3. LR

[Kris]

3. LR.

[Kris]

? Trijumf bljedoočnice ?

Nešto je šušnulo u grmlju iza starog hrasta, pogledala je prema gore i počela se smijati. Možda bi netko pomislio da je njen smijeh neobičan, nemoguć za smjestiti u to napušteno mjestašce koje ona parkom ne bi znala nazvati. No nemoguće je uopće definirati nekog tko bi taj smijeh čuo. Potpuna životna tišina vladala je okolinom do planetnih razmjera, sterilna pustara kamo god da je svojim osjetima krenula. Objekti kojima je kraj donijela nisu smjeli više postojati. Odatle i njena reakcija na pojavu životne energije u blizini, njen smijeh upućen starom hrastu. Napeto i oprezno krenula je prema njemu. S početkom njenog koraka, bližom okolicom prolomio se vrisak, tupi i nedorečeni, iz neodredivog smjera, gotovo sveprisutni. Zastala je, hrasta je nestalo, a grmlje iza rasteglo se do enormnih dimenzija i elastično prešlo u prozirnost.
Nezadrživa bujica slika i nepodnošljiva isprekidana buka krenula je rovati njenim umom? krckanje polomljenih kostiju pri naletu velikog udara mrvljenja isprepleteno energično izobličenim valovima crvenog sutona postojanosti; izrazi sreće na licima zaigrane mladosti zarobljeni u trenu disharmonične simfonije smrtnih vrisaka, i njihova metamorfoza raspršenjem u bezličnost; plač stotina nerođenih dušica iz visokih crnih zidina; nepregledni marš skriven u ljuske izljeva tuge, koji se smrću svom miru vratio; zrnce poneke istinske nehormonske ljubavi izgubljeno u neshvaćanju dolazeće oluje posljednjeg iskušenja; umno rasparavajuća džungla otvorenih solucija prekinutih razgovora; kraj enormne kaše organskog materijala koja životom se zvala, i čiji odlazak poprima bol shvaćajućeg i neželjenog gubitka razuma;? Ostale skice nije mogla upamtiti, frenetično zamućenje pri izmjeni stravičnih slika, nepodnosivo energičnih emocija i preglasnih šaputa straha ustitrao joj je temelje osobnosti? njoj normalne stvari, pa ipak su je pokosile kroz srž vlastitog smisla.
Shvatila je da ima oči, da joj se zamućuju i vlaže tugom. Izgubljeno se vrzmala tim prostorom koji je sad znala parkom nazvati. A onda nepodnošljiva bol sa šaputanjem o njenoj ranjivoj tjelesnosti. Kao neželjeni zagrljaj obuzela ju je duševna praznina. Pala je na tlo i kroz suze vidjela kako park oživljava, ali samo prividno. No ta vizualna laž činila joj se prihvatljivom, donoseći još veću žalost za zauvijek izgubljenim ljepotama. Kroz shrvanost neznatno je digla pogled i promatrala nesigurnost nicanja biljaka podno ugodne topline sunca, tajnovitu strast krhkog cvijeća, upijala vremena utisnuta u godove drveća, melankolično pratila bijeg vrckastih stvorenja u sigurnost skrovišta, pokušala odgonetnuti smiraj u dušama ljudi u šetnji kroz park i radost njihovih potomaka... Nestvarna idila hranila ju je, lažno i neodoljivo. Svakim novim trenom gubila je dio potisnute vlastite stvarnosti i padala u naručje bezbrižne radosti. I nije željela drugog završetka.
Blizu njenog pogleda pojavila se malena tvorevina, poput neke staklene loptice. Žarko ju je htjela uzeti i započeti igru. No, želja za igrom je utihnula odmah, potičući je da radoznalo promatra evoluciju loptice. Loptica je rasla, izlila se u prozirnu poluloptu, zaobljenu na vrhu i nepravilnu u temeljima. Sva u čudu, nije mogla odvojiti svoj pogled od nje. Vrh polulopte uzdignuo se nečujno prelazeći u kupolu, otkrivši istrošeni zid nepredvidiv u svom krivudanju po travici parka. Na koljenima je obilazila bliži dio zida i promatrala jedva vidljive pismene poruke. Neodoljivost njihove valovite mističnosti uzbudila je u njoj strahopoštovanje, čudno i njoj neuhvatljivo poznato. Mladenačkom neopreznošću nježnim je rukama opipala hrapavi zid. Pucketava lavina nepoznatih lokalnih iskonskih izljeva krenula je ugodnošću tinjavog svraba u aritmični ples po cijelom tijelu. Povukla se nakratko, uzbuđena iskustvom tog zadiranja u nevinu joj tjelesnost.
Zarobljena u neodoljivi užitak nije primjetila ponovni rast zida i kupole. Pribrala se tek kad je građevina narasla do originalne namjene. Stajala je pokraj zida, unutar građevine, i zadivljeno gledala sjaj sunčeve svjetlosti, hladne i blješteće, kroz prozirnost kupole na teško odredivim visinama. Otpratila je zid u daljinu, sva njegova vijuganja do obzora. Naglo je spustila pogled, a pjeskovita podloga okružila joj je stopala. Stajala je u malom prirodnom pješčaniku, u sušnom i nastambama boje okera ograđenom parku.
Svuda oko nje uzdigla se prašina, fina i prožimajuća, a kroz nju mogla je vidjeti i uzrok: veselo kolo, prebrzo za razaznati, razmazani splet boja i oblika, hipnotizirajuće privlačan. Drugog izbora nije bilo, svim svojim bićem željela je postati dio kola, mala očica većeg uzorka. Utiskivanje je krenulo, poput dugoočekivanog ostvarenja prvobitnih snova. Istovremeno je osjećala strah oduzimanja vlastite usamljene svijesti i sreću dobrodošlice u srdačno mnoštvo. Prepustila se potpuno...
A onda tren, neuhvatljiv i slabašan, kao posljednji očajnički čin nepoznate čežnje. Neki piskutavi šapat, dal govor ili pjev, blago iritantan, nespretno glupav:
"ssssmrrrrrr-t-t-t-t? Morana? svrha tvoja? preopasna rasa... ssssmrrrrrr-t-t-t-t... stabilnost budućnosti... ssssmrrrrrr-t-t-t-t... ne podcjenjuj? jaka iskušenja... izolirane zajednice? ssssmrrrrrr-t-t-t-t ... vrlo opasne? moći manipulacije? iskušenja? ssssmrrrrrr-t-t-t-t... ssssmrrrrrr-t-t-t-t... "
Kao malo dijete zaklopila je rukama uši ne želeći slušati nerazumljive stvari koje je plaše. No glas je i dalje piskutao njenim umom, odbojan i zastrašujuć, uporan i osvještavajuć: "ssssmrrrrrr-t-t-t-t... iskušenja... oprez... ssssmrrrrrr-t-t-t-t... manipulacija... Palestiniana... ssssmrrrrrr-t-t-t-t... SSSSMRRRR-T-T-T?"
Odjednom tišina. Kao žar koji nestaje na pepelu oplahnula ju je spoznaja da je njena misija propala. Bez obzira na sve ostale ugašene životne silnice na planeti, posljednja oaza stanovnika planete darovala joj je poraz. Ionako joj to više nije bilo bitno, prestala je razmišljati o prošlosti. Što je prije zaboravi brže će utonuti u ljepotu igre koju su joj novi staratelji pripremili.
Kolo je smanjilo razmazanost? kroz mnogo vremena došlo do statičnosti. Još samo završni korak, i potpuno će mu pripasti. Srdačno je raširila ruke prema svojim novim starateljima ? a ta bljedooka dječica su joj prišla sa brončanim smiješkom na sivim usnicama.

[Kris]

Morana


Nešto je šušnulo u grmlju iza starog hrasta, pogledala je prema gore i počela se smijati. Bilo je vrlo hladno, ali uživala je u toj hladnoći udišući ledeni zrak punim plućima. Njen zvonki smijeh zarezao je poput britve tišinu parka. Po debeloj, starošću ispucaloj grani skakutala je ptičica, tresući se od zime. Morana je ispružila ruku, nudeći sjemenke. Ptica je doskakutala do nekoliko centimetara od Moranine sada nepomične ruke i nepovjerljivo nakrivila glavu. Glad je, međutim, bila jača od opreza i uskoro je Morana u rukama držala meko perje i osjećala uzbuđeno kucanje srca malog stvora. Ptica je pojela sjemenke, zahvalno cvrknula i odletjela natrag na hrast, te nestala negdje u njegovoj unutrašnjosti.
Morana je uzdahnula i ustala. Postalo joj je dosadno u ovom parku, u skućenom pretihom prostoru okruženom zelenilom. Tapkala je rukom po klupi na kojoj je sjedila i gledala u nebo. Bilo je vedro, vrlo plavo. Kao nekad. Očekivala je njihov povratak, pitala se koliko vremena još smiju potrošiti ovdje.
Osjetila je miris proljeća. Još uvijek zimsko sunce, zubato i hladno, sjalo je bez prave topline. Ali taj miris proljeća joj je smetao ? podsjećao ju je na prošlost, ali ne lijepu prošlost. Podsjetio ju je na ono što se dogodilo nakon lijepog, dobrog razdoblja. Nakon zime. Namrštila se. Zašto se baš sada trebala toga sjetiti? Pokvarila si je raspoloženje.
Ustala je i krenula prema izlazu iz parka. Živica je bila žućkastozelena, jadna i smrznuta. Šljunak po kojem je hodala krckao je zbog kristalića leda koji su ga povezivali. Lagani vjetrić pojavio se sa sjevera, donio nekoliko snježnih pahulja i otpuhnuo proljeće. Na Moranino lice opet se vratio osmijeh. Nedostajalo joj je ovo. Ovako šetati, udisati hladni zimski zrak i biti prepuštena vlastitim mislima. Da, to joj je nedostajalo.

Došla je do jezerca i pogledala u prljavu vodu. Na rubovima se primao led, tako da je jezero izgledalo manje no što je zapravo bilo. Je li joj se učinilo ili je u vodi uočila neki pokret? Riba? Pogledala je bolje i ugledala bljesak peraje, vrtlog i valiće. Da, riba. Fascinantno da neko živo biće može preživjeti u tako prljavoj vodi. Naslonila se na zidić koji je okruživao jezerce i sljedećih nekoliko minuta promatrala kako led napreduje po jezeru. Kad je krenula dalje, samo je središte jezera ostalo tamno i prljavo ? led koji je prekrio ostatak bio je čist i boje zimskog neba ? sivoplav.
Prolazila je kraj jedne klupe kad joj nešto skrenulo pažnju na obližnji koš za smeće. Tamo je ugledala lutku otkinute glave. Sjela je na klupu i primila je u ruke. Koliko je to emocija probudilo, koliko sjećanja dovelo do površine svijesti! Grčevito je držala prljavu, potrganu lutku i zaplakala. Suze poput smrznutih drgaulja padale su po šljunku i razbijale se u kristaliće. Sjetila se djetinjstva i sreće ? nesputane, neograničene sreće. Sjetila se prijatelja i igara. Nije znala zašto joj je baš ova lutka tako snažno vratila ta sjećanja ? ta s lutkama se nikad nije ni igrala. Ali bilo je neke metafore u tome, moralo je biti, samo što je ona nije mogla dokučiti.
Koliko je prije sve bilo jednostavnije! Zašto se sve promijenilo? Zašto se stvari uopće moraju mijenjati? Je li stari Emrys znao odgovor na to pitanje? Ako ga je i znao, bi li ga rekao? Morana se trgla, shvativši da je bezrazložno upala u reminiscencije o stvarima koje su davno riješene. Pogledala je ruke i vidjela da još uvijek drži lutku. Odložila ju je na klupu i ustala. Popravila je haljinu i vidjela kristale vlastitih suza, razbijene, pod svojim nogama. Negdje blizu neki je pas zalajao. Morana je krenula u tom smjeru.
Ugledala ga je kod jednog drveta kako se izležava i sunča. Veliki crni pas, čija je glava bila sličnija šakalskoj nego psećoj rastegao se i pogledao je. Uši su mu se podigle, nekoliko ju je trenutaka fiksirao a onda se opet opustio i nastavio se sunčati. Najednom, podigao je njušku i onjušio zrak, namrštio se, ustao, stresao i otrčao u gustiš. Morana je gledala za njim, pitajući se otkud joj je taj pas poznat.
Zapuhao je vjetrić, ali to ovaj put nije bio hladni zimski vjetar, pa je Morana razočarano uzdahnula. Nešto joj se primilo za haljinu. Sagnula se i vidjela da je neko pero doletjelo i zapelo za haljinu. Podigla ga je i promotrila. Nikad nije vidjela takvo pero, veliko i bijelo, ali ne bilo kakvo bijelo. Bijelo bez mane, bez ikakve primisli na druge boje, bez sumnje u vlastitu bjelinu. To joj je pero vratilo neke uspomene i Morana je odjednom osjetila paniku. Shvatila je da mora brzo napustiti ovo mjesto, kao što je to učinio crni pas. Ali nije napravila ni dva koraka kad ju je prenuo glas.
?Morana!?
Nije se usuđivala okrenuti, postajući sve svjesnija onoga što mora ugledati iza sebe. ?Morana!? ponovio je glas nemilosrdno. Morana je uzdahnula i pustila pero da odleti na vrtlogu toplog vjetra. ?Moraš se vratiti,? rekao je glas, ali sad s dozom suosjećanja. ?Ostali te već čekaju, skoro svi. Dođi.?
?Zašto?? upitala je tonom razočaranog djeteta kojem je netko oteo najdražu igračku.
?Zato jer je vaše vrijeme prošlo. Ovaj bijeg bio je pogreška; u ovom svijetu nema više ništa za tebe, za vas.?
?Ostali? Koji ostali? Ne sjećam se...?
?Naravno. Dolazak ovamo, u ovako promijenjen svijet bio je velik šok.?
?Onaj pas...poznat mi je odnekud...?
?Anubis. Uhvatili smo ga. Još nam samo Odin izmiče, ali neće dugo.?
Morana se konačno okrenula. Tamo je, veličanstven i raširenih bijelih krila, stajao Gabrijel pružajući joj ruku. Na licu mu je stajao susjećajni osmijeh. ?Dođi. Izlet je završio.?

[Kris]

Obiteljska tradicija

Nešto je šušnulo u grmlju iza starog hrasta, pogledala je prema gore i počela se smijati. Nije mogla vjerovati svojim očima. Brzo je utihnula, pokušavajući progutati smijeh. Ujak Albert, kojeg nije vidjela već godinama jer je vodio podružnicu na Tajlandu, iznenađujuće nespretno se skrivao iza grmlja. Za Boga miloga, oni zbilja nisu normalni! Ne može biti tako jednostavno, sigurno je nekakva njihova verzija zamke, pomislila je i krenula polako u suprotnom pravcu od starog hrasta.

Bilo je hladno, no Morani to nije smetalo. Snijeg koji je počeo padati u sumrak postajao je sve bjelji i sve gušći. Kretala se lagano, pažljivo birajući gdje će stati. S lakoćom je isplanirala zaobilazni put nazad do starog hrasta, dodavši nekoliko usputnih promjena u pravcu, više iz navike, a manje da zbuni eventualne promatrače, makar je sumnjala da je ovo takav tip testa. Da bi ulovila Alberta, morala ga je iznenaditi. Bilo je nužno izaći iz parka i vratiti se sa brda ? najmanje sat i trideset minuta za razmišljanje. Znala je da će morati provesti još jednu cijelu noć u tom starom parku. Jedna dobra šetnja nije zgorega, brže će proći vrijeme. Misli su joj odlutale između stabala nekadašnjeg obiteljskog posjeda na samu obitelj. Znala je i zašto: provoditi noć u zaboravljenom, razrušenom parkiću usred ničega nije bila njena obiteljska tradicija. Maleni park nekad je bio dio velikaškog imanja. Danas je od imanja ostalo samo selo u kojem je živjelo nekoliko stotina ljudi. Nikakav dvorac. Samo ostaci poveće kamene kuće. Obitelj je tvrdila da je imanje generacijama bilo njihovo sve do Velikog rata. Morana je uvijek mislila kako su im super te legende koje su si međusobno prepričavali svaki put kad bi si malo popili. Super izmišljotine. Da je istina da je to bio njihov posjed, zar ga ne bi bilo jednostavno tražiti nazad od države, de-nacionalizirati, otkupiti ili već nešto, kad je tako dragocjen?

Tek u dvadeset i trećoj, na zadnjoj godini faksa, shvatila je do koje mjere je čudna njena obitelj. Koliko je ona sama drugačija, znala je cijeli život. Da svi članovi njene obitelji nisu sasvim obični, postalo joj je jasno onog dana kada su je u školi proglasili zaostalom jer je tvrdoglavo tvrdila da joj je djedu ime kao i njoj - Morana. Čak su je, pred pubertet, posjeli i objasnili joj sve, kao da se radi o mjesečnici ili seksu. Kasnije joj je tek postalo jasno koliko je to više bilo zbog njihove vlastite sigurnosti, nego zbog prevelike brige oko nje same. Izveli su to dobro, za svaku pohvalu, vidjelo se da iza toga stoji prokušana stara tradicija. Nepraktične vježbe iz djetinjstva i cijeli niz čudnih detalja sjeo je na svoje mjesto tim razgovorom. No, koliko su trknuti, to je otkrivala tek kao adolescent, hodajući po starim parkovima, zabitim selima i sve dubljem snijegu. Sjetila se ujaka Alberta. Stvarno, ovo zadnje je bilo suludo. Ujak Albert?!?! Još uvijek se zgražajući nad apsurdnosti lovine koja ti je u krvnom srodstvu, hodala je sve bliže tlu, sve nečujnije. Lovac u njoj silno se zabavljao, predosjećajući trenutak zabave. Opet joj se oteo smijeh. Na to je debela figura počela trčati, gipko i okretno. Morana se glasno i sretno nasmijala i krenula u lov.

***

?Ujak Albert u početku je puno obećavao, a na kraju je bio samo jedno veliko razočaranje. Krao je. Mislio je pobjeći u San Francisco sa Dejanom,? objašnjavao je djed-imenjak, glava obitelji. ?Kao da bi mu to ikad bilo dozvoljeno.?

?Shvaćam da sam ga morala ubiti, zadnji test i moja zadnja lekcija i sve to. Ali, zašto me jednostavno niste poslali na Tajland? Bilo bi lijepo malo putovati. Zašto sam morala provesti tri noći u dosadnom parku?? upitala je Morana. Iako je prošlo nekoliko mjeseci od noćne strke sa ujakom Albertom, još uvijek je imala osjećaj da je u svemu tome bilo nešto više. Nešto važno što joj neće reći. Nešto što iščekuju.

?Po zakonima ove države, taj je park javno vlasništvo. Da smo tražili stare posjede nazad, park nam ne bi bio vraćen. A jedino je park uistinu naš, samo taj dio te zemlje tvoja krv prepoznaje kao svoje vlasništvo. Samo tamo si onakva kakva uistinu jesi, potpuna i slobodna. Morski pas njuši krv. Likantrop brani svoj teritorij. Prvim prolijevanjem krvi definira vlastitu kastu. Sretan sam što si ti nositeljica smrti,? smiješio se djed-imenjak Morani, visoki tamni starac, gledajući je upitno. Morana se podigla na prste i poljubila ga u obraz, shvativši i obiteljsko iščekivanje i djedovo pitanje. Vragolasto mu se nasmiješila i rekla: ?Idem. Večerat ću vani. Ne čekajte me, ne znam još kad ću doći.? Imenjaci, shvatili su se. Njegovu će smrt Morana donijeti neki drugi put.

[Kris]

----------------------------------------------CRNI ANĐEO-------------------------------------------------
And for one second
I lost my head
And for one second
I wished that you are dead.

Glazba je bila u zraku. Ni pretiha ni preglasna. Gotovo da smo je mogli dotaknuti prstima, pomilovati njen sklad. Udisali smo stihove dok smo zagrljeni ležali na krevetu. Milovao sam njenu dugu crnu kosu, nježno, poput najveće dragocjenosti. Ja sam razmišljao o nas dvoje, dvoje neshvaćenih duša u ovome šugavom gradiću. Njene su misli bile daleko, vidio sam to u njenim očima.
Utisnuo sam nježan poljubac u njen vrat. Okrenula se prema meni. Zagrlila me.
-O čemu razmišljaš?- Tiho sam je upitao. Kako je lijepa, pomislio sam. Zagrlio sam je jače.
Na njenim je punim usnama nastao smiješak. Hranio sam se toplinom njenog tijela, jasno osjećao vezu istinske ljubavi koja nas je spajala.
-O nama, o svijetu, stihovima, glazbi.- U ruke je uzela mali daljinski upravljač i promijenila glazbu.
Iz zvučnika je počeo dopirati zvuk kiše, s povremenom grmljavinom, zatim crkvena zvona u daljini, zli prizvuk gitare.
-Znaš kako uvijek govoriš da je glazba izgubila umjetničku dušu.

What is this
That stands before me
Feather in black
Witch points at me
Thurn around quick and start to run ?

-Da, to je istina, sve je oko love, glazba više nema umjetničku vrijednost.

Satan is siting
He is smiling ?

- Osnujmo bend, zajedno ćemo vratiti glazbu, reći ćemo svoju poruku svijetu.- Rekla je to zaneseno, kao da smo baš nas dvoje glasnici koji će se suprotstaviti novčanom bogu koji vlada svijetom. Tko zna, možda bi i uspjeli. Nasmiješio sam se.
-Može, dark, gotic , metal glazba s stihovima u stilu Jima Morrisona. Već nas vidim na pozornici.
Nasmiješila se još jednom i strasno me poljubila.
-Kako ćemo se zvati?
-Pa uzeti ćemo tvoje ime, dobro zvuči.
-Morana, znaš da znači smrt na staroslavenskom.- Rekla je i još me jednom poljubila.
Kako je bila lijepa.
* * *
Mjesečina je te večeri bila jasna. Poluprazni mjesec tiho se smiješio tamo gore, budno pazeći na dvoje ljubavnika. Sjedili smo u parku i promatrali zvijezde.
Morana je bila uzbuđena kao nikada do tad. Sutrašnjega je dana trebao biti veliki koncert našeg široj publici nepoznatog benda. Nismo bili na televiziji, naše se pjesme nisu vrtile po top listama, ali zato smo u podzemlju privlačili tisuće slušatelja, izgubljenih u ovom velikom svijetu, baš poput nas.
Pozornica je još danas bila na mjestu, kulise su bile oslikane demonskim prikazama, instrumenti su samo čekali da ih netko uhvati u ruku, pa da započne sklad teškog metalnog zvuka električne gitare, u pratnji ritmičnih klavijatura i bubnjeva.
Morana je cijeli dan spominjala sutrašnje iznenađenje na koncertu, nekakav drevni ritual koji je trebao ostaviti publiku bez daha na onom starom groblju. Zapravo je izvodila ritale na svakom od prijašnjih koncerata. Rekla je da te stvari vidi u snovima. Ali nije važno.
Jedino što je važno jesmo nas dvoje, mjesec, i zagrljaj, trenutak sreće.
* * *
Staro je groblje bilo duboko u šumi, na velikoj čistini okruženoj velikim drvećem koje je na sebi nosilo još samo poneki žuti list koji se tvrdoglavo držao. Pozornica je bila na samom rubu šume, u sjeni staroga hrasta. U šumi iza pozornice bio je veliki vojni šator koji nam je služio kao svlačionica.
Već u pet popodne na groblju je već bilo stotinjak ljudi, sat kasnije već ih je bilo gotovo tisuću.
Oko devet stigli smo ja i Morana, ostatak benda je već bio ondje. Taj smo dan nas dvoje bili nerazdvojni, zajedno smo sišli s motora i krenuli prema šatoru.
Nešto je šušnulo u grmlju iza starog hrasta, Morana je pogledala prema gore i počela se smijati. Zagrlio sam je, i nasmijao se s njom.
-Što je smiješno?
Još je jednom pogledala prema gore.
-Ovdje je.-Odgovorila je pogleda uperenog prema krošnji starog hrasta.
- Tko?
- Ma niko.-Rekla je i povukla me k šatoru.
Ostatak benda je već odavno bio spreman, bili su uzbuđeni. Ja sam još samo navukao crne kožne hlače, stavio oko vrata veliki križ sastavljen od malih lubanja, i nabacio na sebe dugi crni kaput. Još malo bljedila na lice i bio sam gotov.
Morana je odjenula crnu čipkastu haljinu, sa širokim rukavima, za pojas umetnula crnu vrećicu. Oko vrata isticao joj se srebrni Ankh.
Koncert je bio žestok. Gotovo dvije tisuće ljudi opijenih rimom i stihovima divlje je uživalo u glazbi. Čak i nakon dva sata svirke adrenalin mi nije popustio, prsti su jednako žestoko i složno tapkali po poljima proizvodeći složene zvukove. Morana je svojim glasom držala publiku u ekstazi. Bili smo poput bogova.
Trećeg je sata na Moranin znak svirka utihnula.
- A sada ono što smo svi čekali.- Uzviknula je ponosno.- Sada će Crni Anđeo pročistiti naše duše.- Glas joj je bio tako snažan, samouvjeren.
-To je ono za što smo živjeli do ovoga trenutka, odsada ćemo svijet vidjeti jasnije, biti ćemo viša bića.
Zatim je počela prahom iz vrećice crtati nekakav simbol oko sebe. Zatim je pjevušila neku molitvu na nekom čudnom jeziku. Nikada je nisam vidio takvu, gotovo mi se činilo da je sjajila u mraku.
Nebo se iznenada naoblačilo, izgledalo je kao da se sprema facken oluja stoljeća.
Zatim je iz rukava izvukla crni obredni bodež. Gledao sam je šutke, ne vjerujući svojim očima.
Bodež je držala visoko u zraku. Iz zemlje je uzdigla crna magla. Uzvikla je još nešto u mikrofon. Tada sam shvatio što želi učiniti i potrčao prema njoj. Prekasno, bodež je u trenutku zabila u grudi. Mlaz grimizne krvi pao je na simbol.
Pao sam na koljena pokošen nekom nepoznatom silom. Svijet se počeo vrtiti oko mene? Morana ? crna spodoba u zraku ? miris spaljenih tjela ? crnilo ?
* * *
-Teška tragedija pogodila je malen gradić u srcu zemlje, gotovo dvije tisuće ljudi počinilo je kultno masovno samozapaljivanje na koncertu nepoznatog benda, prema izvještajima jedan je čovjek preživio, kako doznajemo iz povjerljivih izvora liječnici se već nekoliko sati očajnički bore za njegov život, nade da ćemo ikad doznati povod ove tragedije su ravne nuli.- Izvijestila je mlada novinarka, ljutito izvukla nogu iz blata, pljunula na crnu zemlju i sjela u sjajan automobil koji je samo čekao da je vrati u sterilnu hladnoću velegrada.

[Kris]

Polubogovi jedu šljive

Nešto je šušnulo u grmlju iza starog hrasta, pogledala je prema gore i počela se smijati. Nije znala što je Rórdána nagnalo da se popne na drvo ? je li tražio pjesničko nadahnuće ili je u miru želio uživati u šljivama koje je vadio iz džepova i čije je koštice pljuckao u grm ili je, buneći se protiv prirodnih zakona (što je bilo svojstveno umjetnicima) dokazivao svoju neovisnost od volje bogova, pa tako i njezine, uzveravši se na najsvetije drvo Avalona. Podbočila je svoje vitke ruke o bokove, nakrivila glavu i zaškiljila prema njemu:
?A kuda si se ti popeo, nesretniče??
Rórdán je pljunuo još jednu košticu, pa savio noge oko grane na kojoj je sjedio, bacio se na leđa i napravivši polusalto lagano doskočio na tlo. Pogledao ju je u sive oči i nepromijenjenog izraza lica rekao:
?Evo, više nisam gore. Nećeš me valjda tužakati??
Morana mu je uzvratila pogled proučavajući njegove crte lica. Imao je tamne, duboko usađene oči pa se činilo da cijelo vrijeme škilji ili nešto vrlo pomno proučava. Upale jagodice, ravan nos, tanke usne, snažna čeljust... Zgodan, pomislila je Morana, ali prgav.
Slegnula je ramenima i rekla: ?Ništa ne dobivam time da te tužim. Međutim, ništa ne dobivam ni šuteći.?
Rórdán je zabio ruku u džep i izvukao papirnatu vrećicu koju je pružio Morani. ?Šljive??
Odmahnula je glavom susprežući osmjeh. Tko je ikada vidio da se boginja njenog položaja smiješi?
?Pjesmu? reče mu.
Rórdán je zakolutao očima i duboko uzdahnuo. ?Zašto sve boginje žele pjesmu??
?Ja ne želim bilo kakvu pjesmu? reče. ?Želim ljubavnu pjesmu.?
?Ljubavnu pjesmu?? ponovio je s nevjericom. Ona nije prozborila. ?'Ajde dobro, ljubavnu pjesmu, ali mi obećaj da me nećeš tužiti.?
Nevidljivim je ključićem zakračunala svoje blijede usne, a zatim je taj ključić bacila preko ramena u ništavilo.
Rórdán je zaklopio oči i počešao se po čelu. Razmišljao je nekoliko trenutaka, a onda pročistio grlo i započeo recitirati pjesmu u čast boginje Morane. Njegovi stihovi rasporiše težak mir te se pružiše iz slova koja su tkala prošlost, sadašnjost i neizostavnu budućnost...
?Ti si kao izvor s kojeg hladna voda izvire
Kap po kap, uhvaćena duga u suzama
Prapočetak svega i svemu kraj
Zauvijek moja duša u tebe ponire
Preplašena, uhvaćena duga u suzama
Ne znam hoće li prepoznati raj
Zamijenio sam te za vodilju
Za tučak cvijeta bez latica i korov plavog odsjaja
I prinosio te usnama
Da bih pio tvoj dah što rađa maglu, hladnoću i san
A ti bi pognula glavu
Tiha, uhvaćena duga u suzama
Pa bih poživio još jednu vječnost, jedan život, jedan dan.?
Završivši s recitiranjem svoje pjesme, Rórdán je posegnuo za zadnjom šljivom u papirnatoj vrećici.
Podigavši obrve i ne baš najsretnijeg izraza lica, Morana ga upita: ?I to je tebi ljubavna pjesma??
Rórdán slegnu ramenima i pljunu košticu u daljinu. ?Ovisi o tome što je za tebe ljubav.?
To ju je zbunilo. Nisu često smrtnici (ili u ovom slučaju polubogovi) na ovaj način razgovarali s njom. Rórdána kao da uopće nije bila briga kakva bi ga kazna mogla snaći za ovakvo ophođenje s jednom boginjom, iako se samo nekoliko trenutaka ranije zabrinuo oko nekakve packe koju bi dobio za sjedenje na starom hrastu... Ovaj mladac ili je glupavo smion ili je jednostavno glup, pomisli Morana.
?A što je za tebe ljubav, Rórdáne??
?Ljubav se ne iziskuje, ona se prima ili daruje slobodnom voljom? reče on. ?Sve može biti ljubav: blagi pogled, stisak ruke, tiha pjesma ili recitacija...?
?Tako...? reče ona zamišljeno. ?Ti mi, dakle, nisi mi darovao samo ljubavnu pjesmu, već si mi njome darovao i ljubav??
Slegnuo je ramenima i ispljunuo košticu. ?Tako nešto.?
?Hm, možda bi tvoje pjesme trebale ići s uputama, ili barem natuknicama, da ih se krivo ne shvati.?
?Moje su pjesme više od pukih riječi kojima treba naći značenje. Nekada nose poruku, a nekad govore o zaslugama? reče Rórdán.
Morana je odlučila ne reagirati ni na ovu uvredu pa se samo nasmiješila, iako joj je osmjeh bio leden, kao zima, a oči prazne, kao mrtve.
?Hvala ti na pjesmi, Rórdáne. Jako je lijepa.?
On se lagano naklonio, pa oprezno upitao: ?Dakle, nećeš me tužiti??
?Iako to možda nisi zaslužio svojim današnjim ponašanjem, ne, neću te tužiti...? reče ona.
Na njegove se usne provuče vragolast osmjeh, ali tek kada mu je okrenula leđa. Ne treba previše izazivati bogove, reče sam sebi. Promatrao ju je dok se udaljavala vukući za sobom sjenu koju je bacao veliki hrast posađen u samu zoru vremena u sredini parka omeđenog grmovima ruža. Zario je ruku u lijevi džep svojih hlača i izvadio novu vrećicu punu šljiva sretno se osmjehnuvši.
Uto do njega ponovo dopre Moranin glas. Podigao je pogled i pokušao razaznati njezinu blijedu pojavu u magli koja je čuvala granice između svjetova, ali je mogao samo pogađati gdje se nalazi. Njezin je glas zato bio jasan i leden kao tama:
?Oh, trebala bih ti reći nešto važno...? reče mu.
?Što?? upita on.
?Odin te je vidio kako silaziš s drveta. Odmarširao u smjeru Palače i dala bih se kladiti da se uputio prema Vijeću da prijavi tvoj prijestup...?
Kvragu! pomisli Rórdán, a vrećica sa šljivama mu ispadne iz ruku. Kvragu! Kvragu! Kvragu! Ne mogu vjerovati da sam nasjeo! Ljubavnu pjesmu, mo'š mislit'! Samo me je zavlačila...
Rórdán se žustro okrenuo i otrčao u smjeru Palače. Ako bude imao sreće možda sustigne Odina i ponudi mu pjesmu. Ili odu... Možda ep... Da, ep! Jedan krasan, poduži ep, da ga skine s vrata... Zašto su neki bogovi toliko osjetljivi?
Kad je i Rórdán nestao u magli koja je okruživala mali park, vrijeme ponovo stade teći, a priroda živne. Grmovi ruža zamirisahu svojim najopojnijijm mirisom privukavši ptice i pčele, a magle nestade, kao da je nikad tamo nije ni bilo. Možda je i nije bilo, barem ne u stvarnosti svijeta koji je poznavao protok vremena... U maleni park tada zađe jedno dijete, dječak od možda osam godina... Zamišljeno je promatrao najnižu granu staroga hrasta (koja je ipak bila dosta visoko) razmišljajući kako bi bilo najjednostavnije uzverati na nju. Iz džepa je izvadio vrećicu sa šljivama i izabravši najljepšu strpao je u usta promatrajući nedostižnu granu... Kad bih se popeo gore, razmišljao je, mogao bih promatrati svijet i nitko me ne bi vidio... I tada bih bio kralj i nitko mi ne bi bio ravan... Oh, baš bi bilo lijepo sjediti na onoj grani i pljuckati koštice u grmlje ne mareći ni za što...