Zagrljaj
Posted: 10 Nov 2007, 18:20
pozdrav svima!
kako tu i tamo napisem neku pricu (rjeđe nego sto bih u stvari htio) volio bi znati vrijedi li taj moj trud i valjaju li te price uopce.
pa tako, buduci da komentari prijatelja, koliko god ljepi i dobronamjerni bili, nisu bas pravi indikatori, zamolio bih vas za malo vremena i pokoju kritiku.
pa da ne duljim vise, evo najnovije price koju sam napisao:
Zagrljaj
Zagrlio sam ju, izgledala je kao da bi joj to trebalo, a ja sam bio tu. Činilo se prikladno, a Sunce u daljini biva sve sjajnije.
Čudno, kako su suze izgledale pri 0g. Okruglaste, gotovo kao kapljice žive na glatkoj površini. Male, pravilne, lebdeće kapljice. Bizarnost što pobuđuje čuđenje. Zemlja je bila već daleko i izgledala je smiješno, nešto kasnije zastrašujuće. Kako se veo apstrakcije lagano podiže spoznaja para um. Zemlja. Tako malena, beznačajna. Tako daleka, već gotovo nezamjetna. A što je onda sav moj život na njenoj sada skoro nerazlučivoj površini? Kuća, auto, susjedova mačka koja običava poslijepodne provoditi na mom balkonu. Sve to sažeto u točku, uskoro i manje od točke. Ă Â to preostaje? Slutnja? Težnja? Trenutno osjećanje?
I ona osjeća nešto slično, vidim joj to u očima. Ă Â to da kažem? Gledam ju i ne znam. Želim joj pomoći, iznenada shvaćam. Želim u njoj utrnuti osjećaj praznine koji sam ćutim. Osjećaj nestajanja, apsolutnog gubitka samoga sebe u suočenju sa kozmičkom apstrakcijom. Kosa joj leluja, neočekivano, nadnaravno. Gladim ju po glavi, ona diže pogled, suočava ga s mojim. Stapaju se u jedno. Dvije duše bez sadržaja, okviri od osjećaja bez fotografije da ih ispuni.
Zagrlio sam ju, nisam mogao odoljeti, nisam mogao to ne učiniti. I meni je to trebalo, a Sunce sve jače bliješti.
Rekli su nam da je lansiranje najnaporniji dio. "Akceleracija će vas prikovati uz vaša sjedala, ali pokušajte ostati mirni, sve je to normalno i apsolutno sigurno." Sada se više ništa od toga ne čini apsolutnim. Nije ni tada, ali iz drugih razloga. Mješavina straha i uzbuđenja: iščekivanje. Stara raketa prislonjena uz crvenu metalnu konstrukciju, uspinjemo se liftom. Tu je još jedan čovjek sa slušalicom u uhu, šuti, gleda u prazno ispred sebe. Rešetkasta ograda se razmiče, izlazimo na kratku rampu, teška vrata rakete se otvaraju. Pružam joj ruku, ona ju prihvaća, prolazi kroz okruglasti otvor rakete, ja joj se ubrzo pridružujem.
Generički glas odbrojava sekunde, vrijeme kao da usporava. Tu sam, i sada, i to je jedino bitno, jedino o čemu mogu misliti. Jedino što je ikada postojalo.. Kao da cijeli život slušam te brojeve. Svaki idući je sve bliže, svaki idući sa sobom donosi još malo iščekivanja koje me polako vuče nazad u stvarni svijet. "Nula." Pogledavam desno prema njoj, i ona gleda u mene, ruke nam se dotiču, u rukavicama.
Zagrlio sam ju, nespretno nastojeći biti nježan. Ona to razumije i to mi je jedino važno, a Sunce zagrijava zrak u kabini.
Upoznali smo se prvi put toga dana u malenoj prostoriji sa prozorom koji je gledao na raketu. Bila je simpatična iako skoro uspaničena od uzbuđenja; kosa joj je crvena. U posljednjim dvoumljenjima spoznaja da ću s njom provesti zadnje trenutke čini odluku čvršćom. Čvršćom, ali ne i lakšom. Izlazimo kroz vrata i idemo prema malom autobusu, kraj puta zelena trava i to me iznenađuje. Čudno kako ljudi imaju ponekad svoje potpuno neosnovane pretpostavke i o najmanjim detaljima, a svijet nas iznova i iznova iznenadi.
Vozimo se polagano, ima vremena. Razmjenih nekoliko riječi s njom, riječi nedostojnih spomena. Više je to pokušaj smanjenja vlastite napetosti, a onda, usputno, i njene. Nekoliko ljudi s nama u autobusu, sjede i šute. I ne pretvaraju se više da imaju pametnijeg posla već tiho bulje u prazno. Na licima nekolicine zavist, ostale krasi tupa bezvoljnost. Svijet duhova, u njemu Ljepotica i Zvijer.
Zagrlio sam ju, možda nekada to ne bih učinio, više nije važno. Više nisam kao prije, a Sunce postaje presvijetlo za gledanje.
Bio sam se prijavio tek tako, da skratim dosadu. Nije tu bilo nekakvog realnog očekivanja niti kakve čeznutljive želje iz dječačkih dana. Bilo je, u to sam siguran, puno ljudi koji su više od mene željeli u svemiru dočekati kraj, većina ih je to i zasluživala više od mene. Nije mi to važno, ja se svejedno prijavljujem. Nekoliko klikova mišem, broj bankovnog računa i već sam u bazi podataka za nagradno izvlačenje. Odlazim u susjednu prostoriju, tamo me čeka Lucija.
"Prijavio sam se na Posljednji let", govorim bezosjećajno. Ona okreće glavu i tupo me gleda, kao da se više ne čudi, kao da ju ništa više ne iznenađuje. "Zašto?" Stojim, gledam ju, a njeno pitanje odzvanja mi u glavi. Zašto? Ă Â to nju briga zašto. Ionako ovo s nama više nema nikakvog smisla. Gadi mi se i stan i trosjed i žena na njemu. Žena koju sam nekoć volio. Okrećem se, uzimam kaput i izlazim kroz vrata, propuh ih zatvara za mnom.
Zagrlio sam ju, mekan dodir njene veste pod prstima. Uživam u mekoći i gledam kroz prozor, a govorili su mi "ne gledaj u Sunce".
Svakoga jutra donosio bih joj doručak u krevet. Bili smo odlučili, moja Lucija i ja, provesti naše posljednje dane kao i one prve. Budim ju poljupcem i ona se osmjehuje, uzvraća mi poljubac. Ili bi barem trebala. Marmelada, svjež, još topao, kruh i šalica vrele kave. Sjedam u fotelju i gledam ju kako jede, bez riječi, umoran od misli. Konstantan zvuk njenog žvakanja ispunja prostoriju, slike krava kako povraćaju travu i naknadno ju prožvakuju ispunja mi misli. Kad Lucija završi dižem se i odnosim pladanj, uvijek uz osmjeh.
Dok ispirem šalicu u kuhinji ona se odijeva pa prelazi u dnevni boravak, uzima kakvu knjigu, jer novine sada ni ne kupujemo. Ă Â to se više ima u njima za vidjeti? Sva sreća što živimo na desetom katu pa buka sa ulica ne dopire tako visoko. Pridružujem joj se u sobi, ona je na trosjedu nogu podvijenih podase. Gledam ju koji trenutak, riječi kao da se počinju skupljati, no ubrzo ih odnosi oseka. Ă Â utnja se preljeva na sutrašnji dan dok "dobro jutro" i "laku noć" postaju jedini artikulirani zvukovi u našim životima.
Zagrlio sam ju, i bilo joj je lakše, sada to znam. Bliže smo si no ikada do tada, a Sunce nas izvana više ne razlikuje.
Na vijestima su potvrdili glasine kasno u noći, oko jedanaest sati. Gledali smo TV sa trosjeda zaogrnuti dekom. Buljim u ekran dok mi se nevjerica slijeva neuronima, s jednog na drugi, na treći. Ni Lucija ne vjeruje, vidim joj to na licu. "Sve će biti gotovo u idućih nekoliko mjeseci", govore. "Svi ćemo biti gotovi", misle reći. Provokacije i optužbe bacaju se amo-tamo poput loptice za ping-pong. Kakvog li smisla sada od svega toga?
Gledamo još neko vrijeme, čini se neprikladnim jednostavno se pokupiti u krevet nakon što čovjek čuje da dolazi kraj svijeta, no san nas ubrzo sputava. Nekoliko sati kasnije budi me Lucijin plač. Okrećem se, isprva iznenađen. Ona sjedi u krevetu tresući se obraza mokrih od suza. "Bože, što će sada biti s mojom malom sekom, pa njoj je tek sedamnaest!" Gledam ju časak i sarkastični podsmijeh mi se budi u dalekom kutku misli. Pokopavam ga tamo i primičem joj se, grlim ju i tješim.
Zagrlio sam ju, jecati je prestala malo prije toga, sada tek neznatno podrhtava. Meni se čini kao da bih sada i ja mogao zaplakati, a Sunce nam se potiho smije.
Govorkanja su počela s dolaskom listopada, isprva se spominjala samo tajna američka svemirska misija, kasnije se pojavio apokaliptični prizvuk. "Novi izvori energije", "Eksperimenti sa Sunčevom koronom", "Ljudi zavladali najvećim nuklearnim reaktorom u prirodi" i slični naslovi dali su se iz dana u dan pročitati u naslovima novinskih članaka što su se polako ali sigurno probijali na prve stranice. S vremenom su se u tekstove počele uvlačiti riječi poput opasnost, rizični faktori, katastrofalne posljedice.
Čitam i čitam i sve si mislim ovo ne može biti. Previše je znanstvene fantastike danas po televizijskim programima i policama u knjižarama, neki ovakve natpise više ni da hoće ne mogu shvatiti ozbiljno. Lucija kao da nema taj problem, već je sva uznemirena. Ona je više voljela čitati drame. I dok ju umirujem jedva se suzdržavam da ne kažem nešto u stilu "ma već će McKay doći kroz stargate tamo iz Pegasus galaksije i spasiti stvar, vidjeti ćeš, sve će biti u redu", ali znam da bi ona pomislila kako joj se rugam pa zadržavam takve misli za sebe. Meni su ionako korisnije.
Zagrlio sam ju, nije u tome bilo ničega neočekivanog, ni za nju ni za mene. Kao da sam se na to spremao cijelo vrijeme, a Sunce vani sve to zabavlja.
"Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan, nula."
Lansiranje, iako je pošlo po planu, uspjelo mi je izmamiti krik iz grla, no i on se utopio u buci sagorijevanja goriva. Iz atmosfere smo izašli relativno brzo, premda mi je teško govoriti o vremenu, jer u takvim situacijama čovjek potpuno izgubi osjećaj za nj. Osvrnuo sam se oko sebe i već smo bili u visokoj orbiti. Otkopčavam svoj remen i čujem identičan "klik" desno od sebe. Skidam kacigu i odlažem ju u zraku, ona lagano pluta po kabini. Skidam i rukavice jer su veoma nespretne. Ona prstom kvrcne moju kacigu koja je doplutala do nje, oboje se osmjehnemo.
Prolazi nekoliko trenutaka i nepostojanje razgovora prerasta u nepotrebnost njegova postojanja. Pogled kroz prozor otkriva nam Zemlju koja se udaljava vukući za sobom i naše živote za koje se sada već panično pokušavamo uhvatiti pod krinkom anti-spoznaje. Bezuspješno.
Uskoro u kabini ostaju dvije najnapuštenije duše na svijetu. Sami i bez sebe jedno za drugo postajemo ono drugo. Gledam ju i pogled joj se promijenio, moj također. Nisu to više iste one oči kojima sam ju prvi puta ugledao ranije toga dana (ili je to već bilo jučer?). Ruke nam se sada ponovno sreću, ovoga puta bez rukavica. Dodir mek i ispunjen utjehom. "Nisi sam, jer ja sam tu da ispunim tvoju prazninu."
Zar je svemir zaista tek ledena praznina? Sablasna zraka svjetlosti što se proljeva kroz prozor trenutačno donosi negativan odgovor. "Ljudi zavladali najvećim nuklearnim reaktorom u prirodi" Donedavno sam ismijavao ovu tezu, sada joj u čudu nastojim pronaći smisao. Tko su to ljudi?
Žena kraj mene pogledom traži objašnjenje u mojim očima, ja joj ga krvnički želi dati. Njeno shvačanje značilo bi nadu i za mene. No ona u meni pronalazi tek tugu i tuga se preljeva u nju, počinje plakati. Suze poput kapi žive. Podižem ruku i gladim ju po kosi. Kosi tako neobičnoj, koja sada kao da pleše svoj posljednji ples, kao da želi još jednom pokazati svu svoju raskoš. Jecanje polako utihnu, sada tek jedva zamjetno podrhtava, kosa i dalje nadnaravno leluja.
Pogledi nam se ponovno sretnu i ja je zagrlih. Bilo je to najmanje što sam ikada mogao učinio za nekoga i nikada za nikoga nisam učinio ništa više. Sunce širi zrake smrti očekujući naš dolazak.
P.S. hvala na citanju.
kako tu i tamo napisem neku pricu (rjeđe nego sto bih u stvari htio) volio bi znati vrijedi li taj moj trud i valjaju li te price uopce.
pa tako, buduci da komentari prijatelja, koliko god ljepi i dobronamjerni bili, nisu bas pravi indikatori, zamolio bih vas za malo vremena i pokoju kritiku.
pa da ne duljim vise, evo najnovije price koju sam napisao:
Zagrljaj
Zagrlio sam ju, izgledala je kao da bi joj to trebalo, a ja sam bio tu. Činilo se prikladno, a Sunce u daljini biva sve sjajnije.
Čudno, kako su suze izgledale pri 0g. Okruglaste, gotovo kao kapljice žive na glatkoj površini. Male, pravilne, lebdeće kapljice. Bizarnost što pobuđuje čuđenje. Zemlja je bila već daleko i izgledala je smiješno, nešto kasnije zastrašujuće. Kako se veo apstrakcije lagano podiže spoznaja para um. Zemlja. Tako malena, beznačajna. Tako daleka, već gotovo nezamjetna. A što je onda sav moj život na njenoj sada skoro nerazlučivoj površini? Kuća, auto, susjedova mačka koja običava poslijepodne provoditi na mom balkonu. Sve to sažeto u točku, uskoro i manje od točke. Ă Â to preostaje? Slutnja? Težnja? Trenutno osjećanje?
I ona osjeća nešto slično, vidim joj to u očima. Ă Â to da kažem? Gledam ju i ne znam. Želim joj pomoći, iznenada shvaćam. Želim u njoj utrnuti osjećaj praznine koji sam ćutim. Osjećaj nestajanja, apsolutnog gubitka samoga sebe u suočenju sa kozmičkom apstrakcijom. Kosa joj leluja, neočekivano, nadnaravno. Gladim ju po glavi, ona diže pogled, suočava ga s mojim. Stapaju se u jedno. Dvije duše bez sadržaja, okviri od osjećaja bez fotografije da ih ispuni.
Zagrlio sam ju, nisam mogao odoljeti, nisam mogao to ne učiniti. I meni je to trebalo, a Sunce sve jače bliješti.
Rekli su nam da je lansiranje najnaporniji dio. "Akceleracija će vas prikovati uz vaša sjedala, ali pokušajte ostati mirni, sve je to normalno i apsolutno sigurno." Sada se više ništa od toga ne čini apsolutnim. Nije ni tada, ali iz drugih razloga. Mješavina straha i uzbuđenja: iščekivanje. Stara raketa prislonjena uz crvenu metalnu konstrukciju, uspinjemo se liftom. Tu je još jedan čovjek sa slušalicom u uhu, šuti, gleda u prazno ispred sebe. Rešetkasta ograda se razmiče, izlazimo na kratku rampu, teška vrata rakete se otvaraju. Pružam joj ruku, ona ju prihvaća, prolazi kroz okruglasti otvor rakete, ja joj se ubrzo pridružujem.
Generički glas odbrojava sekunde, vrijeme kao da usporava. Tu sam, i sada, i to je jedino bitno, jedino o čemu mogu misliti. Jedino što je ikada postojalo.. Kao da cijeli život slušam te brojeve. Svaki idući je sve bliže, svaki idući sa sobom donosi još malo iščekivanja koje me polako vuče nazad u stvarni svijet. "Nula." Pogledavam desno prema njoj, i ona gleda u mene, ruke nam se dotiču, u rukavicama.
Zagrlio sam ju, nespretno nastojeći biti nježan. Ona to razumije i to mi je jedino važno, a Sunce zagrijava zrak u kabini.
Upoznali smo se prvi put toga dana u malenoj prostoriji sa prozorom koji je gledao na raketu. Bila je simpatična iako skoro uspaničena od uzbuđenja; kosa joj je crvena. U posljednjim dvoumljenjima spoznaja da ću s njom provesti zadnje trenutke čini odluku čvršćom. Čvršćom, ali ne i lakšom. Izlazimo kroz vrata i idemo prema malom autobusu, kraj puta zelena trava i to me iznenađuje. Čudno kako ljudi imaju ponekad svoje potpuno neosnovane pretpostavke i o najmanjim detaljima, a svijet nas iznova i iznova iznenadi.
Vozimo se polagano, ima vremena. Razmjenih nekoliko riječi s njom, riječi nedostojnih spomena. Više je to pokušaj smanjenja vlastite napetosti, a onda, usputno, i njene. Nekoliko ljudi s nama u autobusu, sjede i šute. I ne pretvaraju se više da imaju pametnijeg posla već tiho bulje u prazno. Na licima nekolicine zavist, ostale krasi tupa bezvoljnost. Svijet duhova, u njemu Ljepotica i Zvijer.
Zagrlio sam ju, možda nekada to ne bih učinio, više nije važno. Više nisam kao prije, a Sunce postaje presvijetlo za gledanje.
Bio sam se prijavio tek tako, da skratim dosadu. Nije tu bilo nekakvog realnog očekivanja niti kakve čeznutljive želje iz dječačkih dana. Bilo je, u to sam siguran, puno ljudi koji su više od mene željeli u svemiru dočekati kraj, većina ih je to i zasluživala više od mene. Nije mi to važno, ja se svejedno prijavljujem. Nekoliko klikova mišem, broj bankovnog računa i već sam u bazi podataka za nagradno izvlačenje. Odlazim u susjednu prostoriju, tamo me čeka Lucija.
"Prijavio sam se na Posljednji let", govorim bezosjećajno. Ona okreće glavu i tupo me gleda, kao da se više ne čudi, kao da ju ništa više ne iznenađuje. "Zašto?" Stojim, gledam ju, a njeno pitanje odzvanja mi u glavi. Zašto? Ă Â to nju briga zašto. Ionako ovo s nama više nema nikakvog smisla. Gadi mi se i stan i trosjed i žena na njemu. Žena koju sam nekoć volio. Okrećem se, uzimam kaput i izlazim kroz vrata, propuh ih zatvara za mnom.
Zagrlio sam ju, mekan dodir njene veste pod prstima. Uživam u mekoći i gledam kroz prozor, a govorili su mi "ne gledaj u Sunce".
Svakoga jutra donosio bih joj doručak u krevet. Bili smo odlučili, moja Lucija i ja, provesti naše posljednje dane kao i one prve. Budim ju poljupcem i ona se osmjehuje, uzvraća mi poljubac. Ili bi barem trebala. Marmelada, svjež, još topao, kruh i šalica vrele kave. Sjedam u fotelju i gledam ju kako jede, bez riječi, umoran od misli. Konstantan zvuk njenog žvakanja ispunja prostoriju, slike krava kako povraćaju travu i naknadno ju prožvakuju ispunja mi misli. Kad Lucija završi dižem se i odnosim pladanj, uvijek uz osmjeh.
Dok ispirem šalicu u kuhinji ona se odijeva pa prelazi u dnevni boravak, uzima kakvu knjigu, jer novine sada ni ne kupujemo. Ă Â to se više ima u njima za vidjeti? Sva sreća što živimo na desetom katu pa buka sa ulica ne dopire tako visoko. Pridružujem joj se u sobi, ona je na trosjedu nogu podvijenih podase. Gledam ju koji trenutak, riječi kao da se počinju skupljati, no ubrzo ih odnosi oseka. Ă Â utnja se preljeva na sutrašnji dan dok "dobro jutro" i "laku noć" postaju jedini artikulirani zvukovi u našim životima.
Zagrlio sam ju, i bilo joj je lakše, sada to znam. Bliže smo si no ikada do tada, a Sunce nas izvana više ne razlikuje.
Na vijestima su potvrdili glasine kasno u noći, oko jedanaest sati. Gledali smo TV sa trosjeda zaogrnuti dekom. Buljim u ekran dok mi se nevjerica slijeva neuronima, s jednog na drugi, na treći. Ni Lucija ne vjeruje, vidim joj to na licu. "Sve će biti gotovo u idućih nekoliko mjeseci", govore. "Svi ćemo biti gotovi", misle reći. Provokacije i optužbe bacaju se amo-tamo poput loptice za ping-pong. Kakvog li smisla sada od svega toga?
Gledamo još neko vrijeme, čini se neprikladnim jednostavno se pokupiti u krevet nakon što čovjek čuje da dolazi kraj svijeta, no san nas ubrzo sputava. Nekoliko sati kasnije budi me Lucijin plač. Okrećem se, isprva iznenađen. Ona sjedi u krevetu tresući se obraza mokrih od suza. "Bože, što će sada biti s mojom malom sekom, pa njoj je tek sedamnaest!" Gledam ju časak i sarkastični podsmijeh mi se budi u dalekom kutku misli. Pokopavam ga tamo i primičem joj se, grlim ju i tješim.
Zagrlio sam ju, jecati je prestala malo prije toga, sada tek neznatno podrhtava. Meni se čini kao da bih sada i ja mogao zaplakati, a Sunce nam se potiho smije.
Govorkanja su počela s dolaskom listopada, isprva se spominjala samo tajna američka svemirska misija, kasnije se pojavio apokaliptični prizvuk. "Novi izvori energije", "Eksperimenti sa Sunčevom koronom", "Ljudi zavladali najvećim nuklearnim reaktorom u prirodi" i slični naslovi dali su se iz dana u dan pročitati u naslovima novinskih članaka što su se polako ali sigurno probijali na prve stranice. S vremenom su se u tekstove počele uvlačiti riječi poput opasnost, rizični faktori, katastrofalne posljedice.
Čitam i čitam i sve si mislim ovo ne može biti. Previše je znanstvene fantastike danas po televizijskim programima i policama u knjižarama, neki ovakve natpise više ni da hoće ne mogu shvatiti ozbiljno. Lucija kao da nema taj problem, već je sva uznemirena. Ona je više voljela čitati drame. I dok ju umirujem jedva se suzdržavam da ne kažem nešto u stilu "ma već će McKay doći kroz stargate tamo iz Pegasus galaksije i spasiti stvar, vidjeti ćeš, sve će biti u redu", ali znam da bi ona pomislila kako joj se rugam pa zadržavam takve misli za sebe. Meni su ionako korisnije.
Zagrlio sam ju, nije u tome bilo ničega neočekivanog, ni za nju ni za mene. Kao da sam se na to spremao cijelo vrijeme, a Sunce vani sve to zabavlja.
"Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan, nula."
Lansiranje, iako je pošlo po planu, uspjelo mi je izmamiti krik iz grla, no i on se utopio u buci sagorijevanja goriva. Iz atmosfere smo izašli relativno brzo, premda mi je teško govoriti o vremenu, jer u takvim situacijama čovjek potpuno izgubi osjećaj za nj. Osvrnuo sam se oko sebe i već smo bili u visokoj orbiti. Otkopčavam svoj remen i čujem identičan "klik" desno od sebe. Skidam kacigu i odlažem ju u zraku, ona lagano pluta po kabini. Skidam i rukavice jer su veoma nespretne. Ona prstom kvrcne moju kacigu koja je doplutala do nje, oboje se osmjehnemo.
Prolazi nekoliko trenutaka i nepostojanje razgovora prerasta u nepotrebnost njegova postojanja. Pogled kroz prozor otkriva nam Zemlju koja se udaljava vukući za sobom i naše živote za koje se sada već panično pokušavamo uhvatiti pod krinkom anti-spoznaje. Bezuspješno.
Uskoro u kabini ostaju dvije najnapuštenije duše na svijetu. Sami i bez sebe jedno za drugo postajemo ono drugo. Gledam ju i pogled joj se promijenio, moj također. Nisu to više iste one oči kojima sam ju prvi puta ugledao ranije toga dana (ili je to već bilo jučer?). Ruke nam se sada ponovno sreću, ovoga puta bez rukavica. Dodir mek i ispunjen utjehom. "Nisi sam, jer ja sam tu da ispunim tvoju prazninu."
Zar je svemir zaista tek ledena praznina? Sablasna zraka svjetlosti što se proljeva kroz prozor trenutačno donosi negativan odgovor. "Ljudi zavladali najvećim nuklearnim reaktorom u prirodi" Donedavno sam ismijavao ovu tezu, sada joj u čudu nastojim pronaći smisao. Tko su to ljudi?
Žena kraj mene pogledom traži objašnjenje u mojim očima, ja joj ga krvnički želi dati. Njeno shvačanje značilo bi nadu i za mene. No ona u meni pronalazi tek tugu i tuga se preljeva u nju, počinje plakati. Suze poput kapi žive. Podižem ruku i gladim ju po kosi. Kosi tako neobičnoj, koja sada kao da pleše svoj posljednji ples, kao da želi još jednom pokazati svu svoju raskoš. Jecanje polako utihnu, sada tek jedva zamjetno podrhtava, kosa i dalje nadnaravno leluja.
Pogledi nam se ponovno sretnu i ja je zagrlih. Bilo je to najmanje što sam ikada mogao učinio za nekoga i nikada za nikoga nisam učinio ništa više. Sunce širi zrake smrti očekujući naš dolazak.
P.S. hvala na citanju.