LR 30: Koet
Posted: 11 Dec 2010, 16:00
Uzeti nešto iz prošlosti
- Od nanića, kažete?
- Čak i miriše kao drvo.
- Ne volim drvenu građu. A gdje idemo?
- Dvadeset godina u prošlost.
- Pa tada sam postojao. Ajmo do dinosaura.
- Prvi korak je malen.
- Ostvarite mi snove doktore.
- Možda te na kraju nagradim.
- Biti ću fin. A zašto ste odabrali mene?
- Istraživanje, i dio tvoje terapije.
- Pokusni kunić, a?
- Ugovorom si pristao na to.
- Ma znam. Malo je teško vjerovati da su ova četiri zida vremenski stroj.
- Što bi ti?
- Automobil. Ili vlak...
- ..
- Glupo je što nitko ne smije ništa donijeti s putovanja, kao da će neka sitnica promijeniti povijest. Mogu li ja uzeti nešto iz prošlosti?
- Ne smijemo vani.
- Glupa ograničenja.
- Sjedi tamo u stolicu. Pri svakom putovanju moraš biti u njoj.
- Zašto?
- Ona stabilizira polja oko tebe dok spavaš.
- Strava. Putovanja traju po dvadeset godina onda?
- Aha.
- A mi ćemo ih prespavati. Malo je zastrašujuće da će četrdeset godina proći u tren oka.
- To se ljudima stalno događa.
- Istina.
- Laku noć.
- I vama.
***
- Mogu li izaći?
- Možeš, odi do prozora na zidu tebi zdesna.
- Zašto je pregrada među nama?
- Dio terapije. Ne brini, savršeno te vidim i čujem.
- Doktore, teško hodam.
- Samo polako, mišići su ti se ulijenili.
- Ipak se primijeti kada čovjek spava tolike godine. Na kraju ću imati šezdeset sedam. Jebote biti ću stariji od mog starog. Kada izađem iz agencije idem na Mars stati pred njega i reći: mali, odi po šibice.
- Roditelji su ti još uvijek gore?
- Da, znate to, još otkad sam bio klinac.
- Zašto te nisu poveli?
- Pobjegli su od vlade, bili su demonstranti, borci za ljudska prava. Postalo je opasno. Ma sve već znate. Gdje smo to, u nečijoj kolibi?
- Izvan zapravo, drveni zid stroja je zid kolibe.
- A što gledamo?
- Pa što vidiš?
- Vidim muža i ženu valjda, pričaju malo glasnije. Malo dijete za stolom ih promatra.
- Što misliš o tome?
- Prizoru?
- Da.
- Što ja znam, obitelj skupa, vatra gori u peći, klasična večer. Siromašni su. Koliba nije mjesto za život.
- Kakvi ti se čine roditelji.
- Normalan mladi par, ona njemu nešto objašnjava. Otac odmahuje, možda imaju nekih problema, viče li on to na nju doktore?
- Što ti misliš?
- Čini mi se da viče. Dijete sada plače, sada i žena viče, zašto se svađaju doktore?
- Ne znam, što misliš?
- Možda nemaju novaca, možda... doktore, udario ju je. Ona odlazi po dijete, ali on joj ga oduzima i opet je udara. Neka prestane, nije kriva...
- Što nije kriva?
- Nije kriva... što... ju drugi muškarci gledaju. Samo radi svoj posao.
- Koji posao?
- Ona je plesačica... striptizeta.
- Kako znaš?
- To je... moja majka.
- I tvoj otac?
- Da.
- I ljut je na nju zbog posla?
- Da, siromašni smo, a on popije sve što zaradi. Doktore, moramo ga spriječiti, sada je već jako tuče.
- Ne smijemo vani.
- Doktore...
- Ovo je prošlost.
- Ovo je moja majka. Pustite me, gdje su vrata, gdje se izlazi, želim vani!
- To staklo se neće razbiti.
- Doktore, on je ubija, krv je posvuda. Kuda smo ušli ovamo?
- Vrata se otvaraju samo iz moje stolice.
- Doktore, molim vas, pustite me vani. Zašto ovo radite?
- Dio tvoje terapije. Potisnuo si sjećanje na ovaj događaj i koliko god strašan bio, ovo je jedini način. Postao si nepromišljen i agresivan i bilo je vrijeme da se suočiš sa svojom prošlošću.
- Doktore, mrtva je.
- Što osjećaš?
- Ništa.
- ..
- Doktore?
- Da.
- Jeste li znali za ovo?
- Jesam.
- I svejedno ste me doveli ovamo?
- Da. Oprosti, ali previše si nam vrijedan da te izgubimo. Sve će biti u redu, sada krećemo ispočetka.
- A gdje je moj otac?
- Mrtav.
- Tako...
- Sjedi u stolicu, vraćamo se natrag.
***
- Doktore! Doktore!
- Tu sam.
- Ustanite.
- Što se događa?
- Sada mi je osamdeset sedam.
- Molim? Zašto sam ja u tvojoj stolici? Ti si... u mojoj!
- Dobrodošli natrag u moju prošlost.
- Što radimo ovdje?
- Ubiti ćemo moga oca.
- Od nanića, kažete?
- Čak i miriše kao drvo.
- Ne volim drvenu građu. A gdje idemo?
- Dvadeset godina u prošlost.
- Pa tada sam postojao. Ajmo do dinosaura.
- Prvi korak je malen.
- Ostvarite mi snove doktore.
- Možda te na kraju nagradim.
- Biti ću fin. A zašto ste odabrali mene?
- Istraživanje, i dio tvoje terapije.
- Pokusni kunić, a?
- Ugovorom si pristao na to.
- Ma znam. Malo je teško vjerovati da su ova četiri zida vremenski stroj.
- Što bi ti?
- Automobil. Ili vlak...
- ..
- Glupo je što nitko ne smije ništa donijeti s putovanja, kao da će neka sitnica promijeniti povijest. Mogu li ja uzeti nešto iz prošlosti?
- Ne smijemo vani.
- Glupa ograničenja.
- Sjedi tamo u stolicu. Pri svakom putovanju moraš biti u njoj.
- Zašto?
- Ona stabilizira polja oko tebe dok spavaš.
- Strava. Putovanja traju po dvadeset godina onda?
- Aha.
- A mi ćemo ih prespavati. Malo je zastrašujuće da će četrdeset godina proći u tren oka.
- To se ljudima stalno događa.
- Istina.
- Laku noć.
- I vama.
***
- Mogu li izaći?
- Možeš, odi do prozora na zidu tebi zdesna.
- Zašto je pregrada među nama?
- Dio terapije. Ne brini, savršeno te vidim i čujem.
- Doktore, teško hodam.
- Samo polako, mišići su ti se ulijenili.
- Ipak se primijeti kada čovjek spava tolike godine. Na kraju ću imati šezdeset sedam. Jebote biti ću stariji od mog starog. Kada izađem iz agencije idem na Mars stati pred njega i reći: mali, odi po šibice.
- Roditelji su ti još uvijek gore?
- Da, znate to, još otkad sam bio klinac.
- Zašto te nisu poveli?
- Pobjegli su od vlade, bili su demonstranti, borci za ljudska prava. Postalo je opasno. Ma sve već znate. Gdje smo to, u nečijoj kolibi?
- Izvan zapravo, drveni zid stroja je zid kolibe.
- A što gledamo?
- Pa što vidiš?
- Vidim muža i ženu valjda, pričaju malo glasnije. Malo dijete za stolom ih promatra.
- Što misliš o tome?
- Prizoru?
- Da.
- Što ja znam, obitelj skupa, vatra gori u peći, klasična večer. Siromašni su. Koliba nije mjesto za život.
- Kakvi ti se čine roditelji.
- Normalan mladi par, ona njemu nešto objašnjava. Otac odmahuje, možda imaju nekih problema, viče li on to na nju doktore?
- Što ti misliš?
- Čini mi se da viče. Dijete sada plače, sada i žena viče, zašto se svađaju doktore?
- Ne znam, što misliš?
- Možda nemaju novaca, možda... doktore, udario ju je. Ona odlazi po dijete, ali on joj ga oduzima i opet je udara. Neka prestane, nije kriva...
- Što nije kriva?
- Nije kriva... što... ju drugi muškarci gledaju. Samo radi svoj posao.
- Koji posao?
- Ona je plesačica... striptizeta.
- Kako znaš?
- To je... moja majka.
- I tvoj otac?
- Da.
- I ljut je na nju zbog posla?
- Da, siromašni smo, a on popije sve što zaradi. Doktore, moramo ga spriječiti, sada je već jako tuče.
- Ne smijemo vani.
- Doktore...
- Ovo je prošlost.
- Ovo je moja majka. Pustite me, gdje su vrata, gdje se izlazi, želim vani!
- To staklo se neće razbiti.
- Doktore, on je ubija, krv je posvuda. Kuda smo ušli ovamo?
- Vrata se otvaraju samo iz moje stolice.
- Doktore, molim vas, pustite me vani. Zašto ovo radite?
- Dio tvoje terapije. Potisnuo si sjećanje na ovaj događaj i koliko god strašan bio, ovo je jedini način. Postao si nepromišljen i agresivan i bilo je vrijeme da se suočiš sa svojom prošlošću.
- Doktore, mrtva je.
- Što osjećaš?
- Ništa.
- ..
- Doktore?
- Da.
- Jeste li znali za ovo?
- Jesam.
- I svejedno ste me doveli ovamo?
- Da. Oprosti, ali previše si nam vrijedan da te izgubimo. Sve će biti u redu, sada krećemo ispočetka.
- A gdje je moj otac?
- Mrtav.
- Tako...
- Sjedi u stolicu, vraćamo se natrag.
***
- Doktore! Doktore!
- Tu sam.
- Ustanite.
- Što se događa?
- Sada mi je osamdeset sedam.
- Molim? Zašto sam ja u tvojoj stolici? Ti si... u mojoj!
- Dobrodošli natrag u moju prošlost.
- Što radimo ovdje?
- Ubiti ćemo moga oca.