LR 24 - Iljko
Posted: 24 May 2008, 18:26
Rezervni dijelovi
“Josipe!”
Josip je pogledao gore na balkon gdje je pokušavao Marijan, vođa pogona, dobiti njegovu pažnju.
“Josipe!”, opet se zadere Marijan kroz buku tekuće vrpce, sada već sasvim blizu.
“ Da?” upita Josip, kad mu se približi, pokušavajući čim manje udisati kroz usta. Smrad ga je odmah zapljuskao, kao da ima solidan oblik. Čak ni poslije više mjeseci se još uvijek nije pri viknuo na njega. Vjerojatno se niti nikada neće. Ali barem ima posao.
“Josipe možeš li danas odraditi još par sati prekovremena? Ima nova pošiljka, potpuno svježe sa autoputa. Autobus pun izletnika.”
Nije mu baš godilo da ostane ovdje i minutu izvan radnog vremena ali poslije toliko godina traganja za poslom mu to naravno nije rekao. Još i sada je povremeno sanjao noćne more o socijalnoj pomoći i birokraciji koja ju prati. Prazni zid koji ga je veselo pozdravljao svako jutro, dan i veće. Ili ljudi na ulici koji žure svojem poslu, a gledaju te kao da znaju.
“Dobro, ali samo njih. Ako se još nešto dogodi onda neka čeka do sutra.”
“ Ma jasno. Ovi su već malo prilični načeti pa se zato žuri. A i iz centrale su rekli da se vjerojatno sprema velika narudžba. Onda do sutra. Bok!”
Josip zastenje kada Marijan nestane u hodniku koji je vodio van. Vlada je prije nekoliko mjeseci odredila ,da tijelo poslije smrti postaje prirodni resurs, te time omogučila trgovinu organima. Sva tijela poslije smrti pripadaju državi. A potreba za rezervnim dijelovima je velika. Izvoz bogatima je pomladio i gospodarstvo, te donio novca osiromašenoj privredi. Još uvijek su jedina zemlja koja je to legalizirala. To mu je omogućilo da konačno nađe posao.
Josip još jednom plitko uzdahne, te se ponovo prihvati posla. On je bio odgovoran za ispiranje crijeva. Kod trbušnih rana, rakova i mnogih trovanja su nova crijeva bila skoro obavezna. Dok je imao masku čvrsto priljubljenu uz lice, te je dozvolio mislima da lutaju bilo gdje i nije bilo tako strašno. Osim kada dolaze, kao uskoro, tijela iz kakve nesreće. Onda tijela više sliče slagalici.
Josip primi početka tankog crijeva te vještim potezom izmet protjera do izlaza na kraju debelog crijeva. “Sva sreća da samo rijetki imaju zatvor.” Pomislio si je Josip na trenutak. A onda brže bolje mislima od plutao k flaši rakije, koja je nestrpljivo očekivala njegov povratak.
“Josipe!”
Josip je pogledao gore na balkon gdje je pokušavao Marijan, vođa pogona, dobiti njegovu pažnju.
“Josipe!”, opet se zadere Marijan kroz buku tekuće vrpce, sada već sasvim blizu.
“ Da?” upita Josip, kad mu se približi, pokušavajući čim manje udisati kroz usta. Smrad ga je odmah zapljuskao, kao da ima solidan oblik. Čak ni poslije više mjeseci se još uvijek nije pri viknuo na njega. Vjerojatno se niti nikada neće. Ali barem ima posao.
“Josipe možeš li danas odraditi još par sati prekovremena? Ima nova pošiljka, potpuno svježe sa autoputa. Autobus pun izletnika.”
Nije mu baš godilo da ostane ovdje i minutu izvan radnog vremena ali poslije toliko godina traganja za poslom mu to naravno nije rekao. Još i sada je povremeno sanjao noćne more o socijalnoj pomoći i birokraciji koja ju prati. Prazni zid koji ga je veselo pozdravljao svako jutro, dan i veće. Ili ljudi na ulici koji žure svojem poslu, a gledaju te kao da znaju.
“Dobro, ali samo njih. Ako se još nešto dogodi onda neka čeka do sutra.”
“ Ma jasno. Ovi su već malo prilični načeti pa se zato žuri. A i iz centrale su rekli da se vjerojatno sprema velika narudžba. Onda do sutra. Bok!”
Josip zastenje kada Marijan nestane u hodniku koji je vodio van. Vlada je prije nekoliko mjeseci odredila ,da tijelo poslije smrti postaje prirodni resurs, te time omogučila trgovinu organima. Sva tijela poslije smrti pripadaju državi. A potreba za rezervnim dijelovima je velika. Izvoz bogatima je pomladio i gospodarstvo, te donio novca osiromašenoj privredi. Još uvijek su jedina zemlja koja je to legalizirala. To mu je omogućilo da konačno nađe posao.
Josip još jednom plitko uzdahne, te se ponovo prihvati posla. On je bio odgovoran za ispiranje crijeva. Kod trbušnih rana, rakova i mnogih trovanja su nova crijeva bila skoro obavezna. Dok je imao masku čvrsto priljubljenu uz lice, te je dozvolio mislima da lutaju bilo gdje i nije bilo tako strašno. Osim kada dolaze, kao uskoro, tijela iz kakve nesreće. Onda tijela više sliče slagalici.
Josip primi početka tankog crijeva te vještim potezom izmet protjera do izlaza na kraju debelog crijeva. “Sva sreća da samo rijetki imaju zatvor.” Pomislio si je Josip na trenutak. A onda brže bolje mislima od plutao k flaši rakije, koja je nestrpljivo očekivala njegov povratak.