VAMPIRI!?
Toga jutra probudio sam se mamuran od teškog rada i malo spavanja u zadnjih tjedan dana. Mobitel je uporno zvonio ne obraćajući pažnju na moju ignoranciju i očito mu nije padalo na pamet da stane. Uzeo sam ga i oštro mu pogledao u zaslon. Na zaslonu je pisalo PARTNER, što je očito značilo da me zove moj partner.
Osim ako mu netko nije drpio mobitel, pa se zajebava sa ljudima iz imenika.
- “Reci.”
- “Imamo jedan novi slučaj…”
- “Ne zanima me. Prošli tjedan smo zaboli bog te pita koliko kolčeva u razne krvoždere i sada mi je na pameti jedino krevet i moja omiljena noćna mora u kojoj me naganja žirafa sa policama osiguranja koja uporno pokušava da mi uvali jedno.”
- “Ne seri i dokotrljaj se do Feferonove 38 u Najnovijem Zagrebu. Ovo će te zanimati.”
Kada moj partner kaže da će me nešto zanimati onda je to obično tako. Evo već me zanima. Ili ja to uvijek padam na isti štos.
Leš je izgledao prilično čudno za jednog lovca na vampire, ali i za običnog detektiva, jer ovaj je izgledao kao netko kome je punica upravo došla u posjet. Imao je izbezumljen bijesni izraz lica, nakostriješenu kosu i dlake na tijelu, a njegova ucviljena svježa udovica rekla je kako se tokom napadaja iz njega doslovce dimilo. Kada su mi rekli da mu je izgleda nešto požderalo živce prvo mi je palo na pamet da policija osumnjičene potraži u krugu najbliže rodbine ili u susjedstvu, a mene i mog partnera puste da se bavimo svojim užim fahom, no kada su mi objasnili da je ovdje u pitanju žderanje živaca u doslovnom smislu postalo mi je jasno da se ipak radi o vampirima i to izgleda potpuno novom soju. Moj partner je ipak za svaki slučaj provjerio da li na tijelu ima kakvih tragova ugriza, ali nije našao na ništa što bi tako izgledalo.
- “I što misliš Bartole?” – upitah svojeg partnera.
- “Ne znam Fabijane, ne znam. Stvarno izgleda da imamo posla sa novim sojem. Od onih tradicionalnih neuspješnih pokušaja da pobjede danje svjetlo sada su počeli prčkati po svemu i svačemu. Ma majku li im… nije im dovoljno što piju krv, sada će nam još i živce žderat!”
Bartol je snažno opalio nogom leš ispred sebe, a onda uzeo stolac i mahnito počeo mlatiti njime po zidu.
- “Dobro Bartole! Meni isto lagano već idu na živce, ali ne čini li ti se da si malo pretjerao sa…”
- “Ma kolac li im nabijem! Sve ću ih pobit! Svee!!! Mamu li im… arhhh!”
Bartol je ispustio stolac, a njegova je kosa naglo poletjela uvis. Izgledao je kao što je vjerojatno izgledao Amadeus u trnutku kada mu je kroz glavu prostrujala zamisao za melodiju “Turskog marša”. Bartol je ispustio stolac, pao na pod i počeo se nekontrolirano tresti, a iz njegovog tijela prokuljao je dim. “Ovo je stvarno system overload” – prostruji mi kroz glavu. Osjetio sam nekakvu energiju iz vana. Brzo sam istrčao iz stana na stubište i na kraju na ulicu. Izvukao sam svoju amajliju Magnum .50 sa srebrnim mecima premazanim češnjakom i narezanim zrnima u obliku križa i grozničavo počeo promatrati oko sebe. Svojem prijatelju sam mogao izgleda pomoći jedino na način da odmah ulovim napadača. Gomila na ulici očito nije imala previše razumijevanja za moju potragu jer nitko se nije udostojio pokazati prstom na vampira. U jednom trenutku primjetio sam podrugljiv izraz na licu jedne djevojke. Krenuo sam prema njoj, a ona se na to okrenula, ubrzala korak i šmugnula iza ugla. Nažalost pobjegla mi je.
Mojem prijatelju nije bilo spasa. Pregorio je. Osjećao sam se frustrirano jer mi je više puta spasio dupe ili točnije rečeno vrat, a je ne volim ostajati dužan. Čvrsto sam odlučio uloviti živcožderku, pa makar mi to bio zadnji jebeni ulovljeni vampir u karijeri.
- “Hm, zanimljivo… izgleda da smo ipak pronašli način na koji ova nova zvjerčica ubija. Želite li pogađati?”
Nakon obavljene obdukcije ćaskao sam sa patologom koji je sada mojeg partnera upoznao kao vjerojatno nitko tokom njegovog života.
- “Prenosi telepatski empatijske uzorke? Recimo navijača kojem je klub popio odlučujući gol u zadnjoj minuti sudačke nadoknade ili nekoga tko sluša zvuk grebanja noktiju po ploči. Signal naravno višestruko pojačan. Ili tako nešto.”
- “He he, domišljato, ali ipak krivo. Ova zvjerčica ustvari ne ždere živce, već “cool” iz svojih žrtava. Recimo da u svojem živčanom sustavu imate određen potencijal to jest napon, a “cool” je nešto što glumi otpornik. Uklonite “cool” i što se dogodi?
- “Bzzzt. Kratki spoj.”
- “Jest. Lampica pregori.”
Znači to je način na koji ubija ili ubijaju. No da li se tako hrani ili je to samo oružje?
Nakon mjesec dana i još četiri žrtve došao sam barem do nekakvog imena i prezimena. Trankvilija Barbituratić. Dosta rijetko prezime. Čini mi se da ima selo Barbituratići tamo negdje u Turopolju od kuda je i moj djed. Po njenoj slici vidjelo se da je gđa Trankvilija tipična kumica s placa, već u poodmaklim godinama i sa brčinama kakvih se ne bi postidio ni Ban Mažuranić. Bavila se uzgojem i prodajom češnjaka, luka, mladog luka i poriluka, a njeno ubojstvo i krađa identiteta očito je predstavljalo odmazdu vampirske zajednice zbog njene djelatnosti. Zbog ove zadnje hortikulture nekako mi ju je bilo manje žao.
Imao sam ime i prezime, a u glavi i izgled koji je ipak dosta odudarao od slike pretile kumice. Trebala mi je još samo lokacija na koju bih pozvao samog sebe zbog poradi obračuna. Iz nekog glupog razloga mnogi vampiri umjesto da stalno mjenjaju mjesto prebivališta drže se jedne lokacije i ne mrdaju čak i po cijenu svojeg neživota.
Gđa Trankvilija imala je kćer u Zagrebu koja također više vjerojatno nije obitavala u svijetu živih. Znači ime i prezime majke, a kao jazbina stan od kćeri. Bankovni račun stare Trankvilije bio je u zadnjih nekoliko mjeseci propisno istanjen preko internet bankarstva. Prava vampirica, nema šta.
Došao sam do ulaznih vrata stana na trećem katu i izvukao svoj Magnum .50. Umjesto zvonjave odlučio sam pokucati tehnikom “snažan udarac nogom”. Ušao sam u hodnik, a zatim krenuo desno i ušao u kuhinju. Na stolici sa napola ispijenom kavom ispred sebe, sjedio je mladić u crnoj majici bez rukava i impozantnih bicepsa. Iz njegovog ukočenog tijela još se dimilo, oči su bile izbuljene, a iz čvrsto stisnutog iskeženog zubala stršila je skoro ugašena cigareta. Nije ju pregrizao jedino zahvaljujući felšavom zagrizu kojeg očito nikada ortodontski nije ispravljao. Uzeo sam mladićevu kutiju sa stola i poslužio se sa jednom cigaretom koju sam pripalio također njegovim upaljačem. Iz nekog glupog razloga učinilo mi se da bi mi malo nikotina moglo koristiti u slučaju napada iako sam ispred sebe imao jasan dokaz da to ne stoji. Potegao sam jedan dim i vratio cigaretu u usta. Okrenuo sam se i krenuo natrag prema hodniku.
- “Umh… kčktnajbna…”
Osjetio sam početak napada. Potrčao sam niz hodnik prema dnevnoj sobi, a cigareta mi je ispala iz usta.
- “Gdje si! Mjku li ti…”
U dnevnoj sobi je nije bilo, ali ja sam svejedno ostao u toj prostoriji, pograbio vazu sa stolića i bacio ju u zid. Zatim sam raspalio revolverom po staklenom stoliću i razbio ga. “Uf, moram kontrolirati bijes.” – prostruji mi kroz zbrkane misli zatrovane neopisivom ljutnjom - “Hodnik. Spavaća soba.” Oteturao sam nazad kroz hodnik i došao do zatvorenih vrata spavaće sobe. Udari izazvani strujom vlastitih živaca počeli su me snažno tresti, a mahnitost je eksplodirala svom silinom.
- “Materliti!!! Kujetino živcožderskaaaa!!! HERE’S JOHNNYYYYY!!!!!!!!
BLAM. Neodmjeren divljački udarac nogom drvena vrata otvara.
Na stolu ispred mene nalazila se napola ispijena čaša soka. Ruke su mi se još uvijek tresle, a jak napad gastritisa ublažio sam sa dvije tablete.
Mladoj su vampirici dvije žrtve u kratkom roku očito preopteretile kapacitet i sada je stajala u spavaćoj sobi kao ukočeni kip sa temperaturom tijela od -20. Stan je bio prepun mladih lovaca na vampire koje su poslali čisto zato jer više nije bilo nikakve opasnosti. Hrpa glupih žutokljunaca koji ne razlikuju vampira od vukodlaka. A tek ovaj dilkan što mi tu zvjera po kuhinji i bulji u frižider kao da će naći bog zna što u njemu.
- “Ej idiote! Daj se više makni… umph… uj…”
Uh, gastritis. Trebat ću još bar dvije tablete.
Mislim da ću prekinuti sa ovim poslom. Nemam ja živaca za to.
:uzdravlje:
Puno pjesničkih slika i asocijacija.
