Zagrljaj

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Antolius
Ewok
Posts: 3
Joined: 03 Jun 2007, 00:24
Contact:

Zagrljaj

Unread post by Antolius »

pozdrav svima!

kako tu i tamo napisem neku pricu (rjeđe nego sto bih u stvari htio) volio bi znati vrijedi li taj moj trud i valjaju li te price uopce.
pa tako, buduci da komentari prijatelja, koliko god ljepi i dobronamjerni bili, nisu bas pravi indikatori, zamolio bih vas za malo vremena i pokoju kritiku.

pa da ne duljim vise, evo najnovije price koju sam napisao:


Zagrljaj

Image


Zagrlio sam ju, izgledala je kao da bi joj to trebalo, a ja sam bio tu. Ȓinilo se prikladno, a Sunce u daljini biva sve sjajnije.

Ȓudno, kako su suze izgledale pri 0g. Okruglaste, gotovo kao kapljice žive na glatkoj površini. Male, pravilne, lebdeće kapljice. Bizarnost što pobuđuje čuđenje. Zemlja je bila već daleko i izgledala je smiješno, nešto kasnije zastrašujuće. Kako se veo apstrakcije lagano podiže spoznaja para um. Zemlja. Tako malena, beznačajna. Tako daleka, već gotovo nezamjetna. A što je onda sav moj život na njenoj sada skoro nerazlučivoj površini? Kuća, auto, susjedova mačka koja običava poslijepodne provoditi na mom balkonu. Sve to sažeto u točku, uskoro i manje od točke. Å to preostaje? Slutnja? Težnja? Trenutno osjećanje?
I ona osjeća nešto slično, vidim joj to u očima. Å to da kažem? Gledam ju i ne znam. Želim joj pomoći, iznenada shvaćam. Želim u njoj utrnuti osjećaj praznine koji sam ćutim. Osjećaj nestajanja, apsolutnog gubitka samoga sebe u suočenju sa kozmičkom apstrakcijom. Kosa joj leluja, neočekivano, nadnaravno. Gladim ju po glavi, ona diže pogled, suočava ga s mojim. Stapaju se u jedno. Dvije duše bez sadržaja, okviri od osjećaja bez fotografije da ih ispuni.

Zagrlio sam ju, nisam mogao odoljeti, nisam mogao to ne učiniti. I meni je to trebalo, a Sunce sve jače bliješti.

Rekli su nam da je lansiranje najnaporniji dio. "Akceleracija će vas prikovati uz vaša sjedala, ali pokušajte ostati mirni, sve je to normalno i apsolutno sigurno." Sada se više ništa od toga ne čini apsolutnim. Nije ni tada, ali iz drugih razloga. Mješavina straha i uzbuđenja: iščekivanje. Stara raketa prislonjena uz crvenu metalnu konstrukciju, uspinjemo se liftom. Tu je još jedan čovjek sa slušalicom u uhu, šuti, gleda u prazno ispred sebe. Rešetkasta ograda se razmiče, izlazimo na kratku rampu, teška vrata rakete se otvaraju. Pružam joj ruku, ona ju prihvaća, prolazi kroz okruglasti otvor rakete, ja joj se ubrzo pridružujem.
Generički glas odbrojava sekunde, vrijeme kao da usporava. Tu sam, i sada, i to je jedino bitno, jedino o čemu mogu misliti. Jedino što je ikada postojalo.. Kao da cijeli život slušam te brojeve. Svaki idući je sve bliže, svaki idući sa sobom donosi još malo iščekivanja koje me polako vuče nazad u stvarni svijet. "Nula." Pogledavam desno prema njoj, i ona gleda u mene, ruke nam se dotiču, u rukavicama.

Zagrlio sam ju, nespretno nastojeći biti nježan. Ona to razumije i to mi je jedino važno, a Sunce zagrijava zrak u kabini.

Upoznali smo se prvi put toga dana u malenoj prostoriji sa prozorom koji je gledao na raketu. Bila je simpatična iako skoro uspaničena od uzbuđenja; kosa joj je crvena. U posljednjim dvoumljenjima spoznaja da ću s njom provesti zadnje trenutke čini odluku čvršćom. Ȓvršćom, ali ne i lakšom. Izlazimo kroz vrata i idemo prema malom autobusu, kraj puta zelena trava i to me iznenađuje. Ȓudno kako ljudi imaju ponekad svoje potpuno neosnovane pretpostavke i o najmanjim detaljima, a svijet nas iznova i iznova iznenadi.
Vozimo se polagano, ima vremena. Razmjenih nekoliko riječi s njom, riječi nedostojnih spomena. Više je to pokušaj smanjenja vlastite napetosti, a onda, usputno, i njene. Nekoliko ljudi s nama u autobusu, sjede i šute. I ne pretvaraju se više da imaju pametnijeg posla već tiho bulje u prazno. Na licima nekolicine zavist, ostale krasi tupa bezvoljnost. Svijet duhova, u njemu Ljepotica i Zvijer.

Zagrlio sam ju, možda nekada to ne bih učinio, više nije važno. Više nisam kao prije, a Sunce postaje presvijetlo za gledanje.

Bio sam se prijavio tek tako, da skratim dosadu. Nije tu bilo nekakvog realnog očekivanja niti kakve čeznutljive želje iz dječačkih dana. Bilo je, u to sam siguran, puno ljudi koji su više od mene željeli u svemiru dočekati kraj, većina ih je to i zasluživala više od mene. Nije mi to važno, ja se svejedno prijavljujem. Nekoliko klikova mišem, broj bankovnog računa i već sam u bazi podataka za nagradno izvlačenje. Odlazim u susjednu prostoriju, tamo me čeka Lucija.
"Prijavio sam se na Posljednji let", govorim bezosjećajno. Ona okreće glavu i tupo me gleda, kao da se više ne čudi, kao da ju ništa više ne iznenađuje. "Zašto?" Stojim, gledam ju, a njeno pitanje odzvanja mi u glavi. Zašto? Å to nju briga zašto. Ionako ovo s nama više nema nikakvog smisla. Gadi mi se i stan i trosjed i žena na njemu. Žena koju sam nekoć volio. Okrećem se, uzimam kaput i izlazim kroz vrata, propuh ih zatvara za mnom.

Zagrlio sam ju, mekan dodir njene veste pod prstima. Uživam u mekoći i gledam kroz prozor, a govorili su mi "ne gledaj u Sunce".

Svakoga jutra donosio bih joj doručak u krevet. Bili smo odlučili, moja Lucija i ja, provesti naše posljednje dane kao i one prve. Budim ju poljupcem i ona se osmjehuje, uzvraća mi poljubac. Ili bi barem trebala. Marmelada, svjež, još topao, kruh i šalica vrele kave. Sjedam u fotelju i gledam ju kako jede, bez riječi, umoran od misli. Konstantan zvuk njenog žvakanja ispunja prostoriju, slike krava kako povraćaju travu i naknadno ju prožvakuju ispunja mi misli. Kad Lucija završi dižem se i odnosim pladanj, uvijek uz osmjeh.
Dok ispirem šalicu u kuhinji ona se odijeva pa prelazi u dnevni boravak, uzima kakvu knjigu, jer novine sada ni ne kupujemo. Å to se više ima u njima za vidjeti? Sva sreća što živimo na desetom katu pa buka sa ulica ne dopire tako visoko. Pridružujem joj se u sobi, ona je na trosjedu nogu podvijenih podase. Gledam ju koji trenutak, riječi kao da se počinju skupljati, no ubrzo ih odnosi oseka. Å utnja se preljeva na sutrašnji dan dok "dobro jutro" i "laku noć" postaju jedini artikulirani zvukovi u našim životima.

Zagrlio sam ju, i bilo joj je lakše, sada to znam. Bliže smo si no ikada do tada, a Sunce nas izvana više ne razlikuje.

Na vijestima su potvrdili glasine kasno u noći, oko jedanaest sati. Gledali smo TV sa trosjeda zaogrnuti dekom. Buljim u ekran dok mi se nevjerica slijeva neuronima, s jednog na drugi, na treći. Ni Lucija ne vjeruje, vidim joj to na licu. "Sve će biti gotovo u idućih nekoliko mjeseci", govore. "Svi ćemo biti gotovi", misle reći. Provokacije i optužbe bacaju se amo-tamo poput loptice za ping-pong. Kakvog li smisla sada od svega toga?
Gledamo još neko vrijeme, čini se neprikladnim jednostavno se pokupiti u krevet nakon što čovjek čuje da dolazi kraj svijeta, no san nas ubrzo sputava. Nekoliko sati kasnije budi me Lucijin plač. Okrećem se, isprva iznenađen. Ona sjedi u krevetu tresući se obraza mokrih od suza. "Bože, što će sada biti s mojom malom sekom, pa njoj je tek sedamnaest!" Gledam ju časak i sarkastični podsmijeh mi se budi u dalekom kutku misli. Pokopavam ga tamo i primičem joj se, grlim ju i tješim.

Zagrlio sam ju, jecati je prestala malo prije toga, sada tek neznatno podrhtava. Meni se čini kao da bih sada i ja mogao zaplakati, a Sunce nam se potiho smije.

Govorkanja su počela s dolaskom listopada, isprva se spominjala samo tajna američka svemirska misija, kasnije se pojavio apokaliptični prizvuk. "Novi izvori energije", "Eksperimenti sa Sunčevom koronom", "Ljudi zavladali najvećim nuklearnim reaktorom u prirodi" i slični naslovi dali su se iz dana u dan pročitati u naslovima novinskih članaka što su se polako ali sigurno probijali na prve stranice. S vremenom su se u tekstove počele uvlačiti riječi poput opasnost, rizični faktori, katastrofalne posljedice.
Ȓitam i čitam i sve si mislim ovo ne može biti. Previše je znanstvene fantastike danas po televizijskim programima i policama u knjižarama, neki ovakve natpise više ni da hoće ne mogu shvatiti ozbiljno. Lucija kao da nema taj problem, već je sva uznemirena. Ona je više voljela čitati drame. I dok ju umirujem jedva se suzdržavam da ne kažem nešto u stilu "ma već će McKay doći kroz stargate tamo iz Pegasus galaksije i spasiti stvar, vidjeti ćeš, sve će biti u redu", ali znam da bi ona pomislila kako joj se rugam pa zadržavam takve misli za sebe. Meni su ionako korisnije.

Zagrlio sam ju, nije u tome bilo ničega neočekivanog, ni za nju ni za mene. Kao da sam se na to spremao cijelo vrijeme, a Sunce vani sve to zabavlja.

"Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan, nula."
Lansiranje, iako je pošlo po planu, uspjelo mi je izmamiti krik iz grla, no i on se utopio u buci sagorijevanja goriva. Iz atmosfere smo izašli relativno brzo, premda mi je teško govoriti o vremenu, jer u takvim situacijama čovjek potpuno izgubi osjećaj za nj. Osvrnuo sam se oko sebe i već smo bili u visokoj orbiti. Otkopčavam svoj remen i čujem identičan "klik" desno od sebe. Skidam kacigu i odlažem ju u zraku, ona lagano pluta po kabini. Skidam i rukavice jer su veoma nespretne. Ona prstom kvrcne moju kacigu koja je doplutala do nje, oboje se osmjehnemo.
Prolazi nekoliko trenutaka i nepostojanje razgovora prerasta u nepotrebnost njegova postojanja. Pogled kroz prozor otkriva nam Zemlju koja se udaljava vukući za sobom i naše živote za koje se sada već panično pokušavamo uhvatiti pod krinkom anti-spoznaje. Bezuspješno.
Uskoro u kabini ostaju dvije najnapuštenije duše na svijetu. Sami i bez sebe jedno za drugo postajemo ono drugo. Gledam ju i pogled joj se promijenio, moj također. Nisu to više iste one oči kojima sam ju prvi puta ugledao ranije toga dana (ili je to već bilo jučer?). Ruke nam se sada ponovno sreću, ovoga puta bez rukavica. Dodir mek i ispunjen utjehom. "Nisi sam, jer ja sam tu da ispunim tvoju prazninu."
Zar je svemir zaista tek ledena praznina? Sablasna zraka svjetlosti što se proljeva kroz prozor trenutačno donosi negativan odgovor. "Ljudi zavladali najvećim nuklearnim reaktorom u prirodi" Donedavno sam ismijavao ovu tezu, sada joj u čudu nastojim pronaći smisao. Tko su to ljudi?
Žena kraj mene pogledom traži objašnjenje u mojim očima, ja joj ga krvnički želi dati. Njeno shvačanje značilo bi nadu i za mene. No ona u meni pronalazi tek tugu i tuga se preljeva u nju, počinje plakati. Suze poput kapi žive. Podižem ruku i gladim ju po kosi. Kosi tako neobičnoj, koja sada kao da pleše svoj posljednji ples, kao da želi još jednom pokazati svu svoju raskoš. Jecanje polako utihnu, sada tek jedva zamjetno podrhtava, kosa i dalje nadnaravno leluja.
Pogledi nam se ponovno sretnu i ja je zagrlih. Bilo je to najmanje što sam ikada mogao učinio za nekoga i nikada za nikoga nisam učinio ništa više. Sunce širi zrake smrti očekujući naš dolazak.


P.S. hvala na citanju.
Image
User avatar
ratchet
Ancient
Posts: 879
Joined: 19 Aug 2007, 21:04

Unread post by ratchet »

Za moj ukus previše se utapaš u ljepopisu a sama priča je jako tanka i nerazrađena.
User avatar
Bahod
The...
Posts: 1584
Joined: 02 Aug 2005, 21:37
Location: ZG
Contact:

Unread post by Bahod »

A joj - teško štivo za rano jutro, a tek sam dvije kave popio.
Ima jedna informacija koja mi je bitna da bih mogao suvislo/je napisati štogod, a to je koliko imaš godina (ako nije tajna).
Kad to saznam pisat ću dalje, za sada samo tehnikalije:

Malo šepaš po pitanju pravopisa i gramatike, neke stvari bodu oči i deru uši.
Obvezno proučiti:
ju - je
s-sa
- to ti je kratko, a puno znači.
Neke su rečenice su, ajmo reći čudne:
Bila je simpatična iako skoro uspaničena od uzbuđenja; kosa joj je crvena.
Ovo mi izgleda koda me zahebavaš s haiku.
eto toliko za sad :wave:
Dagi
Skriboman
Posts: 2320
Joined: 13 Mar 2004, 00:57
Location: Zagreb
Contact:

Unread post by Dagi »

Evo i mene, i to nakon tek prve kave. Imam bad news i good news.

Prvo nabrajam ono loše. Mišljenja sam da je osnovni motiv viđen n puta. Svijet ide k vragu uslijed kataklizme, pratimo kako protagonisti čekaju smak... Tko želi pročitati zbilja dobru novelu na tu temu, preporučam Lepčinovu Nebo iznad Marijane. Pravopis i gramatika zahtijevaju brušenje, a povrh svega bi trebalo očistiti stil. Za dobru mjeru, ubačen je i naramak filozofiranja.

Za promjenu, dobre vijesti. Osobno, sviđa mi se izokretanje uobičajene postavke: napravi se lutrija (ili već kakav način odabira) koja daje skupini ljudi nadu za preživljavanje, pratimo protagoniste koji su buduća nada čovječanstva... Ne, ovdje samo možete dobiti spektakularnu (da ne kažem: k tome i ekstravagantnu) smrt, dostojnu ljubitelja SF-a. K tome, priča ima, unatoč opisanim nedostatcima, glavu i rep. Protagonist je podnošljiv, ili barem nije antipatičan (gledao sam filmove o apokalipsi gdje sam jedva čekao da sva ta bagra konačno crkne, toliko je redatelj uspio emocionalno približiti likove), dok nerazrađenost ostalih likova (ponajprije suputnice) nije mana u priči koja jedva prelazi pet kartica. Naime, očito je da se oboje slamaju, a put u svemir je samo odgodio krah.

Jednom riječju, ako je Zagrljaj početnički uradak (a čini se da jest), onda je daleko od lošeg, i - uz nešto ordiniranja motorkom i sačmaricom - dao bi se srediti.
User avatar
Sir John
Hani
Posts: 68
Joined: 22 Sep 2007, 17:36
Location: dva koraka do tamo

Unread post by Sir John »

vidi se da je ulozen trud, stilski je (koliko god nalikovalo na kolaz pokupljen od raznih autora) simpaticno ali ima nekoliko pitanja koje moram postaviti:

- ako ce svi ionako umrijeti kakva je svrha u uprilicenju 'simbolickog' ritualnog samoubojstva koje ne samo da zahtjeva oganizaciju (sto bi u takvim okolnostima bili malo nevjerojatno) vec i veliki trud odnosno vrijeme koje bi ljudi, vjerojatno, radije potrosili na nesto njima zanimljivije u vremenu u kojem djelovanje gotovo da i nije ograniceno strahom od reperkusije, a motivirano je strahom od neminovnog...?

- ako su vec to i organizirali - kakav je motiv glavnih likova za odabiranje takvog groznog kraja - sunce naime pece i kad mu nisi blizu ;) - ok, svaki je kraj jednako dobar ali zasto se prijavljivati za lagano pretvarnje u konzerviranu pecenku...?

- ako cak i prihvatimo da se sve tako odvilo - cemu kajanje?

- kakv to pogon koristi 'stara raketa' kada je u pola dana dosla do sunca i, ako je zaista tako brz, zasto ga nisu pametnije upotrijebili - recimo za bjezanje? :D

-...?

ima jos par sitnica, ali cu ih odloziti u ocekivanju obrazlozenja autora :angel:

PS: i svakako nastavi pisati...
kad vec biras idiota - neka bar bude plemenit...
User avatar
Bahod
The...
Posts: 1584
Joined: 02 Aug 2005, 21:37
Location: ZG
Contact:

Unread post by Bahod »

Nu ono što ja ne znam kako izvesti zna Dagi - napisati objektivnu kritiku bez obzira na godine i/ili iskustvo. :D
User avatar
Antolius
Ewok
Posts: 3
Joined: 03 Jun 2007, 00:24
Contact:

Unread post by Antolius »

wow, hvala na komentarima!
(vec sam se zabrinuo da cu proci neopazeno :) )

pa da krenem redom:

godine - 18

iskustvo - ovo mi je negdje... treca prica u kojih dvije godine, a ono prije toga sto i jesam tu i tamo pisao nebrojim jer je za mene nesto prije 4, 5 godina bilo dosta davno :)

gramatika/pravopis - znam :oops: u tom sa prilicno los, ali trudim se i nastaviti cu se truditi. znam da je to bitno i znam da se moze s pogreskama u pravopisu dosta toga zabrljati.

@ cudna recenica - tu sam recenicu valjda deset puta promjenio, izgleda da sam trebao i jedanaesti.

sad odgovori na Sir Johnova pitanja:

1) dobro pitanje, samo malo da razmislim...
ok, priznajem da ovo nisam do kraja razradio prije pisanja, tako da ima nelogicnosti. ali ideja je bila ovako nekakva:
smak svijeta je za par dana/tjedana(/mjeseci) i sad ima dosta stvari koje vise nikome nece trebati. među njih se ubraja i ta raketa. i sada netko (neki milijarder ili nesto slicno) odluci organizirati tu litriju kako bi, recimo, usrecio jos par ljudi (recimo da se moze dogoditi da pojedinac ostane tako suosjecajan ili nesto slicno, premda ljudi u globalu to nikako nebi bili) sto se tice ljudi koji rade na toj rampi oni su vec izgubili svaku nadu i sad dolaze na posao jos samo ih neke tupe navike. (tako nesto sam htio opisati, premda mozda i nije najlogicnije)

2) (i recimo 4) ) nisam mislio da raketa nuzno dođe do sunca.
ideja ide nekako ovako: smak svijeta dolazi od Sunca (po kojem su ljudi nesto prckali, namjerno ne ulazim u detalje jer mene, a ni likove, to u prici ne zanima, a opcenito nisam fan technobabblea)
njima dvoje u raketi dogodi se isto kao i ljudima na zemlji, a za to oni nemoraju otici predaleko. dakle, sto god se dogodi da unisti zivot na Zemlji (bila to nekakva radijacija sa Sunca, ili nekakva velika solar flare (kako se to kaze na hrvatski?) ili se Sunce pretvori u suprenovu, nije bitno) unisti i njih gore.
dakle kraj nije grozan (ili ga barem nisam takvim htio prikazati, neznam, mozda sam nesto pogresno natuknuo)

4) sto se tice stare rakete, to sam ubaci ojer sam htio da se voze u necemu od ovoga sto mi danas imamo, a radnja se odvija nesto malo u buducnosti, buduci ljudi prckaju po suncu, ali to je manje, vise to.
Image
User avatar
Sir John
Hani
Posts: 68
Joined: 22 Sep 2007, 17:36
Location: dva koraka do tamo

Unread post by Sir John »

ova tvoja iskrenost ubi svaku daljnju kritiku kod mene :D

al cu dodat savijet - pisi sto cesce i sto vise - iznenadit ces se sto se sve moze postici s malo upornosti (i pisanje se naime uci ;))

a sve ovo sto si obrazlozio bi trebalo biti navedeno u prici na neki nacin - nemas svugdje (odnosno nemas gotovo nigdje) mogucnost komunikacje s publikom ko ovdje pa je pozeljno da oni sve to shvate nakon prvog ili drugog citanja

cekam tvoju slijedecu pricu :headbang:
kad vec biras idiota - neka bar bude plemenit...
User avatar
Bahod
The...
Posts: 1584
Joined: 02 Aug 2005, 21:37
Location: ZG
Contact:

Unread post by Bahod »

Antolius wrote:godine - 18
iskustvo - ovo mi je negdje... treca prica u kojih dvije godine, a ono prije toga sto i jesam tu i tamo pisao nebrojim jer je za mene nesto prije 4, 5 godina bilo dosta davno :)
Nu imao sam dobar osjećaj :D
Kaj sam ono htio reći? Stari sjedi pet!
bez zezanja, je imaš rupa, je imaš još puno žganaca za pojesti, je osjeća se lektira :D i traženje u stilu, ali pobogu tek si počeo i cijeli je svijet pred tobom.
Å to još :scratch: čitaj i piši sad dok još imaš vremena - vjeruj mi poslije to neće biti tako.
Naravno već ću za drugu priču biti osjetno stroži. :vrag:
User avatar
Hamenaglar
Ancient
Posts: 813
Joined: 25 Apr 2005, 20:05
Contact:

Unread post by Hamenaglar »

Antolius wrote:wow, hvala na komentarima!
2) (i recimo 4) ) nisam mislio da raketa nuzno dođe do sunca.
ideja ide nekako ovako: smak svijeta dolazi od Sunca (po kojem su ljudi nesto prckali, namjerno ne ulazim u detalje jer mene, a ni likove, to u prici ne zanima, a opcenito nisam fan technobabblea)
njima dvoje u raketi dogodi se isto kao i ljudima na zemlji, a za to oni nemoraju otici predaleko. dakle, sto god se dogodi da unisti zivot na Zemlji (bila to nekakva radijacija sa Sunca, ili nekakva velika solar flare (kako se to kaze na hrvatski?) ili se Sunce pretvori u suprenovu, nije bitno) unisti i njih gore.
dakle kraj nije grozan (ili ga barem nisam takvim htio prikazati, neznam, mozda sam nesto pogresno natuknuo)
NIKAD, ali ama bas NIKAD nemoj govoriti sto si htio poruciti pricom. NIKAD ju nemoj objasnjavati. Citatelj je ili shvatio ili nije shvatio pricu. Ako nije shvatio, sjedi, razmisli i pogledaj sto ga je navelo na krivi dojam i pokusaj to popraviti.

Sad malo na logicke rupe u prici. Kazes da ti se nije dalo pisati o prckanju ljudi po suncu, ali tu imas problem konzistentnosti. Naime zasto bi ljudi htjeli prckati po suncu? Zatim kod prckanja po suncu imas problem sto je to tesko izvedivo. Zasto, zbog problema dostupnosti, naime Sunce je jako daleko i jos vaznije, jako, jako vruce. Cini mi se nevjerojatno da ako ljudi mogu prckati po suncu da se ne mogu premjestiti na drugi planet.

Jos nesto. Vrijeme. Koliko vidim prica ide u nazad. To je fora, ali vec vidio, ako se ne varam, u Raosovom Škorpionu na jeziku. No imam zamjerku na to. Naime zadnji odlomak nije konzistentan ostatku, jer ocito je da nakon sto cijelo vrijeme ides unazad sad odjednom skaces na pocetak. Zapravo taj cijeli odlomak mi se cini poprilicno nepotrebnim, toliko da ga nisam ni procitao do kraja.

Takodjer zamjerka na stil. Rijec patetika izvire iz njega. Ne nuzno lose, ali meni se ne svidja, doduse perhaps chicks will love it.

Sad jedna dobra stvar. Tvoju pricu sam procitao skoro cijelu iz prve, dok kod vecine pocetnickih prica odustajem vec nakon nekoliko recenica.
nema me.
User avatar
Panonsky
Puppeteer
Posts: 127
Joined: 19 Oct 2006, 23:13
Location: Planet Zemlja

Re: Zagrljaj

Unread post by Panonsky »

Samo malo, samo malo… Pa šta ovo nitko nije pročitao u miru i tišini- s pažnjom i razumijevanjem? Ma ljudi, pa vidite vi samo ove prekrasne izričaje:
Bizarnost što pobuđuje čuđenje.
Kako se veo apstrakcije lagano podiže spoznaja para um.
Osjećaj nestajanja, apsolutnog gubitka samoga sebe u suočenju sa kozmičkom apstrakcijom.
Dvije duše bez sadržaja, okviri od osjećaja bez fotografije da ih ispuni.
Blago rečeno – prekrasno! I sve to u samo prvom paragrafu. Da dečko ima talenta, ima. Posebno mi se svidjela česta upotreba rečenice koja započinje riječima: ''Zagrlio sam je…'', a završava suncem koje je svaki puta drugačije. Rečenica se malo-malo ponavlja, ali nije dosadna. Naprotiv, cijelu priču veže u cjelinu.

A da ima zanimljivih zapažanja likova priče – ima! Evo, primjerice, ova rečenica:
''Čudno kako ljudi imaju ponekad svoje potpuno neosnovane pretpostavke i o najmanjim detaljima, a svijet nas iznova i iznova iznenadi.''
Ili ovo:
''Izlazimo kroz vrata i idemo prema malom autobusu, kraj puta zelena trava i to me iznenađuje.''
Bravo! Primijetiti malo trave i iznenaditi se… Ne, ozbiljno, ovo su rečenice dostojne profesionalca.

U nastavku priče odjednom reminiscencijski osvrt na Luciju… Ama ljudi, velim vam ozbiljno, ova priča me obara s nogu!

A ovdje sam izdvojio cijeli pasus, jer ovo je bezvremenska istina koja vrijedi u svim vremenima. Prikriti pravu istinu od mase naroda, uvijek je bila privilegija manjine, da ne kažem pojedinaca, koji rukovode svjetskim zbivanjima.

''Govorkanja su počela s dolaskom listopada, isprva se spominjala samo tajna američka svemirska misija, kasnije se pojavio apokaliptični prizvuk. "Novi izvori energije", "Eksperimenti sa Sunčevom koronom", "Ljudi zavladali najvećim nuklearnim reaktorom u prirodi" i slični naslovi dali su se iz dana u dan pročitati u naslovima novinskih članaka što su se polako ali sigurno probijali na prve stranice. S vremenom su se u tekstove počele uvlačiti riječi poput opasnost, rizični faktori, katastrofalne posljedice.
Čitam i čitam i sve si mislim ovo ne može biti. Previše je znanstvene fantastike danas po televizijskim programima i policama u knjižarama, neki ovakve natpise više ni da hoće ne mogu shvatiti ozbiljno.''

Što još reći? Iako ima pokoja sitna gramatičko-pravopisna greščica, zanemarivo je i gotovo neprimjetno ukoliko se čitatelju tekst svidi (kao recimo meni što se svidio). Na kraju krajeva autori i pišu priče da bi one bile čitane i svidjele se čitateljima.
Toliko od mene, nije puno al' veseli srce…
?
Krvoje
Jedi Master
Posts: 231
Joined: 19 Oct 2006, 19:00

Re: Zagrljaj

Unread post by Krvoje »

Pridružujem se pohvalama. Lijepo mi je napisano i sa srcem (što je u biti najbitnije kod pisanja, da bude iz srca). Gramatika i pravopis nisu ništa što minorna revizija ne bi sredila. Imaš talenta, brusi ga, samo daj :)
-Bllaa!-
Yama yo, yama yo
Yama yo, yama yo
Yama wa ikite iru!
User avatar
niniane
Vampiruša
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: Zagrljaj

Unread post by niniane »

[quote="Krvoje"]što je u biti najbitnije kod pisanja, da bude iz srca[quote]

S ovim se sasvim slažem! :cheers:
... characters, personalities, stories and larps...
User avatar
Nimrod
The Q
Posts: 1385
Joined: 18 Nov 2003, 20:30
Location: zabreg
Contact:

Re: Zagrljaj

Unread post by Nimrod »

Panonsky wrote:Samo malo, samo malo… Pa šta ovo nitko nije pročitao u miru i tišini- s pažnjom i razumijevanjem? Ma ljudi, pa vidite vi samo ove prekrasne izričaje:
Bizarnost što pobuđuje čuđenje.
Kako se veo apstrakcije lagano podiže spoznaja para um.
Osjećaj nestajanja, apsolutnog gubitka samoga sebe u suočenju sa kozmičkom apstrakcijom.
Dvije duše bez sadržaja, okviri od osjećaja bez fotografije da ih ispuni.
Blago rečeno – prekrasno! I sve to u samo prvom paragrafu. Da dečko ima talenta, ima. Posebno mi se svidjela česta upotreba rečenice koja započinje riječima: ''Zagrlio sam je…'', a završava suncem koje je svaki puta drugačije. Rečenica se malo-malo ponavlja, ali nije dosadna. Naprotiv, cijelu priču veže u cjelinu.

A da ima zanimljivih zapažanja likova priče – ima! Evo, primjerice, ova rečenica:
''Čudno kako ljudi imaju ponekad svoje potpuno neosnovane pretpostavke i o najmanjim detaljima, a svijet nas iznova i iznova iznenadi.''
Ili ovo:
''Izlazimo kroz vrata i idemo prema malom autobusu, kraj puta zelena trava i to me iznenađuje.''
Bravo! Primijetiti malo trave i iznenaditi se… Ne, ozbiljno, ovo su rečenice dostojne profesionalca.

U nastavku priče odjednom reminiscencijski osvrt na Luciju… Ama ljudi, velim vam ozbiljno, ova priča me obara s nogu!

A ovdje sam izdvojio cijeli pasus, jer ovo je bezvremenska istina koja vrijedi u svim vremenima. Prikriti pravu istinu od mase naroda, uvijek je bila privilegija manjine, da ne kažem pojedinaca, koji rukovode svjetskim zbivanjima.

''Govorkanja su počela s dolaskom listopada, isprva se spominjala samo tajna američka svemirska misija, kasnije se pojavio apokaliptični prizvuk. "Novi izvori energije", "Eksperimenti sa Sunčevom koronom", "Ljudi zavladali najvećim nuklearnim reaktorom u prirodi" i slični naslovi dali su se iz dana u dan pročitati u naslovima novinskih članaka što su se polako ali sigurno probijali na prve stranice. S vremenom su se u tekstove počele uvlačiti riječi poput opasnost, rizični faktori, katastrofalne posljedice.
Čitam i čitam i sve si mislim ovo ne može biti. Previše je znanstvene fantastike danas po televizijskim programima i policama u knjižarama, neki ovakve natpise više ni da hoće ne mogu shvatiti ozbiljno.''

Što još reći? Iako ima pokoja sitna gramatičko-pravopisna greščica, zanemarivo je i gotovo neprimjetno ukoliko se čitatelju tekst svidi (kao recimo meni što se svidio). Na kraju krajeva autori i pišu priče da bi one bile čitane i svidjele se čitateljima.
Toliko od mene, nije puno al' veseli srce…
mcn kaže ako imaš jednu ili dvije fenomenalne rečenice u priči, brišeš ih. Ne želiš da ti sjebu ostatak priče. :zubo:
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
Post Reply