LR 24 - Niniane
Posted: 24 May 2008, 18:29
ZMIJA I JA
Oči u oči, Zmija i ja.
Zurim kao začarana. Oči su joj zlatno žute, zjenica crna poput ponora oblačnog noćnog neba. Glava joj miruje, uzdignuta nad tijelom omotanim oko grane koja se uzdiže preda mnom. Zmija vidi sve, zna moje strahove, zna da Njezin rod mrzim od ranih dana svog postojanja, da mi srce udara poput tisuće afričkih bubnjeva u bjesomučnom ritmu koji mi krv tjera žilama.
No moje srce odjednom miruje, kao i Njen pogled, leden i stabilan, poput umirenja koje majka nudi djetetu dok plače u kolijevci.
Poziva me, čujem duboko u umu. Podižem ruku, milujem Zmiju prvi put u životu. Koža joj je hladna, glatka, suha. Zapanjena sam – uvijek sam vjerovala da je zmijska koža sluzava i ljigava. Prsti mi klize šarama na Njenoj koži, prisjećam se djetinjih noćnih mora o zmijama koje se omataju oko mene dok vrištim, gubim se u ništavilu – i pitam se, zašto sam vjerovala lažnim sjećanjima i morama.
Predivna je, ova Zmija. Prvi put u životu osjećam poštovanje prema biću u čijim se očima zrcali hladna, staložena inteligencija. I osjećam se budalasto, kajem se zbog svoje gluposti, ismijavam svoje strahove.
Sve što sam oduvijek trebala napraviti bilo je upravo ovo, susret oči u oči, dodir neprijatelja, ruganje strahu u lice.
I sad, kad je moj strah poražen, a ja ispunjena divljenjem prema Zmiji, ona paluca jezikom. A ja ne uzmičem, već opčinjeno zurim u njen rašljasti, tanki jezik koji u zraku ispisuje neka tajna pisma koja samo Ona zna čitati. U meni raste spoznaja, a lagano škakljanje na lopatici, kakvog bih se prije bojala, ispunjava me tihim oduševljenjem. Znam da nešto Zmijino ulazi pod moju kožu, iako ne znam kako; škakljanje tinja, pretvara se u tihi grebež, migoljenje, i odjednom vidim samu sebe, golih leđa, sa slikom iste ove Zmije urezane zauvijek u moju kožu.
Mičem ruku s Njene glatke kože, pomirena sa strahom i sa svim zmijama ovog svijeta, a Zmija tiho sikne i otpuže dublje u krošnju drveta. Promatram Njen odlazak i dalje zapanjena ljepotom koju sam upravo spoznala, a onda mi pogled zapinje za dar koji mi je ostavila, u znak zahvalnosti nad prestankom suludog lova i izbjegavanja, nad završetkom ere straha.
Posežem i otkidam jabuku koja sjaji žutim sjajem zmijskih očiju.
Oči u oči, Zmija i ja.
Zurim kao začarana. Oči su joj zlatno žute, zjenica crna poput ponora oblačnog noćnog neba. Glava joj miruje, uzdignuta nad tijelom omotanim oko grane koja se uzdiže preda mnom. Zmija vidi sve, zna moje strahove, zna da Njezin rod mrzim od ranih dana svog postojanja, da mi srce udara poput tisuće afričkih bubnjeva u bjesomučnom ritmu koji mi krv tjera žilama.
No moje srce odjednom miruje, kao i Njen pogled, leden i stabilan, poput umirenja koje majka nudi djetetu dok plače u kolijevci.
Poziva me, čujem duboko u umu. Podižem ruku, milujem Zmiju prvi put u životu. Koža joj je hladna, glatka, suha. Zapanjena sam – uvijek sam vjerovala da je zmijska koža sluzava i ljigava. Prsti mi klize šarama na Njenoj koži, prisjećam se djetinjih noćnih mora o zmijama koje se omataju oko mene dok vrištim, gubim se u ništavilu – i pitam se, zašto sam vjerovala lažnim sjećanjima i morama.
Predivna je, ova Zmija. Prvi put u životu osjećam poštovanje prema biću u čijim se očima zrcali hladna, staložena inteligencija. I osjećam se budalasto, kajem se zbog svoje gluposti, ismijavam svoje strahove.
Sve što sam oduvijek trebala napraviti bilo je upravo ovo, susret oči u oči, dodir neprijatelja, ruganje strahu u lice.
I sad, kad je moj strah poražen, a ja ispunjena divljenjem prema Zmiji, ona paluca jezikom. A ja ne uzmičem, već opčinjeno zurim u njen rašljasti, tanki jezik koji u zraku ispisuje neka tajna pisma koja samo Ona zna čitati. U meni raste spoznaja, a lagano škakljanje na lopatici, kakvog bih se prije bojala, ispunjava me tihim oduševljenjem. Znam da nešto Zmijino ulazi pod moju kožu, iako ne znam kako; škakljanje tinja, pretvara se u tihi grebež, migoljenje, i odjednom vidim samu sebe, golih leđa, sa slikom iste ove Zmije urezane zauvijek u moju kožu.
Mičem ruku s Njene glatke kože, pomirena sa strahom i sa svim zmijama ovog svijeta, a Zmija tiho sikne i otpuže dublje u krošnju drveta. Promatram Njen odlazak i dalje zapanjena ljepotom koju sam upravo spoznala, a onda mi pogled zapinje za dar koji mi je ostavila, u znak zahvalnosti nad prestankom suludog lova i izbjegavanja, nad završetkom ere straha.
Posežem i otkidam jabuku koja sjaji žutim sjajem zmijskih očiju.
