LR 30: Samuel
Posted: 11 Dec 2010, 15:57
Camera obscura
"Još sanjam. Vidio sam Ivanu, sjedili smo na zidu mog grada, kraj mora. Pili smo kavu i razgovarali. Bila je ponovno živa. Kriste, potcijenio sam konjak..."
No osjećaj je bio stvaran, na suhim obrazima ležale su njegove ruke. Drhtao je poput starog lista na vjetru, tren prije otpadanja i proklinjao svaki tren protekle noći kojeg se mogao sjetiti. Napokon je spustio ruke i pogledao u lice čovjeka koji je sjedio preko puta.
"Što sam napravio?" Upitao je.
Čovjek je samo sjedio.
"Što se dogodilo? Žao mi je, ne znam što mi je bilo, ispravit ću stvar."
Polako mu je svitalo. Ne sanja. Ova je soba stvarna. I taj lik. Stariji, proćelav, neobrijan. I šuti. Šuti i sjedi. Na metalnoj stolici koja izgleda kao iz godina njemačkog Bauhausa.
Niti kad se uspravio stvari nisu izgledale jasnije. Pred njim je stajao bež naslonjač, na zidu skica ljudskih proporcija po Vitruviju i dolje desno jedna plastična utičnica. Drvena vrata, bez kvake.
"Gdje sam? Zašto ne kažete nešto? Zašto... zašto trepćete tako?"
Zjenice se najednom prošire.
"Možete li govoriti? Da, jednom, ne... Nijemi ste? Što je bilo? Što...? Znate... O, Bože..."
U prsima osjeti leden stisak. Tren kasnije stajao je kraj vrata, ukočene ruke koju je pružio prema kvaki koje nije bilo. Položio je ruku na drvo, sklopio oči i, osjećajući stalne trnce duž kralješice, vratio se čovjeku.
"Zovem se Martin. Nemojte se uvrijediti, sad ovo moram učiniti."
Prekopanje džepova ostavilo ga je u mraku. Držeći cedulju na kojoj je pisala jedna riječ: Ivan, sjeo je u naslonjač.
"Zoveš se Ivan? Dobro, znaš što ti ovaj papir radi u džepu? Invalid si? Tetra? Otprije? Znaš li kako si došao ovdje? Jesmo li se ikad sreli? E pa, ovo je dobro... dobro..."
Neobično je bilo čuti njegov srčani smijeh, kao da priznaje umijeće nepoznatom. Smijao se cijeli taj dan, očekujući da će onaj tko je prislonio uho uz vrata shvatiti da Martinov oklop nije lako probiti i da je vrijeme za predaju. Uozbiljio se kako je postajalo očito da su proveli noć budni uz zatvorena vrata, nije bilo posjetioca i, na poslijetku, da nisu ogladnili. Drugi dan počeo je tražiti izlaz.
"Teorije su uvijek popularne. Vanzemaljci implantatima registriraju frekvenciju odglumljenih orgazma? Jesmo li oteti? Znaš li formulu hladne fuzije? Imaš li bilo što vrijedno da te podvrgnu ovome? Došli smo jučer do toga da si stradao u prometnoj za koju nisi kriv. Pješak, kažeš. Ćorav, dakako, jedino budala izlazi pred kamion. Ja? Ne trepći ko' manekenka. Nisam učinio nešto loše. Šuti."
Prošao je još jedan dan. Martin je izgubio živce te je, nakon što je cijelu noć proveo obgrlivši koljena, skočio i udario invalida u lice zatvorenom šakom. Krv je potekla. Svu silu upravio je u koljena, no Ivan na to nije ni trznuo.
"Invalid si. Ne osjećaš? Ne osjećaš. Pravi si invalid... Tko nas gleda? Moraš znati nešto, dovraga, molim te već tjedan dana za bilo što a ti trepćeš Ne, Ne... Što radimo ovdje? Sjećaš se da si čitao s ekrana i dovraga, gubim zdrav razum! Neće mi vjerovati ovo kad budem pričao."
Zaronio je licem u dlanove, ponovno drhtajući kao kad se prvi put probudio u sobi, pod bijelim svjetlima. Ivan je ležao na tlu, ne uspijevajući istisnuti krv skupljenu u nosu.
"Jesi li ti moj sudac? Jesi li?" Upita ga Martin. "Jesi li zato ovdje, u mojoj glavi? tu gdje se ne mogu sakriti? Jesam, uzeo sam njen život! Jesam i nije mi žao!"
Ivanove oči prikovale su se za donji rub slike Vitruvija. Martin se sagnuo i pogledao jasan natpis.
"Iz ove sobe izaći će samo jedan." Reče. "Dobro onda..."
Sagnuo se i slomio Ivanu vrat. Potom je prišao vratima.
"Evo, jesam! Učinio sam to! Otvorite! Tamo leži!"
Pokazao je prema prevrnutim kolicima.
Bio je sam.
"Još sanjam. Vidio sam Ivanu, sjedili smo na zidu mog grada, kraj mora. Pili smo kavu i razgovarali. Bila je ponovno živa. Kriste, potcijenio sam konjak..."
No osjećaj je bio stvaran, na suhim obrazima ležale su njegove ruke. Drhtao je poput starog lista na vjetru, tren prije otpadanja i proklinjao svaki tren protekle noći kojeg se mogao sjetiti. Napokon je spustio ruke i pogledao u lice čovjeka koji je sjedio preko puta.
"Što sam napravio?" Upitao je.
Čovjek je samo sjedio.
"Što se dogodilo? Žao mi je, ne znam što mi je bilo, ispravit ću stvar."
Polako mu je svitalo. Ne sanja. Ova je soba stvarna. I taj lik. Stariji, proćelav, neobrijan. I šuti. Šuti i sjedi. Na metalnoj stolici koja izgleda kao iz godina njemačkog Bauhausa.
Niti kad se uspravio stvari nisu izgledale jasnije. Pred njim je stajao bež naslonjač, na zidu skica ljudskih proporcija po Vitruviju i dolje desno jedna plastična utičnica. Drvena vrata, bez kvake.
"Gdje sam? Zašto ne kažete nešto? Zašto... zašto trepćete tako?"
Zjenice se najednom prošire.
"Možete li govoriti? Da, jednom, ne... Nijemi ste? Što je bilo? Što...? Znate... O, Bože..."
U prsima osjeti leden stisak. Tren kasnije stajao je kraj vrata, ukočene ruke koju je pružio prema kvaki koje nije bilo. Položio je ruku na drvo, sklopio oči i, osjećajući stalne trnce duž kralješice, vratio se čovjeku.
"Zovem se Martin. Nemojte se uvrijediti, sad ovo moram učiniti."
Prekopanje džepova ostavilo ga je u mraku. Držeći cedulju na kojoj je pisala jedna riječ: Ivan, sjeo je u naslonjač.
"Zoveš se Ivan? Dobro, znaš što ti ovaj papir radi u džepu? Invalid si? Tetra? Otprije? Znaš li kako si došao ovdje? Jesmo li se ikad sreli? E pa, ovo je dobro... dobro..."
Neobično je bilo čuti njegov srčani smijeh, kao da priznaje umijeće nepoznatom. Smijao se cijeli taj dan, očekujući da će onaj tko je prislonio uho uz vrata shvatiti da Martinov oklop nije lako probiti i da je vrijeme za predaju. Uozbiljio se kako je postajalo očito da su proveli noć budni uz zatvorena vrata, nije bilo posjetioca i, na poslijetku, da nisu ogladnili. Drugi dan počeo je tražiti izlaz.
"Teorije su uvijek popularne. Vanzemaljci implantatima registriraju frekvenciju odglumljenih orgazma? Jesmo li oteti? Znaš li formulu hladne fuzije? Imaš li bilo što vrijedno da te podvrgnu ovome? Došli smo jučer do toga da si stradao u prometnoj za koju nisi kriv. Pješak, kažeš. Ćorav, dakako, jedino budala izlazi pred kamion. Ja? Ne trepći ko' manekenka. Nisam učinio nešto loše. Šuti."
Prošao je još jedan dan. Martin je izgubio živce te je, nakon što je cijelu noć proveo obgrlivši koljena, skočio i udario invalida u lice zatvorenom šakom. Krv je potekla. Svu silu upravio je u koljena, no Ivan na to nije ni trznuo.
"Invalid si. Ne osjećaš? Ne osjećaš. Pravi si invalid... Tko nas gleda? Moraš znati nešto, dovraga, molim te već tjedan dana za bilo što a ti trepćeš Ne, Ne... Što radimo ovdje? Sjećaš se da si čitao s ekrana i dovraga, gubim zdrav razum! Neće mi vjerovati ovo kad budem pričao."
Zaronio je licem u dlanove, ponovno drhtajući kao kad se prvi put probudio u sobi, pod bijelim svjetlima. Ivan je ležao na tlu, ne uspijevajući istisnuti krv skupljenu u nosu.
"Jesi li ti moj sudac? Jesi li?" Upita ga Martin. "Jesi li zato ovdje, u mojoj glavi? tu gdje se ne mogu sakriti? Jesam, uzeo sam njen život! Jesam i nije mi žao!"
Ivanove oči prikovale su se za donji rub slike Vitruvija. Martin se sagnuo i pogledao jasan natpis.
"Iz ove sobe izaći će samo jedan." Reče. "Dobro onda..."
Sagnuo se i slomio Ivanu vrat. Potom je prišao vratima.
"Evo, jesam! Učinio sam to! Otvorite! Tamo leži!"
Pokazao je prema prevrnutim kolicima.
Bio je sam.