Mali medvjedić ostavljen na cesti

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Mali medvjedić ostavljen na cesti

Unread post by Belzebubbles » 16 Sep 2007, 20:04

Ovo je jedan tekst koji je počeo kao stilska vježba. Plan mi je bio pisati ispraznu kriminalističku priču i kroz nju uvježbati dijaloge, opise, akciju, itd. Onda se dogodio medvjedić, i razbio mi sve planove.
Da si skratim posao vježbe, u jedan sam tekst ubacio sve elemente koje sam htio uvježbati. To mi je na kraju ispalo kao inventar prošlih nastojanja.
Ȓudo ima 13 i pol stranica i shvatiti ću ako vam se neda čitat.
Ako netko nekim čudom dođe do kraja, zamolio bih za komentar i savjet.

Uživajte...


Mali medvjedić ostavljen na cesti


Na vratima je stajalo: „Džo Magovsky“ i ispod toga manjim slovima: „Privatni detektiv“. Ocvala plavojka lagano pokuca i nakon hrapavog: „Uđi!“, stupi u ured.
Soba je bila u doista jadnom stanju. Lijevo od vrata je stajalo nekoliko korozivnih kabineta za spise, pokoja vaza sa osušenim cvijećem i on. Detektiv Džo Magovski, čija je otromboljena figura okupirala izmučenu uredsku stolicu i zamrljani stol. Džo digne mamurni pogled sa masne duplerice Playboya i pogleda damu.
„'Ko si ti?“
Žena protegne duge noge u pokrpanim najlonkama i odvrati: „Gospodine, u velikoj sam nevolji. Samo mi vi možete pomoći...“
„Jebi se ofucana kravo! Prvo pare, onda priča.“
„Koliko?“
„Puno. Previše za kurvu kao što si ti.“
„Je li sto rupija dovoljno za početak?“
Naglo zainteresiran, detektiv posegne za jeftinom imitacijom kubanske cigare, mahnuvši rukom: „Zašto ne sjedneš, evo stolice. Slobodno nastavi sa pričom...“
Brzo posegnuvši u torbicu, žena izvuče novčanicu od stotinu rupija. Detektivu su oči divlje svrdlale po novčanici, dok je plavuša pokušavala privući pažnju prebacivanjem celulitnih bedara. Konačno, Džo odloži cigaru i uz religiozno poštovanje podigne novčanicu glasno je njuškajući.
„Aaah, pravi rupiji.“
Žena pokuša sa glasnim kašljem: „Oprostite...“
„Što, hm, gdje, ha? Ah, još uvijek si tu. Pričaj.“
„Zovem se Vaginda i radim u četvrti crvenih svjetiljki. Eto, u zadnje vrijeme me je počeo posjećivati jedan neobični gospodin. Tjerao me na razne neuobičajene stvari, ali pošto je dobro plaćao, stisla sam zube i šutjela.“
Detektiv je prestao sa pažljivim maženjem svoje novčanice i upitao: „Kakve neuobičajene stvari? Nemoj me štedjeti, slobodno idi u detalje.“
Vaginda uzdahne, pogleda zabijenog u pod.
„Tjerao me da se oblačim u veliku žutu pticu i gledam televiziju. Ja sam dakle, sjedila pred TV-om u svom kostimu i gledala samo jedan određeni film, koji je uvijek donosio na kazeti. Bio je to dokumentarac o uzgoju jaraca. Oh, užasnog li filma, još uvijek zadrhtim kad se toga sjetim.“
Džo osjeti antiklimaksnu navalu razoračanja: „Što, to je sve?“
„Oh ne, to je tek početak. Nakon što bih tako gledala TV, on bi skočio poput životinje, strgnuo ptičji kostim i onda me analno iskoristio na stolu za sotonističke rituale. Za vrijeme samog čina, obično bi nas krvlju polijevala jedna od mlađih kurvi. Sve bi to trajalo nekoliko sati, dok mu se jaja ne bi osušila od svršavanja. Za kraj bismo još žrtvovali kokoš koju je druga kurva morala pojesti svježu. Kao što rekoh, bio je prilično zahtjevna mušterija, ali je dobro plaćao, tako da...“
Džo je bio indiferentan, ništa neobično za crvenu četvrt, iz osobnog je iskustva znao i za mnogo gore incidente. Snage reda i mira su imale savršenu uzrečicu za djelovanje u četvrti: „U četvrt ulazi samo kad krv dopre do koljena!“. Doista su se čvrsto držali te politike, tu im se ništa ne može prigovoriti...
„Gledaj kravo, ja sam veoma sretan zbog tvoje karijere i tvog, očito uspjelog života, ali stvarno ne kužim kakve to ima veze sa mnom?“
„Još nisam došla do problematičnog dijela.“
Ovo će biti duga noć, bila je misao koja se pojavila u Džoovoj proćelavoj glavi. Posegne za vrećicom čipsa sa paprikom i kroz puna usta, profrflja: „Ne faj se smefti...“
„Dakle, ta druga djevojka, zvala se Annalina. Stvarno dobra cura, iako su joj sve te igre sa kokošima počele djelovati na probavni sustav. Znate, teško je biti dobra kurva ako ti klijent u šupku nailazi na ptičja pera. Annal, kako smo je skraćeno zvali, htjela je prekinuti sa poslom. Već je skupila poprilične novce radeći u branši i sada je, sa navršenih četrnaest godina htjela prestati. Dva dana nakon što mi je saopćila odluku, nestala je bez traga. Raspitivala sam se po cijeloj četvrti, ali nije je vidjela niti živa duša. Tada je došao utorak, dan specijalnog klijenta... Na sastanak sam otišla sama i zažalila za cijelu život. Teško mi je o tome pričati, ponekad mislim da silazim sa uma...“
Žena se slomi u glasnom ridanju, ostavivši detektiva u zabezeknutom stanju – usta napunjenih čipsom.
Malo se pribravši, dama u jecajima nastavi: „Držao je Annalinu u svojem podrumu. Kada sam ušla, mala je bila sva krvava i plava od udaraca. Zavezao me na suprotni zid i natjerao da svjedočim kasapljenju jadne curice. Zatvorila sam oči, ali nije bilo bijega. U ušima mi još uvijek odzvanjaju njezini krikovi. Bože, kako je vrištala, nije bilo stajanja, dva ju je sata rezao. Na trenutke bih otvorila oči, u jadnoj nadi da će uskoro završiti... Svaki je pogled bio skupo plaćen. Luđački se cerio dok mu je slina curila niz bradu i na krvava prsa. Upravo me fascinirala hladnokrvnost kojom je upravljao rukom, iako je bilo očito da jedva kontrolira emocije. Nadala sam se da će mu se omaknuti skalpel, da će zarezati preduboko. To se nije dogodilo, i nastavio je sa rezbarenjem. Mislim da sam se u nekom trenutku i onesvijestila. Mora da je to primijetio, jer sam uskoro osjetila mlaz vode na licu. Manijak me zalio hladnom vodom da me razbudi. Da ne propustim šou, kako je rekao.“
Vaginda na trenutak zastane i obriše cureći nos. Detektiv je gledao napredujući trak suza po napaćenom licu i osjećao mučninu. U što se to uplićem?
„Nakon nekog vremena, mala je konačno umrla. Smrt joj je bila poput anđela poslanog sa neba, ali vjerujte, taj spas definitivno nije došao na vrijeme. Luđak ju je na svijesti držao nekakvim lijekovima, tako da je jadnica izgubila um puno prije nego zagađenu svjetlost života. Na kraju je samo jecala i pjevala besmislene pjesmice. Ȓovjek joj drži odsječeno stopalo pred nosom, a ona samo pjevuši. Kako je imala lijep glas. Zašto Bože, zašto na svijetu postoji takav pakao?!“
Detektiv proguta nekoliko knedli: „Smirite se, trebate se smiriti.“
Očito izgubivši kontakt sa realnošću, žena histerično odvrati: „Kako da se smirim?! Nema za mene mira, i ja sam ostavila svoju dušu u onom podrumu. Å to mislite kako sam uspjela doći do ovdje? Puna sam droga, skoro sam mrtva od lijekova, ali niti oni više ne pomažu. Ništa nije dovoljno jako da zaustavi te slike, osim možda smrti...“
„Smirite se ženo, za Boga miloga smirite se!“
Vaginda teško sjedne u stolicu dok je grizla već otprije krvave prste: „Smiriti ću se, malena zaslužuje barem to da netko ubije onu svinju. Dakle, umrla je. Moja mala kćer je umrla pred mojim očima. Ona mi je bila kćer, nitko to nije znao osim nas dvoje, nitko, nitko... Kad je umrla, spekao je njezine ostatke u tavi. Smrad pečenog mesa, užas, gađenje... Nakon što sam se opet onesvijestila, napokon mi je dao onaj lijek i natjerao me da jedem. Rekao je da mu je žao što mi daje lijek, pošto oslabljuje osjećaje, ali svejedno će pokušati uživati. Bogme je uživao, jela sam i povraćala, jela i povraćala, sve dok moja kćer i povraćotina nisu postale jedna smjesa. Ȓini se da me nakon toga čak niti lijek nije držao svjesnom jer sam se probudila na nekom travnjaku. Krvava, izrigana, polumrtva i zasigurno luda, oteturala sam do policijske postaje. Pažljivo su me saslušali i vratili do njega. Ne mogu vjerovati. Stali su pred njegovo veličanstvo gradonačelnika i smjerno ga upitali što da rade sa mnom. Odvratio im je da nisam opasna i da me pošalju kući. Nisam opasna, ha?“
Džo se usrao od straha, oderati će mu šupak ako se ikada dozna da je pričao sa ovom ženom. O Bože, kako će mi oderati šupak!
„Ȓujttte, jja sigurno nisam pravi čovjek za vas...“
Odgovori mu histerični glas i suludi sjaj u praznim očima. Iza tih očiju više nema duše, samo ljuštura koja želi osvetu. Kao duh osvete, samo ga jedna stvar pokreće i drži na okupu. Kada toga nestane, sve završava – kraj.
„Ne, vi ste pravi čovjek! Vi morate, morate, znate kćer, ona je moja kćer. Htjela je prekinuti sa poslom, vi morate!“
„Ne moram ja kurca! Jebi se kujo, meni je moj šupak drag tu gdje je.“
Vaginda se nagne preko stola, povjerljivo šapnuvši: „Znate, ja imam novaca. Puno rupija, sto tisuća rupija koje smo skupile ja i kćer. Mnogo rupija. Sve to može biti vaše, samo me saslušajte, morate me saslušati.“
„Da...“
„Ubijte skota i dobiti ćete novce, ja imam čovjeka, odvjetnika, ima ugovor sa mnom. Ako gad umre, vi dobivate novce, sve potiho, nitko ne zna. Samo troje ljudi i jedan budući mrtvac. Hajde, hajde hoćete li?“
„Moram vidjeti pare.“
„Leopolde!“
Pozvan, na vrata uđe suhonjavi čovjek neobično visoka stasa.
„Da, madame?“
„Novac Leopold, pokaži novac.“
Ȓovjek oprezno priđe stolu i otvori smeđi kovčeg.
„Jebemti sve!“
„To je sve Leopold, možeš ići.“
Odvjetnik se lagano nakloni i nestane, tiho kao što je ušao.
„Dakle, uzimate li posao?“
„Za te pare...“
„Odlično, znači moj je posao gotov. Imate dva tjedna da zakoljete skota.“
„Ali čekajte malo, ja nisam ubojica. Gledajte, imate lijepu svoticu rupija, zašto ne bih našao dokaze i onda ga lijepo spremimo u zatvor? Neće se izvući ako ima dokaza, kao detektiv ipak moram vjerovati u barem neke ostatke pravosudnog sistema.“
„Oh ne, dokaza već imam i više nego dovoljno, sada trebam nešto konkretnije.“
„Zašto onda ja? Zasigurno znate da to ne mogu učiniti.“
„Znam, zato i imate dva tjedna. Bez brige, ubiti ćete ga i dobiti zasluženi novac.“
„Ja doista nisam ubojica.“
Očito zadovoljna sklopljenim poslom, za koji detektiv ni nije bio siguran da ga želi, dama ustane.
„Zbogom Džo, puno sreće.“
„Ma čekaj malo, što je sad ovo. Doći ovako i razmahivati se novcem, spominjući umorstva...“
Odgovor nije dobio, samo glasno zalupljena vrata i zvuk potpetica u hodniku. Sranje!

***

Džo se probudi. Svjetlo ga je nemilice tuklo po nezaštićenim očima, natjeravši ih na kapitulaciju. Još samo pet minuta...
Deset sati kasnije detektiv je ponovno otvorio oči. Svjetlo sada nije bilo nikakav problem, pošto je Sunce već odavno zašlo. Noć se uvukla u grad i omogućila vampirima, spodobama i detektivima buđenje.
Ustavši se iz tako toplog i primamljivog kreveta, Magovsky otetura do umivaonika. Umio se, oprao nekoliko preostalih zubi i zagledao u zrcalo. Isprva je pomislio da je ogledalo u kvaru, onda se malo bolje zagledao i shvatio da gleda sebe. Nakaza sijede kose i podbuhlog lica nemilice je strijeljala iz objektivne hladnoće odraza. Pa jebi me u guzicu i nazovi žutom pticu, to sam ja!
Spominjanje žute ptice u svojoj inventivnoj psovki mu pokvari raspoloženje. Naime, shvatio je da prošli dan nije bio san, nego okrutna realnost. Zašto se meni događaju takve stvari?
Pitanje koje si je detektiv trebao postaviti, bilo je što će učiniti.
Kucanje na vratima prekine napetost u postavljanju pitanja.
„Tko je?“
„Ogromni jebači sa automatskim i poluautomatskim oružjem. Oh, sad mi kažu da imamo jedan neautomatski lanser granata i hladno oružje, čini se da sam ga zaboravio. Otvori vrata!“
Lukav kao sibirska lija, Džo promijeni glas, oglasivši se kao reumatična starica: „Evo sinko, sad ću ja. Joj ti mladi, stalno negdje žure, joj, joj, moja reuma.“
„Otvaraj bako, ja sam zli vuk. Ha, ha, ha!“
„Evo sinko, već otvaram, al' ja otvaram sačmaricom!“
Glasni prasak odnese vrata i „vuka“ sa druge strane. Smijeh naglo zamre, zamijenjen bijesnim kevtanjem automata. Džo je bio, kako već rekosmo mudra lija, tako da je prvotno iznenađenje popratio bačenom granatom. Još jedan prasak, slijeđen provalom bolnog urlanja.
„Jebat ćemo ti majku Džo!“
„Samo dajte dečki, kad neće nitko drugi.“
Ogromnim jebačima sa... oružjem, bilo je već pomalo dosta izmjene šaljivih dosjetki. Pustili su da lanser granata govori u njihovo ime.
Pola stana je već bilo u ruševinama, tako da je Magovsky mudro zaključio da je vrijeme za selidbu. Hitnu selidbu.
Pokupio je svoju jaknu, Berettu i plišanog medvjedića, te nestao u noći.

***

Lunjao je tamnim ulicama u pidžami. Lutao i razmišljao o svom stanu i životu. Ȓini se da je u zadnje vrijeme oboje naglo izgubilo na svojoj privlačnosti. Treba nekoga ubit, lijepo klanje će sve riješiti. Zašto nisam mogao postati svodnik kao svi iz razreda? Ne, ja sam tražio nešto više, vidi me sad. Å ećem gradom u pidžami. Dobro je ćaća govorio, nikad ništa od mene...
„Hej macane, hoćeš ga malo umočit?“
Detektiv podigne pogled i ugleda prekrasnu kurvicu od dvadesetak godina. Vid' ti to dupe!
„Koliko mala?“
Cura koketno namigne: „Za tebe uz popust.“
„To zato jer sam tako lijep, jel da?“, Džo otkrije smiješak od šest preostalih zuba u apolutnoj predaji, „Vodi me.“
„Može mali, ali što je sa tom pidžamom i medvjedićem?“
„Ah to, oš' mi prodat hlače?“
„Može, imam toga mac u stanu. Ne možeš vjerovati kakve sve stvari ljudi ostave.“
Vrli detektiv uhvati medvjedićevu glavu, otkine je u jednom kratkom pokretu i otkrije novčanicu od sto rupija.
„Sakri to budalo, zaklat će nas.“
„He, he. Nije to ništa, ima Džo para na bacanje.“
Ne zna se je li kurva popušila taj jadni blef, ali to ništa ne mijenja na stvari. Medvjedić je ostao ležati na asfaltu, brutalno pokidan na dva dijela, napušten od vlasnika. Otišao u neke nove pobjede, u neke nepoznate i nadasve zanimljive situacije. A medvjedić je ostao na pločniku, rasparan i zaboravljen. Još jedan medvjedić na cesti života – svijet nema vremena za takve. Bjesomučni ritam zarade i mravljih rituala nema vremena za male stvari.
Mali plišani medvjedić ostavljen na cesti, samo još jedan medvjedić na cesti...

***

Džo Magovski je bio čovjek od načela, čovjek od snažnih moralnih osjećanja – do prije nekoliko trenutaka. Tada je shvatio da prosječni diler i svodnik prolaze bolje od njega, pa se odlučio na manju promjenu u životnoj politici.
Kurva ga je odvela u svoj stan, iako je bilo bjelodano da tu ne živi, pošto je to bila rupčaga.
„Reko curo, imaš dobru gajbu. Tu živiš?“
Ironični smiješak otkrije više od odgovora: „Dakako. 'Ajde na posao.“
„Žemo.“
Brzo svlačenje pidžame i Džo je u akciji. Jaše kao kauboj i pregledava trulež sobe. Lako kao pekmez.
Magovsky je okinuo kao pravi Magovsky – dugo i jako. Nema šale sa Magovskyim. Spusti se sa zadihane kurve, priuštivši dlakavim nogama šetnju do jakne u kojoj se ugnijezdila devetka.
„Okej kujo, ruke u zrak, pičku na pod i vadi pare!“
„Što?! Pa ti me pljačkaš, glupi kretenu male kite! Moj će te diler sjebat ko' budalu što i jesi!“
„Mir mala. Kao prvo, Džo možda ima malu kitu al' zato ogromna jaja. Kao drugo, ionako me traže neki šaljivi momci, tako da me čisto zaboli za tvoje pričice. Gdje je ona odjeća?“
„Jebi se.“
„Već jesam, hvala na odličnoj usluzi. Govori kujo ili ćemo ovu rupu dekorirati tvojim mozgom, ako ga uopće imaš.“
„Budalo, imam magisterij iz ekonomije i kvocijent inteligencije barem dvaput veći od tebe. Pogledaj u ormaru čimpanzo, nešto mi govori da bi tamo moglo biti odjeće.“
Džo se usiljeno nasmije: „Ha, ha, kao nisam znao. To te ja samo testiram.“
Magistrica ekonomije je pažljivim pogledom pratila čimpanzu dok je otvarao ormar.
„Zaista dobar test. Sada znaš da i ja znam gdje je odjeća. Kako si ti pametan čovjek, divim ti se.“
U ormaru je zaista bilo najrazličitije odjeće; od havajskih hlačica, do kostima žute ptice. Å irok izbor koji je detektivu dao odličnu priliku za osvježenje garderobe i poziranje pred kurvinim velikim ogledalom.
„Kad si tako pametna i inteligentna, zašto onda ne radiš u branši?“
Kurva, sada već pomalo zabavljena detektivom, odmahne rukom: „Kao da bih u branši radila nešto bolje. Ovo je bolje plaćeno i zahtjeva manje ponižavanja.“
„Zanimljivo gledište. Kako mi ovo stoji?“
„Oh, stvarno ok, naglašava ti ramena.“
„Da i meni se čini.“
Džo je još neko vrijeme isprobavao odjeću, pa se napokon zadovoljio sa jednom kombinacijom. Drsko, a ipak i pomalo čedno. Uža majica crvene boje, lagana za nošenje i odličnog tkanja, pomalo iznošene traperice crne boje, i na nogama, odlične smeđe tenisice za sve namjene. Kombinacija istovremeno praktična, kao i prikladna za neke ozbiljnije prilike. Džo se još jednom okrene, uvuče vrećasti trbuh i zareži: „Sexxxy.“
Kurva na krevetu spontano zapljeska: „Odlično Džo, zaista pogođena kombinacija.“
„Pričaj mi o tome curo.“
„Nego Džo, što ćemo sada? Ja moram nahuškati svojeg dilera na tebe, on će te povrijediti i zakopati u pustinji. Ne želim da te zakopaju u pustinji, nekako si mi postao simpatičan. Ne znam zašto, nekakav osjećaj kao kad vidiš starog isluženog psa. Sav je slinav i jadan, ali svejedno ti je drag.“
Na trenutak zbunjen, Džo napuhnuto odvrati: „To sve kažu nakon noći sa Magovskyim.“
„Zaista?“
„Ne, hvala Bogu ne!“
„Dobro Džo, puštam te da odeš, ali pod jednim uvjetom.“
„Pričaj.“
„Moraš se vratiti.“
„Žemo kujo, Džo se uvijek vrati na mjesto zločina. Vidjamo se.“

***

Džo je samouvjereno koračao gradom, hranjen novonađenom cool-nošću. Å ljap, šljap, šljapkale su tenisice po mokrom betonu. Magovsky je bio kralj ulice. Ma ne valjda opet!
Sa druge strane ceste mu je prilazio opaki jebač u kevlarskom odijelu i dugom cijevi koja se prijeteći zibala. Džo nastavi kao i prije. Sljap, šljap, šlj...
„Gospodine, oprostite gospodine.“
„Džim, Džim mi je ime. Pričaj stari.“
„Jeste li možda vidjeli ovog čovjeka? Evo tu je slika, zove se Džo Magovsky i tražimo ga zbog umorstva određene Annaline.“
„Zaista, umorstvo hm? Ne sorry čovječe, moje ga oči ne vidješe. Kako je ružan, stari moj!“
„Da, doista, ružan je kao vrag. I smrdi znate. Ništa, ako ga vidite javite Murji. Murja zna kako s takvima.“
„Vjerujem da znate. Nema suđenja za takve gnjide, ha? Nije ni zaslužio bolje, gad jedan, a još i smrdi kažete?
„Da, da, smrdi kao prč kad se tjera.“, tada uz povjerljivi smiješak doda, „Znate, politika je države da svatko ima pravo na suđenje, ali mi znamo kako je na ulicama. Ne?“
Džo/Džim na namigivanje uzvrati zlobnim cerekom: „He, he, dobro ga ukebajte momci.“
Murjak je ubrzo nestao iza ugla, a detektiv uzdahne. Bogme će jebat ježa taj momak Džo.
I bogme ga je jebo.

***

Naš momak Džo je ostatak te noći proveo posjećujući „prijatelje“. Bivše prijatelje bi bio točniji termin, pošto se činilo da ga se nitko ne sjeća.
„Ramirez, stari brajko! Imaš možda krevet da prespavam, naime Murja me traži...“
„Gubi se propalico!“
„Ali Ramirez, još sam ti jučer uzajmio nekoliko rupija za oklade.“
„Ne znam ja nikakvog Ramireza.“
„Kako ne, pa piše ti na vratima Ramirez!“
„Evo ti rupi, gubi se.“
Bučno zatvorena vrata nisu pokazivala niti najmanju sklonost ponovnom otvaranju. Ništa Džo, spavanje ispod mosta za tebe. Nije kao da ti je prvi put ili nešto.
Ruke su mu bile duboko zakopane u džepovima dok je grabio pustim ulicama. Jedina mu je misao bila ta da se pokupi iz grada. Možda u predgrađu bude više sreće?
Noć je nažalost, prilično brzo došla svome kraju i zatekla Džoa na vrhu brda koje je nadvisivalo grad. Crveno Sunce koje izvire iz hladne zemlje, dolazi da prospe svoju svjetlost i žar na ljigave ulice. Sila koja čisti talog sa asfalta, kupi klatež i dovodi novi mir. Obični puk sramežljivo napušta svoje ljušture i stupa na polomljene šprice i mrtva tijela. Žrtve noći, zaboravljene pod danjim svjetlom.
Tu je negdje i mali plišani medvjedić. Gleda u obećavajući sjaj nove svjetlosti i nada se životu. Ima li na ovom svjetlu mjesta za ta bića noći? Bojim se da nema, oni su demoni i kao svi demoni moraju nestati pri pojavi prvih zraka svjetla. Nema ovdje mjesta za tajanstvenost minulih vremena, mašinerija ne voli nepoznanice. Ȓim manje varijabli sa čim više konstanti. Uigrani stroj sastavljen od nepromjenjivih dijelova. Stroj koji melje svoj put bez početka i kraja. Uvijek samo klepet zupčanika i cvilež kotača, a kotač doista strašno cvili...

***

Džo se ovoga puta za promjenu probudio u podne. Sakriven ispod nekog stabla, sanjao je nemirne snove. Gradonačelnik mu je parao šupak.
Vrisak na vrhu brda uznemiri miroljubive ptice: „O Bože ne! Samo ne moj šupak!“
Znoj se slijevao niz detektivljevo lice, dok je prestrašeno pipao stražnjicu. Hvala Buddhi, sve je na svojem mjestu.
Sretno je odahnuo i osjetio metalnu cijev na potiljku. Zašto uvijek ja? Ma pun mi je kurac ovih sranja.
„Diži se, i bez naglih pokreta.“
Umorni uzdah označi naporno podizanje oveće pozadine.
„Dajte, budimo ljudi. Sve se može srediti slijedeći put mira. Moramo se boriti za mir, čujete li me? Moramo se boriti za mir, nemojte dopustiti da vas zavede zloduh krvi. Recite ne, samo recite ne!“
„Začepi ili ću te onesvijestiti!“
„Mir, mir i ljubav! Mor...“

***

„Dobro došao Džo.“
„Što?“
„Mi smo komunistički anarhisti, Džo. Želimo svrgnuti nepravomoćnu tiraniju gradonačelnika.“
„Jebite se crveno smeće. Bolje mrtav nego crven.“
Glas poprimi sažalni ton: „Zar doista Džo? Å teta, smatrali smo da si naš čovjek. Zbogom Džo...“
„Ne! Stanite malo, dogovoriti ćemo se. Kad kažem crveni, ne mislim na sve crvene. To sam govorio za one gadove koji samo žele ugrabiti vlast. Vi sigurno niste takvi. Po vašem glasu osjećam da ste vi za malog čovjeka i pravicu.“
Lampa koja je obasjavala detektivljevo lice prestane svijetliti. Upale se ostala svjetla u sobi i mladić u maskirnoj odori odveže zarobljenika.
Džo protrlja ozlijeđena zapešća i nastavi gdje je stao: „Proleteri svih zemalja ujedinite se! Sloboda narodu, smrt fašizmu! Živjelo samoupravljanje! Živjeli junaci revolucije! Radije mrtav nego fašist!“
„Dobro, dobro, shvatili smo. Hoćemo li radije razgovarati o konkretnim poslovima?“
„Dakako, samo recite.“, tada se obazre, i za svaki slučaj malo tiše doda, „Živio heroj Lenjin!“
„Eh, da. Zanimljivo da govorite o herojima. Baš bismo i mi trebali jednog.“
Našavši udobniju poziciju u stolici na kojoj je bio zavezan, detektiv učtivo mahne rukom: „Da, samo recite druže.“
Mladić koji mu je sjedio preko puta, počne nervozno zirkati u pod: „Khm, da. Pa vidite, mi trebamo nekoga da makne gradonačelnika.“
„Zar nemate dovoljno hrabrih drugova za takvu odlučnu akciju?“
„Imamo, imamo. Dobrovoljci na sve strane.“, kratki pogled po sobi u kojoj krene nagla epidemija nervoznog zirkanja u pod, „Toliko je dobrovoljaca da ne možemo odabrati pravog.“
Usiljeno kašljanje u kutu, nekoliko pogleda na sat, struganje čizmom.
„Znači, trebate me?“
Mladić se osokoli: „Ne trebamo vas mi. Treba vas revolucija! Revolucija neće biti na TV-u znate.“
„To je kao ona pjesma The Revolution Will Not Be Televised, jel?“
„Nešto tako, da.“
Pogled po sobi punoj nadobudnih naoružanih adolescenata, uvjeri Džoa. Ništa nije gore od prištave budale sa puškom. Ništa! Osim možda komunjare... Sranje.
„Dobro dečki, vaš sam.“
„Zaista, zaista?“
„Da, zaista, zaista.“
Komunisti provale oduševljenjem: „Živio naš heroj Džo Magovski! Živio!“
I triput hura i ostala sranja. Najbolji heroj je mrtav heroj. Ej moj Che, čini se da ću ti se pridružiti.
Ostavimo malo Džoa da se veseli sa svojim novim prijateljima. Ȓini se da se nestašni momci doista zabavljaju. Gle, netko je čak i ispucao rafal u strop! Kako su nestašni ti momci, oh doista jesu.
Ono što nas doista zanima je sudbina malog plišanog medvjedića. Sva ta napetost oko starog debeljka i skoro smo zaboravili na našeg plišanog protagonista. Gdje je on?

***

Medvjedić je ležao na pločniku. Dani prolaze, a vlasnik se ne vraća. Medvjedić je još uvijek tu, vjerno čeka na povratak svojeg Džoa. Tijelo mu je u sve lošijem stanju i polako ispada vata kojom je nekada bio tako lijepo zaokružen. Glava je nekoliko metara dalje, u grmlju. Niti njoj nije puno bolje, postala je gnijezdilište za nekoliko mladih pauka. Priroda brzo prerađuje stvari koje su joj na raspolaganju. Život proždire nežive tvari i ostavlja ih drugačije, zauvijek promijenjene i napuštene na pločniku.
„Mama, vidi tog medvjedića! Kako je samo tako ostavljen na cesti, mogu li ga uzeti? Mogu li?“
„U redu malena, slobodno ga uzmi. Evo tu mu je i glava, mama će ga lijepo zašiti i učiniti ga lijepim.“
Lijepa djevojčica od pet, šest godina zagrli majčine crne skute: „Oh, hvala ti majko! Možeš li ga oživjeti? Hajde ga oživi, tako da imam prijatelja!“
Majka je lagano potapša po zlaćanoj glavici: „Vidjeti ćemo što se može. Hajdemo sad kući.“
I došle su kući, majka i kćer su živjele u ukletoj kući blizu mjesta gdje se onaj puta probudio naš, sada ogavno crveni Džo. Kuća je bila neobično privlačna, isijavajući nekakvu čudnu tajnovitost. Možda je ta tajnovitost svoj izvor imala u činjenici da je zgrada pomalo oronula?
Susjedi, a najbliži je stanovao na pola kilometra udaljenosti, nisu bili tog mišljenja. Živjeli su u uvjerenju da je cijelo to tlo prokleto demonskom krvlju Yog-Sothotha. Ȓudne su se stvari događale u toj kući i nitko zdrave pameti joj se nije približavao. Pogotovo na Valpurginu noć, jer onda je i Brown Jenkin trčkarao okolo. Bila je to samo tiha kuća na brijegu, kuća u koju krštena duša ne ulazi...
Medvjedić je ipak bio u toj kući. Ležao je na stolu, dok je majka pospremala namirnice. Djevojčica je cijelo to vrijeme sjedila na stolcu i zurila u plišanu igračku.
„Kako li će biti dobar moj medvjedić! Već znam, hajde majko požuri, moraš mi oživiti prijatelja. Nitko se nikada ne druži sa mnom, pitam se zašto?“
„Moja malena, nemoj plakati. Naći ćeš i ti prijatelje. Evo, sada će majka oživjeti medvjedića. Vidjeti ćeš kako će vam biti lijepo.“
Ručak je prošao u napetom očekivanju; djevojčica je nestrpljivo jela pogledavajući medvjedića, a majka je gajila sreću zbog veselja svojeg djeteta. Tako je lijepo vidjeti svoju kćer kako se veseli malim stvarima. A zaista se rijetko veseli...
Napokon, majka ustane: „Idemo kćeri, majka će ti napraviti prijatelja.“
„Oh, napokon!“
Medvjedić se našao u rukama dugačkih crnih noktiju, nošen u tamu podruma. Tamo se nalazila sva sila neobičnih napitaka, dijelova tijela odurnih stvorenja, neobične aparature i nešto čudno. Neizreciva tama koja se poput magle povlačila po kutovima prostorije, mjesta nikada osvijetljena Suncem...
„Stavi ga na stol za seciranje pa ću mu zašiti glavu.“
„Evo majko. Mogu li ti kako pomoći?“
„Ne, ne, sve je u redu.“
Nekoliko preciznih poteza iglom i plišanac se ponovno našao u jednom dijelu. Ȓak je izgledao i deblje nego prije, nadopunjen novom vatom.
„Kako je fora, daj ga sad oživi!“
Majka, na krilima sreće svoje kćerke, odleprša do složene aparature i učvrsti medvjeda. Pritisak na nekoliko tipki pokrene složene mehanizme koji odgovore vjernim brujem. Bili su poput snaga iz dubina neizrecivog koje pjevaju nekakve melodije, zvukove nepoznate zdravom uhu. Snaga bruja se postepeno pojačavala, polako dovodeći do sablasnog krešenda. Majka skine crnu koprenu i zapjeva krikom demona. Dok joj je crna kosa gavrana vijorila na nepostojećem vjetru, podrum je dolazio do usijanja. Oglasi se potmuli zvuk tolike snage da se dobio dojam kao da bi mogao srušiti čitave gradove. Zvuk dobije osobine glasa, i odgovori na majčine krikove. Majčine tamne oči, zagledane u tame nepoznatih dimenzija i taj zvuk. Soba je počinjala sličiti na pakao, kao kaos koji svojim moćnim šapama drobi taj komadić našeg svijeta. Konačno, stvar dođe do vrhunca u zasljepljujućoj eksploziji svih mogućih i onih nemogućih vrsta boja. Palete nepoznate ovom svijetu, titrale su odražene u majčinim crnim očima, a onda tama. Došla je iznenada – nenajavljeno, i sa sobom dovela tišinu. Zajedno su zavile podrum, ostavivši samo crnu ženu koja jeca na podu.
„Majko, majko, jesi li dobro?“
Tihi jecaj, sasvim malo nalik na glas ljudi: „Dobro sam, samo tren...“
Uzmi skalpel.
Djevojčica se osvrne po mračnom podrumu: „Tko je to?“
Uzmi skalpel i zareži joj vrat. Sada ti je prilika. Sada!
Slabašni glasić nemoćnog uma: «Ne…»
Da, o da! Zareži!
Skalpel lagano zazveči na stolu.
«Kćeri, što radiš sa tim skalpelom? Kćeri?»
Da, da! Krv, toliko krvi! Nastavi rezati, nemoj stati! Oh krv, vječna krv…
Majčinim se crnim skutama proširi tamna mrlja. Crnokosa glava zauvijek klone.
Vidiš li tu krv? To je njezin život, i sada ga više nema. Srce je stalo, ostala je samo beskorisna tekućina. Bravo djevojčice, sada dođi i podigni me u ruke. Imamo posla…
Djevojčica plave kose stupi iz podruma. Te prekrasne plave oči su sada bile prazne, ali oči plišanog medvjedića kojeg je nosila u rukama, izgledale su neobično živo. Možda je to samo igra svjetla?

***

«Govori gade!»
«Nema nas više, ja sam jedini…»
«Lažeš, lažeš, lažeš! Još boli, zar želiš još boli Džo?»
«Ne, molim vas, ne. Poslali su me samog.»
«Očekuješ li da u to povjerujem Džo?»
«Molim vas…»
«Idem po elektrode, i onda ću se vratiti. Pričati ćeš, svi na kraju propričaju.»
Vrata se bučno zatvore, ostavivši detektiva u tupom mraku. Jučer je krenuo u prepad na gradonačelnikovu palaču. Nije uspio. Anarhisti su ga u akciju poslali samog, tj. skoro pa samog. Oni su ostali u pozadini da ga ustrijele ako mu ponestane hrabrosti. Džo je bio zaštićen protiv gubitka hrabrosti, naime, nije je niti imao. Uspio se neopažen uvući preko prvog zida i onda naišao na pse. Životinje su ga nanjušile još i prije nego što je debelu guzicu prebacio preko ruba zida, tako da ga je u podnožju čekalo pola tuceta njemačkih ovčara. Džo se sasvim opravdano zapitao jesu li psi nahranjeni, ali nije dočekao odgovor pošto se ubrzo pojavio i stražar. Još uvijek čitav i nepojeden, završio je u gradonačelnikovom podrumu. Nakon nekoliko minuta sa čelnikom grada, s nostalgijom se sjetio veselih trenutaka sa ovčarima. Eh, to su bila vremena! Te misli su sada bile izlišne, bio je prikovan za zid, i na milost i nemilost luđaku. Vaginda je ipak bila u pravu, želio je ubiti skota, i to jako.
Lagano škripanje vrata označi mučiteljev povratak.
«Jesam li ti nedostajao?»
Džoova natučena usta odgovaraju muklom šutnjom.
«Odgovori gade! Ubit ću te!»
Nekoliko udaraca kasnije, Džo nevoljko otvori usta: «Nedostajao si mi.»
«Glasnije.»
«Nedostajao si mi!»
«Srećom, sad sam opet tu.»
«Srećom…»
Gradonačelnik se nasmiješi: «Vidiš Džo, donesao sam elektrode. Staviti ću ti ih na genitalije. Kada uključim struju to će prilično boljeti. Prilično je čak i loša riječ, boljeti će toliko da ćeš poželjeti biti mrtav.»
«Glup si.»
«Molim!?»
«Rekoh, glup si. Svi ste vi sadisti tako nemaštoviti. Bol je umjetnost, a ne balvansko zadovoljenje želja kao kod tebe.»
«O čemu ti pričaš, jesi li ti lud!? Spremam te se spržiti, a ti mi držiš predavanja.»
Krvava masa boli, koja je nekad bila Džo, slegne ramenima: «Ja sam mrtav čovjek. Mislio sam da bi htio znati koliko si glup.»
Mučitelj sjedne preko puta žrtve, vidno zainteresiran: «Imaš pravo što se tiče dijela o smrti. Hajde nastavi, baš me interesira koja si sve sranja spreman reći da spasiš život.»
«Pa, već sam ti sumirao: glup si. Glup si zato jer ne znaš što je umjetnost. Kao i onaj izrod De Sade, ti ne misliš na estetiku, zanima te samo čista bol i vrhunski užitak.»
«Što je u tome loše?»
«Ništa, ako si kreten. Masoch je bio umjetnik, ti si budala. Ȓovjek koji utječe na okolinu samo radi estetike, radi vrhunskog dojma stvari, to je umjetnik. Kako biti umjetnik ako radiš samo za svoj užitak? Uzmimo kao primjer Masocha i De Sadea, koje sam već napomenuo. Sade je bio kreten, balvan i pornograf. Ȓisto nizanje dosadnih scena nasilja i seksa, sve toliko jadno zbog svoje proste jednostavnosti. Nema tu nikakvih nepoznanica, sve je jasno kao na pladnju. Životinjski porivi i utažavanje istih. Sve je providno, svi se motivi znaju. Nitko ne djeluje za išta više od zadovoljavanja neposrednog seksualnog poriva. Oni koji umišljaju da su gospodari, ustvari su robovi erekciji ili spolnom uzbuđenju. To je smrt umjetnika i rođenje zvijeri. De Sadeu ne treba čovjek, on traži podređenu kreaturu koja će mu udovoljavati. Knjige koje je napisao su samo to – poslušne kreature. Imaju svrhu da ga zadovolje, i tu svrhu obavljaju savršeno.»
Mučitelj ironično zaključi: «Iznenađuješ me svojom erudicijom Džo. Tko bi rekao da u toj masi sala i detektivske tvorevine ima pameti. Nego, spomenuo si Sacher – Masocha ?»
«Glup si, osudio si me već odavno. Po tebi sam ja samo još jedan glupan. Previše sudiš gradonačelniče.»
Mučiteljeva ruka nervozno odmahne: «Da, da, radije ti počni sa Leopoldom.»
«Dakle Leopold. Dobar momak, prilično podcijenjen, rekao bih. On je bio veći umjetnik od markiza.»
«Ha, ha, meni govoriš da sudim, a evo i tebe. Kako ti možeš reći tko je umjetnik? Ma tko si ti uopće, neki stručnjak, što li?»
«Stručnjak, ne. Samo još jedno biće među ostalima. Stručnjaci znaju puno, ali ne mogu mi reći što za mene predstavlja pravu stvar. Dakle, Masoch. Po čemu se on razlikuje od Sadea? Za mene, a ovdje je samo to za mene i bitno, Masoch je čovjek koji robuje slici. Ta prekrasna slika crvenokose Venere u krznu, boginja koja mu vodi život. U jednu ruku, to je priča o nastranosti mazohizma, a iz drugog kuta, to je ljubav. Ljudi zaboravljaju da i mazohisti vole. Oni možda vole i više jer njima je ljubav bog. Masochov junak je samo igračka u rukama Venere. On se predaje njoj i njezinim osjećajima. To je ultimativni test ljubavi – pitanje je li tvoja odabranica spremna na neograničenost tvojih osjećaja? Njegova je Venera osjetila tu moć posjedovanja roba, posjedovanja ljudskog bića. Osjetila je tu moć, zlorabila je, i onda ga oslobodila. Ljubav je slomila svoje vlastite lance i prešla u nešto drugo. Netko može reći da su to gluposti. Pa priča uopće ne priča o tome! Meni priča, ja vidim samo to. Sliku Venere u krznu, boginje kojoj se služi. Sve je to samo slika. Puno sam puta rekao, ako čovjek nije slobodan literaturu shvaćati kako želi, nije slobodan za ništa. On je budala koja ovisi o tuđim tumačenjima. Tumačenjima ljudi, koji za razliku od njega imaju nešto u duši. Meni možda u duši gori paklena vatra, ali to je moja vatra, samo moja…»
«Džo, ti si luđi i gluplji nego što izgledaš. Sve su to sranja. Sereš jer želiš živjeti, ne znam otkuda si izvukao ovu čorbu izmeta, ali vjeruj mi, pojesti ćeš je. Ja nisam umjetnik, dobro si rekao kada si me nazvao zvijeri. Meni ne trebaju okovi čovječanstva Džo. Ti ne shvaćaš da sam ja sretan u tom paklu koji stvaram. Ti pakao nosiš u duši, ja ga širim. Sve oko mene gori, sve je u vječnom plamenu. Možeš li zamisliti veći utjecaj od toga da stvarnost drugih ljudi podrediš svojoj? Oni žive moju stvarnost, nametnuo sam im se. Postao sam sve što vide, što osjećaju. Njihova duša je stavljena meni na raspolaganje. Ima li veće moći od toga Džo?»
«Glup si.»
«Samo to govori, samo daj, ne ljutiš me time. To je tvoj zid od moje stvarnosti, ali ona dolazi. Vidiš li onu djevojku na zidu preko puta? I ona je gradila zidove, sada ih više nema. Hej, Guzico broj 1, reci svoje.»
Lice koje je izgledalo mrtvo, okrene svoju masku boli prema mučitelju: «Ja sam Guzica broj 1, i volim te Gospodaru. Ti si moj Gospod Bog i u tebe vjerujem. Ti si moj anđeo i donositelj svjetla, ti si sve što postoji u mojem svijetu. Da nema tebe, svemir kakvog ga poznajem bi se srušio u sebe. Vjerujem u tebe, moj Gospode.»
«Bravo Guzice, možda te danas i nahranim.»
Biće počne ječati: «Hrana, hvala ti Gospode.», tada nastavi uz tiše mrmljanje, «Hrana, hrana, hrana…»
«Vidiš na što mislim? Nego Džo, počinješ me zamarati. Ti samo pričaš gluposti, nema tu dosljednosti. Å uplje fraze, samo to i ništa više. Nemaš pojma o umjetnosti, nisi nitko i ništa. Ne znam zbog čega si detektiv, vidim da imaš pokoje zrno u glavi. Možda se radilo o idealima mladosti, lijenosti? Sada je svejedno, a i kasno. Ti si zajeb, stara vreća sala. Misliš da poznaješ Masocha i Sadea, ne znaš ti ništa. Držiš mi neka predavanja misleći da otkrivaš nove kontinente. Ti si najpametniji, najbolji, samo nisi imao sreće u životu. Sigurno si to često pričaš, ha Džo? Nikoga ne zanimaju tvoja mišljenja, sranje do sranja, sve dok na kraju ne napravi hrpu koja predstavlja tvoj život – brdo trulog izmeta. Sada ćeš umrijeti, drago mi je zbog toga. Moglo bi se reći da će tvoja smrt biti divovski korak za ekologiju planeta. Bez brige, i ja vidim ljepotu. U krivu si, nije umjetnost ono čemu se teži, to je ljepota. Ljepota koju samo ja vidim, ne znaš koliko je lijepo ljudsko tijelo u agoniji. Izvijanje i drhtanje izmučenih udova, očajni krici u pomoć. To je ljepota, tome služim. Kroz ljepotu dolazim do klimaksa, smrt za mene znači novi vrhunac. Nečija duša napušta ljusku tijela, a ja svjedočim tom događaju. Ne samo da svjedočim, ja ga i stvaram, prizor vrhunske ljepote – smrt u svojem najljepšem ruhu. Smrt nije tu da bi se po ljude šuljala poput lopova, ona dobiva snagu kroz svjedoke. Živa bića koja svjedoče jednom odlasku, ja ću svjedočiti tvojem. Neće baš biti posebno lijepo, ali truditi ću se. Neću dati da odeš ružno Džo. Umrijeti ćeš pročišćen svetom vodom agonije. Bol koja će ti vratiti raj, bol koja će te odvesti preko granice života. Zbogom Džo…»
Vrištanje i smrad spaljene kože ispune zrak.

***

Djevojčica je mirno stajala pokraj tamnog zida. Zuri u mrak obližnje šume, nesvjesna okoline i ljudi. Stražar joj se oprezno približi.
«Što radiš ovdje u mraku? Tko te tako ostavio?»
Tihi glas koji kao da dopire iz nekih neobičnih daljina, a ne iz titravih usta: «Ȓekam majku…»
«Dobro je malena, dobro je. Lijepo ću pozvati Murju pa će te odvesti doma. Kako se zoveš?»
Lagano mrštenje naruši ljepotu dječjeg lica: «Ne znam…»
«Ma sve će biti u redu. Vidi kako si krvava, cijela ti je haljinica crvena od krvi. Je li te netko tukao? Zar si pobjegla od kuće?»
Tišina.
«Hm, dobro. Malo ću ti obrisati ove mrlje po licu. Hajde budi mirna.»
«Nemoj me dirati.»
«Dobro, dobro. Ne mislim ništa loše, hajde dođi sa mnom, idemo do telefona.»
«Gdje je telefon?»
«U gradonačelnikovoj kući.»
«Oh, zar se tamo ne događaju ružne stvari?»
Stražareve oči se i preko njegove volje napune suzama: «Događaju, to je pogano mjesto. Tjeraju me na te stvari… Toliko života…», tada se malo pribere i uz bolni smiješak doda, «Bez brige, neću mu dati da te takne. I ja doma imam dvije djevojčice kao ti. Radije bih umro nego mu dao da te ozlijedi. Moja je duša već u paklu, neću dati da otme i tvoju.»
Mali smiješak i pružena ruka: «Idemo do telefona. Vi ste dobar čovjek.»
Dvije se ruke spoje, jedna velika u rukavici i jedna sasvim sićušna, bijela.
«Nisam dobar, nisam. Nekada je bilo drugačije, tada sam još bio čovjek. Hajde sad, moramo biti tihi da nas ne čuje čudovište u podrumu.»
Sićušni glas protisne: «Ȓudovišta nisu samo u podrumu…»
Stražar nije čuo ovu opasku, ili se barem pravio da ne čuje. Zaustavili su se pred željeznim vratima, čovjek upiše kod, i ona se otvore. Djevojčica i muškarac stupe unutra, vrata se zatvore, uslijedi krik. Djevojčica nastavi sama, više se ništa nije čulo osim cvrčaka i sitnih stopa po uređenom travnjaku.
Uskoro, jedan od stražara zapne za tijelo prerezanog grkljana. Oglase se alarmi. Topot nogu u čizmama zagluši noć.
Ubij, ubij! Ubij ih sve! Skotovi i izrodi, zaslužuju samo smrt. Moraš ih ubiti da bi došli do našeg cilja. Moramo ići dolje, dolje u podrum…
Nad gradonačelnikovom se palačom nadvije teški oblak smrti. Došla je po svoju žetvu i nije bila blaga. Vrištanje je bilo dokaz…

***

«Koji kurac? Å to se to događa gore? Straža, straža!»
Momak obliven krvlju upadne kroz vrata: «Zatvorite podrum! Ona dolazi, ona dolazi…»
Smrt mu izbriše ostatak rečenice i čovjek se skameni na podu. Ȓak i u miru smrti, na licu mu je titrao živopisni prizor užasa. Mučitelj hitro zasuni vrata i pripremi pumpericu.
«Samo dođi, samo dođi.»
Oprezno kucanje i dječji glas: «Možete li otvoriti vrata, vani je zaista krvavo. Molim vas, bojim se krvi.»
«Goni se natrag u pakao, beštijo. Ako nećeš svojevoljno, imam tu nešto što će ti pomoći!»
Džo se prene iz nesvjestice i pogleda mučitelja. Napeti mišići golog torza, a u ruci oruđe smrti. Upereno da pocijepa sve što dođe kroz vrata.
Sa druge strane odjekne glasni plač: «Zašto ste tako nepristojni? Ja se samo bojim, jako se bojim.»
U mučiteljevom se umu oblikuje misao. Djevojčica, njih nije imao već dugo.
«Evo malena, sada će čiko otvoriti vrata. Samo brzo uđi.»
Vrata zaškripe i malena se nađe unutra.
Sa gradonačelnikovih usta poleti nehotični krik.
Ona je mirno stajala tu, sva oblivena krvlju, držeći plišanog medu. Nekoliko šljapkavih stopa i nađe se pred mučiteljem. On nije znao što da radi, pogledavao je pušku, ali nije imao snage da je digne. Krvava ručica, nekoć bijele boje ga uhvati za zapešće.
U glavi mu se pojavi glas: Vidi, vidi, tu zaista imamo bolesnog jebca. Tko bi rekao? Gradonačelnik, i misli da je jako opasan., zazveči pakleni smijeh, iznenada uništavajući cijelo tkanje uma, Ti nemaš pojma o boli. Ja sam bol, ja sam pakao, i došao sam ti ga pokazati. Srećom, ne moram ići daleko. Samo ću ti dati nekoliko slika… Slika koje je imala jedna od tvojih žrtvi. Lijepe su to slike, čini se da si u njezinom umu stvorio i prejaku presliku pakla vlastite nutrine. Uživaj…
Urlik očaja napusti slaba pluća i napuni podrum. Zgusnuo se u atmosferu straha, užasa i očaja, te se onda, pokupivši atmosferu ovog prokletog mjesta, vratio kroz gluhe uši. Gluhe se tuđe krikove, ali ne i za svoje, um nestane u eksploziji. Mučitelj pogleda male plastične oči veće od svijeta i otiđe. Trenutak kasnije, iz slinavih mu usta ispadne zadimljena puščana cijev. Sačmarica padne na pod, mrtvo tijelo krene za njom…
Smrću mučitelja, pandemonij podruma kao da je izgubi na snazi. Džo je svejedno gledao uznevjerenim očima. Gledao je strop sa kojeg se cijedila smjesa mozga i sačme, gledao je krvave stope koje su vodile do tijela bez glave, gledao je žrtve po zidovima. Tijela od kojih su neka još i bila živa, ali ustvari su sva bila mrtva.
Guzica proplače u kutu: «Gospode, zašto Gospode!? Zašto si umro, zašto?», jecanje zamijeni suvisle riječi, nestalo je Gospoda, Bog je mrtav.
Djevojčica odveže Džoa i prinese mu bocu džina koja je stajala u kutu.
«Pij Džo, pomoći će ti.»
«Hvala, ali tko si ti?»
«Ne znam Džo, ja sam samo ud bića jačeg od sebe. Zbogom Džo, glas mi kaže da moramo ići.»
Ostani živ Džo, jer ja pazim na tebe…
Krvava stopala krenu podrumskim stepenicama, prijeđu tratinu i nestanu u šumi. Neobični su anđeli čuvari, ponekad poprimaju oblike koji… Tko će uopće znati? Samo još jedna djevojčica koja šeće među stablima, a u rukama joj mali medo. Samo još jedan mali plišani medvjedić ostavljen na cesti…
Džo je živio još dugo, nitko mu nije naudio. Dobio je Vagindine rupije i oženio se kurvom koju je nekoć pokrao. Bio je jedini koji je iz onog podruma izašao živ, čak je i Vaginda uskoro stradala od vlastite ruke, pridružila se ispaćenoj duši svoje kćeri. Magovsky se sa ženom odselio u bogatu Indiju. Sada je napokon imao novaca za ekstravantni stan u Calcutti. Živio je sretan i umro sretan, priča se da mu na grob još uvijek ponekad dolazi mlada djevojka sa plišanim medvjedićem. Nitko nije doznao tko je ta cura – vjerojatno samo još jedna luđakinja u svijetu ionako prepunom patnje. Ovaj život može biti svakakav, sve se svodi na percepciju, ali jedno je uvijek isto – slika malog medvjedića ostavljenog na cesti…



To je to, tortura je gotova.
Posebno me zanimaju dva elementa: kako mi izgleda razvijanje radnje čisto pomoću dijaloga (inače to nisam prakticirao), i drugo jesu li opisi akcije dovoljno dinamični i tečni?

Generalno, ako vam neki dio ne ide i smatrate da je loš, recite. Važni su mi komentari, sve što napišete će biti uzeto u obzir i možda pridonese kvaliteti budućih pokušaja.
:alien:

User avatar
Bubba Zanetti
Pa'u 10. razine
Posts: 428
Joined: 09 Jul 2006, 12:42

Unread post by Bubba Zanetti » 16 Sep 2007, 20:44

:shock: :shock:
Uf, pročitao sam prvi ulomak i hm... hm... dugačko je ovo.
Inače intrigantan H. Lecter početak sa tek jednom sitnom zamjerkom:
Lijevo od vrata je stajalo nekoliko korozivnih kabineta za spise...
Lijevo od vrata stajalo je nekoliko korozivnih kabineta za spise...

Mislim da bi ovo bilo stilski malo bolje, ali ne mora biti.
Ostalo za sada mi se čini OK. Vidjet ćemo dalje.


:uzdravlje:
Perhaps it's the result of an anxiety.

User avatar
Nimrod
The Q
Posts: 1385
Joined: 18 Nov 2003, 20:30
Location: zabreg
Contact:

Unread post by Nimrod » 17 Sep 2007, 14:10

kako kabineti za spise mogu biti korozivni?
nije li korozivan onaj koji izaziva koroziju?
riječnik je piščev prijatelj
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"

User avatar
Bahod
The...
Posts: 1584
Joined: 02 Aug 2005, 21:37
Location: ZG
Contact:

Unread post by Bahod » 17 Sep 2007, 14:29

možda su kabineti od petrificirane solne kiseline pa izazivaju koroziju :zubo:
Image
ParSek :lol:

User avatar
Bubba Zanetti
Pa'u 10. razine
Posts: 428
Joined: 09 Jul 2006, 12:42

Unread post by Bubba Zanetti » 17 Sep 2007, 18:32

@Bahod und @Nimrod

:poguzi: :poguzi: :poguzi:

pogotovo ako ste kritizirali tek tu jednu rečenicu, ne pročitavši ni slova dalje.
Naime meni je već naslov primirišao na nadrealizam, a i prvi odlomak teče u dosta iščašenom tonu. Stoga nelogičnosti takve vrste ipak ne bih kritizirao dok ne pročitam do kraja.
Da li se pisac ovdje zagrcnuo ili se radi o pjesničkoj slici. :o

Na piscu je da prizna. :ocasion:

:uzdravlje:
Perhaps it's the result of an anxiety.

User avatar
Bahod
The...
Posts: 1584
Joined: 02 Aug 2005, 21:37
Location: ZG
Contact:

Unread post by Bahod » 17 Sep 2007, 21:47

Bubba Zanetti wrote: :poguzi:
Oprostit ćeš mi ali ovo moje nije bila kritika već replika.
I ne nisam pročitao jer je toliko duga da mi je teško skrolati do kraja, a di bi je još čitao ovako s ekrana.
Image
ParSek :lol:

User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Unread post by Belzebubbles » 18 Sep 2007, 13:12

Eh, korodiranih bi bilo bolje.
Glupo mi je bilo napisati ruzinavih...

User avatar
Izitpajn
Shai-Hulud
Posts: 3863
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Unread post by Izitpajn » 18 Sep 2007, 16:04

Okej, a sad ja. Nisam pročitao priču, bar ne cijelu. Pročitao sam nešto manje od pola. Dalje nisam mogao, tj. nije mi se dalo. Ako se autor nije trudio s pisanjem, zašto bih se ja trudio s čitanjem?

U zadnje vrijeme sam definitivno utvrdio kakav je odnos između pisca i čitatelja. Svaki pisac od svog čitatelja traži uslugu kad mu daje da pročita to što je napisao. I to je u redu, civilizacija je izgrađena na uzajamnoj pomoći i traženju usluga, nikome ne treba biti neugodno tražiti uslugu, ako si već stvar napisao, onda je logičan sljedeći korak dati to nekome da pročita. Međutim, elementarno je pravilo pristojnosti da, kad od nekoga tražiš uslugu, da mu bar donekle izađeš u susret. Na primjer, kad od nekog tražiš da ti pomogne da se popneš na kamion, onda je, recimo, elementarno pravilo pristojnosti pružiti mu ruku tako da te može povući, a ne zahtijevati od njega da silazi i da te hvata za guzicu i podiže gore. Osim ako nisi invalid, ali o tome ovdje ne pričamo.

Da ovaj primjer privučemo trenutnoj praksi, ako si od drugih ljudi tražio uslugu, a to je da pročitaju tih 13 stranica koje si napisao, onda je elementarno pravilo pristojnosti da to što si napisao prilagodiš, to jest da središ za čitanje, to jest, da tom svom uratku pokloniš malo vremena, središ ga u nešto koherentno što ima glavu i rep i što ne izgleda kao nešto što si u trenuku frustracije ili inspiracije (često se podudaraju) izdrkao na papir, osjetio trenutno zadovoljstvo i sad to zadovoljstvo želiš podijeliti s drugima. Sorry, to ne funkcionira tako. Priča ili bilo koji pisani tekst je djelo, produkt rada - nešto na što je potrebno potrošiti vrijeme - a ne izljev trenutnih poriva, pogotovo kad to daješ drugim ljudima. Na žalost, ona isprika na početku, da je riječ o stilskoj vježbi koja se otrgla kontroli, ovdje samo pogoršava stvar jer nam svima, iskreno i otvoreno kaže: "Ovo je izašlo iz moje glave, nisam tome pridao apsolutno nikakvu važnost, ali javite ako se nekome sviđa." Dakle, tebi se živo jebe kako je ta priča ispala, to si izbacio iz sebe i više ništa nemaš s tim? Krivo! Svaka priča je dio autora i svatko tko daje drugima nešto svoje na čitanje ulijeva dio sebe u njihov mozak, on od njih traži da mu prepuste dio svog mentalnog prostora, da u svoj um prime dio njega. E, sad, ako je tebi svejedno hoćeš li u druge ljude ulijevati smeće ili će to biti nešto najbolje što možeš proizvesti, onda se pripremi da uskoro više nećeš imati koga zamoliti za uslugu!

Neki ljudi pišu loše priče zato jer ne znaju bolje. Okej, možda ih se može naučiti, a možda i ne, stvar pristupa i procjene. Međutim, ja ne znam je li ovo dobra ili loša priča prije svega zato jer nije gotova. Ne znam koliko si vremena na nju potrošio, koliko puta si prošao kroz nju i izbacivao odlomke za koje si zaključio da unutra ne pripadaju i koliko si razmišljao o njoj kad nisi direktno sjedio za kompom i pisao - i to ne šetao ili radio nešto drugo pa ti je pala na pamet ideja za koju si pomislio da bi mogao uvaliti unutra, nego baš sjeo i rekao "Okej, a sad idem malo razmisliti o priči" - ali meni se čini da to nije puno. A pisac na to nema pravo. Naime, svaki pisac od drugih ljudi uzima goleme količine vremena; tebi se čini da si ti više vremena potrošio pišući nego mi čitajući. Krivo! Meni treba u prosjeku dvadeset minuta da napišem jednu karticu teksta; manje kad sam dobre volje i više kad sam lošije. Treba mi jedna minuta da je pročitam. Dakle, ako napišeš nešto što je pročitalo dvadeset ljudi, njima je za to ukupno trebala jednaka količina vremena. Ako napišeš priču od deset kartica i pročita je dvadeset ljudi, ti si upravo od svakog od njih dobio na poklon po deset minuta njihovog osobnog vremena, što je više od tri sata. To nije malo i zato se prema tom vremenu moraš odnositi s poštovanjem. Pošto ionako svaki pisac piše zbog sebe, a ne zbog drugih, onda bar tim drugim ljudima izađi u susret tako da ćeš to što im guraš pod nos shvatiti bar onoliko ozbiljno kao oni koji će to čitati. Jer sve je ostalo prevara.

Dagi
Skriboman
Posts: 2320
Joined: 13 Mar 2004, 00:57
Location: Zagreb
Contact:

Unread post by Dagi » 18 Sep 2007, 19:47

Izitpajne, ovo je izvrsno rečeno! :notworthy:


P.S. Medvjedića nisam još pročitao, ali se općenito slažem sa svime u gornjem postu.

User avatar
Bubba Zanetti
Pa'u 10. razine
Posts: 428
Joined: 09 Jul 2006, 12:42

Unread post by Bubba Zanetti » 18 Sep 2007, 19:50

Bahod wrote:
Bubba Zanetti wrote: :poguzi:
Oprostit ćeš mi ali ovo moje nije bila kritika već replika.
I ne nisam pročitao jer je toliko duga da mi je teško skrolati do kraja, a di bi je još čitao ovako s ekrana.
He he. Repliciranjem si pridržao ljestve Nimrod, pa stoga...
Guilty. Tap-tap-tap
Tako suđaše Roy Bean. :zubo:

No dobro, šalu nastranu.

Pređimo na priču.

Ja sam pročitao do kraja i rekao bih da ova kratka pričica :D ima šarma. Ima tu štosnih rečenica, a meni kao trasheru razne stilske egzibicije nimalo ne smetaju. U glavi mi se čitajući ovaj tekst čak povremeno javljala ona ingeniozna fantazija Donnie Darko (definitivno zbog tog blesavog medvjedića :D iz naslova) Ali... Na trenutke sam se gubio u prijevodu, kontekstu i podkontekstu tako da sam pri samom kraju na jedvite jade uz malo vraćanja na prethodne odlomke uspio pohvatati konce radnje.

Pa Belzebubbles, budi malo ambiciozniji i na startu kreni sa namjerom da napišeš pravu priču. Ovdje ljudi spiku u stilu "ja sam malo vježbao, pa ajde guknite nešto na tu temu" odkantavaju po defaultu, a mislim i s pravom. Ne mora biti ulickano i zbigecano do bola, ali ipak neka bude priča, a ne stilska vježba.

:uzdravlje:
Perhaps it's the result of an anxiety.

User avatar
biljana
Puppeteer
Posts: 134
Joined: 07 Feb 2007, 23:49
Location: Rijeka
Contact:

Unread post by biljana » 18 Sep 2007, 20:26

nemoj se ljutiti, ja sam odustala kod ocvale plavuše .... dakle, odmah. Ne trpim klišeje. :dontknow:, čak i ako su tamo s razlogom
Image

MadDog
Ancient
Posts: 646
Joined: 21 Nov 2003, 10:14
Location: S onu stranu komandnog prompta
Contact:

Unread post by MadDog » 18 Sep 2007, 22:58

Priču sam počeo čitati sa iskrenim zanimanjem iako me malo podsjetila na sve žive kliše scenarije lijepa-ili-manje-lijepa-djeva-u-nevolji-traži-pomoć, a u pomoć joj priskače vitez-kauboj-dobripoliciajac-privatnidetektiv-agentfbija... ali radnja se dalje razvija prvo iz zla na gore, ne volim kvazi-horore, a onda se radnja lomi na toliko fragmenata, da čak niti u nadrealnom okruženju, a ovo je negdje između Brazila i Sin Cityja, ne drži vodu.
Ova priča ide u širinu i dužinu, i nisam ju bio u stanju pohvatati, ni za rep, ni za glavu...
I, još nešto - kud to spada - da li čudni elementi mogu pružiti toj priči SF predznak ili je to samo dovoljno bolesno da ostane u domeni horora?
:wave:
I najte kaj zameriti.
"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa
Hic blog hic salta

User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Unread post by Belzebubbles » 19 Sep 2007, 22:30

@Izitpajn
Veoma dobro sročeno i ponajviše istinito. Konkretno, imaš pravo i čini mi se da ja i inače premalo vremena posvećujem naknadnom pregledavanju telksta. Ne znam zašto, ali tako je. To je jedna od stvari koje pokušavam promijeniti i poboljšati.

Inače, što se tiče priče ja sam očekivao da će je pročitati jedan ili dvoje ljudi. Zato sam i stavio ono pomalo malodušno upozorenje na početak.
Dobro, griješi se. Nije kao da mi je to prva ili nedaj Bože jedina pogreška, tako da... Znam za ubuduće.

@svi

Prvi i najveći razlog slanja je bio slijedeći: htio sam doznati što mislite o stilu pisanja i pravopisu/gramatici. Radi se o tome da me u zadnje vrijeme prilično brine taj tehnički dio, naime počeo sam malo hvatati zaboravljene FonFone, i tako. Taj stil i način pisanja mi je rak rana, bojim se da radim banalne greške u pisanju i da ispadam nepismen (ne bez razloga). Svaku priču koja mi na kompu stoji dulje od mjesec dana, na kraju gledam sa gnušanjem i masom primjedbi na stil. Na kraju bih je cijelu izbrisao i krenuo od početka.

Sve je krenulo sa time što sam nekoliko odličnih ideja za priče uništio svojom nesposobnošću. Tada sam odlučio pisati bez ikakvih ideja, samo tekst u kojem stil vodi riječ. Eto što iz toga nastane, još jedan eksperiment koji pada u školjku. Vrijeme je da povučem vodu i krenem u nove pobjede.

Na kraju svega imam samo jedno pitanje za one koji su pročitali (svaka vam dala): Kako vam izgleda sam način pisanja?
Cilj mi je dovesti stil na takvu razinu da čitatelju postane nešto na što se ne obraća pažnja, samo sredstvo za razvijanje fabule. Dakako, umjetnicima je stil i nešto drugo, ja tek počinjem pa idem na barem ovaj skromni cilj. Trenutačno svoje snage usmjerujem u to sa sam način pisanja ne bude ono što će ljude odbiti od čitanja.

Inače, ne mogu se ljutiti na komentare jer ih shvaćam kao pomoć. Iskreno, čast mi je da vas je ovoliko odvojilo svoje vrijeme da me barem i spusti na zemlju. Ukazivanje na greške nije zloba, a ja se kao njubi moram pripremiti na često ukazivanje na taj element.
(Vi ste još i super, Macan me je kada sam poslao svoju prvu priču na Bestsellerov natječaj na početku godine, nazvao suicidalnim manijakom.)

Uglavnom, hvala na potrošenom vremenu, svima. Ubuduće ću svoje pokuse zadržati za sebe i obećajem vam lijepu priču.
:kava:
Last edited by Belzebubbles on 20 Sep 2007, 17:42, edited 1 time in total.

User avatar
Izitpajn
Shai-Hulud
Posts: 3863
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Unread post by Izitpajn » 20 Sep 2007, 14:19

MadDog wrote:I najte kaj zameriti.
Hm, što bih onda ja trebao reći? :drunken:

Post Reply