ima istu onakvu bijelu mrlju na desnom uhu. I Radotić to isto shvaća. Gledamo se zabrinuto. Koliko je nama poznato, nijedan drugi čopor nije u zadnje vrijeme posjećivao ovo područje, dakle postoji opravdana sumnja da je Kike ubio lokalni vuk. Vuk iz njenog čopora. Netko njenog roda. Vuk možda bolestan od groznice. Vukodlak.

Kike smo strpali u vreću. Radotić će je odvesti u grad na analizu, a ja se spuštam za njim do obližnjeg sela i razmišljam što mi je najpametnije uraditi. Svakako treba ljude upozoriti na moguću pojavu bolesti. A opet, treba nekako izbjeći paniku. Dva oprečna zahtijeva.

Sjećam se kada sam prvi i jedini puta vidio vukodlaka. Odveli su nas u bolnicu, na zarazni odjel. Preko usta i nosa su nam vezali masku, filtar za disanje, jer tada se još nije znalo da se bolest prenosi jedino ugrizom, krvlju i slinom. Pacijent se nalazio u izoliranoj sobi. Za krevet je bio sapet remenima. Bio je potpuno gol, izrazito mršav. Mišići su mu se grčili i napinjali. Koliko se sjećam, niti jedne sekunde nije se smirio ili opustio. Mjesta gdje su remeni obujmljivali njegove udove bila su crvena od krvi. Ne vjerujem da je mogao potpuno kontrolirati svoje tijelo, ali definitivno je bio svjestan našeg prisustva. Dizao je glavu i buljio u nas prodornim pogledom. I škljocao je zubima.

Ne, te zube neću nikada zaboraviti. Bolest mu je potpuno izobličila lice. Mislim da nije mogao zatvoriti usne zbog čega su mu zubi uvijek bili vidljivi. Zubno meso se povuklo, degradiralo pa su mu okrvavljeni zubi izgledali gotovo duplo dulji nego u zdrava čovjeka. Tim zubima je rezao kroz zrak, prema nama. O da, sada znam koliko je bio žedan naše krvi.

Pokazali su nam nešto. Liječnik je uzeo čašu obične vode i uputio se prema pacijentu. Vukodlak se izbezumio. Panični strah izbijao je iz njegovih očiju, lica i čitavog tijela. Napinjao je remene u pokušaju da se odmakne još koji centimetar. Dok sam ga tako gledao, shvatio sam da bi to biće, kada bi imalo dovoljno snage, rado polomilo vlastite ruke samo da što dalje pobjegne od te proklete čaše vode. No liječnik se ubrzo povukao. Ovo je bilo samo za demonstraciju. I to kakvu demonstraciju... Hidrofobija, bjesnoća na kvadrat.

Daleko od toga da nije bio žedan. U stvari, žeđ ga je razdirala. Sve njegove misli, sva njegova žudnja bila je usmjerena samo jednom cilju – da se napoji. Samo što voda nije dolazila u obzir. Voda bi mu donijela samo nerazumnu bol, a možda i smrt. Postojala je samo ta jedna tvar koju je mogao gutati bez bolnih grčeva. Topla, slana krv. Krv sastava što sličnijeg njegovoj vlastitoj. Takva mu je mirisala.

Vukodlak je umro nepuna dva dana kasnije. Da, prvo je pao u komu, a par sati kasnije i umro. Tada sam, čitajući njegov bolesnički karton, doznao da mu je ime bilo Ivica. Jednostavno svakodnevno ime, Ivica. A vidio sam i njegovu obitelj. I tek sam onda prvi put o njemu razmišljao kao o nesretnom, bolesnom čovjeku, a ne kao o mahnitom vukodlaku. Možda me upravo to kasno osvještenje navelo da se danas bavim ovim poslom.

<center>***</center>

Kada sam stigao u selo bilo je već 14 sati. Zatražio sam da se ljudi okupe u kavani, jedinoj u mjestu, a djeca su taj moj poziv brzo pronijela od kuće do kuće. Na kraju, okupilo se petnaestak ljudi. Svi su bili muškarci.

- Slušajte me svi - započeo sam - Vaš Lovro je otišao u grad. Poslao sam ga da na institut odnese lešinu vuka koju smo našli gore u šumi... - odmah sam osjetio napetost i nervozu u zraku.
- Slušajte, nema mjesta panici. Vjerojatno nije ništa značajno. Ipak, hoću vas zamoliti...
- Vukovi su zvijeri. Samo je štete od njih - prekine me netko
- Slušajte...
- Trebalo ih je sve pobiti - nadoda netko drugi
- Mir
- Treba ubit' krvoloka!
- Mir!! - proderem se najglasnije što mogu. Uspjelo je, žamor je utihnuo.
- Hoću da pazite što radite. Ne prilazite divljim životinjama. Ne puštajte djecu samu van sela. Svoje pse i druge životinje zatvorite ili vežite. Ne želim da lutaju uokolo - nabrajao sam mjere predostrožnosti. Ljudi su me slušali, ali vidio sam strah u njihovim očima.
- Ponavljam da se radi samo o preventivnim mjerama. Vjerojatno se ništa opasnog ne događa... i želim da o tome obavijestite sve mještane.

Ljudi su se razišli, a ja sam ostao razmišljati što raditi dalje. Ȓinilo mi se da je najbolje pričekati dan, možda dva, dok ne stignu rezultati analize Kikeina trupla.

Ali negdje oko 16 sati toga dana stigla je najstravičnija moguća vijest. Nikola Å atrak je nestao, a truplo njegove majke pronađeno je u njihovoj kući. Iskasapljeno. Bože. Poznavao sam ih oboje. Živjeli su u samotnoj kući podalje od sela i bilo je normalno da ih se ne vidi i po nekoliko dana. Netko je, očigledno nakon mog govora u kafiću, pošao do njih da im prenese vijesti i naišao na stravičan prizor.

Srećom, policija je brzo došla. Bilo ih je i gore na mjestu događaja i ovdje dolje u selu. Ispitivali su ljude i radili zapisnike. To sam smatrao dobrim jer je seljane trebalo okupirati nekim poslom. Bolje nego da izmišljaju gluposti. Ja osobno nisam imao namjeru otići do kuće Å atrakovih. Jedino sam nazvao patologa koji je radio na slučaju i koji mi je bio dobar prijatelj.

-Kako ti izgleda? - upitao sam ga sa strepnjom.
-Izgleda - rekao mi je - izgleda baš onako... To su ljudski ugrizi.

Oko 19 sati, ljudi su se počeli okupljati u središtu sela. Bili su nabrušeni. Neki od njih otvoreno su pokazivali oružje. Najčešće su spominjali tu jednu riječ. Riječ-uzvik – «vukodlak!» I nisu puno marili za logiku i argumente, potpuno zaboravljajući da je Nikola Å atrak njihov sumještanin, poznanik i prijatelj. S vremenom prikupljalo ih se sve više, a demon straha jačao je među njima. Zbog svega toga sam napokon nazvao načelnika policije i predložio uvođenje policijskog sata u selu. On se složio.

Tako je policija potjerala ljude kućama. Ovoga puta, srećom na vrijeme. Selo je sada bilo sablasno mirno. Gledao sam kako tri čovjeka u policijskim uniformama patroliraju selom dok je mjesec izlazio. Zamišljao sam jezu u njihovim očima. Riječ-šapat, «vukodlak», sigurno se uvukla i među njih jer i oni su, naravno, bili čuli sve ono o čemu su govorili ljudi. Nadao sam se samo da njihova nervoza neće doći glave nekog nediscipliniranog seljana koji je baš odlučio ne poštovati nametnutu zabranu kretanja.

<center>***</center>

I ja sam bio sam nemiran. Ne toliko zbog straha nego više zbog potrebe da nešto uradim. Bilo je glupo i danas, nakon što se devet mjeseci ništa nije događalo, samo sjediti ovdje. Tako sam napokon, u noći oko 22 sata, iskoristio svoje policijske povlastice, izašao iz kuće, sjeo u Ladu i zaputio se u šumu. Krenuo sam prema vučjem brlogu niti sam točno ne znajući što bi tamo imao raditi. Nekako mi se činilo da ima više smisla biti tamo nego ovdje u selu. Ako ništa drugo, možda uspijem doznati koliko se zaraza proširila na moje vukove.

Ladom se ne može baš blizu. Trebalo je prohodati još skoro kilometar. Srećom, puno sam puta već prije prošao ovuda, također noću, jer od kada sam nabasao na brlog koristio sam svaki slobodni trenutak da potajice promatram vukove. Sa sobom sam nosio snažnu baterijsku svjetiljku i svoju pušku sa opremom za noćno ciljanje. Jasno da sam se bojao mogućeg susreta sa vukodlakom. Znao sam za čak dva vukodlaka na ovom području. Jednog vučjeg, koji je zaklao Kike, i jednog ljudskog koji je zaklao svoju majku – Nikolu Å atraka. Ipak, odlučio sam ignorirati strah jer razuman čovjek, za razliku od gomile, to može. Oba ta vukodlaka je vjerojatno već dokrajčila njihova vlastita bolest.

Smjestio sam se na svojem mjestu za promatranje i čekao. Vučji brlog se nalazio nekih četvrt kilometara dalje, preko male čistine. Ugasio sam baterijsku svjetiljku. Bila je mjesečina i mogao sam dobro vidjeti i bez opreme za noćno promatranje. Prvih pola sata, sat, nije se ništa događalo. A onda su se pojavili vukovi. Vukovi na mjesečini.

Među njima odmah sam prepoznao Sivka. Ponosni Sivko je najkrupniji vuk kojeg sam ikada vidio. Ponosni alfa mužjak od možda čitavih 50 kilograma. Primijetio sam da Sivko, sa još druga dva vuka kruži oko četvrtog. Taj četvrti, vidio sam, polako je napredovao točno u smjeru brloga. Hodao je nekako asimetrično, zgrčeno. Zubima je škljocao zrakom i ja sam ubrzo shvatio da gledam vukodlaka. Noćnu moru i nas ljudi, ali i njih, vukova.

Odjednom, iz smjera brloga dotrči još jedan vuk i pridruži se plesu oko vukodlaka. Vjerojatno dadilja koja je čuvala štence. I onda shvatim što se događa. Vukodlak je žedan. Žeđ ga razdire. Ovako slab, vukodlak ne može dohvatiti niti jednog od odraslih vukova, ali može štence. Å tenci su njegov cilj. Da, i vukovi to sigurno znaju, ali zašto ga onda ne napadaju? Zašto samo kruže oko njega? Svaki od tih vukova mogao bi sa lakoćom zaklati tu ruševnu, bolesnu jedinku. Tog bijednog vukodlaka.

Razmišljam u čudu. Da li je moguće da se vukovi boje zaraze? Da li je moguće da shvaćaju taj mehanizam, koncept zarazne bolesti? Malu Kike je, vjerujem, rastrgao upravo ovaj vukodlak dok je još bio dovoljno snažan. Sada to više ne može ponoviti, ali taj vukodlak im i dalje prijeti još gorim usudom. Naime onaj koji se usudi napasti ga, izići će iz dvoboja možda tek ogreben, ali čekati će ga sudbina daleko gora od puke nasilne smrti. Sudbina vukodlaka. Zato se i pitam da li je moguće da vukovi razumiju mehanizam zarazne bolesti. Ipak, ne bih to tvrdio. Vukovi su samo životinje. Mora da od vukodlaka zaziru jednostavno zbog nesavladive gadljivosti koju osjećaju prema tom izobličenom bolesnom stvoru što prijeti da im proždere štence.

Namještam pušku na naslon, nišanim i okidam. Vukodlak pada kao pokošen. Ostali vukovi se razbježe na sve strane. Nepunu minutu kasnije ponovno se skupljaju oko lešine. Niti sada joj ne prilaze blizu. Drže razmak. To je dobro, lakne mi, ne bi htio da pokupe zarazu dirajući truplo. Minutu, dvije kasnije vuk-dadilja ponovno otrči u smjeru brloga, a još dva vuka nestanu u šumi. Ostao je samo Sivko. Sivko me gleda. Bulji u mene nekoliko trenutaka. Shvaćam da sam pucnjem otkrio svoj položaj. Zatim i Sivko nestaje u šumi.

Definitivno moram pokupiti vukodlakovo truplo. Ostane li ovdje biti će izvor zaraze. Moram se vratiti do automobila po vreću i rukavice. Naravno, da dođem do trupla morati ću se jako približiti vučjem brlogu, ali vukova se ne bojim. Ne zdravih vukova. Ȓak i ako se pojave negdje u blizini, biti će dovoljan samo pucanj u zrak pa da rastjeram čitav čopor.

Ponoć je. Otvaram prtljažnik Lade i vješam baterijsku svjetiljku na vrata. Uzimam vreću i rukavice. Razmišljam da li mi još nešto treba. Napokon podižem ruku da zalupim vrata kada me strahovit udarac u desni bok baca u stranu. Ostajem bez zraka. Spotičem se o neki korijen i padam na leđa. Nisam izgubio svijest, ali tijelo mi je u grču. Ne mogu se pomaknuti. Dva metra od mene, kraj mojeg automobila, stoji vukodlak. Bulji u mene.

Lice mu je groteskno izobličeno. Vidim mu zube. Drži ih otvorene. Jasna je žeđ u njegovim očima. Obasjan je baterijskom svjetiljkom što se njiše na vratima.

- Nikola! - napokon dolazim do zraka. Prekasno. Vukodlak već skače na mene. Meni grč i dalje ne dopušta da se pomaknem. Odjednom nešto veliko preskače moju glavu i u zraku se silovito sudara sa vukodlakom. Oba tijela udaraju u automobil, a zatim padaju na tlo. Nekoliko sekundi hrvaju su se na tlu, a onda se sve umiri. U nevjerici gledam u kako je Sivko zario svoje krupne očnjake u vukodlakov vrat. Ne pušta.

Uspijevam ustati. Dohvaćam pušku. Ȓekam. Sivko napokon pušta svoju žrtvu. Okreće glavu prema meni. Polako. Vidim ranu iznad njegovog oka. To je ljudski ugriz. Sivko je ugrižen.

Očekujem da će Sivko sada nestati u šumi. Ali ne, Sivko se primakne dva koraka i legne na tlo do mene. Gleda me i tiho cvili. Ne razumijem. Å to si to napravio, Sivko? Å to to radiš sada? Ali onda mi se učini da sam sve potpuno shvatio. Sivko je vratio uslugu, višestruko. Zbog nečega, ponosa ili čega, odlučio ju je platiti svojim životom. Podižem cijev i nišanim u Sivkovu glavu. Bang! Sivko je mrtav... siguran sam da sam ga ispravno razumio. I ja bi vjerojatno radije odabrao trenutačnu smrt nego sudbinu vukodlaka.

Imam ljudsko truplo pred sobom. Nikolino. Zovem policiju.

<center>***</center>

Nakon mjesec dana karantene vratio sam se svojem poslu – kao heroj. To je valjda dobro jer olakšava držanje autoriteta pred uspaničenom ruljom. Sada na mojem području živi mali čopor od tri vuka koji itekako treba zaštitu i od ljudi i od opakih bolesti. Ali čopor ima i dva mala, živa i zdrava štenca pa mislim da će opstati. A što se bolesti tiče, kažu mi da su cjepiva već u fazi testiranja.

O stvarima koje su se dogodile one noći punog mjeseca sada razmišljam uz oprez i sumnju. Vukovi su ipak samo životinje i nisu sposobne za apstraktne mentalne koncepte. Zato ću se uvijek pitati da li sam ispravno shvatio posljednju želju sivog vuka koji mi je spasio život. Možda je ta njegova želja postojala jedino u mojoj glavi, a ja sam je umislio da sebi olakšam ono što bi ionako morao uraditi. Onaj «bang» mi još zvoni u ušima.

Danijel Gorupec, 2007

[Dagi]

He, ovo uopće nije loše. Info dump s početka treba prebaciti vva. na trećinu, kad je lik već uveden u radnju. Urediti tekst (vuk-dadilja? Vučica-dadilja, mislim; ima toga dosta), dodati možda kakav gadget (primjerice, propisnu opremu za noćno motrenje). Doraditi akcijske scene. Toliko za prvo čitanje.

[niniane]

Meni se sviđa. Ideja je dobra, način pisanja isto - samo, za moj osobni ukus, previše kratkih rečenica koje se nižu jedna za drugom. Možda bi bilo bolje neke od njih spojiti u jednu, malo dulju.
Ali inače, jako dobra priča.

[Dagi]

To se sredi u jednoj do dvije ture.

[Sir John]

nice

nedovrseno, ali zabavno...

ko sto je dagi rekao - cak ne treba ni puno dorade

[Danijel]

Sa ovim kritikama čovjek mora biti zadovoljan . Bojao sam se da će vas smetati to što je priča u svojoj osnovi bajka. A i fokus se promjeni sa ponašanja ljudi na ponašanje vukova.

Meni je inače ova priča draga jer sam prvi puta pokušavao pisati malo akcije. Ȓekao sam da se pojavi neki natječaj ili sl. pa da je mogu ispolirati i poslati. Na kraju sam ipak postao ovdje.

[Hamenaglar]

Fora. Svidja mi se nacin na koji si zamislio vukodlake. Ima stvari koje mi se nisu svidjele, pogotovo onaj infodump na pocetku, malo previse ponavljanja, ali ipak sve u svemu fora.

a to sto je prica bajka. Zasto nam se to ne bi svidjelo, pa i LOTR je bajka.