4. LR

Sudjelujete u literarnoj radionici pisanjem, čitanjem i komentiranjem priča

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Kris
Jedi Master
Posts: 228
Joined: 19 Aug 2003, 13:37

4. LR

Unread post by Kris »

4. LR.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
User avatar
Kris
Jedi Master
Posts: 228
Joined: 19 Aug 2003, 13:37

Klara - Macka i trenutak u vremenu

Unread post by Kris »

Ma?ka i trenutak u vremenu


Profesor Ivan Smojver stajao je na maloj pozornici u auli škole. U?enici su sjedili na klupicama oko njega i postavljali pitanja.
"Da li je istina da ste bili u?enik ove škole?"
"Kakve ste rezultate postizali?"
Profesor se smiješio. Izgledao je neobi?no sa svojom sijedom bradom na licu. Bio je na glasu po genijalnosti i ekscentri?nim pokusima. Pokretom ruke zamolio je djecu da se stišaju i po?eo odgovarati na pitanja. "Nisam baš bio dobar u?enik u osnovnoj školi. U moje vrijeme su ocjene bile brojevi a moje su bile slabe. Osim matematike i fizike - jedino sam to volio."
"Pri?ajte nam o vremenskom stroju."
"Stroj na kome radim je tek u eksperimentalnoj fazi. Ne?e nam omogu?iti putovanje kroz vrijeme kao u filmovima, ali nadam se da ?emo dobiti uvid u prošlost." Pokušao je na jednostavan na?in objasniti neke tehni?ke detalje.
"Ako se budete jednog dana mogli vratiti u prošlost i promijeniti nešto u svom životu, što ?ete u?initi?"
Profesor je unato? svome nepredvidljivom karakteru bio strpljiv s djecom. Nakon trenutka razmišljanja odgovorio je: "Nije mogu?e vratiti se u prošlost. Ali kad bi bilo mogu?e vratio bih se u trenutak pogibije mog prijatelja i pokušati ga spasiti."
"Što se dogodilo s vašim prijateljem?"
"Bili smo zajedno u?enici ove škole. Pao je s vijadukta i poginuo." U?enici koji su sjedili blizu primijetili su sjenu tuge na fizi?arevom licu.
"Kako se zvao vaš prijatelj?"
"Zoran."

?etrdeset i sedam godina ranije, Zoran je bio na razgovoru kod pedagoginje. Sjedio je u malom uredu nasuprot ozbiljne mlade žene.
"Baš mene briga za klupu. Ionako ?u za tri mjeseca oti?i iz ove škole."
Zoran je imao šesnaest godina, strše?u plavu kosu i pomalo divlji pogled u o?ima - pogled koji je onima koji ga nisu dobro poznavali davao dojam da se ne boji ni?ega.
"Pokušaj shvatiti da ?e drugi u?enici morati još puno godina sjediti u tim klupama."
"Ma baš je drugim u?enicima stalo do klupa. I drugi šaraju!"
"Imaš pravo, nije u redu to što šaraju olovkama. ?ista?ice moraju svaku ve?er ?istiti za njima. Ali kada se nešto ureže šestarom ne može se nikada više oprati."
"Ma što se svi toliko pjenite oko jedne klupe. Ljudi rade svašta pa im se ništa ne može!"
Pedagoginja je strpljivo šutjela nekoliko sekundi, gledaju?i u dje?aka. "Želiš li mi nešto ispri?ati?"
Dje?ak je na trenutak podsje?ao na životinju koja se sprema sko?iti. Namrštio se kao da pokušava donijeti odluku, a onda rekao ozbiljno: "Ima jedan ?ovjek koji s vijadukta baca ma?ke. Vidio sam ga. Imao je ma?ku u ruksaku, držao ju je za vrat da ga ne ogrebe i onda bacio."
Pedagoginja nije vjerovala u istinitost pri?e, ali to u ovom trenutku nije bilo važno.
"Reci mi što ti misliš o tome?"
Zoran nije odmah odgovorio. Nakon trenutka razmišljanja razvukao je lice u nervozan osmjeh. "To je baš fora."

Kada je nastavnica na satu fizike zadala zadatke, Ivan je rekao glasno: "Ja ne?u ovo rješavati, to je dosadno!"
Nastavnica je prelistala udžbenik. "Na stranici 86 imaš zadatke sa zvjezdicom."
Ivan je dohvatio je udžbenik i potražio zadatke. Izgledali su zanimljivo i teško - svidjeli su mu se pa je po?eo rješavati. Jedan red iza njega sjedio je Zoran sa torbom ispred sebe i lupao dlanovima i ravnalom po klupi.
"Zorane molim te, dosta je lupanja. Voljela bih da pišeš u bilježnicu"
Dje?ak je nervoznim pokretom podigao dlanove s klupe. Bio je ljut na Ivana i nije mu padalo na pamet da se gnjavi s fizikom. "Nastavnice mogu li ja do du?ana kupiti sok? Žedan sam."
"Možeš, samo idi ovuda da ne prolaziš kroz hodnik," nastavnica je pokazala na staklena vrata terase koja su se otvarala prema parku, tako da se iz u?ionice moglo iza?i i bez prolaska kroz školsku zgradu.
Zoran je polako ustao i stavio torbu na le?a. "Ne?ete me zapisati?"
"Ne?u, imaš dozvolu."
Usput je srušio knjigu jednom u?eniku - znao je da ?e se i nastavnica i razred praviti da je bilo slu?ajno.

Zoran je znao da mu nastavnici rado dozvoljavaju da ode sa sata. Ponekad, kada bi razred u?io lakše stvari a on bio dobro raspoložen, uklju?io bi se u rad. No obi?no nije htio priznati da mu treba pomo?. Tada bi na glas obznanio da ne želi raditi i ?inio male stvari koje bi dokazivale da je on poseban i da smije više nego ostali u?enici.
Zoran nije želio biti druga?iji. Ali dolazio je iz obitelji u kojoj nitko od starije bra?e nije uspio završiti osnovnu školu, imao je slabe sposobnosti i buntovan karakter. Sva?ao se i tukao sa vršnjacima od ranog djetinjstva i mrzio bilo kakva pravila. Nije se osje?ao posebnim samo kada je bio sa Ivanom. Dva mala buntovnika zajedno su ?inili nepodopštine a poslije nastave bi igrali nogomet i lutali gradom. "Ti i ja smo isti", rekao je jednom Zoran,"ti imaš previše pameti a ja premalo."
"Ma baš, kao da je pamet važna," odgovorio je Ivan. Ponekad bi zajedno odlazili sa satova. Ali nikada s matematike i fizike - te predmete je Ivan volio i bez puno truda je rješavao najteže zadatke.
Nakon što je Zoran izašao iz u?ionice prošao je kroz školski park i umjesto prema du?anu krenuo prema velikom parkiralištu ispod vijadukta. Vijadukt je spajao dva brežuljka na koje se proširio grad - škola i parkiralište bili su izgra?eni u kotlini izme?u njih. Dan prije je iz daljine vidio ?ovjeka kako sa vijadukta baca ma?ku. Životinja je na trenutak lebdjela zrakom poput slomljene igra?ke. Iako to ne bi nikome priznao, Zoranu je bilo žao ma?ke.
Nije vidio gdje je ma?ka pala. Kasnije su on i Ivan pretražili parkiralište i cestu ispod vijadukta ali nisu našli tijelo."Ta ma?ka je samo u tvojoj glavi," rekao je Ivan.
"Vidio sam je. Vjerojatno je sko?ila nazad na cestu."
"Koja glupa ideja. Da ma?ka ska?e prema gore?"
"Idemo sutra gore vidjeti."
"Idi sam, ne?u ja s tobom tražiti lete?e ma?ke."
Zoran je podigao pogled prema vijaduktu. Cijeli dan je razmišljao o toj ma?ki i na?inu na koji je nestala. Odlu?io je popeti se na vijadukt i pretražiti sva mjesta na ogradi u koja se ma?ka mogle sakriti.
Sat vremena kasnije zvuk policijskih sirena ispunio je kotlinu. Prolaznici su kasnije ispri?ali da su vidjeli dje?aka kako hoda po vanjskoj ogradi vijadukta, gubi ravnotežu i pada.

Profesor Ivan se nakon razgovora sa djecom popeo na stari vijadukt da obnovi uspomene. Bilo je to mjesto na kome je prije ?etrdeset i sedam godina poginuo njegov prijatelj iz djetinjstva. Igrom sudbine, prijateljeva smrt je Ivana potaknula da postane znanstvenik. Ipak nikada nije prestao žaliti što nije s njime otišao na vijadukt, niti vjerovati da je mogao sprije?iti pad.

Iz džepa je izvadio kutijicu, prijenosni projektor materije kojega je usavršavao i ?ije postojanje još nije javno objavio. Nije želio promatrati trenutak Zoranove pogibije - mnogo puta je sanjao kako mu prijatelj pada i udara u beton ispod vijadukta i nije to želio vidjeti u stvarnosti. Umjesto toga odlu?io je pokušati otkriti je li postojao ?ovjek koji je bacio ma?ku. Osje?ao je da to duguje prijatelju.

Nije bilo teško odrediti vrijeme, Zoran je tvrdio da je zagonetnog ?ovjeka vidio prije nastave, na putu prema školi. Profesor je utipkao podatke u mali ure?aj: datum i sat - petnaest minuta prije po?etka nastave. Baterije su mu omogu?avale dvadesetak minuta pogleda u prošlost, procijenio je da bi to trebalo biti dovoljno da sazna što se desilo.

Prostor oko njega se promijenio - vijadukt su ispunili jure?i staromodni automobili a škola ispod njega je dobila poznati oblik iz Ivanova djetinjstva. Dan je bio vjetrovit i topao. Zvukovi su bili druga?iji od onih na koje se navikao, grublji i oštriji, a miris u zraku ispunjen mješavinom benzina i proljetnog cvije?a.

Ivan je stajao na rubu ceste, ?vrsto se drže?i za ogradu. Bilo se opasno pomicati jer je fizi?ki još uvijek bio u sadašnjosti. Nekoliko metara od njega stajao je visoki mladi? u trapericama i košulji, s ruksakom na le?ima i dugom kosom koju je mrsio vjetar. Ono što je držao u rukama nije bila ma?ka, ve? komad papira, nešto što je sli?ilo na pismo ili sliku. Mladi? je kidao papir na komadi?e i gužvao ih u šaku. Kada je završio ispružio je ruku i pustio da vjetar raznese komadi?e papira. Nakon toga skinuo je ruksak s le?a i prislonio ga na ogradu. "Ma?ka," prošaptao je Ivan, sjetivši se da je Zoran spominjao ruksak.

Mladi? je izvadio nešto tamno i živo i Ivan je morao upotrijebiti svu snagu volje da ne krene prema njemu da bi bolje vidio. Tamna stvar se pokretala na ?udan na?in dok ju je mladi? držao iznad provalije. Tijelo, udovi i rep ljuljali su se ritmu kao da su nošeni vjetrom. Ivan je shvatio da mladi? u rukama ne drži životinju ve? komad odje?e, vjerojatno nekakvu laganu majicu s dugim rukavima. Ispružio ju je visoko u zrak i zatim pustio da je vjetar odnese. Ivan je promatrao tkaninu koja je na trenutak padala prema dolje, a onda nošena vjetrom poletjela u stranu i izgubila se ispod vijadukta. ?uo je kako mladi? izgovara rije?i: "Zbogom Marina!"

Još dugo nakon što su baterije ure?aja izgubile snagu profesor Ivan je stajao na vijaduktu. U tišini mirnog zimskog dana razmišljao je o djetinjstvu. Otkri?e da ma?ka nije postojala nije umanjilo tugu ni žaljenje. Na trenutak se bavio mišlju da u cvje?arnici kupi buketi? cvije?a i baci ga prema dolje. No ta mu se ideja u?inila pomalo ironi?nom pa je odustao. "Nije bilo ma?ke Zorane," prošaptao je tiho.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
User avatar
Kris
Jedi Master
Posts: 228
Joined: 19 Aug 2003, 13:37

Leone hahaha - Pardon, zamislio sam se na tren?

Unread post by Kris »

?Pardon, zamislio sam se na tren??

Bljesak, zasljepljujući za oči i štipajući za dušu. Pa slijed izmjene scena kojima je jedina namjena da završe, i otkriju nadrealnu scenu: na svilenkastim suspenzorima, koji su pričvršćeni u izgubljenim visinama, visi velika ploha. Čini se drvenom samo zato jer zrači smeđim nijansama kroz izmaglicu koja otpuhuje nemir i pruža nesebični zagrljaj zaborava. A na njoj čipkasti stol, i razgovor dvoje kojem mjesto nije ovdje, izuzet iz mistične okoline. Ti, čitatelj, pratiš ga već duže vrijeme i nije ti jasno zašto je besmislen. U pokušaju shvaćanja, gubiš se na trenutak, i zaboravljaš sve što su rekli, i možda ti je žao što ga ne možeš ovdje reproducirati. A čini ti se da je jako bitno, i da se tebe najviše tiče. Vraćaš se u normalno stanje i čuješ samo ovo?

ON:??ali ne mora značit. To što su mi mokasine crvene, smetalo bi samo petnaest mojih pramajki. Zamisli 'party', svi bulje u moje mokasine, pomiču pogled od jedne do druge, obilaze svih šest?k?o da nikad nisu vidli šik cipele? i onda čekaju najpoznatijeg frajera kako će reagirati, dal će past u ljubomorno cmoljenje s prijezirom ili će mi cugu natočit, pa da ga i oni slijede??
ONA: ?Ma daaaj, što se uopće zamaraš, tip je idiot? tak sam i ja furala četiri punđe na koljenima, a dva ostavila praznim. Ostale kučke su me skoro rastrgale što se same nisu sjetile? blabla?kad te gledam? ne znam, baš bi htjela??

Njih dvoje ušute na mnogo otkucaja uvijek prolazećeg vremena, razmjenjujući nerazumljive emocije kroz poglede. Usne im se odvoje i krenu u neobjašnjivo strasan poljubac, tik iznad njih. Samo uspijevaš pasivno otpratiti izračene emocije, koje kao da su ih vratile u neko davno stanje njihovog odnosa. Odmah potom, njih dvoje zastaju, kratko lutaju pogledima unaokolo, traže nešto očajno, možda i nekog tko bi ih mogao razumijeti, i spasiti. Istog trena sjedaju natrag za stol nezainteresirano, ne tražeći ništa. I pričaju besmislice?

ONA: ?Pogledaj mi nokte na kapcima, baš sam ih lijepo??
ON: ?Neeeee, opet ti o svojim noktima?zaš? ne bi o mojim ispletenim tetivama na leđima??
ONA: ?Samo ti, ti, ti? uvijek se moramo čuditi tebi??
ON: ?Pa naravno, kad sam faca??
ONA: ?Da, faca prištava? hihi? ?
ON: ?Glupačo, imaš sreće da nisi dobila tri lakta u tu svoju lijepu facu? ko bi te htio kad bi ti po srednjim obrazima potekla bio-cuga iz žilica, hehe?
ONA: ?Samo znaš za agresivu kad netko neće slušati tvoje priče o tebi??
ON: ?Klipvo? imaš sreće da te?khhkhh?
ONA: ?Što je? Trorepa protomaca pojela jezike? A? ?
ON: ?Khhhkhkhk? grhgrh? imaš sreće? kh? imaš sreće?kh?da te??
ONA: ?Želiš reći???
ON: ?Khkhhkhhh? oću reć da te?gggggg?
ONA: ?Što ti je? Si dobro? Nemoj mi glumit shrvanost sad?
ON: ?Ne glumim, ko da netko ne želi da ti to velim? evo sad sam ohladio? htio sam ti reći da imaš sreće da te? gggggg? da te gggggg? da te gggggg??
ONA: ?Ko te pokušava ne psovati? Gdje si? Pusti ga na miru? ti me?gggggg?
ON: ?Aaaaaaaaa?aaaaaaaaaa?imaš sreće? aaaaaaaaa? da te volim glupačo?ne znam što to znači??
ONA: ??Ti me voliš? i netko drugi me voli?? i netko drugi te voli?? tebe ili mene? ????polako shvaćam značenje? voljeti??
ON: ?Voljeti????
ONA: ?Osjećaš li??

Nedorečeno shvaćaju da su bili ljubavlju vezani i time nekog iznevjerili, nekog tko je bio predobar, priznao poraz, ali nije krenuo dalje, povukao se u osamu, nezacijeljenih rana? nekog čije su prisustvo upravo osjetili, nekog tko ih možda sad i sluša. Znaju da im je ovo jedina šansa. Panično počinju pregledavati okolinu ne bi li ugledali svoj spas. Čini ti se da im oči šalju prodorne zrake u prostor, tražeći tog nekog, tražeći spas. Promatraš tu njihovu potragu, dugo dugo dugo?misliš da nikad neće stati?traje traje traje ? Ples očiju se zaustavlja, našli su tog nekog. Istovremeno tebi postaje neugodno toplo?ili možda ne?

ONA:?Tamo je, vidiš li??
ON: ?Aha. Eeeeeej, spasi nas, izvuci nas odavde??
ONA: ?Molim te, oprosti nam, nismo te htjeli povrijediti??
ON: ?EEEEEEJ!?
ONA: ?Mislim da nas ne čuje?
ON: ?Mora nas čut?EEEEEEEJ?sad vidim što sam sve izgubio?vrati nas?evo, nije me sram reći: OPROSTI!?
ONA: ?Ne ostavljaj nas ovdje, molim te? vrati mi život.?
ON: ?Ne želi nas slušat, samo nas promatra??
ONA: ?Oh ne, osjećam da počinjem zaboravljati. Molim te, spasi nas, povuci nas odavde, bili smo glupi? ne ostavljaj nas ovdje? ne želim zaboraviti? ne mogu ovdje više? ne mogu ? ne mogu? ne mogu? ne mogu više stajati?
ON: ?Niti ja, daj da sjednem??
ONA: ?Ajoj?umorna sam?zašto si maloprije vikao? Jesi li na mene urlao? Ne sjećam se?
ON: ?Nemam pojma. Si htjela neš? reć? Ak sam i vikao, briga te. Zato imam glas da ga dižem kad hoću?
ONA: ?Nema smisla se svađati, jedino ako ti misliš da ne znaš ništa drugo?
ON: ?To si rekla sad i? i?i??? rekla si nešto??
ONA: ?Ne znam?
ON: ?Niti ja.?
ONA:?A da mi pričaš o tome kako si lijepi set ultrazelenih šestohlačnica furao po tulumima??
ON: ?E može? Dođem ti ono na tulumišku, kad odjednom svi zastali??

Njihov isprazni razgovor nastavio se. Primjećuješ razliku: njih dvoje još uvijek imaju poglede usmjerene prema mjestu gdje su ugledali ?spas?. Nisu ga više svjesni, a ti znaš da im se taj ?spas? nikada pružati neće. Odvraćaš pogled od nesretnog para, a u glavi ti počinje brujanje, neželjeni tok misli, ono čega su se oni sjetili, sjećaš li se? Maglovito ti se objašnjava da ih je dotični ?spas? doveo u ovo stanje. Spoznaješ svu dubinu ljubomore gomilane vremenom. Sad znaš da je taj ?spas? zavarao i prostor i vrijeme, zarobio njih dvoje da bezrazložno postoje zajedno, u vremenu u kojem ljubavi među njima nema, niti će ikad biti.
Sve ti to postane jako poznato, pa vraćaš pogled na njih. Jedno od njih u tebi pobudi jake emocije? i sine ti da su oni cijelo vrijeme gledali u tvom smjeru. Ne vjeruješ, gledaš malo dublje u taj papir ili ekran pred sobom, znaš da nisi u stanju učiniti takvu podlost. Ne možeš sebe zamisliti da promatraš provedenu osvetu, svoje maleno prostor-vremensko remek djelo, putem kojeg su njih dvoje nestali iz tvog svijeta, i izgledom i osobnošću. Sve ovo čini ti se kao izmišljotina, i zaključuješ, naravno, da papir ili ekran dopuštaju svašta.
Ako ti je sad imalo neugodno, možda te još savjest bocka; pokušaj potražiti zaborav kroz vrijeme i prostor, ponovo zakorači, s malo više mudrosti, u tu kutiju pokraj sebe. Ako ti je svejedno, rane su zacijelile, možda se sjećaš da su ovaj tekst tvoje oči već vidjele. Znaš da je neko iskupljenje nesebično iz tebe poteklo. Što konkretno, ne znaš, sjećanja kao da su na rubu razumljivosti. Ili?
Oprosti ako sam te ičime uvrijedio. Naime, ni sam se ne sjećam što sam ti sve rekao.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
User avatar
Kris
Jedi Master
Posts: 228
Joined: 19 Aug 2003, 13:37

Indigo Montoya - Prava stvar

Unread post by Kris »

PRAVA STVAR

I što sad želiš od mene? ? Gnot se ironi?no iscerio na Severa.

Klju?eve od tvog kombija, na jedan dan - demonova grimasa išla mu je na živce u jednakoj mjeri kao i njegov neizdržljivi slatkasti zadah trulog vo?a.

Naprijed ili natrag? ? upita ponovno pulsiraju?a želatinozna hrpa šaraju?i tre?i perceptorom u smjeru jednog od brojnih monitora kojima je komandni most interstelarnog rudarskog postrojenja bio naki?en kao boži?no drvce.

U rikverc do?avola ! ? Sever je polako gubio živce, prividna nezainteresiranost glavnog prospectora uvijek ga je dovodila do ruba nervnog sloma. Ugrizao se za usnice sprije?avaju?i tako provalu bujice so?nih psovki koja mu je škakuljala vrh jezika, no Gnotov vremeplov mu je ovaj put stvarno trebao. Zaglibio je sino? u Ramirovoj kantini preko svake mjere. Sedam tisu?a kredita, polovica njegove ušte?evine, o bože! Karte i vino definitivno ne idu zajedno, pogotovo ne onaj kiseliš koji Ramiro prodaje kao da je u pitanju vrhunski Rizling sa same Zemlje a ne spla?ine ilegalno sintetizirane u prehrambenom postrojenju svemirske željezare.

?ovjek gotovo poželi da Kompanija žeš?e sankcionira to?enje alkohola na svojim postrojenjima ? pomisli mrzovoljno inžinjer ? no život u bespu?ima rudama bogatih asteriodnih pojaseva poput ovog Bergunsenovog i bez toga je blago re?eno ?emeran. Kada bi glavonje koje su upravljale Združenim Interstelarnim Kopovima tražile baš svaku dlaku u jajetu, njihova profitabilna postrojenja vrlo brzo bi nastanjivali samo Demoni a ti su ljigavi alieni možda bili izvanredni analiti?ari i navigatori ali za rudarenje je potrebno imati nešto više od supravodljivih mozgova koji ?itavu poznatu povijest Zemlje mogu analizitrati u djeli?u sekunde.

Dvije ruke primjerice ? cini?no dovrši Sever svoje razmišljanje gotovo pre?uvši demonovo pitanje.

A gdje sam ja tu? ? upita Gnot usmjerivši sva tri perceptora, rožnate izrasline zbog kojih su ih ljudi i nazvali demonima, natrag na inžinjera.

Heh ? isceri se Sever samouvjereno posežu?i za zamotuljkom u džepu jakne ? mislio sam ja i na tebe dragi prijatelju, dat ?u ti ponudu za koju sam siguran da je ne?eš mo?i odbiti.

Razmotavši prethodno alu-foliju zamotuljka Sever mahne njegovim sadržajem ispred Gnotovih perceptora. Miris svježeg kravljeg sira ispuni prostoriju našto dio demonova želatinoznog tijela uz središnju koštanu os nalik ki?mi stane pulsirati ruži?astim nijansama.

Inžinjer je jedva susprezao osje?aj trijumfa, sati kopanja po datasferi su se zaista isplatili. Tih nekoliko dekgrama sira koje je na jedvite jade izmolio od ?asnika jednog od opskrbnih padobrodova koštali su ga doduše tjedne pla?e, no što je dvije stotine kredita invensticije naprema par tisu?a istih duga. A spomenuta bi invensticija mogla ne samo poništiti njegov minus nego mu, ukoliko pametno odradi svoj plan, u kona?nici i donijeti nekakvu zaradu. Naime podatak koji je pronašao u datasferi otkrio mu je kako u nepatvorenim mlije?nim proizvodima ima nešto što djeluje stimulativno na biokemiju tu?inaca stvaraju?i u njihovim neuronskim vezama osje?aj ugode nalik na pijanstvo kod ljudi, a Sever je bio siguran da se Gnot, usprkos odgovornoj dužnosti koju je obavljao na svojem mjestu glavnog prospectora ipak dosa?uje na smrt.
Naime od prvog kontakta me?u dvjema vrstama svi su mladi demoni, ukoliko su željeli postati navigatori i putovati svemirom, dio svoje obuke bili prisiljeni provesti na ljudskim brodovima vježbaju?i ne samo vještine potrebene za njihovo daljnje napredovanje ve? i komunikaciju i suživot sa novom vrstom.
Gnot je prema Severovim prora?unima, koji su se pak svodili na prebrojavanje kvrga na njegovim perceptorima, tek bio zagazio u pubertet i stoga bio vrlo podesan za manipulaciju sirom.

Tinejdžeri ?e probati sve samo da umaknu dosadi ? zlurado pomisli inžinjer promatraju?i kako ruži?aste pruge uz Gnotovu ?ki?mu? poprimaju sve tamnije tonove.

Dvadeset i ?etiri sata od sada ? klimne žustro perceptorima Gnot ? umetni sir u hranilicu i zavali se u stolac.

Sever pri?e hranidbenoj jedinici tu?inca, otvori njen poklopac i ubaci u hranjivu otopinu sadržaj zamotuljka zatim se žurno smjesti u sjedalo tik do prospectorove upravlja?ke konzole.

Gnot prvo jednim od perceptora srkne malo otopine, našto mu tijelo oblije rijeka purpura zatim se grgolje?i od zadovoljstva obrati inžinjeru.

Spreman?

Aha ? kratko odvrati Sever ? sklapaju?i o?i kako bi umanjio osje?aj mu?nine u želucu kad je tu?inac po?eo parati nabore prostor vremena oko njih.

***

Nekoliko otkucaja srca kasnije, ?eli?ni je stisak njegovoj utrobi nestao i Sever otvori o?i.

Što je inžinjeru? Zaspao si? ? upitao ga je Santini mjerkaju?i ga preko vrhova karata koje držao u ruci ? o?š minjenjat štogod il? ti je dosta to što držiš u tim šapama?

Sever trepne, pokušavaju?i povratiti koncentraciju. Pogleda još jednom crnokosog rudara koji je bjesomu?no žvakao okrajak goleme cigare otpuhuju?i povremeno oblake dima preko stola nakrcanog žetonima, zatim svrne pogled na ono što je držao u vlastitim rukama.

Par aseva , dvije osmice i baba - sje?anje mu se namah vrati, prošli put je odbacio babu i dobio sedmicu.
Santini je pak odbacio dvije karte, dobio dvije sedmice i ubio svojim fulom sedmica i kraljeva njegova dva para s aševima. No sada ?e zaigrati druk?ije, udahne duboko te odbaci i babu i osmice.

Santini se namršti i Sever se na trenutak poboja da je njegov protivnik nekako nanjušio prevaru, no rudar se maši špila i frkne preko stola tražene tri karte. Potom još jednom promotri svoju ruku i baš kao i prošli put objavi kako on mijenja dvije.

Sever je jednu po jednu sporo razmicao svoje karte sve dok ih pred o?ima nije imao rastegnute poput lepeze nakon ?ega je jedva suzbio ushit koji ga je obuzeo kada je prepoznao kombinaciju, baš kao što je i planirao ful aseva i sedmica. Inžinjer potom prebaci pozornost na svog protivnika koji se nervozno poigravao svojim žetonima.

Onda? ? zausti promuklo Santini.

Ulažem? ? objavi oprezno Sever ? ulažem dvije tisu?e

Oh, ozbiljna igra ha? ? odvrati rudar oklijevaju?i na trenutak , zatim frkne snop žetona ka središtu stola - Pla?am tvoje dvije i dižem za još jednu.

Baš kao i prošli put - pomisli zadovoljno Sever mašivši se za žetone ? pla?am tvog soma i dižem za još dva.

Na stolu je sada bilo ukupno pet tisu?a njegovih kredita, kada u slijede?em krugu nadmetanja rudar odgovori na njegov izazov i pove?a ga za još dvije tisu?ice pred Severom ?e biti slatka nedomica: dali da se zadovolji sa dobitkom ?etrnaest tisu?a ili igru novim ulogom gurne još dalje.

Pla?am dva i dižem ? - dok je rudar pružao svoju golemu šaku punu žetona preko stola Sever više nije mogao suzdržati osmijeh na svojem licu - ? za još devet tisu?a.

Smiješak mu se namah smrzne na usnama dok je kiša žetona curila kroz Santinijeva umrljane prste zveckaju?i po stolu.

Devet tisu?a? Ovako nije igrao prošli put, otkud mu dovraga sad ta suma? ? grozni?avo je razmišljao, mjerkaju?i brdo plastike pred svojim o?ima. ?etrnaest tisu?a kredita uloga, njegova cjelokupna ušte?evina.

Pomak u vremenskoj petlji, nepredvi?ena varijacija u sinapsama? ? vrag bi ga znao no toliki bi ga dobitak mogao odlijepiti sa ove usrane olupine godinu dana prije isteka Ugovora, a to je prigoda koju jednostavno nije smio propustiti.

Pla?am! ? hukne gurnuvši objema rukama sve preostale žetone prema sredini stola. ? što imaš crnoprsti?

Poker kraljeva ? izjavi smireno rudar otkrivši svoje karte

U svakom slu?aju bolji su od tvojeg fula inžinjeru ? doda uz cerek.

Sever utone u stolac u nevjerici bulje?i u Santinijeve kraljeve?.

Ali, ali, kako? ? propenta guše?i se od navale panike.

Zar zaista misliš da bi Gnot ? demonski se smješkao rudar dok je na stol stavljao bo?icu bijele teku?ine ? dao prednost nadomjestku kad mu se sa druge strane nudi prava stvar?

Mlijeko? ? prošap?e Sever dok su mu suze navirale na o?i.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
User avatar
Kris
Jedi Master
Posts: 228
Joined: 19 Aug 2003, 13:37

Kris - Vremenska prigovaranja

Unread post by Kris »

Vremenska prigovaranja

?Onda, što misliš?? upitao je Argut-al-Idam. Stajao je uz ostatke vremenskog stroja jadnog izgleda. Kabina je bila posve uništena, temporalna krilca svinuta, a noseće postolje izokrenuto unutra-van. ?Onda? Reci nešto??
?Znaš da ne mogu govoriti. Zvukovi koje proizvodim možeš nazivati osmoznim zujanjem, ali ? ?
?Ah, kvragu! Pokušaj biti malo konstruktivniji, ne zanima me definicija tvog govora. Stvarno se ponašaš nezrelo.?
Amorfna masa visine cca metra i pol je malo zatitrala, uvrijeđeno. ?Ne moraš to toliko naglašavati. Ali uskoro ću sazrijeti, a onda ? ?
?Ufff,? puhnuo je Argut frustrirano. Izgledalo je da se zaista cijeli svijet urotio protiv njega. Osim što je cijeli eksperiment s vremenskim strojem propao, još je sa sobom dovukao i Smmrda, amorfnu masu, pripadnika skupine organizama koja je u jednoj od mogućih prošlosti kolonizirala dio Zemlje. Pogledao je amorfnu masu i po tko zna koji put zažalio svoj put u prošlost. Uz to, tko zna kako će na cijeli temporalni sustav djelovati prisustvo amorfoida u razvoju. ?Westele?? obratio se amorfoidu. Ovaj je šutio, slabo titrajući. ?Westele!? ponovio je Argut glasnije. Masa je prestala titrati, a onda je amorfoid odgovorio:
?Nemoj me tako zvati. Više se tako ne zovem, sad sam Urtolin.?
?Molim??
?Da, sljedeća faza mog odrastanja zahtijeva što više odricanja, što veći odmak od protekle faze. Dakle, sad sam Urtolin. U idealnom slučaju trebao bih zaboraviti tko si i što si ti, ali u ovim okolnostima to bi bilo...nepraktično.?
Argut je uzdahnuo, frustriran. U proteklih desetak dana, koliko je poznavao Smmrda, ovaj je promijenio tri imena i prošao kroz još nekoliko mnogo vidljivijih metamorfoza. Argut je grozničavo razmišljao; neće proći mnogo vremena i njegov će nestanak biti primijećen. A ako ga pronađu s amorfoidom, na vidjelo će izaći i njegovi temporalni eksperimenti. Ne, to se ne smije dopustiti!
?West...Urtole??
?Da??
?Onda, što misliš?Ako uspijem popraviti temporalna krilca i prebacim te u prvu derivaciju tvojeg vremena ? ?
?Prvu derivaciju? Ne razumijem.? Urtol se malo napuhnuo, pa si oblikovao polukuglasto dno i počeo se njihati.
?Pogledaj moj stroj. Apsolutno je neupotrebljiv za stvaran povratak u tvoje koordinate. Ali!? Argut je podigao prst da njegova izjava dobije na težini, ?ali, povratak u virtualnu prošlost moguć je ako uspijem popraviti krilca.?
?Kakvo je to sranje, virtualne gluposti! Jel ti ja izgledam kao virtualni Smmrd??
Argut je to odlučno zanijekao njihanjem glave. ?E pa ako ja nisam virtualan ?? nastavio je Urtol, ali ga je Argut zaustavio zamahnuvši rukom.
?Ti bi se mogao vratiti iz virtualne u stvarnu prošlost, dapače bio bi tamo povučen...valjda? Ovo valjda izrekao je sasvim tiho, ali je to Urtol svakako čuo jer se prestao njihati.
?Valjda,? rekao je Urtol značajno. ?Valjda. Dakle, nešto kao možda, moguće, vjerojatno?? Argut je kimnuo glavom.
?Ali 'valjda' nije sigurno, zar ne?? Argut se i s tim morao složiti.
?pokušava ne psovatiš to! Ne idem natrag!? Urtol je počeo frustrirano skakutati. ?Mrzim ovaj vaš pokušava ne psovati automatizirani svijet! Tu čak ne mogu ni psovati kako treba, zbog tih usranih sveprisutnih atmosferskih filtera...Tko se samo toga sjetio??
Argut je slegnuo ramenima. ?Ne znam. Ali dugo postoje, tako da probelm psovanja više praktički ni ne postoji.?
?Problem! Problem, hahaha,? amorfna masa se poput pudinga tresla od smijeha. ?pokušava ne psovati ti sve to, vrati me natrag u moje vrijeme. Samo to hoću, i to prije nego što prođem kroz proces metamorfoze.?
?Pokušat ću, Urtole, ali ? ?
?Zovem se Zuilkord.?
?Dobro. Dakle, kako god da se zvao, pokušat ću napraviti što mogu. Što brže. Jer ako me službe koje se za to brinu nađu ovdje s tobom, neću dobro proći.?
?pokušava ne psovati mi se. Samo me vrati kući.?
?Znam, bez brige.? Što mi je došlo da idem istraživati to vremensko razdoblje, pomislio je.

Nekoliko sati kasnije, Argut se mastan, prekriven uljem i sitnim česticama izvukao iz ostataka vremenskog stroja i pristupio amorfnoj masi koja je u međuvremenu malo narasla i promijenila boju u tamnocrveno.
?Zuilkord?? upitao je Argut.
?Addoin,? odgovorio je amorfoid, istitravajući slovo d nekoliko sekundi.
?Naravno,? reče Argut poraženo. ?Mislim da sam uspio nešto napraviti, hoćemo isprobati??
Addoin je poskočio uzbuđeno, ?Naravno. Malo mi je dosadno tu.? Nakon neuspješnih pokušaja psovanja, amorfoid je skakutao unaokolo, pa se napuhavao i ispuhavao, a sve je to Argut promatrao iz vremenskog stroja pokušavajući ga popraviti. Sad mu je takvo kreveljenje očito dosadilo.
Argut je rukom mahnuo prema vremenskom stroju. ?Izvoli,? rekao je, ?unutra ima mjesta samo za jednoga, to jest za tebe. To je najviše što sam uspio napraviti.? Addoin je sumnjičavo pogledao stroj, ?Jesi li siguran??
?Apsolutno,? odgovorio je Argut bezočno lažući. Ali bilo mu je sasvim dosta napornog amorfoida, postajao je očajan.
Addoin je ušao u stroj, a Argut je za njim zatvorio vrata. ?Što sad?? upitao je iznutra Addoin. Argut je povukao nekoliko poluga na oplati stroja i nakon kratkotrajnog zujanja stroj je počep nestajati.
Najednom se taj proces prekinuo, stroj se užario i fuzionirao u crnu okaminu nalik na vulkansko staklo. Argut je nekoliko trenutaka začuđeno gledao u rezultat eksperimenta, a onda rekao, ?pokušava ne psovati ga, nije uspjelo,? slegnuo ramenima i krenuo prema najbližem javnom brododromu.
-Kraj-
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Locked