Povratak u prošlost (postapok.)
Povratak u prošlost (postapok.)
Evo nešto što sam napisao na samom početku godine . Počeo sam s idejom da se lik vrača kući nakon neke apokalipse i šeta ulicama...neki će prepoznat kojeg grada. Pozdrav sugrađanima :wave:
POVRATAK U PROŠLOST
Boris Hrženjak
2007-01-17
«Što misliš Flet?» upitao je Boris nervozno promatrajući grad, preko isušenog korita rijeke Drave, u kojem je nekad davno živio. Nije mogao biti potpuno siguran jer okoliš je bio puno drugačiji nego prije dvadesetak godina, no ondje preko možda je gledao u svoj bivši dom.
«Da, znam što misliš. Ali prošlo je dvadeset godina, možda više nije tako strašno. U svakom slučaju ja idem, a ti kako hočeš.» odbrusio mu je. Flet nije ništa rekao. On ionako nikad ništa ne kaže.
Nesigurnim pokretom je namjestio svoje naočale koje su mu štitile oči od pepela koji je i dalje neumorno padao poput snijega iz njegova sječanja, samo nešto sivlji. Nije se usudio prijeći korito na ovom mjestu jer je pepeo znao biti varljiv, a isušena korita su često bila prave zamke za neoprezne. Flet se nije morao toga bojati, a zašto i bi kad nema noge.
Boris pritegne špagu koja je držala kapuljaču čvrsto stisnutom oko njegove glave, ovdje je vjetar bio jak. Njegova maska za disanje je bila sve zaprljanija tako da si je obečao da će ju pročistiti čim nađe malo vremena i neki skroviti prostor koji bi ga zaštitio od nanosa.
«Možeš li vjerovati ovo, Flet?» nasmije se on. «Most je još uvijek čitav.» Flet se složi da je to stvarno nevjerojatno. Naravno, nije više bio viseći most budući više nije bilo sajli koje bi ga držale, a ni temelji nisu bili više na svom mjestu, no armirani beton od kojeg je bio sastavljen ležao je dolje u koritu i ličio na tepih prekriven pepelom.
«Tamo ćemo prijeći.» izvjesti on Fleta iako je znao da je njemu svejedno.
Prije nego se počeo spuštati u korito skinuo je pušku i pogledao preko kroz optički nišan. činilo se da nema nikoga tko bi ih mogao uhvatiti u zasjedu. Korita su inače vrlo poznata po korištenju za takvu namjenu. I sam je više puta ubio iz zasjede i znao je prepoznati mjesto za to. Ljudi čine svašta kad su gladni.
«Ok, idemo. Ako vidiš išta vikni.» Flet mu obeća da će vikati ako zatreba. Ipak mu je on bio najbolji prijatelj.
Oprezno se spustio uz ruševine mosta i popeo na betonsku podlogu. Prijelaz je dugačak barem stotinjak metara iako se ne čini tako na prvi pogled. Pušku je držao u rukama i pazio je da ne prevrne ništa što bi zazveketalo preglasno. Ne treba nikome nagovjestiti da tu netko prolazi.
Prešli su preko i našli se na ostacima nekadašnje promenade.
«Ti nisi nikad bio ovdje, znaš, ali ovo ovdje je bilo najljepše šetalište u Hrvatskoj.» Flet nije znao što je Hrvatska ali se pravio da zna jer je znao koliko su njegovu sudrugu sjećanja važna. Bilo je to sve što mu je ostalo.
«Sjećam se kako sam tu prošao barem nekoliko tisuća puta sa svojom obitelji.» sa sjetom u očima reče Boris no lice mu se trgne s bolnom grimasom i ponovo okameni. «Davno je to bilo.»
Krenuo je šetalištem no osjećao se uznemirenim na ovako otvorenom području pa se odlučio da skrene u grad. Ono što je od njega ostalo.
Ulice su izgledale prepoznatljivo iako različito. Sječao ih se punim vozila, ljudi, biljaka, životinja... Svega to sada nije bilo. Vladala je tišina pokrivena pokrovom od pepela. Zgrade su bile u ruševinama ili jednostavno napuštene i zapuštene.
Svejedno je sa žarom govorio Fletu kojim ulicama idu, barem mu je govorio za one kojih se sječao. «Sad smo u parku između jedina dva kina koja smo tada imali, mislim da se zvala...Avenija...nešto i avenija, nisam siguran.» Park ionako više nije ličio na park. Bila je to sad samo siva zemlja pokrivena ispucanim stazama od betona.
«Šššš.» reče Boris odjednom i potrči u zaklon niza ruševina uz park. «Nešto čujem iz smjera Trga.» Flet ga nije htio zamarati s tim da mu objesni što je trg već je pratio njegov pogled.
Potrčao je prema jednoj od susjednih ulica i sakrio se u ruševinu zgrade bivše banke. Znao je to jer je još na njoj ostao znak banka ali je otpao dio na kojem je pisalo o kojoj se radi. Boris stavi pušku ispred sebe i pogleda kroz optiku.
«čini se da su uhvatili nekog jadnika.» izvjesti on Fleta. Ovaj dio mu je bio poznat. Velike grupe su često hvatale pojedince. Bio je to jedan od osnovnih zakona prirode - zakon jačeg. «Ali kvragu, mogli su ga barem ubiti prije nego ga počnu derati.» doda on s gnušanjem. Bili su dovoljno daleko da krici budu prigušeni. Ovdje se čulo kao da vjetar zviždi.
Boris spusti pušku s namrštenim izrazom lica. «Moramo proći u tom smjeru zato idemo okolo.» Flet se drage volje složio. Nije nimalo htio proći onamo.
Krenuo je ostacima Jegerove ulice želeći proći pored dječjeg vrtića. Po sječanju morao bi od tamo proći prema ulici Hrvatske Republike. Od tamo bi se okolnim ulicama mogao uputiti prema svojem bivšem domu, a da ne ide preko Trga.
Vrtić je bio gnjusan prizor. čini se da je to postalo (ili točnije bilo) sjedište jedne od bandi koje su se pojavile nakon Rata. Po prozorima su još visjeli maleni kosturi za koje nije ni htio nagađati što im se desilo.
Oprezno se prošuljao uz ogradu koja je bila zapušena nanosima pepela tako da ako je u vrtiću nekoga i bilo nisu ga mogli vidjeti dok prolazi ovako sagnut i skvrčenih koljena.
«Prema drugom trgu, gdje se prije nalazio onaj trgovački centar što su ga popularno zvali Super, zaobišao je u velikom luku kad je začuo pucnjeve iz više automatskih oružja te se umjesto toga provukao pored zgrade Filozofskog fakulteta prema Ulici Republike.
«Široka je.» uznemireno će Boris Fletu, a on se složi. Nije baš izgledala kao mjesto gdje bi se smjelo kretati otvoreno. Zato je išao koristeći se zaštitom ruševina kako bi došao do Županijske. Trebalo mu je dugo ali kad se napokon dograbio željene ulice opet je morao biti oprezan jer nije bio daleko od Trga kojeg je izbjegavao. Krici bi ovdje trebali biti znatno glasniji jer su bili bliži no izgleda da je jadnik od maloprije imao sreće pa su ga dovršili.
«Oh, gledaj.» reče on Fletu pokazujući na urušeni toranj crkve na samom rubu Trga. «Nekad je toranj išao do stotinu metara visine, a gledaj ga sad.» Flet se složi da je to zaista žalostan prizor.
Kroz Županijsku nije bilo tako teško proći jer je bila puna raznog smeća i rupa u cesti tako da se lako moglo puzeći proči njome i istovremeno se držati izvan vidokruga kanibala.
Boris je skrenuo u Ružinu ulicu, kako je rekao iako Flet nije imao pojma što je to ruža. Prije mu je znao objašnjavati da se radi o vrsti cvijeta ali budući Flet nije nikada vidio ni cvijet, nije imao nikakvu referencu za usporedbu. Boris mu je obečao da će mu pokazati sliku ako ju nađe jednom prilikom.
I ova ulica mu je budila sjećanja jer je njome često hodao ili se vozio u automobilu koji su izumrli nakon Rata. Sad ju je bilo jedva za prepoznati ali uspio je sjetiti se koju sporednu ulicu traže. «Ova ulica nije bila baš jako upotrebljavana čak i u vrijeme dok je svijet bio u miru, pa se nadam da nije ni sad.» objasni on svoj izbor. Flet ga začuje kako mrmlja o tome da se kreću Rokovom ulicom. činilo se da je bio u pravu jer nisu ni na koga naišli iako se u jednoj od sporednih čulo nekoliko povika i tri pucnja.
«Evo nas. Ovaj dio bi prepoznao makar bio sravnjen sa zemljom.» veselo će Boris kad su se našli u, kako je on rekao, štrosiki. «Još dvadesetak metara.» obečao je Fletu kojem se nije svidjelo što je ta ulica uvjerljivo najšira i najotvorenija, a po njegovu mišljenju i najopasnija kroz koju su prošli.
Praktički su se došuljali do ulaza u jednu od dvorišnih zgrada. «Tu je nekad bila velika drvena kapija.» reče Boris prisječajući se. «Vjerojatno su ju položili.»
Ušli su unutra. «Idemo do zadnjeg stana.» prošaptao je Fletu koji je bio uzrujan jer je dvorište ovdje izgledalo savršeno za klopku. No, i da kaže nešto znao je da ga Boris ne bi slušao.
«Gotovo je neprepoznatljivo ovako pokriveno pepelom.» prošapta ovaj dok je koračao dvorištem. Ispod njegovih otisaka suse nazirale cigle. Veoma stara izrada.
«Evo nas.» klikne Boris kad su došli do zadnjeg stana u dvorištu. Bio je građen u L obliku, a Fletu se izvana učini kao stračara. Nije ništa rekao. On ionako nema što za reći. Nije to njegovo djetinjstvo.
«Ima li koga?» upita Boris i proviri kroz ulazna vrata. Nitko iznutra nije odgovorio no svejedno je morao bit oprezan. Prvljaština i komadići smeća razbacani po cijeloj kući pucketali su mu pod nogama kada je prolazio iz jedne sobe u drugu. Prvo je prošao kroz cijeli stan, a tek onda si dopustio da odahne i udahne zrak prošlosti.
«Ovo je bila moja soba.» ponosno će on ogledavši se po najvećoj prostoriji u kući. «Tu smo živjeli ja i moj brat, a roditelji su nam bili u sobi ispred. Dvadeset i sedam godina... prije nego smo morali napustiti zemlju.» Flet je strpljivo šutio i pustio Borisa da uživa.
«U onoj maloj sobici pored samog ulaza, koja je sad skoro potpuno urušena, tamo je bila moja baka. Sreća njena pa je umrla prije Rata. Ne bi imala šanse da se izvuće na vrijeme. Možda bi ju morali i ostaviti.»
Pregledavao je stvari koje su razbacane stajale uokolo. Odjednom, par puta okrene glavom oko sebe i ustane se. «Netko ovdje živi.» ustvrdi. Flet se zgrči.
«Nema toliko prašine, a iako je razbacano, ovdje ima nekog reda. Na mom krevetu netko spava, to se vidi.» reče Boris. Skoro u istom trenutku negdje vani, na dvorištu začuje se metalni udarac, kao da je nešto nekome ispalo. Boris se brzo, poput mačke približi prozoru i sakrije se ispod njega kako ga nitko ne bi vidio dok prolazi ispred kuće. Pripremio je pušku u ruci i provjerio da li je puna.
Netko se približio baš ovom stanu i prošao ispred prozora. čini se da tkogod to bio, nije bio svjestan da je u kući još netko jer je bio preglasan za nekog tko se šulja. Boris se brzo i tiho prebacio do dovratka i u trenu kad je osoba ušla u sobu usmjerio je pušku prema njoj i rekao: «Ni makac.»
Mlada djevojka zastala je kao ukopana iako se vidjelo da joj je srce sišlo u pete. Ispustila je ono što je držala u rukama uz glasan zveketav zvuk. Boris promotri o čemu se radi. Limenke s hranom.
«Što radiš ovdje?» upita ju on iako se blesavo osjetio zbog toga što ima osječaj da mora štititi kuću u kojoj nije živio više od dvadeset godina.
«Živim.» prošapta djevojka.
Kratka šutnja.
«Koliko dugo?»
«Nekoliko dana. Tu nitko ne dolazi pa sam mislila...nisam znala da sam na nečijem prostoru.» reče ona na rubu plača. «Molim vas oprostite mi, da sam znala...ne bih...nikad ne bi...sasvim sam...slučajno sam...»
«Šuti.» kaže Boris i djevojka posluša. Uopće ga nije pogledala u lice. Nepomično je stajala i gledala u svoja stopala. činilo se kao da ne prolazi prvi put kroz ovakvu situaciju.
«Pogledaj me.» zapovjednim glasom će Boris i djevojka bez okolišanja posluša. Flet je morao priznati da se uzbudio kad je podigla pogled. Bila je izuzetno zgodna. No, budući nijedan od njih dugo nije vidio ženu možda se njegovom sudu ne može bezuvjetno vjerovati.
«U redu je. Ni ja ne živim ovdje...bar ne više.» smekšanim glasom će Boris. I na njega je ostavila dojam, pomisli Flet. Da je bio muškarac vjerojatno bi ga smaknuo na licu mjesta, zlu ne trebalo. Bar bi imali večeru.
«Živio sam ovdje prije Rata. Samo sam došao malo...osjetiti prošlost.» reče on sjedajući na fotelju koja je inače služila kao ležaj kad se razvuče. činilo se da ju djevojka ne uvlači nego koristi samo kao krevet.
Ona samo kimne, a on shvati da je još uvijek drži na nišanu. Brzo je maknuo pušku u stranu ali ipak na dohvat ruke.
«Gladna?» upita on pokazavši prstom na limenke. Djevojka kimne glavom. «Ni mi nismo jeli već dva dana.» reče Boris, a djevojčine oči se rašire. Flet se samo smijuljio u sebi.
«Dopusti da otvorim jednu.» ponudi se Boris i uhvati jednu od limenki te u nju zabije nož koji je izvukao iz čizme. To se pokazalo kao loš potez jer ga je kroz prorez poprskala tekućina ravno po licu. Djevojci pobjegne osmijeh no zamre odmah čim ju je pogledao. On se i sam nasmije da ju ohrabri. Nastavio je rezuckati limeni pokrov uz velike poteškoće. Odjednom se djevojka pokrene i sagne kako bi nešto dohvatila. Boris ispusti limenku i brzo uhvati pušku u ruke. Ona se smrzla i iz ruke ispusti nešto oštro i metalno. Flet je napeto promatrao što se događa ali se nije miješao.
Boris pogleda u predmet i shvati da je djevojka posegla za otvaračem konzervi. On glasno ispusti dah i ponovo odloži pušku. «Oprosti.» reče. «Navika.»
Ona ništa ne reče nego se obgrli rukama i upilji pogled prema podu.
Boris uzme otvarač i dovrši otvaranje konzerve.
«Hočeš?» ponudi joj on. «Ne izgleda kao nešto posebno, a vjerojatno i nije no bolje nego da umreš od gladi»
Djevojka oprezno napravi korak, pa još jedan i zagrabi šaku kukuruza te se povuče ponovo na svoje mjesto i promatrajući Borisa stade jesti. Izgleda da i sama nije dugo jela.
«Kako se zoveš?» upita on te i sam zagrabi iz limenke.
«Marija.»
«Ja sam Boris.» Fleta nije ponudio jelom, on nije imao potrebu unošenja hrane. Prije ga je znao nuditi iz čiste pristojnosti ali i s tim je davno prestao. «Živiš ovdje sama?»
Ona kimne.
«Teško je biti sam. Ja sam sretan što imam Fleta. Bez njega bih poludio.»
Djevojka je samo prodorno pogledala u njega no nije rekla ništa.
«Ja sam imala brata.» progovorila je ipak nakon kraće šutnje. «Umro je prije godinu dana.»
On suosječajno kimne. «Znam kako ti je. Vjeruj! I ja sam jednom imao brata.» pogled mu opet poprimi onaj zamišljeni izraz koji je Flet tako često viđao u zadnje vrijeme. «Nemam blage što se s njim desilo. Izgubili smo kontakt još od vremena nakon Rata.»
On izdahne i napuni usta kukuruzom.
«Tko je Flet?» zapita ona gotovo sramežljivo.
«O, jasno, pa ti ga ne vidiš.» reče on s osmijehom. «Vjerojatno misliš da sam luđak, da imam nekog nevidljivog prijatelja.»
Ona se lagano zarumeni.
«Ovo je Flet.» reče Boris i jednim potezom raskopča svoj kaput do sredine torza otkrivši pogled na Fleta koji joj veselo mahne s jedinom rukom koju je imao i pokuša namignuti okom bez kapka no ipak bez uspjeha. «Kaže da te pozdravim.» reče Boris.
Djevojka iznenađeno raširi oči i razjapi usta. «Ti si mutant!»
«Pa, valjda. Što ti kažeš Flet, jesmo mi mutanti?» našali se Boris. Flet ne reče ništa. On ionako nikad ništa ne kaže.
Iznenada, djevojka napravi tužnu grimasu. «Da bar ja imam nekog takvog.»
Boris se zagrcne i nakašlje. To nije baš reakcija koju je očekivao ili na koju je navikao. Njega bi čak i kanibali ubili ali ne i pojeli. Bez obzira ne glad. Flet se slagao s tom procjenom.
«Pa, istina, Flet je dobar prijatelj. Jedini je problem što moram jesti za dvojicu.» reče Boris, a djevojka se nasmije i zagleda neodređeno u pod.
«čuj, ako želiš, možeš krenuti s nama. Ja ne želim ostati u gradu, predivlje je ovdje za mene i Fleta. Mi više volimo pustošiju.»
Marija iznenada digne pogled, a u očima joj se zacakli. Najvjerojatnije žudi za društvom, drugim ljudskim bićem koje bi ju navelo na to da se i sama počne opet osječati čovjekom. Život u gradu je surov, a ljudi se ponašaju više kao životinje. Kad se živi u takvim okolnostima, vrijednosti i osobnosti se mijenjaju do neslućenih granica.
«Ne znam.» reče ona iako joj se želja na licu mješala s oprezom. «Voljela bih. Ali...nisam bila izvan grada.»
«Nikad?» začudi se Boris. Flet pomisli kako je ovo savršen trenutak da nadigne obrve no budući ih nije imao prešao je šutke preko toga.
Djevojka odmahne glavom.
«Ja sam tamo vani s Fletom više od petnaest godina. Ako želiš, možemo ti biti društvo dok ne nađeš neko bolje mjesto.» Flet se nasmiješi u sebi znajući da to nije jedini razlog zašto ju Boris želi navesti da im se pridruži. Istini za volju, i on je osjetio istu želju prema njoj kao i ovaj tako da je podržavao njegovo nastojanje.
Tišina je trajala neko vrijeme dok Boris nije pojeo do kraja kukuruz iz limenke i bacio ju u stranu. «Ja i Flet odlazimo sada. Opasno je izlaziti iz grada po mraku pa bolje da krenemo. Ako želiš, možeš s nama. Ali u tom slučaju požuri.»
čim je to rekao on uzme pušku i stade prikupljati stvari koje su mu se učinile korisnima u ruksak. Djevojka je stajala i gledala u njega i Fleta. Boris bez riječi upre stvari na leđa i s puškom ispred sebe krene van. Došli su do polovice dvorišta kad je djevojka izjurila van s vrečom prebačenom preko ramena i potrčala za njima.
Pridružila im se kod izlaza iz zgrade bez riječi. Boris se pravio kad da je oduvijek tu pored njega. Tiho su i oprezno prešli ulicu prema ruševinama uz korito rijeke. Odlučili su da neće riskirati s putem skroz do mosta već će iskušati sreću s prelaskom preko isušene brazde.
«Ja često prelazim preko. Znam gdje su jame.» progovori Marija kad su došli do nasipa. Krenula je ispred njih, a oni za njom.
«Što misliš o njoj Flet?» zapita Boris dok ju je slijedio s par metara zaostatka. Flet osjeti kako obojici raste uzbuđenje što nisi više sami. No nije rekao ništa. Flet ionako ništa nikad ne kaže.
POVRATAK U PROŠLOST
Boris Hrženjak
2007-01-17
«Što misliš Flet?» upitao je Boris nervozno promatrajući grad, preko isušenog korita rijeke Drave, u kojem je nekad davno živio. Nije mogao biti potpuno siguran jer okoliš je bio puno drugačiji nego prije dvadesetak godina, no ondje preko možda je gledao u svoj bivši dom.
«Da, znam što misliš. Ali prošlo je dvadeset godina, možda više nije tako strašno. U svakom slučaju ja idem, a ti kako hočeš.» odbrusio mu je. Flet nije ništa rekao. On ionako nikad ništa ne kaže.
Nesigurnim pokretom je namjestio svoje naočale koje su mu štitile oči od pepela koji je i dalje neumorno padao poput snijega iz njegova sječanja, samo nešto sivlji. Nije se usudio prijeći korito na ovom mjestu jer je pepeo znao biti varljiv, a isušena korita su često bila prave zamke za neoprezne. Flet se nije morao toga bojati, a zašto i bi kad nema noge.
Boris pritegne špagu koja je držala kapuljaču čvrsto stisnutom oko njegove glave, ovdje je vjetar bio jak. Njegova maska za disanje je bila sve zaprljanija tako da si je obečao da će ju pročistiti čim nađe malo vremena i neki skroviti prostor koji bi ga zaštitio od nanosa.
«Možeš li vjerovati ovo, Flet?» nasmije se on. «Most je još uvijek čitav.» Flet se složi da je to stvarno nevjerojatno. Naravno, nije više bio viseći most budući više nije bilo sajli koje bi ga držale, a ni temelji nisu bili više na svom mjestu, no armirani beton od kojeg je bio sastavljen ležao je dolje u koritu i ličio na tepih prekriven pepelom.
«Tamo ćemo prijeći.» izvjesti on Fleta iako je znao da je njemu svejedno.
Prije nego se počeo spuštati u korito skinuo je pušku i pogledao preko kroz optički nišan. činilo se da nema nikoga tko bi ih mogao uhvatiti u zasjedu. Korita su inače vrlo poznata po korištenju za takvu namjenu. I sam je više puta ubio iz zasjede i znao je prepoznati mjesto za to. Ljudi čine svašta kad su gladni.
«Ok, idemo. Ako vidiš išta vikni.» Flet mu obeća da će vikati ako zatreba. Ipak mu je on bio najbolji prijatelj.
Oprezno se spustio uz ruševine mosta i popeo na betonsku podlogu. Prijelaz je dugačak barem stotinjak metara iako se ne čini tako na prvi pogled. Pušku je držao u rukama i pazio je da ne prevrne ništa što bi zazveketalo preglasno. Ne treba nikome nagovjestiti da tu netko prolazi.
Prešli su preko i našli se na ostacima nekadašnje promenade.
«Ti nisi nikad bio ovdje, znaš, ali ovo ovdje je bilo najljepše šetalište u Hrvatskoj.» Flet nije znao što je Hrvatska ali se pravio da zna jer je znao koliko su njegovu sudrugu sjećanja važna. Bilo je to sve što mu je ostalo.
«Sjećam se kako sam tu prošao barem nekoliko tisuća puta sa svojom obitelji.» sa sjetom u očima reče Boris no lice mu se trgne s bolnom grimasom i ponovo okameni. «Davno je to bilo.»
Krenuo je šetalištem no osjećao se uznemirenim na ovako otvorenom području pa se odlučio da skrene u grad. Ono što je od njega ostalo.
Ulice su izgledale prepoznatljivo iako različito. Sječao ih se punim vozila, ljudi, biljaka, životinja... Svega to sada nije bilo. Vladala je tišina pokrivena pokrovom od pepela. Zgrade su bile u ruševinama ili jednostavno napuštene i zapuštene.
Svejedno je sa žarom govorio Fletu kojim ulicama idu, barem mu je govorio za one kojih se sječao. «Sad smo u parku između jedina dva kina koja smo tada imali, mislim da se zvala...Avenija...nešto i avenija, nisam siguran.» Park ionako više nije ličio na park. Bila je to sad samo siva zemlja pokrivena ispucanim stazama od betona.
«Šššš.» reče Boris odjednom i potrči u zaklon niza ruševina uz park. «Nešto čujem iz smjera Trga.» Flet ga nije htio zamarati s tim da mu objesni što je trg već je pratio njegov pogled.
Potrčao je prema jednoj od susjednih ulica i sakrio se u ruševinu zgrade bivše banke. Znao je to jer je još na njoj ostao znak banka ali je otpao dio na kojem je pisalo o kojoj se radi. Boris stavi pušku ispred sebe i pogleda kroz optiku.
«čini se da su uhvatili nekog jadnika.» izvjesti on Fleta. Ovaj dio mu je bio poznat. Velike grupe su često hvatale pojedince. Bio je to jedan od osnovnih zakona prirode - zakon jačeg. «Ali kvragu, mogli su ga barem ubiti prije nego ga počnu derati.» doda on s gnušanjem. Bili su dovoljno daleko da krici budu prigušeni. Ovdje se čulo kao da vjetar zviždi.
Boris spusti pušku s namrštenim izrazom lica. «Moramo proći u tom smjeru zato idemo okolo.» Flet se drage volje složio. Nije nimalo htio proći onamo.
Krenuo je ostacima Jegerove ulice želeći proći pored dječjeg vrtića. Po sječanju morao bi od tamo proći prema ulici Hrvatske Republike. Od tamo bi se okolnim ulicama mogao uputiti prema svojem bivšem domu, a da ne ide preko Trga.
Vrtić je bio gnjusan prizor. čini se da je to postalo (ili točnije bilo) sjedište jedne od bandi koje su se pojavile nakon Rata. Po prozorima su još visjeli maleni kosturi za koje nije ni htio nagađati što im se desilo.
Oprezno se prošuljao uz ogradu koja je bila zapušena nanosima pepela tako da ako je u vrtiću nekoga i bilo nisu ga mogli vidjeti dok prolazi ovako sagnut i skvrčenih koljena.
«Prema drugom trgu, gdje se prije nalazio onaj trgovački centar što su ga popularno zvali Super, zaobišao je u velikom luku kad je začuo pucnjeve iz više automatskih oružja te se umjesto toga provukao pored zgrade Filozofskog fakulteta prema Ulici Republike.
«Široka je.» uznemireno će Boris Fletu, a on se složi. Nije baš izgledala kao mjesto gdje bi se smjelo kretati otvoreno. Zato je išao koristeći se zaštitom ruševina kako bi došao do Županijske. Trebalo mu je dugo ali kad se napokon dograbio željene ulice opet je morao biti oprezan jer nije bio daleko od Trga kojeg je izbjegavao. Krici bi ovdje trebali biti znatno glasniji jer su bili bliži no izgleda da je jadnik od maloprije imao sreće pa su ga dovršili.
«Oh, gledaj.» reče on Fletu pokazujući na urušeni toranj crkve na samom rubu Trga. «Nekad je toranj išao do stotinu metara visine, a gledaj ga sad.» Flet se složi da je to zaista žalostan prizor.
Kroz Županijsku nije bilo tako teško proći jer je bila puna raznog smeća i rupa u cesti tako da se lako moglo puzeći proči njome i istovremeno se držati izvan vidokruga kanibala.
Boris je skrenuo u Ružinu ulicu, kako je rekao iako Flet nije imao pojma što je to ruža. Prije mu je znao objašnjavati da se radi o vrsti cvijeta ali budući Flet nije nikada vidio ni cvijet, nije imao nikakvu referencu za usporedbu. Boris mu je obečao da će mu pokazati sliku ako ju nađe jednom prilikom.
I ova ulica mu je budila sjećanja jer je njome često hodao ili se vozio u automobilu koji su izumrli nakon Rata. Sad ju je bilo jedva za prepoznati ali uspio je sjetiti se koju sporednu ulicu traže. «Ova ulica nije bila baš jako upotrebljavana čak i u vrijeme dok je svijet bio u miru, pa se nadam da nije ni sad.» objasni on svoj izbor. Flet ga začuje kako mrmlja o tome da se kreću Rokovom ulicom. činilo se da je bio u pravu jer nisu ni na koga naišli iako se u jednoj od sporednih čulo nekoliko povika i tri pucnja.
«Evo nas. Ovaj dio bi prepoznao makar bio sravnjen sa zemljom.» veselo će Boris kad su se našli u, kako je on rekao, štrosiki. «Još dvadesetak metara.» obečao je Fletu kojem se nije svidjelo što je ta ulica uvjerljivo najšira i najotvorenija, a po njegovu mišljenju i najopasnija kroz koju su prošli.
Praktički su se došuljali do ulaza u jednu od dvorišnih zgrada. «Tu je nekad bila velika drvena kapija.» reče Boris prisječajući se. «Vjerojatno su ju položili.»
Ušli su unutra. «Idemo do zadnjeg stana.» prošaptao je Fletu koji je bio uzrujan jer je dvorište ovdje izgledalo savršeno za klopku. No, i da kaže nešto znao je da ga Boris ne bi slušao.
«Gotovo je neprepoznatljivo ovako pokriveno pepelom.» prošapta ovaj dok je koračao dvorištem. Ispod njegovih otisaka suse nazirale cigle. Veoma stara izrada.
«Evo nas.» klikne Boris kad su došli do zadnjeg stana u dvorištu. Bio je građen u L obliku, a Fletu se izvana učini kao stračara. Nije ništa rekao. On ionako nema što za reći. Nije to njegovo djetinjstvo.
«Ima li koga?» upita Boris i proviri kroz ulazna vrata. Nitko iznutra nije odgovorio no svejedno je morao bit oprezan. Prvljaština i komadići smeća razbacani po cijeloj kući pucketali su mu pod nogama kada je prolazio iz jedne sobe u drugu. Prvo je prošao kroz cijeli stan, a tek onda si dopustio da odahne i udahne zrak prošlosti.
«Ovo je bila moja soba.» ponosno će on ogledavši se po najvećoj prostoriji u kući. «Tu smo živjeli ja i moj brat, a roditelji su nam bili u sobi ispred. Dvadeset i sedam godina... prije nego smo morali napustiti zemlju.» Flet je strpljivo šutio i pustio Borisa da uživa.
«U onoj maloj sobici pored samog ulaza, koja je sad skoro potpuno urušena, tamo je bila moja baka. Sreća njena pa je umrla prije Rata. Ne bi imala šanse da se izvuće na vrijeme. Možda bi ju morali i ostaviti.»
Pregledavao je stvari koje su razbacane stajale uokolo. Odjednom, par puta okrene glavom oko sebe i ustane se. «Netko ovdje živi.» ustvrdi. Flet se zgrči.
«Nema toliko prašine, a iako je razbacano, ovdje ima nekog reda. Na mom krevetu netko spava, to se vidi.» reče Boris. Skoro u istom trenutku negdje vani, na dvorištu začuje se metalni udarac, kao da je nešto nekome ispalo. Boris se brzo, poput mačke približi prozoru i sakrije se ispod njega kako ga nitko ne bi vidio dok prolazi ispred kuće. Pripremio je pušku u ruci i provjerio da li je puna.
Netko se približio baš ovom stanu i prošao ispred prozora. čini se da tkogod to bio, nije bio svjestan da je u kući još netko jer je bio preglasan za nekog tko se šulja. Boris se brzo i tiho prebacio do dovratka i u trenu kad je osoba ušla u sobu usmjerio je pušku prema njoj i rekao: «Ni makac.»
Mlada djevojka zastala je kao ukopana iako se vidjelo da joj je srce sišlo u pete. Ispustila je ono što je držala u rukama uz glasan zveketav zvuk. Boris promotri o čemu se radi. Limenke s hranom.
«Što radiš ovdje?» upita ju on iako se blesavo osjetio zbog toga što ima osječaj da mora štititi kuću u kojoj nije živio više od dvadeset godina.
«Živim.» prošapta djevojka.
Kratka šutnja.
«Koliko dugo?»
«Nekoliko dana. Tu nitko ne dolazi pa sam mislila...nisam znala da sam na nečijem prostoru.» reče ona na rubu plača. «Molim vas oprostite mi, da sam znala...ne bih...nikad ne bi...sasvim sam...slučajno sam...»
«Šuti.» kaže Boris i djevojka posluša. Uopće ga nije pogledala u lice. Nepomično je stajala i gledala u svoja stopala. činilo se kao da ne prolazi prvi put kroz ovakvu situaciju.
«Pogledaj me.» zapovjednim glasom će Boris i djevojka bez okolišanja posluša. Flet je morao priznati da se uzbudio kad je podigla pogled. Bila je izuzetno zgodna. No, budući nijedan od njih dugo nije vidio ženu možda se njegovom sudu ne može bezuvjetno vjerovati.
«U redu je. Ni ja ne živim ovdje...bar ne više.» smekšanim glasom će Boris. I na njega je ostavila dojam, pomisli Flet. Da je bio muškarac vjerojatno bi ga smaknuo na licu mjesta, zlu ne trebalo. Bar bi imali večeru.
«Živio sam ovdje prije Rata. Samo sam došao malo...osjetiti prošlost.» reče on sjedajući na fotelju koja je inače služila kao ležaj kad se razvuče. činilo se da ju djevojka ne uvlači nego koristi samo kao krevet.
Ona samo kimne, a on shvati da je još uvijek drži na nišanu. Brzo je maknuo pušku u stranu ali ipak na dohvat ruke.
«Gladna?» upita on pokazavši prstom na limenke. Djevojka kimne glavom. «Ni mi nismo jeli već dva dana.» reče Boris, a djevojčine oči se rašire. Flet se samo smijuljio u sebi.
«Dopusti da otvorim jednu.» ponudi se Boris i uhvati jednu od limenki te u nju zabije nož koji je izvukao iz čizme. To se pokazalo kao loš potez jer ga je kroz prorez poprskala tekućina ravno po licu. Djevojci pobjegne osmijeh no zamre odmah čim ju je pogledao. On se i sam nasmije da ju ohrabri. Nastavio je rezuckati limeni pokrov uz velike poteškoće. Odjednom se djevojka pokrene i sagne kako bi nešto dohvatila. Boris ispusti limenku i brzo uhvati pušku u ruke. Ona se smrzla i iz ruke ispusti nešto oštro i metalno. Flet je napeto promatrao što se događa ali se nije miješao.
Boris pogleda u predmet i shvati da je djevojka posegla za otvaračem konzervi. On glasno ispusti dah i ponovo odloži pušku. «Oprosti.» reče. «Navika.»
Ona ništa ne reče nego se obgrli rukama i upilji pogled prema podu.
Boris uzme otvarač i dovrši otvaranje konzerve.
«Hočeš?» ponudi joj on. «Ne izgleda kao nešto posebno, a vjerojatno i nije no bolje nego da umreš od gladi»
Djevojka oprezno napravi korak, pa još jedan i zagrabi šaku kukuruza te se povuče ponovo na svoje mjesto i promatrajući Borisa stade jesti. Izgleda da i sama nije dugo jela.
«Kako se zoveš?» upita on te i sam zagrabi iz limenke.
«Marija.»
«Ja sam Boris.» Fleta nije ponudio jelom, on nije imao potrebu unošenja hrane. Prije ga je znao nuditi iz čiste pristojnosti ali i s tim je davno prestao. «Živiš ovdje sama?»
Ona kimne.
«Teško je biti sam. Ja sam sretan što imam Fleta. Bez njega bih poludio.»
Djevojka je samo prodorno pogledala u njega no nije rekla ništa.
«Ja sam imala brata.» progovorila je ipak nakon kraće šutnje. «Umro je prije godinu dana.»
On suosječajno kimne. «Znam kako ti je. Vjeruj! I ja sam jednom imao brata.» pogled mu opet poprimi onaj zamišljeni izraz koji je Flet tako često viđao u zadnje vrijeme. «Nemam blage što se s njim desilo. Izgubili smo kontakt još od vremena nakon Rata.»
On izdahne i napuni usta kukuruzom.
«Tko je Flet?» zapita ona gotovo sramežljivo.
«O, jasno, pa ti ga ne vidiš.» reče on s osmijehom. «Vjerojatno misliš da sam luđak, da imam nekog nevidljivog prijatelja.»
Ona se lagano zarumeni.
«Ovo je Flet.» reče Boris i jednim potezom raskopča svoj kaput do sredine torza otkrivši pogled na Fleta koji joj veselo mahne s jedinom rukom koju je imao i pokuša namignuti okom bez kapka no ipak bez uspjeha. «Kaže da te pozdravim.» reče Boris.
Djevojka iznenađeno raširi oči i razjapi usta. «Ti si mutant!»
«Pa, valjda. Što ti kažeš Flet, jesmo mi mutanti?» našali se Boris. Flet ne reče ništa. On ionako nikad ništa ne kaže.
Iznenada, djevojka napravi tužnu grimasu. «Da bar ja imam nekog takvog.»
Boris se zagrcne i nakašlje. To nije baš reakcija koju je očekivao ili na koju je navikao. Njega bi čak i kanibali ubili ali ne i pojeli. Bez obzira ne glad. Flet se slagao s tom procjenom.
«Pa, istina, Flet je dobar prijatelj. Jedini je problem što moram jesti za dvojicu.» reče Boris, a djevojka se nasmije i zagleda neodređeno u pod.
«čuj, ako želiš, možeš krenuti s nama. Ja ne želim ostati u gradu, predivlje je ovdje za mene i Fleta. Mi više volimo pustošiju.»
Marija iznenada digne pogled, a u očima joj se zacakli. Najvjerojatnije žudi za društvom, drugim ljudskim bićem koje bi ju navelo na to da se i sama počne opet osječati čovjekom. Život u gradu je surov, a ljudi se ponašaju više kao životinje. Kad se živi u takvim okolnostima, vrijednosti i osobnosti se mijenjaju do neslućenih granica.
«Ne znam.» reče ona iako joj se želja na licu mješala s oprezom. «Voljela bih. Ali...nisam bila izvan grada.»
«Nikad?» začudi se Boris. Flet pomisli kako je ovo savršen trenutak da nadigne obrve no budući ih nije imao prešao je šutke preko toga.
Djevojka odmahne glavom.
«Ja sam tamo vani s Fletom više od petnaest godina. Ako želiš, možemo ti biti društvo dok ne nađeš neko bolje mjesto.» Flet se nasmiješi u sebi znajući da to nije jedini razlog zašto ju Boris želi navesti da im se pridruži. Istini za volju, i on je osjetio istu želju prema njoj kao i ovaj tako da je podržavao njegovo nastojanje.
Tišina je trajala neko vrijeme dok Boris nije pojeo do kraja kukuruz iz limenke i bacio ju u stranu. «Ja i Flet odlazimo sada. Opasno je izlaziti iz grada po mraku pa bolje da krenemo. Ako želiš, možeš s nama. Ali u tom slučaju požuri.»
čim je to rekao on uzme pušku i stade prikupljati stvari koje su mu se učinile korisnima u ruksak. Djevojka je stajala i gledala u njega i Fleta. Boris bez riječi upre stvari na leđa i s puškom ispred sebe krene van. Došli su do polovice dvorišta kad je djevojka izjurila van s vrečom prebačenom preko ramena i potrčala za njima.
Pridružila im se kod izlaza iz zgrade bez riječi. Boris se pravio kad da je oduvijek tu pored njega. Tiho su i oprezno prešli ulicu prema ruševinama uz korito rijeke. Odlučili su da neće riskirati s putem skroz do mosta već će iskušati sreću s prelaskom preko isušene brazde.
«Ja često prelazim preko. Znam gdje su jame.» progovori Marija kad su došli do nasipa. Krenula je ispred njih, a oni za njom.
«Što misliš o njoj Flet?» zapita Boris dok ju je slijedio s par metara zaostatka. Flet osjeti kako obojici raste uzbuđenje što nisi više sami. No nije rekao ništa. Flet ionako ništa nikad ne kaže.
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
- Mindphaser
- Hani
- Posts: 70
- Joined: 01 Dec 2006, 19:00
- Location: BiH
Prica me podsjeca na krizanca Mad Maxa i Piknika pokraj puta (grad kao Zona). Najbolji dio price je Flet i sve sto ide uz njega do razjasnjenja "misterije", kada intenzitet price opada. Mozda je bas on trebalo da bude glavni lik u prici, iako je njegov "nastanak" na tankom ledu, jer bi on mogao nastati jedino kao anomalija pri porodjaju; nije mogao biti usadjen, niti je mogao izrasti, ma koliko da je jaka radijacija (prije bi ubila glavnog junaka).
ma ne ljutim se, sam sam htjeo potaknut da neko gukne bar :PBahod wrote:No, no ne se ljutiti.
Kao što je bajker rekao tajming ti je kriv, a priča dugaaačka.
Evo ja jednostavno nisam stigao. No komentar ćeš sigurno dobiti, samo malo strpljenja i stiže. :uzdravlje:
Priča ima 5str u wordu tak da nije baš jaaako duga..., a napisao sam ju za otprilike 2h u komadu...
HelouââŹÂŚ Evo, ja sam malo uhvatio vremena, pročitao tvoju priču pa reko` da malo nešto i skomentiram, onakoââŹÂŚ više dobronamjerski jer ja ti se više ubrajam u čitatelje nego spisatelje.
Prvo bih ti spočitnuo gramatiku (možemo prvo pokude, pa onda pohvale?) jer ako pišeš na blogu to ti nije posebno bitno, ali ako imaš namjeru ozbiljno se baviti spisateljstvom ili tek slati priče na natječaj, eeeeee onda je to bitna stvar, bez obzira što neki kažu kako nije. (hočeš-hoćeš, sječanje-sjećanje, obečao-obećao, nagovjestiti-nagovijestiti, vrečom-vrećomââŹÂŚ i još dvadesetak sličnih greškica) Ovo ti govorim iz iskustva jer sam i sam dugo mislio kako je važno samo nešto napisati pa će to netko dugi lektorirati, no tu je i stvar opće kulture u igri također.
Ideja i radnja priče su mi neinovativni, pomalo mi je bilo dosadno sve pročitati jer me podsjećalo kao da sam to već negdje čitao ili gledao, posebno ovaj dio sa Fletom koji je u simbiozi s Borisom, evo baš to me podsjetilo na onaj film sa švarcenegerom (mislim da se zvao totalni opoziv) di je jedan od vođe pobune na Marsu upravo takav mutant.
Pepeo po gradu me i opet podsjeća na neki apokaliptični film b produkcije (a gledao sam ih i previše) I otkuda toliki pepeo posvuda? Mislim da nisam nigdje primijetio niti kakav je to rat bio da je sve opustošio, mada pretpostavljam da je atomski, no mogao je biti i rat sa primjerice svemircimaââŹÂŚ
Onaj dio kad u stanu pronađe djevojku, zamisli to me asociralo na zlatokosu i medvjediće (znaš ono- u mom krevetu je netko spavao! I u mom! I u mom! ââŹâ a najmlađi medvjedić reče: U mom još uvijek netko spava)
Onda malo mi je čudno u priči kako tako lijepa djevojka sama šeće gradom punim kanibala, hmmm tako mlada, lijepa, neiskusnaââŹÂŚ baš čudno. E to mi se nekako ne uklapa, možda da si napisao kako je brat bio s njom (barem brat) pa da je on prvi ušao u kuću i Boris ga upuca, pa tek poslije primijeti Mariju koja počne bježati ali on je stigne, bla, bla, blaââŹÂŚtako nešto, u tom stilu.
Cjelokupno Marijino ponašanje također mi je nekako ukalupljeno, baš onako kako ga prikazuju u filmovima, da sam ja pisao njen karakter sigurno ne bi bila pokorna i plašljiva (što je i opet čudno za osobu koja sama godinama šeće gradom punim kanibala) već bi izazivala, borila se i prkosila, no to je kao i cijeli ovaj komentar, samo moje mišljenje.
I za kraj quota
Neće riskirati već će iskušati sreću, pa zar nije rizik iskušavanje sreće?
Vjerovao ili ne na kraju kada zanemarim tipfelere, č, ć ije, je, priča mi se svidjela i to ponajviše što si uspio dobro izmiksati "Totalni opoziv", "sudnji dan" i "mad max-a" ( kako rekoh na ove filmove imam asocijacije) a kroz cijelu priču se proteže znani zemljovid (Osijek, Osijek, tak imam te rad) pa to daje privid stvarnosti.
:uzdravlje:
Eto, da se malo isprave ove sitnice ne bi bilo loše, evo ti prijedlogaââŹÂŚ pošalji priču na bestselerov natječaj pravo Macanu pod šape, pa`š vi`t što će ti on napisatiââŹÂŚ
Toliko od mene, ja sam govorio a ti nastavi pisati (primijetio sam kako na svom blogu nemaš toliko pravopisnih grešaka kao ovdje)
Još jednom na kraju moram napomenuti kako je ovo samo moje viđenje priče, moj dojam koji je ostavila na mene što ni u kom slučaju ne znači kako kod nekog drugog neće ostaviti bolji dojam.
Lijep i srdačan pozdrav iz susjedstva
:wave:
Prvo bih ti spočitnuo gramatiku (možemo prvo pokude, pa onda pohvale?) jer ako pišeš na blogu to ti nije posebno bitno, ali ako imaš namjeru ozbiljno se baviti spisateljstvom ili tek slati priče na natječaj, eeeeee onda je to bitna stvar, bez obzira što neki kažu kako nije. (hočeš-hoćeš, sječanje-sjećanje, obečao-obećao, nagovjestiti-nagovijestiti, vrečom-vrećomââŹÂŚ i još dvadesetak sličnih greškica) Ovo ti govorim iz iskustva jer sam i sam dugo mislio kako je važno samo nešto napisati pa će to netko dugi lektorirati, no tu je i stvar opće kulture u igri također.
Ideja i radnja priče su mi neinovativni, pomalo mi je bilo dosadno sve pročitati jer me podsjećalo kao da sam to već negdje čitao ili gledao, posebno ovaj dio sa Fletom koji je u simbiozi s Borisom, evo baš to me podsjetilo na onaj film sa švarcenegerom (mislim da se zvao totalni opoziv) di je jedan od vođe pobune na Marsu upravo takav mutant.
Pepeo po gradu me i opet podsjeća na neki apokaliptični film b produkcije (a gledao sam ih i previše) I otkuda toliki pepeo posvuda? Mislim da nisam nigdje primijetio niti kakav je to rat bio da je sve opustošio, mada pretpostavljam da je atomski, no mogao je biti i rat sa primjerice svemircimaââŹÂŚ
Onaj dio kad u stanu pronađe djevojku, zamisli to me asociralo na zlatokosu i medvjediće (znaš ono- u mom krevetu je netko spavao! I u mom! I u mom! ââŹâ a najmlađi medvjedić reče: U mom još uvijek netko spava)
Onda malo mi je čudno u priči kako tako lijepa djevojka sama šeće gradom punim kanibala, hmmm tako mlada, lijepa, neiskusnaââŹÂŚ baš čudno. E to mi se nekako ne uklapa, možda da si napisao kako je brat bio s njom (barem brat) pa da je on prvi ušao u kuću i Boris ga upuca, pa tek poslije primijeti Mariju koja počne bježati ali on je stigne, bla, bla, blaââŹÂŚtako nešto, u tom stilu.
Cjelokupno Marijino ponašanje također mi je nekako ukalupljeno, baš onako kako ga prikazuju u filmovima, da sam ja pisao njen karakter sigurno ne bi bila pokorna i plašljiva (što je i opet čudno za osobu koja sama godinama šeće gradom punim kanibala) već bi izazivala, borila se i prkosila, no to je kao i cijeli ovaj komentar, samo moje mišljenje.
I za kraj quota
Ova rečenica mi je na kraju zapela za oko po jednoj nelogičnosti, primjećuješ?Odlučili su da neće riskirati s putem skroz do mosta već će iskušati sreću s prelaskom preko isušene brazde.
Neće riskirati već će iskušati sreću, pa zar nije rizik iskušavanje sreće?
Vjerovao ili ne na kraju kada zanemarim tipfelere, č, ć ije, je, priča mi se svidjela i to ponajviše što si uspio dobro izmiksati "Totalni opoziv", "sudnji dan" i "mad max-a" ( kako rekoh na ove filmove imam asocijacije) a kroz cijelu priču se proteže znani zemljovid (Osijek, Osijek, tak imam te rad) pa to daje privid stvarnosti.
:uzdravlje:
U zadnjim rečenicama nalučujem nekakvu romantiku, iliââŹÂŚ?Flet osjeti kako obojici raste uzbuđenje što nisu više sami.
Eto, da se malo isprave ove sitnice ne bi bilo loše, evo ti prijedlogaââŹÂŚ pošalji priču na bestselerov natječaj pravo Macanu pod šape, pa`š vi`t što će ti on napisatiââŹÂŚ
Toliko od mene, ja sam govorio a ti nastavi pisati (primijetio sam kako na svom blogu nemaš toliko pravopisnih grešaka kao ovdje)
Još jednom na kraju moram napomenuti kako je ovo samo moje viđenje priče, moj dojam koji je ostavila na mene što ni u kom slučaju ne znači kako kod nekog drugog neće ostaviti bolji dojam.
Lijep i srdačan pozdrav iz susjedstva
:wave:
?
Hvala na komentaru, što se tiče gramatike znam već sve sam nikak da pored sebe stavim pravopis kad pišem...ili bar pregledavam dovršenu stvar...znaš već kak je teško prolistat stranice i tako to :x
Što se tiče Macana, za njega nemam tako dobro mišljenje ( :P ) i nije me briga što će reći o mojim radovima...a ionako je ovo prevelika priča za bestseler
Što se tiče Macana, za njega nemam tako dobro mišljenje ( :P ) i nije me briga što će reći o mojim radovima...a ionako je ovo prevelika priča za bestseler
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
Da pređemo na stvar...
Najveća zamjerka ovoj priči su definitivno rečenice. Ne č i ć, gramatika, već čisto ono kako su stilski posložene. Lickanje nakon što se nešto napiše jest "pain in the ass", ali to svejedno nije dobro preskočiti.
Priča mi inače teče dosta zanimljivo i ima ritam do negdje pred sam kraj kada lagano pada sa objašnjenjem Fletove prirode (nekako baš vuče na "Totalni opoziv"). Neke nelogičnosti znanstvenog tipa meni nisu pretjerano zasmetale jer mi sve to djeluje više kao fantazija nego kao onaj klasični SF.
:uzdravlje:
Najveća zamjerka ovoj priči su definitivno rečenice. Ne č i ć, gramatika, već čisto ono kako su stilski posložene. Lickanje nakon što se nešto napiše jest "pain in the ass", ali to svejedno nije dobro preskočiti.
Priča mi inače teče dosta zanimljivo i ima ritam do negdje pred sam kraj kada lagano pada sa objašnjenjem Fletove prirode (nekako baš vuče na "Totalni opoziv"). Neke nelogičnosti znanstvenog tipa meni nisu pretjerano zasmetale jer mi sve to djeluje više kao fantazija nego kao onaj klasični SF.
:uzdravlje:
Perhaps it's the result of an anxiety.
- Belzebubbles
- Ancient
- Posts: 840
- Joined: 16 Feb 2007, 00:52
- Location: zgri