Ja pišem o kurvama
Posted: 21 Sep 2007, 18:52
recimo... ovu sam kolaž pričicu poslala na natječaj za FFK, nije prošla, očito, pa bih voljela da malo virnete i prokomentirate , po mogućnosti konstruktivno
Seoska kurva
Perunov avatar, Mlad-i-Lijep-Gospodin, te se godine kasno pojavio, kad su se već svi ponadali da ih je taj bog zaboravio i zametnuo, ali ne, sredinom jeseni, krasne, tople i rodne, osvanuo je usred malog trga, kratko i nesigurno titrajući u zlatnoj izmaglici jesenjeg sutona, ali ipak stabilan i cio, sa svim udovima i sposobnošću govora. Našao se točno pred Amarinim vratima, koja su bila širom otvorena jer je upravo provjetravala kuću nakon svog posljednjeg posjetitelja, debelog trgovca koji je dobro plaćao, ali se znojio kao vepar. ââŹĹžIiijk....ââŹĹ ciknula je Amar kad ga je ugledala onako plavog, zlatnog i providnog, bacila metlu kojom je mlatila ispred praga i otrčala do prve susjede, koja je odjurila dalje, otvarala su se vrata, zatvarali su se prozori, lupkale su potplate, vikalo se, cikalo i dozivalo, a onda su se ljudi, zapuhani i zajapureni, netko brišući čelo, netko tarući usta, netko češkajući glavu, sjatili na mali trg i opkolili Mladog-i-Lijepog-Gospodina. Avatar je malo zatreperio, ali mu nisu dali da išta kaže, o, ne, rekoše seljani, dosta je bilo praznih priča, nama sada više odgovara Thor Gromovnik, njegov je Malj moćniji od Perunove Ă Â ake.
-To ćemo još vidjeti ââŹâ rekao je Mladi-i-Lijepi-Gospodin, i bacio svjetleću kuglu na gomilu, kugla se rasprsla i obavila ih bijelim dimom, a kad se dim razišao, ljudi su stajali i kašljali suznih očiju, ali nikakve druge štete nije bilo, a nije bilo ni avatara. No, zaključili su, dobro smo prošli, riješili smo se starog i dosadnog boga. Kome treba bog koji nije u stanju načiniti pošteni avatar? Perunovim avatarima vijek trajanja nije dulji od petnaest minuta, i svaki put su sve pohabaniji i pohabaniji.Thor, eh, to je sasma druga stvar, Thorov avatar, Moćni Kentaur, pišao je plamen i rigao vatru iz nosnica, a kapi znoja pretvarale su se u bisere na sjajnoj koži. Ah, kako je lijep! Oh, kako je snažan! moglo se čuti dok je Kentaur kaskao trgom i popisivao mladiće za postrojbe Thorovih Asasina. Muškarci su poslije otišli u gostionicu da nastave s razgovorom, vinom i kartama, a žene su se okupile oko šterne i brbljale.
Amar je ušla u kuću i zatvorila vrata za sobom, poskidala crne i srebrne rupce s prozora, Thorovo znamenje, i metnula plave i zlatne, za starog Peruna, jer je ona mekog srca i njezino se srce uvijek priklanja slabijima. Nakon malo razmišljanja, stavila je vazu s žutim suncokretima u sredinu, ni za koga posebno.
Slijedećeg dana grom je udario usred stada ovaca u dolini, jednoj se sirotoj zapalilo runo, i ona se, pomahnitala od straha i boli, dala u bezglavu jurnjavu selom i usput zapalila šikaru i travu, stolove pred gostionicom, drvene nadstrešnice, bale sijena i rublje koje se sušilo na trijemovima.
Istog su dana došli Perunovi Templari, njih tridesetak, i isprevrtali kolica s povrćem na maloj tržnici, i pretukli koga su stigli, i silovali koga su uhvatili, pa se i Amar, iako je nosila plavozlatni rubac, našla poleđuške na glavicama kupusa, rajčicama, mrkvama i krumpiru. Amar je malodušno, ali bez mnogo galame širila noge, pa nisu to prvi vojnici koje sreće, jest da se na pljuske i psovke ne možeš navići, ali nije to najgore što jednu kurvu može snaći, doduše, ni novčića, ni kruščića, samo razderane haljine, samo modrice i žuljevi i koža prljava od sokova, sline i vina. Templari su poslije popili svo vino u gostionici, što nisu popili, to su prolili, porazbijali boce, rascijepili bačve, razlupali stakla na prozorima i zapišali sve kuteve prije no što su otišli, pjevajući i galameći.
-Oj, Perune, bože dragi, dosta je bilo, shvatili smo, naučili smo...
Za par dana Perun je poslao novog avatara, Viteza Zmaja-od-Vatre, a taj je stigao s vjetrom koji vitla, s bukom koja zaglušuje, s plamenom koji prži. Najprije je palio, zatim progovorio.
- Tako, znači- pitao je Perun kroz usta svog izaslanika, - nije vam bilo dobro? Sada biste Thora?
Thor hoće njih, zavapili su, i što oni, jadni i bijedni, mogu protiv volje jednog Boga? Nisu li uvijek bili poslušni i marljivi, i vjerni i iskreni? Nisu li na oltare stavljali samo odabrane ponude? Nisu li u Templare slali samo cvijeće mladosti, dok selo nije opustjelo?
Vjerolomnici i bijednici, zaključio je Perun i zgromio Ă Â akom stari zvonik.
A Thor će odgovoriti, znala je Amar, i bit će nevolje, a to nije dobro za posao. Otišla je provjeriti zalihe u malom podrumu i stavila ključ u bravu. Onda je opet oprala uboje, previla ugrize, premjestila vazu sa suncokretima na stol, da joj budu svjetlost u tami, i čvrsto zatvorila prozore, da ne gleda spaljeno selo, da ne pusti rat u svoju kuću.
Gradska kurva
Nelis jako voli živjeti, i zato je sad ovdje, stiščući mali zavežljaj, u rupce umotan kruh i sir, jedino što je uspjela na brzinu uzeti prije no što je pobjegla iz grada. Ona hoda u koloni, u zbjegu, iza grupe flagelanata. Muškarci na čelu kolone sljedbenici su boga Peruna Krvožednog, Peruna Gromoglasnog, Peruna Jedinog, i njihovi plavo-zlatni bičevi kruti su od skorene krvi, a metalne kuglice na vrhovima odavna su bez sjaja. Bičevali su se složno, kao jedan, fijuk ââŹâ desnom rukom preko lijevog ramena, fijuk - lijevom rukom preko desnog ramena. Zbjeg je dugačak, ne vidi mu se kraja. Za repom kolone sijeva i trešti, trese se zemlja, naprijed gruva i valja snažan vjetar, neki ljudi od same strave padaju i ne dižu se više, slijepo pužu naokolo, izbezumljeni, već pobijeđeni i pokošeni vrućim božjim dahom. Ovaj bog više nema milosti, i ne pravi razliku između nevjernika i vjernika, između muškarca i žene, starca i djeteta, između čovjeka i životinje. Iza njih se žari nebo, plamti zemlja, čuju se vriskovi, i jauci i plač i molitve.
Ovi pred njom, ogoljelih leđa, teturaju i viču, sijevaju bičevi, odzvanjaju pokliči, cijepa se koža, cijepa se nebo, na crvenu svjetlu njihova se krv čini crnom, i crna krv lipti, crna kiša pada, škripe zubi, stenje zemlja pod stopama mnogoljudne kolone. Jedan vrlo mladi akolit urla na sav glas; Tu sam, Bože, dođi i uzmi me! Uzmi moje meso, uzmi moju krv..! Para habitus i pada na koljena, pjeva i plače. Nelis se grozi, u tom mladiću ona vidi spremnost na smrt i žrtvu u slavu boga, a on je samo akolit, a ne Templar. Nelis se svega boji, ali ona je odlučila preživjeti i ne dati se ovom ludilu. Ona jest kurva, ali nije glupa, i nije njoj život dojadio, i zato grabi naprijed i ne mari kad koga sruši ili nagazi, ili pregazi, ne mari za ispružene ruke koje čupaju njezine haljine ili kosu. Ne čupaju oni zato što je ona to što jeste, premda bi se u nekoj drugoj prilici loše provela u ovoj mahnitoj skupini, oni čupaju i grebu da se održe na nogama, ali ne uspijeva svima, ne uspijeva mnogima, i za njima ostaju tijela koja se bolno grče u blatu. Samo da je prijeći preko prijevoja, ostaviti grad daleko iza sebe, ostaviti dolinu i izložene obronke, stići na drugu stranu, maknuti se bogu s puta, jer ovaj je bog ili slijep, ili ravnodušan, i uzalud se pjeva i plače i moli, ništa ne dopire do njega. Zato Nelis hoda pognute glave, čvrsto držeći zavežljajčić na grudima, gura se naprijed, udara ramenom, zamahuje bokom, hoda onako kako žene ne hodaju, i uspijeva ostati na nogama. Cesta pod njihovim umornim tabanima tvrda je i razrovana, i mnogostruko zavija, i uspinje se polako. Daleko je još do prijevoja, do druge strane, do spasenja. Ona se osvrće, iako se ne želi osvrtati.
Thorova se svjetleća kočija jutros pojavila iznad zaljeva, Asasini su u gradu, Templari su pred gradskim vratima. Perun hoće svoje, Perun je došao po svoje, njegova je blistava kula lebdjela visoko, rubin-crvena. Bože! Nelis osjeća kako gori od sama pogleda na nju.
Tmasti oblaci, grubo nebo nad njima. Nekakav se bljesak kotrlja površinom oblaka i zemlja i nebo postaju odjednom turobni i teški, i teško nebo pritišće zemlju. Ona mrlja, rubin-crvena Perunova kula, cijepa nebo, svrdla nebo, prosipa zrake po moru, zrake se šire u krug crvenkasta svjetla na morskoj površini, tamo rubini padaju po vodi, i more vri, para se diže i Nelis zatvara oči da ne vidi proključalo more, rukama pokriva uši da ne čuje krikove ptica, da ne čuje vriskove ljudi, ni lelek.
Od rana jutra nije jela, nije pila, nije stala, i sad je snaga pomalo napušta, usta su suha, a u grudima steže, noge slabo slušaju, u glavi se vrti, posustaje. Ako stane ââŹâ gotovo je, ako padne, zgazit će je, i zato hoda drvenim nogama, još dugo, još satima. Ali ne može tako zauvijek i kad, konačno, noge popuste pod njom, i ona se, kao lutka, složi na zemlju, čini to s nekim olakšanjem i zahvalnošću, a njezin duh ostaje lebdjeti nad kolonom, i ona kao da nije uistinu ovdje jer više nema straha, nema boli, ni suza. Ona pada licem u cvjetove podbjela i žutog ljutića ( gle! proljeće je stiglo), i postaje samo promatrač, i gleda ostale kako idu nošeni masom, gleda pobješnjele pse, prestravljene mačke, štakore koji se motaju oko nogu, grebu, zagrizu, kljucnu, otkidaju... I ljudi grebu i grizu, kidaju i kljucaju, i Nelis je sva u ritama, kože načete na tisuću mjesta, krv i sokovi, sokovi i krv, krv ljudska pjenušava, slatka, natapa zemlju.
Pa nije tako strašno umrijeti, tješi se, samo odvojiš duh od tijela, kao što si tisuću puta do sad činila kad bi neki od muškaraca koje opslužuješ bio posebno ružan, ili smrdljiv, ili grub, pustiš misli na neke daleke obale, a tijelo otrpi ono što otrpjeti mora. Ali prizor nije lijep, i zato ipak molim, Bože Perune, Bože Thore, mračni bogovi naši, ne biste li zatvorili svoje krvave oči, ne biste li zažmirili..?
Kurtizana
Okupali su je u mlakom mlijeku i dobro posušili mekim ručnicima, istrljali kožu dok nije postala rumena i glatka, a zatim su je polegli na tvrdi ležaj i toplim voskom poskidali svaku nježnu dlačicu s njezina tijela. Bran se smiješila sneno i umiljato, bilo je neugodno, ali vrlo malo, i kratko je trajalo, i ona je pustila da joj rade sve što trebaju napraviti, i nije se bunila, jer su joj rekli da za ovu prigodu mora biti posebno lijepa. Počeli su je odijevati, a tu je došlo do male rasprave i natezanja ââŹâ treba li uzeti plavozlatnu ili crnosrebrnu haljinu, na koncu se složiše da bude bijela, i odjenuše joj najbjeliju bijelu haljinu, meku i podatnu, sjajnu. Prekrasno, nasmiješila se Bran, dobro će ići uz ukrase za kosu, uz niske bisera i vjenčiće tratinčica. Nema tratinčica ovako kasno ljeti, ludice mala, kažu. Dobit će vijenac od kantariona, vele, i kantarion ima lijepe cvjetove. Malo su je poškropili parfemom i ushodali se oko nje zadovoljno trljajući ruke. No, no, rekoše, sad bi morali poći, čekaju na nas, i netko podiže skut, netko ju podupre o lakat, i tako je izvedoše na danje svjetlo.
Bilo je ružičasto jutro, ružičasta, ah! najdraža Branina boja ( možda je trebala tražiti ružičastu haljinu?), i svijet se činio savršenim dok je koračala u lakim cipelicama po sagu od cvijeća kojeg su bacali pred nju. Bran se smiješila lijevo, Bran se smiješila desno, mahnula je ručicom prema nekim poznatim licima i malo se namrštila kad bi oni okrenuli glave, ili spuštali poglede. Doveli su je u kulu, i pomogli da se uskim stubama popne do kruništa. Tamo je ugledala svog slatkog, dobrog Gospodara, i milo ga je pogledala, a Gospodar je odvratio naklonom. Ljudi su bili svečano obučeni, kako i priliči. Iako je glad zavladala, iako rat predugo traje, kako kažu, iako su trbusi prazni, a pogledi mutni, na ovom se dvoru uvijek znalo zabaviti. Kad se zaustavila nasred pozornice, prišli su joj noseći veliki pehar, i Bran je zahvalno popila napitak od makova mlijeka, trava i meda, gust, topao i sladak, i prijao je, jer ovo je jutro bilo svježe, i hladan je bio dodir vjetra koji joj je mrsio kosu i podizao skute. Pripremili su oltar od cvijeća i lišća, i poveli je tamo, a ona se malo zakikotala kad je shvatila da su joj noge nekako obamrle, pa joj treba pomoć i za tih par koraka. Legla je sama. No, pomislila je, moglo bi se i zaspati da nije ovoliko ljudi oko nje, a na nebu iznad, vidjela je, leti jedno Božje Oko, zuji kao pčelica. Dakle, važan događaj, slatki Bože, Gospodar će biti zadovoljan. Gospodar je uvijek zadovoljan svojom malom Bran. Sunce je bilo nisko, ružičastozlatno, i Bran je zatvorila oči, i pustila svjetlost da se razlije po njoj, da se odbije od sjajne oštrice nad njom, i da se zarine u nju jednim kratkim i snažnim udarcem. ââŹâ Hu- izusti, i ne vidje više dvorjane, blijede, tihe sjene, i milog Gospodara gdje stoji, zadihan i rumen, a hlače mu bubre od žestoke erekcije, kao nikad prije.
- Zar ne bi trebala biti djevica ââŹâ upita dvorska luda, - ha, Gospodaru?
Dvorska luda
- Chorus angelis, chorus angelis, ljiljane moj bijeli ââŹâ lupetao je starac, dvorska luda, i spustio se s kule vukući jutenu vreću za sobom, a u vreći je zveketalo i lupalo dok je poskakivala po stubama..
Dvorska luda se od te jutene vreće ne odvaja nikada, ni kad piša, ni kad jede, ni kad spava. Doduše, on rijetko jede, i malo spava, a i mokrenje izaziva snažne bolove u preponama, pa ga izbjegava kad god može. Koji put pokazuje kako to izgleda, pa skakuće na jednoj nozi i pravi grimase bola i jada, a ljudi se smiju, jer ljudi su glupi, i ne razlikuju istinu od privida. U jutenoj vreći, kako se priča, on čuva kojekave drangulije, svakojake umazane i poderane sitnice koje je skupio tko zna gdje i tko zna kad, ali njemu su važne, i ako itko pokuša otvoriti vreću, on odmah izvlači nož i postaje živa vatra, ubadajući zrak oko drznika. - ...chorus angelis bijeli ljiljanu, cvijete neuveli, Perunova šako, ne, ne, Thorov malju, daj, daj - pjevušio je luda i izašao u dvorište, pogledao u nebo i vidio kako ono Božje Oko još uvijek lebdi u visini. Sunce je sjalo pravo u oči, pa nije mogao razabrati boje na krilima, no, Perun ili Thor, njemu je svejedno. Nasmijao se bezubim ustima, spustio vreću na tlo, jednom rukom se uhvatio za mošnice ( boli! ), a drugom pokazao srednji prst, i isplazio jezik na Oko. Onda je otišao u svoj kutak, mračan i topao, i istresao sadržaj vreće na pod.
Iskotrljaše se tako; kipić svetog Nikole s bradom, kipić svetog Antuna Padovanskog, kipić svetog Franje Asiškog, kutijica s moćima svete Paraskeve, krunica od maslinova drva, šapasti križ od ružina drveta, Alahovo oko od fajansa, i Fatimina ručica, filigransko srebro, sivi rupci za mudžahedine, i pločice sa zapisima, i molitvene čegrtaljke, i mala figura bogopsa-Anubisa, i figurica pernate zmije, i kipić Bude od limunova drva, i zelene grančice s pupovima za niže bogove s polja, livada i šuma, i svašta drugo. Hehe, bezubo se smije naboranim licem, i siše i cucla tvrdu koricu kruha, hehe, smije se, i otvara pločice s zapisima, i vrti molitvenom čegrtaljkom, i gladi Anubisa, popravlja kapicu svetom Nikoli, premeće krunicu.
- Chorus angelis, chorus angelis, dobri bogovi - šapće, - još gubavci i zmije, jel tako? Još spodobe grozne da napuče zemlju i more.
Korica koju žvače gorka je od plijesni i on je ispljune, kašljući s gađenjem.
- No, doista ââŹâ mumlja kroz kašalj, - možda bih... kh!... radije malo... kh!.. kolača?
Premišlja i mršti se, i tare usukani trbuščić.
- Nmmm ââŹâ mumlja, ustaje i uzima iz vreće one zelene mladice, još uvijek pune sokova i nabreklih pupova, pa traži kakvu posudu i nađe olubljen glineni lonac,
metne mladice unutra, nagrabi malo suhe zemlje iz kuteva i sve to dobro utapka koščatim prstima. Zatim ustaje, otpasuje hlače, i cupkajući, hučući i proklinjući, piša u lonac, da zalije što je posadio.
Do podneva su se mladice sasvim razlistale, do večeri i procvjetale, a sutra će i plodove donijeti. Navečer luda s postolja uz ognjište poskida kipiće Marsa i Aresa, i zlatnoplavo znamenje Perunovo, i srebrnocrno znamenje Thorovo, i sve to ubaci u vreću.
Chorus angelis, dobri bogovi moji ââŹâ reče luda, čvrsto zaveže vreću, podmetne je pod glavu i spremi se na spavanje.
Seoska kurva...
Ă Â umski vilenjak se te godine kasno pojavio, kad su već svi pomislili da ih je Stari narod zaboravio, ali ne, krajem ljeta, krasnog, toplog i rodnog, osvanuo je usred malog trga, nesigurno se ljuljajući na nogama i kolutajući očima. Našao se točno pred Amarinim vratima koja su bila širom otvorena jer je upravo provjetravala kuću nakon svog posljednjeg posjetitelja, debelog trgovca koji je dobro plaćao, ali se znojio kao vepar. ââŹĹžIiiijk...ââŹĹ ciknula je Amar kad ga je ugledala onako dlakavog, dugouhog i zelenog, bacila metlu kojom je mlatila ispred praga i otrčala do prve susjede, koja je odjurila dalje, otvarala su se vrata, zatvarali prozori, lupkale su potplate, vikalo se, cikalo i dozivalo, a onda su se ljudi, zapuhani i zajapureni, netko brišući čelo, netko tarući usta, netko češkajući glavu, sjatili na mali trg i opkolili malog vilenjaka.Vilenjak je zatreptao očima i pročistio grlo, ali mu nisu dali da išta kaže, o ne, rekoše seljani, o, ne, dosta je bilo.
Seoska kurva
Perunov avatar, Mlad-i-Lijep-Gospodin, te se godine kasno pojavio, kad su se već svi ponadali da ih je taj bog zaboravio i zametnuo, ali ne, sredinom jeseni, krasne, tople i rodne, osvanuo je usred malog trga, kratko i nesigurno titrajući u zlatnoj izmaglici jesenjeg sutona, ali ipak stabilan i cio, sa svim udovima i sposobnošću govora. Našao se točno pred Amarinim vratima, koja su bila širom otvorena jer je upravo provjetravala kuću nakon svog posljednjeg posjetitelja, debelog trgovca koji je dobro plaćao, ali se znojio kao vepar. ââŹĹžIiijk....ââŹĹ ciknula je Amar kad ga je ugledala onako plavog, zlatnog i providnog, bacila metlu kojom je mlatila ispred praga i otrčala do prve susjede, koja je odjurila dalje, otvarala su se vrata, zatvarali su se prozori, lupkale su potplate, vikalo se, cikalo i dozivalo, a onda su se ljudi, zapuhani i zajapureni, netko brišući čelo, netko tarući usta, netko češkajući glavu, sjatili na mali trg i opkolili Mladog-i-Lijepog-Gospodina. Avatar je malo zatreperio, ali mu nisu dali da išta kaže, o, ne, rekoše seljani, dosta je bilo praznih priča, nama sada više odgovara Thor Gromovnik, njegov je Malj moćniji od Perunove Ă Â ake.
-To ćemo još vidjeti ââŹâ rekao je Mladi-i-Lijepi-Gospodin, i bacio svjetleću kuglu na gomilu, kugla se rasprsla i obavila ih bijelim dimom, a kad se dim razišao, ljudi su stajali i kašljali suznih očiju, ali nikakve druge štete nije bilo, a nije bilo ni avatara. No, zaključili su, dobro smo prošli, riješili smo se starog i dosadnog boga. Kome treba bog koji nije u stanju načiniti pošteni avatar? Perunovim avatarima vijek trajanja nije dulji od petnaest minuta, i svaki put su sve pohabaniji i pohabaniji.Thor, eh, to je sasma druga stvar, Thorov avatar, Moćni Kentaur, pišao je plamen i rigao vatru iz nosnica, a kapi znoja pretvarale su se u bisere na sjajnoj koži. Ah, kako je lijep! Oh, kako je snažan! moglo se čuti dok je Kentaur kaskao trgom i popisivao mladiće za postrojbe Thorovih Asasina. Muškarci su poslije otišli u gostionicu da nastave s razgovorom, vinom i kartama, a žene su se okupile oko šterne i brbljale.
Amar je ušla u kuću i zatvorila vrata za sobom, poskidala crne i srebrne rupce s prozora, Thorovo znamenje, i metnula plave i zlatne, za starog Peruna, jer je ona mekog srca i njezino se srce uvijek priklanja slabijima. Nakon malo razmišljanja, stavila je vazu s žutim suncokretima u sredinu, ni za koga posebno.
Slijedećeg dana grom je udario usred stada ovaca u dolini, jednoj se sirotoj zapalilo runo, i ona se, pomahnitala od straha i boli, dala u bezglavu jurnjavu selom i usput zapalila šikaru i travu, stolove pred gostionicom, drvene nadstrešnice, bale sijena i rublje koje se sušilo na trijemovima.
Istog su dana došli Perunovi Templari, njih tridesetak, i isprevrtali kolica s povrćem na maloj tržnici, i pretukli koga su stigli, i silovali koga su uhvatili, pa se i Amar, iako je nosila plavozlatni rubac, našla poleđuške na glavicama kupusa, rajčicama, mrkvama i krumpiru. Amar je malodušno, ali bez mnogo galame širila noge, pa nisu to prvi vojnici koje sreće, jest da se na pljuske i psovke ne možeš navići, ali nije to najgore što jednu kurvu može snaći, doduše, ni novčića, ni kruščića, samo razderane haljine, samo modrice i žuljevi i koža prljava od sokova, sline i vina. Templari su poslije popili svo vino u gostionici, što nisu popili, to su prolili, porazbijali boce, rascijepili bačve, razlupali stakla na prozorima i zapišali sve kuteve prije no što su otišli, pjevajući i galameći.
-Oj, Perune, bože dragi, dosta je bilo, shvatili smo, naučili smo...
Za par dana Perun je poslao novog avatara, Viteza Zmaja-od-Vatre, a taj je stigao s vjetrom koji vitla, s bukom koja zaglušuje, s plamenom koji prži. Najprije je palio, zatim progovorio.
- Tako, znači- pitao je Perun kroz usta svog izaslanika, - nije vam bilo dobro? Sada biste Thora?
Thor hoće njih, zavapili su, i što oni, jadni i bijedni, mogu protiv volje jednog Boga? Nisu li uvijek bili poslušni i marljivi, i vjerni i iskreni? Nisu li na oltare stavljali samo odabrane ponude? Nisu li u Templare slali samo cvijeće mladosti, dok selo nije opustjelo?
Vjerolomnici i bijednici, zaključio je Perun i zgromio Ă Â akom stari zvonik.
A Thor će odgovoriti, znala je Amar, i bit će nevolje, a to nije dobro za posao. Otišla je provjeriti zalihe u malom podrumu i stavila ključ u bravu. Onda je opet oprala uboje, previla ugrize, premjestila vazu sa suncokretima na stol, da joj budu svjetlost u tami, i čvrsto zatvorila prozore, da ne gleda spaljeno selo, da ne pusti rat u svoju kuću.
Gradska kurva
Nelis jako voli živjeti, i zato je sad ovdje, stiščući mali zavežljaj, u rupce umotan kruh i sir, jedino što je uspjela na brzinu uzeti prije no što je pobjegla iz grada. Ona hoda u koloni, u zbjegu, iza grupe flagelanata. Muškarci na čelu kolone sljedbenici su boga Peruna Krvožednog, Peruna Gromoglasnog, Peruna Jedinog, i njihovi plavo-zlatni bičevi kruti su od skorene krvi, a metalne kuglice na vrhovima odavna su bez sjaja. Bičevali su se složno, kao jedan, fijuk ââŹâ desnom rukom preko lijevog ramena, fijuk - lijevom rukom preko desnog ramena. Zbjeg je dugačak, ne vidi mu se kraja. Za repom kolone sijeva i trešti, trese se zemlja, naprijed gruva i valja snažan vjetar, neki ljudi od same strave padaju i ne dižu se više, slijepo pužu naokolo, izbezumljeni, već pobijeđeni i pokošeni vrućim božjim dahom. Ovaj bog više nema milosti, i ne pravi razliku između nevjernika i vjernika, između muškarca i žene, starca i djeteta, između čovjeka i životinje. Iza njih se žari nebo, plamti zemlja, čuju se vriskovi, i jauci i plač i molitve.
Ovi pred njom, ogoljelih leđa, teturaju i viču, sijevaju bičevi, odzvanjaju pokliči, cijepa se koža, cijepa se nebo, na crvenu svjetlu njihova se krv čini crnom, i crna krv lipti, crna kiša pada, škripe zubi, stenje zemlja pod stopama mnogoljudne kolone. Jedan vrlo mladi akolit urla na sav glas; Tu sam, Bože, dođi i uzmi me! Uzmi moje meso, uzmi moju krv..! Para habitus i pada na koljena, pjeva i plače. Nelis se grozi, u tom mladiću ona vidi spremnost na smrt i žrtvu u slavu boga, a on je samo akolit, a ne Templar. Nelis se svega boji, ali ona je odlučila preživjeti i ne dati se ovom ludilu. Ona jest kurva, ali nije glupa, i nije njoj život dojadio, i zato grabi naprijed i ne mari kad koga sruši ili nagazi, ili pregazi, ne mari za ispružene ruke koje čupaju njezine haljine ili kosu. Ne čupaju oni zato što je ona to što jeste, premda bi se u nekoj drugoj prilici loše provela u ovoj mahnitoj skupini, oni čupaju i grebu da se održe na nogama, ali ne uspijeva svima, ne uspijeva mnogima, i za njima ostaju tijela koja se bolno grče u blatu. Samo da je prijeći preko prijevoja, ostaviti grad daleko iza sebe, ostaviti dolinu i izložene obronke, stići na drugu stranu, maknuti se bogu s puta, jer ovaj je bog ili slijep, ili ravnodušan, i uzalud se pjeva i plače i moli, ništa ne dopire do njega. Zato Nelis hoda pognute glave, čvrsto držeći zavežljajčić na grudima, gura se naprijed, udara ramenom, zamahuje bokom, hoda onako kako žene ne hodaju, i uspijeva ostati na nogama. Cesta pod njihovim umornim tabanima tvrda je i razrovana, i mnogostruko zavija, i uspinje se polako. Daleko je još do prijevoja, do druge strane, do spasenja. Ona se osvrće, iako se ne želi osvrtati.
Thorova se svjetleća kočija jutros pojavila iznad zaljeva, Asasini su u gradu, Templari su pred gradskim vratima. Perun hoće svoje, Perun je došao po svoje, njegova je blistava kula lebdjela visoko, rubin-crvena. Bože! Nelis osjeća kako gori od sama pogleda na nju.
Tmasti oblaci, grubo nebo nad njima. Nekakav se bljesak kotrlja površinom oblaka i zemlja i nebo postaju odjednom turobni i teški, i teško nebo pritišće zemlju. Ona mrlja, rubin-crvena Perunova kula, cijepa nebo, svrdla nebo, prosipa zrake po moru, zrake se šire u krug crvenkasta svjetla na morskoj površini, tamo rubini padaju po vodi, i more vri, para se diže i Nelis zatvara oči da ne vidi proključalo more, rukama pokriva uši da ne čuje krikove ptica, da ne čuje vriskove ljudi, ni lelek.
Od rana jutra nije jela, nije pila, nije stala, i sad je snaga pomalo napušta, usta su suha, a u grudima steže, noge slabo slušaju, u glavi se vrti, posustaje. Ako stane ââŹâ gotovo je, ako padne, zgazit će je, i zato hoda drvenim nogama, još dugo, još satima. Ali ne može tako zauvijek i kad, konačno, noge popuste pod njom, i ona se, kao lutka, složi na zemlju, čini to s nekim olakšanjem i zahvalnošću, a njezin duh ostaje lebdjeti nad kolonom, i ona kao da nije uistinu ovdje jer više nema straha, nema boli, ni suza. Ona pada licem u cvjetove podbjela i žutog ljutića ( gle! proljeće je stiglo), i postaje samo promatrač, i gleda ostale kako idu nošeni masom, gleda pobješnjele pse, prestravljene mačke, štakore koji se motaju oko nogu, grebu, zagrizu, kljucnu, otkidaju... I ljudi grebu i grizu, kidaju i kljucaju, i Nelis je sva u ritama, kože načete na tisuću mjesta, krv i sokovi, sokovi i krv, krv ljudska pjenušava, slatka, natapa zemlju.
Pa nije tako strašno umrijeti, tješi se, samo odvojiš duh od tijela, kao što si tisuću puta do sad činila kad bi neki od muškaraca koje opslužuješ bio posebno ružan, ili smrdljiv, ili grub, pustiš misli na neke daleke obale, a tijelo otrpi ono što otrpjeti mora. Ali prizor nije lijep, i zato ipak molim, Bože Perune, Bože Thore, mračni bogovi naši, ne biste li zatvorili svoje krvave oči, ne biste li zažmirili..?
Kurtizana
Okupali su je u mlakom mlijeku i dobro posušili mekim ručnicima, istrljali kožu dok nije postala rumena i glatka, a zatim su je polegli na tvrdi ležaj i toplim voskom poskidali svaku nježnu dlačicu s njezina tijela. Bran se smiješila sneno i umiljato, bilo je neugodno, ali vrlo malo, i kratko je trajalo, i ona je pustila da joj rade sve što trebaju napraviti, i nije se bunila, jer su joj rekli da za ovu prigodu mora biti posebno lijepa. Počeli su je odijevati, a tu je došlo do male rasprave i natezanja ââŹâ treba li uzeti plavozlatnu ili crnosrebrnu haljinu, na koncu se složiše da bude bijela, i odjenuše joj najbjeliju bijelu haljinu, meku i podatnu, sjajnu. Prekrasno, nasmiješila se Bran, dobro će ići uz ukrase za kosu, uz niske bisera i vjenčiće tratinčica. Nema tratinčica ovako kasno ljeti, ludice mala, kažu. Dobit će vijenac od kantariona, vele, i kantarion ima lijepe cvjetove. Malo su je poškropili parfemom i ushodali se oko nje zadovoljno trljajući ruke. No, no, rekoše, sad bi morali poći, čekaju na nas, i netko podiže skut, netko ju podupre o lakat, i tako je izvedoše na danje svjetlo.
Bilo je ružičasto jutro, ružičasta, ah! najdraža Branina boja ( možda je trebala tražiti ružičastu haljinu?), i svijet se činio savršenim dok je koračala u lakim cipelicama po sagu od cvijeća kojeg su bacali pred nju. Bran se smiješila lijevo, Bran se smiješila desno, mahnula je ručicom prema nekim poznatim licima i malo se namrštila kad bi oni okrenuli glave, ili spuštali poglede. Doveli su je u kulu, i pomogli da se uskim stubama popne do kruništa. Tamo je ugledala svog slatkog, dobrog Gospodara, i milo ga je pogledala, a Gospodar je odvratio naklonom. Ljudi su bili svečano obučeni, kako i priliči. Iako je glad zavladala, iako rat predugo traje, kako kažu, iako su trbusi prazni, a pogledi mutni, na ovom se dvoru uvijek znalo zabaviti. Kad se zaustavila nasred pozornice, prišli su joj noseći veliki pehar, i Bran je zahvalno popila napitak od makova mlijeka, trava i meda, gust, topao i sladak, i prijao je, jer ovo je jutro bilo svježe, i hladan je bio dodir vjetra koji joj je mrsio kosu i podizao skute. Pripremili su oltar od cvijeća i lišća, i poveli je tamo, a ona se malo zakikotala kad je shvatila da su joj noge nekako obamrle, pa joj treba pomoć i za tih par koraka. Legla je sama. No, pomislila je, moglo bi se i zaspati da nije ovoliko ljudi oko nje, a na nebu iznad, vidjela je, leti jedno Božje Oko, zuji kao pčelica. Dakle, važan događaj, slatki Bože, Gospodar će biti zadovoljan. Gospodar je uvijek zadovoljan svojom malom Bran. Sunce je bilo nisko, ružičastozlatno, i Bran je zatvorila oči, i pustila svjetlost da se razlije po njoj, da se odbije od sjajne oštrice nad njom, i da se zarine u nju jednim kratkim i snažnim udarcem. ââŹâ Hu- izusti, i ne vidje više dvorjane, blijede, tihe sjene, i milog Gospodara gdje stoji, zadihan i rumen, a hlače mu bubre od žestoke erekcije, kao nikad prije.
- Zar ne bi trebala biti djevica ââŹâ upita dvorska luda, - ha, Gospodaru?
Dvorska luda
- Chorus angelis, chorus angelis, ljiljane moj bijeli ââŹâ lupetao je starac, dvorska luda, i spustio se s kule vukući jutenu vreću za sobom, a u vreći je zveketalo i lupalo dok je poskakivala po stubama..
Dvorska luda se od te jutene vreće ne odvaja nikada, ni kad piša, ni kad jede, ni kad spava. Doduše, on rijetko jede, i malo spava, a i mokrenje izaziva snažne bolove u preponama, pa ga izbjegava kad god može. Koji put pokazuje kako to izgleda, pa skakuće na jednoj nozi i pravi grimase bola i jada, a ljudi se smiju, jer ljudi su glupi, i ne razlikuju istinu od privida. U jutenoj vreći, kako se priča, on čuva kojekave drangulije, svakojake umazane i poderane sitnice koje je skupio tko zna gdje i tko zna kad, ali njemu su važne, i ako itko pokuša otvoriti vreću, on odmah izvlači nož i postaje živa vatra, ubadajući zrak oko drznika. - ...chorus angelis bijeli ljiljanu, cvijete neuveli, Perunova šako, ne, ne, Thorov malju, daj, daj - pjevušio je luda i izašao u dvorište, pogledao u nebo i vidio kako ono Božje Oko još uvijek lebdi u visini. Sunce je sjalo pravo u oči, pa nije mogao razabrati boje na krilima, no, Perun ili Thor, njemu je svejedno. Nasmijao se bezubim ustima, spustio vreću na tlo, jednom rukom se uhvatio za mošnice ( boli! ), a drugom pokazao srednji prst, i isplazio jezik na Oko. Onda je otišao u svoj kutak, mračan i topao, i istresao sadržaj vreće na pod.
Iskotrljaše se tako; kipić svetog Nikole s bradom, kipić svetog Antuna Padovanskog, kipić svetog Franje Asiškog, kutijica s moćima svete Paraskeve, krunica od maslinova drva, šapasti križ od ružina drveta, Alahovo oko od fajansa, i Fatimina ručica, filigransko srebro, sivi rupci za mudžahedine, i pločice sa zapisima, i molitvene čegrtaljke, i mala figura bogopsa-Anubisa, i figurica pernate zmije, i kipić Bude od limunova drva, i zelene grančice s pupovima za niže bogove s polja, livada i šuma, i svašta drugo. Hehe, bezubo se smije naboranim licem, i siše i cucla tvrdu koricu kruha, hehe, smije se, i otvara pločice s zapisima, i vrti molitvenom čegrtaljkom, i gladi Anubisa, popravlja kapicu svetom Nikoli, premeće krunicu.
- Chorus angelis, chorus angelis, dobri bogovi - šapće, - još gubavci i zmije, jel tako? Još spodobe grozne da napuče zemlju i more.
Korica koju žvače gorka je od plijesni i on je ispljune, kašljući s gađenjem.
- No, doista ââŹâ mumlja kroz kašalj, - možda bih... kh!... radije malo... kh!.. kolača?
Premišlja i mršti se, i tare usukani trbuščić.
- Nmmm ââŹâ mumlja, ustaje i uzima iz vreće one zelene mladice, još uvijek pune sokova i nabreklih pupova, pa traži kakvu posudu i nađe olubljen glineni lonac,
metne mladice unutra, nagrabi malo suhe zemlje iz kuteva i sve to dobro utapka koščatim prstima. Zatim ustaje, otpasuje hlače, i cupkajući, hučući i proklinjući, piša u lonac, da zalije što je posadio.
Do podneva su se mladice sasvim razlistale, do večeri i procvjetale, a sutra će i plodove donijeti. Navečer luda s postolja uz ognjište poskida kipiće Marsa i Aresa, i zlatnoplavo znamenje Perunovo, i srebrnocrno znamenje Thorovo, i sve to ubaci u vreću.
Chorus angelis, dobri bogovi moji ââŹâ reče luda, čvrsto zaveže vreću, podmetne je pod glavu i spremi se na spavanje.
Seoska kurva...
Ă Â umski vilenjak se te godine kasno pojavio, kad su već svi pomislili da ih je Stari narod zaboravio, ali ne, krajem ljeta, krasnog, toplog i rodnog, osvanuo je usred malog trga, nesigurno se ljuljajući na nogama i kolutajući očima. Našao se točno pred Amarinim vratima koja su bila širom otvorena jer je upravo provjetravala kuću nakon svog posljednjeg posjetitelja, debelog trgovca koji je dobro plaćao, ali se znojio kao vepar. ââŹĹžIiiijk...ââŹĹ ciknula je Amar kad ga je ugledala onako dlakavog, dugouhog i zelenog, bacila metlu kojom je mlatila ispred praga i otrčala do prve susjede, koja je odjurila dalje, otvarala su se vrata, zatvarali prozori, lupkale su potplate, vikalo se, cikalo i dozivalo, a onda su se ljudi, zapuhani i zajapureni, netko brišući čelo, netko tarući usta, netko češkajući glavu, sjatili na mali trg i opkolili malog vilenjaka.Vilenjak je zatreptao očima i pročistio grlo, ali mu nisu dali da išta kaže, o ne, rekoše seljani, o, ne, dosta je bilo.