Zagonetka
- Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact:
Zagonetka
Zagonetka
Razmisli sam malo, otkrij o čemu je riječ, shvati to kao zagonetku, ne mogu ti ja sve otkriti. Znam, nestrpljiv si, još si ti mlad Antune, a i ovi dokumenti o meni su poprilično šturi. Evo ispričat ću ti priču onako kako sam ju ja doživjela, možda ti sada bude jasnije.
Bilo je to prije četrdesetak godina, znam još mi ne vjeruješ, ne izgledam starije od dvadesetak, u to se uvjerim sama kad se vidim u ogledalu. Tada, kada ova priča započinje izgledala sam isto kao i sada, zapravo bila sam četrdesetak kila teža. Taman sam upisala treću godinu studija. Što sam studirala? Ne sjećam se, mislim da niti nije važno za priču.
Znaš, nisam ti ja bila neka ljepotica i često mi se srce slomilo, a tada sam zapravo bila i nevina. Nitko nije htio djevojku od osamdeset kila u krevetu. S vremenom me to prestalo dirati, ili barem me nije uznemirivalo kao prije. Na fakultetu nisam više bila ona cura iz srednje koja bi davala svoje srce prvom koji me pogleda. Stekla sam neke prijatelje i prijateljice. No, hajde da preskočimo sav ovaj nevažan dio.
Upoznala sam njega. Ime mu je bilo Vlatko, mislim ili možda Vlado. Stara sam ne sjećam se. Ne, nisam bila zagrijana za njega, niti u jednom trenutku. Bio je on ljepuškast istina, ali meni tada više nije bilo do ljubavi. Htjela sam se družiti s njim, jer je bio zabavan i pametan. Slikao je, sad sam se sjetila, slikao je. Ne znam je li bio dobar, no meni su se njegove slike sviđale. Još uvijek ih vidim u glavi, bile su tako moćne, jednostavne, a opet moćne.
Ah, sad mi navire Prosjak. Hodaš li ikad gradom, Antune? Ima li još prosjaka, ili ih je društvo istrijebilo? Ah, nije niti važno, ali ta slika je prikazivala prosjaka, možda ratnog veterana, stisnutog u nekoj od glavnih ulica grada. Zagrnuo se u svoj proderani kaput, no zimska hladnoća ga je svejedno tresla. Ispred njega je bila prazna šalica iz koje sigurno nitko godinama nije pio. čovjekovo lice je bilo grč, ali u očima mu se vidjela nada, nada da će neka kovanica sletjeti u šalicu, nada da jednog dana hladnoća neće više prodirati kroz rupe u njegovom starom kaputu. Pitaš se zašto ti opisujem ovu sliku. Vjerojatno zato jer mi je i danas ona najbistrije sjećanje iz tog razdoblja mog života. Evo, evo, vratit ću se priči.
Kao što rekoh, Vlatko mi je ubrzo postao drag prijatelj. Dosta smo vremena provodili zajedno. Šetali gradom i pričali. Tada sam se osjećala uistinu zadovoljno. Nije to onaj osjećaj zaljubljenosti, sedmog neba, ovo je bilo jednostavno zadovoljstvo, nije bilo straha, nije bilo opsjednutosti i želje, samo užitak, kao kad plivaš u moru ili hodaš šumom i slušaš šumove drveća. Trajalo je to nekoliko tjedana, a onda se on prestao javljati. No dobro nije se baš prestao javljati, ali sve češće je imao neke izlike da se ne nađe sa mnom, tako da su se naši sastanci s nekoliko puta na tjedan prorijedili na svega jedan svaka dva tjedna. No, dobro imao je obaveze, razmišljala sam, kada to prođe, opet ćemo se nas dvoje družiti. Jednog dana, ne znam zašto niti kako, osjećala sam se sretno. Uzela sam papir i crvenu olovku te nacrtala srce i zatim ga probola strelicom. Sjela sam u tramvaj, ne znam da li još tramvaji voze Zagrebom, krenula sam prema njegovom stanu. Kada mi je otvorio vrata, nosio je samo svoju kutu, a ženski glas se začuo dopirući iz njegove sobe.
- Koga to imaš tamo, ha, vraže mali? - upitala sam.
- Što trebaš? Zauzet sam.
- Ma ništa, samo ti htjedoh dati ovo. Bila sam vrijedna i kreativna.
Izvadila sam svoj "majstorski" crtež i pokazala mu ga, pokušavajući namjestiti svoj najslađi izraz lica. Gledao ga je nekoliko trenutaka i razmišljao, osjećala sam da nešto nije u redu.
- Martina. - rekao je - Ja ne znam čemu ovo, mislim da ti nikad nisam dao nekakve naznake da me zanimaš u tom smislu. Ja, stvarno ne želim da mi više daješ ovakve stvari. Zapravo mislim da bi bilo najbolje da prekinemo naš odnos.
Okrenuo se i zatvorio vrata. Bio je to zadnji put što sam ga vidjela. Stajala sam tako pred njegovim stanom, pokušavajući shvatiti što se to upravo dogodilo. Je li on krivo shvatio moju šalu? Zar je on stvarno pomislio da sam zaljubljena u njega? Dok sam putovala doma, srce mi je luđački tuklo. Zašto? Pa tko je on? Poznajem ga svega dva mjeseca, nit ga volim, nit sam ga voljela, ali srce mi lupa. Zašto? Osjećala sam da se sav moj oklop, koji sam godinama gradila, ruši.
Nekako sam došla do vrata stana, ruke su mi se tresle i tek nakon trećeg pokušaja sam uspjela ugurati ključ u bravu. Dovukla sam se do kreveta i legla, odjevena i obučena. Pokušala sam zaspati, ali srce mi je i dalje tuklo. Udaralo je poput teškog boksača čiji se protivnik zapleo u konopce i ne može pasti. Uplašila sam se, ovo mi je bilo nešto posve novo. Znala sam da Vlado nije uzrok, on je samo bio okidač. Onaj koji je srušio zadnju branu pred nabujalom rijekom. Utapala sam se u svojim osjećajima, mislima, svemu onome što sam kroz godine potiskivala, a bjesomučni ritam mog srca je sve to još više potencirao. Ustala sam se iz kreveta i nekako, ne znam kako, dovukla do telefona. Podigla sam slušalicu i nazvala hitnu.
- Hitna služba, izvolite. - javio se operater.
- Trebam pomoć. - jedva sam izgovorila.
- O čemu je riječ?
Zaustila sam da nešto odgovorim, ali me bol u prsima zaustavila. Ugledala sam svoje srce kako iskače iz mojih grudi. Palo je na pod, ali se nije zaustavilo, već je i dalje tuklo i udaralo bjesomučnim ritmom. Onesvijestila sam se.
Nekoliko dana kasnije, probudila sam se u bolnici. Ubrzo sam saznala da sam prikopčana na uređaj koji simulira rad srca. Moje srce mi nisu mogli vratiti. Doktori su ulazili i izlazili. Postavljali su mi neka pitanja, ali sve u svemu nitko nije imao pojma kako se to dogodilo, a još manje kako sam preživjela bez srca sve do dolaska hitne.
Nakon još tjedan dana, prebacili su me ovdje, da me mogu promatrati i proučavati poput laboratorijskog miša. Znaš li, vjerojatno ne znaš, ovdje baš u ovom krevetu sam doživjela svoj prvi spolni odnos. Netko bi rekao da sam bila silovana, ali meni je zapravo bilo svejedno. Antune, nemam ti ja više osjećaja. Umjetno srce ne može zamijeniti pravo. Ne mogu reći da mi je žao, jednostavno, nije me briga. Znaš, svaki put kad pogledam svoje srce i vidim kako je istrunulo i ostarjelo ništa ne osjetim. Samo ga gledam kako i dalje tuče i tuče i tuče.
Eto to ti je moja priča, a što ćeš ti otkriti iz nje i hoće li ti to biti dovoljno, ja ne znam.
Razmisli sam malo, otkrij o čemu je riječ, shvati to kao zagonetku, ne mogu ti ja sve otkriti. Znam, nestrpljiv si, još si ti mlad Antune, a i ovi dokumenti o meni su poprilično šturi. Evo ispričat ću ti priču onako kako sam ju ja doživjela, možda ti sada bude jasnije.
Bilo je to prije četrdesetak godina, znam još mi ne vjeruješ, ne izgledam starije od dvadesetak, u to se uvjerim sama kad se vidim u ogledalu. Tada, kada ova priča započinje izgledala sam isto kao i sada, zapravo bila sam četrdesetak kila teža. Taman sam upisala treću godinu studija. Što sam studirala? Ne sjećam se, mislim da niti nije važno za priču.
Znaš, nisam ti ja bila neka ljepotica i često mi se srce slomilo, a tada sam zapravo bila i nevina. Nitko nije htio djevojku od osamdeset kila u krevetu. S vremenom me to prestalo dirati, ili barem me nije uznemirivalo kao prije. Na fakultetu nisam više bila ona cura iz srednje koja bi davala svoje srce prvom koji me pogleda. Stekla sam neke prijatelje i prijateljice. No, hajde da preskočimo sav ovaj nevažan dio.
Upoznala sam njega. Ime mu je bilo Vlatko, mislim ili možda Vlado. Stara sam ne sjećam se. Ne, nisam bila zagrijana za njega, niti u jednom trenutku. Bio je on ljepuškast istina, ali meni tada više nije bilo do ljubavi. Htjela sam se družiti s njim, jer je bio zabavan i pametan. Slikao je, sad sam se sjetila, slikao je. Ne znam je li bio dobar, no meni su se njegove slike sviđale. Još uvijek ih vidim u glavi, bile su tako moćne, jednostavne, a opet moćne.
Ah, sad mi navire Prosjak. Hodaš li ikad gradom, Antune? Ima li još prosjaka, ili ih je društvo istrijebilo? Ah, nije niti važno, ali ta slika je prikazivala prosjaka, možda ratnog veterana, stisnutog u nekoj od glavnih ulica grada. Zagrnuo se u svoj proderani kaput, no zimska hladnoća ga je svejedno tresla. Ispred njega je bila prazna šalica iz koje sigurno nitko godinama nije pio. čovjekovo lice je bilo grč, ali u očima mu se vidjela nada, nada da će neka kovanica sletjeti u šalicu, nada da jednog dana hladnoća neće više prodirati kroz rupe u njegovom starom kaputu. Pitaš se zašto ti opisujem ovu sliku. Vjerojatno zato jer mi je i danas ona najbistrije sjećanje iz tog razdoblja mog života. Evo, evo, vratit ću se priči.
Kao što rekoh, Vlatko mi je ubrzo postao drag prijatelj. Dosta smo vremena provodili zajedno. Šetali gradom i pričali. Tada sam se osjećala uistinu zadovoljno. Nije to onaj osjećaj zaljubljenosti, sedmog neba, ovo je bilo jednostavno zadovoljstvo, nije bilo straha, nije bilo opsjednutosti i želje, samo užitak, kao kad plivaš u moru ili hodaš šumom i slušaš šumove drveća. Trajalo je to nekoliko tjedana, a onda se on prestao javljati. No dobro nije se baš prestao javljati, ali sve češće je imao neke izlike da se ne nađe sa mnom, tako da su se naši sastanci s nekoliko puta na tjedan prorijedili na svega jedan svaka dva tjedna. No, dobro imao je obaveze, razmišljala sam, kada to prođe, opet ćemo se nas dvoje družiti. Jednog dana, ne znam zašto niti kako, osjećala sam se sretno. Uzela sam papir i crvenu olovku te nacrtala srce i zatim ga probola strelicom. Sjela sam u tramvaj, ne znam da li još tramvaji voze Zagrebom, krenula sam prema njegovom stanu. Kada mi je otvorio vrata, nosio je samo svoju kutu, a ženski glas se začuo dopirući iz njegove sobe.
- Koga to imaš tamo, ha, vraže mali? - upitala sam.
- Što trebaš? Zauzet sam.
- Ma ništa, samo ti htjedoh dati ovo. Bila sam vrijedna i kreativna.
Izvadila sam svoj "majstorski" crtež i pokazala mu ga, pokušavajući namjestiti svoj najslađi izraz lica. Gledao ga je nekoliko trenutaka i razmišljao, osjećala sam da nešto nije u redu.
- Martina. - rekao je - Ja ne znam čemu ovo, mislim da ti nikad nisam dao nekakve naznake da me zanimaš u tom smislu. Ja, stvarno ne želim da mi više daješ ovakve stvari. Zapravo mislim da bi bilo najbolje da prekinemo naš odnos.
Okrenuo se i zatvorio vrata. Bio je to zadnji put što sam ga vidjela. Stajala sam tako pred njegovim stanom, pokušavajući shvatiti što se to upravo dogodilo. Je li on krivo shvatio moju šalu? Zar je on stvarno pomislio da sam zaljubljena u njega? Dok sam putovala doma, srce mi je luđački tuklo. Zašto? Pa tko je on? Poznajem ga svega dva mjeseca, nit ga volim, nit sam ga voljela, ali srce mi lupa. Zašto? Osjećala sam da se sav moj oklop, koji sam godinama gradila, ruši.
Nekako sam došla do vrata stana, ruke su mi se tresle i tek nakon trećeg pokušaja sam uspjela ugurati ključ u bravu. Dovukla sam se do kreveta i legla, odjevena i obučena. Pokušala sam zaspati, ali srce mi je i dalje tuklo. Udaralo je poput teškog boksača čiji se protivnik zapleo u konopce i ne može pasti. Uplašila sam se, ovo mi je bilo nešto posve novo. Znala sam da Vlado nije uzrok, on je samo bio okidač. Onaj koji je srušio zadnju branu pred nabujalom rijekom. Utapala sam se u svojim osjećajima, mislima, svemu onome što sam kroz godine potiskivala, a bjesomučni ritam mog srca je sve to još više potencirao. Ustala sam se iz kreveta i nekako, ne znam kako, dovukla do telefona. Podigla sam slušalicu i nazvala hitnu.
- Hitna služba, izvolite. - javio se operater.
- Trebam pomoć. - jedva sam izgovorila.
- O čemu je riječ?
Zaustila sam da nešto odgovorim, ali me bol u prsima zaustavila. Ugledala sam svoje srce kako iskače iz mojih grudi. Palo je na pod, ali se nije zaustavilo, već je i dalje tuklo i udaralo bjesomučnim ritmom. Onesvijestila sam se.
Nekoliko dana kasnije, probudila sam se u bolnici. Ubrzo sam saznala da sam prikopčana na uređaj koji simulira rad srca. Moje srce mi nisu mogli vratiti. Doktori su ulazili i izlazili. Postavljali su mi neka pitanja, ali sve u svemu nitko nije imao pojma kako se to dogodilo, a još manje kako sam preživjela bez srca sve do dolaska hitne.
Nakon još tjedan dana, prebacili su me ovdje, da me mogu promatrati i proučavati poput laboratorijskog miša. Znaš li, vjerojatno ne znaš, ovdje baš u ovom krevetu sam doživjela svoj prvi spolni odnos. Netko bi rekao da sam bila silovana, ali meni je zapravo bilo svejedno. Antune, nemam ti ja više osjećaja. Umjetno srce ne može zamijeniti pravo. Ne mogu reći da mi je žao, jednostavno, nije me briga. Znaš, svaki put kad pogledam svoje srce i vidim kako je istrunulo i ostarjelo ništa ne osjetim. Samo ga gledam kako i dalje tuče i tuče i tuče.
Eto to ti je moja priča, a što ćeš ti otkriti iz nje i hoće li ti to biti dovoljno, ja ne znam.
nema me.
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
- Indigo Montoya
- Ancient
- Posts: 605
- Joined: 25 Mar 2004, 13:12
- Location: Out of my mind
- Contact:
- SAMSUILUNOV OTAC
- Autor u Smokvinom listu
- Posts: 2110
- Joined: 30 Dec 2005, 00:50
- Location: 26. dimenzija, treća kuća desno, iza bukve
Zapravo nije ni bitno jel tu netko nečiji sin ili nije. Ne znam zašto, ali dok sam ju čitao, na um mi je pao Zločin i kazna. Valjda slična atmosfera ili nekakva izgubljenost koja lebdi zrakom, nemam pojma, ali u svakom slučaju mi se svidjelo. Odlična priča! :mrgreen: :uzdravlje:
Kap limuna, zrno soli,
I svaka rana malo više boli.
I svaka rana malo više boli.
Srce trune, a ona ostaje ista godinama...
Prva ljubav debele neizivljene studentice je mocna stvar. :-)))
Zagonetka je ko je Antun? Ali mislim da zagonetka nije tu vaznaââŹÂŚ To je prica atmosfereââŹÂŚ I stvar je u tome da li si uspio probuditi neki osjecaj kod citateljaââŹÂŚ Mislim da jesi.
Nekom ce se prica svidjeti, nekom ne, ali ovoj prici se ne moze nista prigovoritiââŹÂŚ
To je cini mi se vise "fantasticarska "prica nego fantasy ili sf.
Prva ljubav debele neizivljene studentice je mocna stvar. :-)))
Zagonetka je ko je Antun? Ali mislim da zagonetka nije tu vaznaââŹÂŚ To je prica atmosfereââŹÂŚ I stvar je u tome da li si uspio probuditi neki osjecaj kod citateljaââŹÂŚ Mislim da jesi.
Nekom ce se prica svidjeti, nekom ne, ali ovoj prici se ne moze nista prigovoritiââŹÂŚ
To je cini mi se vise "fantasticarska "prica nego fantasy ili sf.
- Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact: