LR 30: Xaotix
Posted: 11 Dec 2010, 16:13
Kapsula
SOS signal je krepao. Sad je bio mrtav kao i ostali uređaji sprženi u eksploziji rudarice prije... koliko dana? Boris je pročačkao preostale; reciklaža zraka i vode je još radila, i poznavajući rusku tehnologiju, radit će dokle god kapsula bude izložena suncu. Hrane je bilo za dva do tri tjedna oskudnih obroka. A nakon toga...
Larisa je plutala uz drugi zid kapsule, ne mnogo veće od kombija, sklopljeni očiju,
- Pa što, pa što! Ovaj sektor je nakrcan rudaricama, netko nas mora zakvačiti! -, oponašao je njen optimizam, - Ma nemoj? Bez radio fara? Bez ikakve komunikacije? Čak ne znamo ni da li rade vanjska svjetla!
Užasavalo ga je čuti njen glas. Prije samo par dana je slinio za njenom vedrinom i vrckavošću, maštao o par trenutaka razgovora nasamo, bez ostalih članova posade. A sada su imali svu samoću ovog svemira.
...
Sat je odavno bacio, a vrijeme se mjerilo samo preostalim obrocima.
Spavao je. Puno. U snu nije bio svjestan sranja u kojem se nalazi. Napetosti zbog Larise, očaja što plutaju samotni svemirom u metalnoj bačvi.
Samoća? S Larisom u kapsuli tri na tri?
...
Znao je da ludi. U svemiru je samoća gasila ljude prije ostalih smrti. Za to ga nisu uvježbali.
Larisa je mirno plutala uz svoj zid, sa nagovještajem smiješka u kutu usana. Ta cura zaista zna čekati. Želio je nešto reći, ali nije znao kako bi počeo. Osjećao se kao klinac koji traži najbolji ulet... Koncentrirao se na disanje i uspio se opustiti.
- Laku noć... –, učinilo mu se da čuje njen šapat kroz ljepljive granice sna.
...
- Larisa? Ovaj... Jesam li ti pričao kako sam uopće završio kao rudar?
Pogledao ju je. Da li spava? Ne, okrenuta je prema njemu.
Pričao joj je o prijašnjim rudaricama, o školi, sebi, kvartu... Ona je slušala. Zaista ga je slušala. A on je slušao njene priče o šumama Sibira, psiću kojeg je dobila za rođendan, autostopu prema moru s prijateljicom. Kad je bio u srednjoj, sanjao je o curi kakva je bila Larisa.
...
Koliko čovjek može preživjeti bez hrane? Dok je prstom lijepio zadnje mrvice obroka, pomislio je na sat, bačen i ugašen. Bolje ne. To bi samo započelo još jedno odbrojavanje. Larisa je velikim, ozbiljnim, očima gledala negdje kroz njega i kroz zid kapsule.
Zatvorio je prazan ormarić za hranu i vrijeme je stalo.
...
- ... neka tvoje oke sanak mije, slušaj Mjesec kako ti se smije...–, pjevušila je Larisa tiho, dok ju je on pratio mumljanjem. Kada su počeli pjevati jedno drugome, shvatio je da znaju samo jednu uspavanku. Zato su izmišljali nove. Volio je slušati Larisu kako mu pjevuši svojim slatkim glasom.
- ... A kad Mjesec i sam počne da sniva... hmm...?–, izmišljala je stihove.
- Čekat će te krigla hladnog piva!–, njegov grohot se stopio s Larisinim smijehom.
...
- Brodolomci su imali samo to rješenje. A ona ekipa koja je pala u Andama? Preživjeli su jedući svoje mrtve...
- Ne, Larisa. Nitko neće nikoga pojesti. Osim ako me ne zadaviš u snu.-, nježno ju je zagrlio, - Zajedno smo stigli do ovamo, zajedno idemo dalje. Što god to značilo.
- Umrijeti?
- Umrijeti zajedno. –, uronio je lice u oblak njene kose.
...
Probudio ga je tresak. Larisa je zaplutala od njega i on joj panično zgrabi ruku.
Srce mu je lupalo u grlu. Zakrkljao je i vrisnuo kad je zapištalo, i dio zida se otvorio.
Tri skafandera su se nagnula kroz okno ulaza i zastala, oklijevajuci.
- Ahoj! Ima li živih?
Trenutak je trajao vječnost.
- Ima! Dvoje!
Svježi zrak iz drugog broda se napokon probio kroz njegove nosnice i vrati mu zadah raspadanja na koji je navikao i koji je tako dugo ignorirao. I zaboravio.
Skafanderi su čekali.
- U stvari... Jedan...
Okrenuo se prema Larisi, svojoj ljubavi. Mrtvoj od prvog dana u kapsuli.
Zaklopio joj je ugasle oči, i poljubio je u suhi pergament čela. Po prvi je puta zaista osjetio samoću.
SOS signal je krepao. Sad je bio mrtav kao i ostali uređaji sprženi u eksploziji rudarice prije... koliko dana? Boris je pročačkao preostale; reciklaža zraka i vode je još radila, i poznavajući rusku tehnologiju, radit će dokle god kapsula bude izložena suncu. Hrane je bilo za dva do tri tjedna oskudnih obroka. A nakon toga...
Larisa je plutala uz drugi zid kapsule, ne mnogo veće od kombija, sklopljeni očiju,
- Pa što, pa što! Ovaj sektor je nakrcan rudaricama, netko nas mora zakvačiti! -, oponašao je njen optimizam, - Ma nemoj? Bez radio fara? Bez ikakve komunikacije? Čak ne znamo ni da li rade vanjska svjetla!
Užasavalo ga je čuti njen glas. Prije samo par dana je slinio za njenom vedrinom i vrckavošću, maštao o par trenutaka razgovora nasamo, bez ostalih članova posade. A sada su imali svu samoću ovog svemira.
...
Sat je odavno bacio, a vrijeme se mjerilo samo preostalim obrocima.
Spavao je. Puno. U snu nije bio svjestan sranja u kojem se nalazi. Napetosti zbog Larise, očaja što plutaju samotni svemirom u metalnoj bačvi.
Samoća? S Larisom u kapsuli tri na tri?
...
Znao je da ludi. U svemiru je samoća gasila ljude prije ostalih smrti. Za to ga nisu uvježbali.
Larisa je mirno plutala uz svoj zid, sa nagovještajem smiješka u kutu usana. Ta cura zaista zna čekati. Želio je nešto reći, ali nije znao kako bi počeo. Osjećao se kao klinac koji traži najbolji ulet... Koncentrirao se na disanje i uspio se opustiti.
- Laku noć... –, učinilo mu se da čuje njen šapat kroz ljepljive granice sna.
...
- Larisa? Ovaj... Jesam li ti pričao kako sam uopće završio kao rudar?
Pogledao ju je. Da li spava? Ne, okrenuta je prema njemu.
Pričao joj je o prijašnjim rudaricama, o školi, sebi, kvartu... Ona je slušala. Zaista ga je slušala. A on je slušao njene priče o šumama Sibira, psiću kojeg je dobila za rođendan, autostopu prema moru s prijateljicom. Kad je bio u srednjoj, sanjao je o curi kakva je bila Larisa.
...
Koliko čovjek može preživjeti bez hrane? Dok je prstom lijepio zadnje mrvice obroka, pomislio je na sat, bačen i ugašen. Bolje ne. To bi samo započelo još jedno odbrojavanje. Larisa je velikim, ozbiljnim, očima gledala negdje kroz njega i kroz zid kapsule.
Zatvorio je prazan ormarić za hranu i vrijeme je stalo.
...
- ... neka tvoje oke sanak mije, slušaj Mjesec kako ti se smije...–, pjevušila je Larisa tiho, dok ju je on pratio mumljanjem. Kada su počeli pjevati jedno drugome, shvatio je da znaju samo jednu uspavanku. Zato su izmišljali nove. Volio je slušati Larisu kako mu pjevuši svojim slatkim glasom.
- ... A kad Mjesec i sam počne da sniva... hmm...?–, izmišljala je stihove.
- Čekat će te krigla hladnog piva!–, njegov grohot se stopio s Larisinim smijehom.
...
- Brodolomci su imali samo to rješenje. A ona ekipa koja je pala u Andama? Preživjeli su jedući svoje mrtve...
- Ne, Larisa. Nitko neće nikoga pojesti. Osim ako me ne zadaviš u snu.-, nježno ju je zagrlio, - Zajedno smo stigli do ovamo, zajedno idemo dalje. Što god to značilo.
- Umrijeti?
- Umrijeti zajedno. –, uronio je lice u oblak njene kose.
...
Probudio ga je tresak. Larisa je zaplutala od njega i on joj panično zgrabi ruku.
Srce mu je lupalo u grlu. Zakrkljao je i vrisnuo kad je zapištalo, i dio zida se otvorio.
Tri skafandera su se nagnula kroz okno ulaza i zastala, oklijevajuci.
- Ahoj! Ima li živih?
Trenutak je trajao vječnost.
- Ima! Dvoje!
Svježi zrak iz drugog broda se napokon probio kroz njegove nosnice i vrati mu zadah raspadanja na koji je navikao i koji je tako dugo ignorirao. I zaboravio.
Skafanderi su čekali.
- U stvari... Jedan...
Okrenuo se prema Larisi, svojoj ljubavi. Mrtvoj od prvog dana u kapsuli.
Zaklopio joj je ugasle oči, i poljubio je u suhi pergament čela. Po prvi je puta zaista osjetio samoću.
Jako dobro konstruirana priča, meni je sasvim leglo što je iscjepkana. Jest, moglo bi je se ispisati u roman, ali i ovako sasvim fino funkcionira. Jedino što nije pretjerano originalna, ali to nije bila ni poanta. Da je se malo doradi/ojača (stilski, ne sadržajno), mogla bi u tisak.
