2.LR
2.LR
Ovo su price iz druge literarne radionice...
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Entropijska cesta - cloudwalker
15 sije?nja 3287. godine bespilotna istraživa?ka sonda Korporacije sletjela je na novootkriveni planet. Napravila je osnovne analize tla i zraka i rutinski ga obilježila. Pošto je pronašla naznake života, informaciju je proslijedila središtu koje je prema planetu uputilo najbliži brod s posadom. Sonda je nastavila prikupljati podatke o planetu. Kada je brod nakon 3 godine stigao do planeta, posada je imala dobru sliku o tome što ?e ih tamo do?ekati. Planet je naseljavala inteligentna humanoidna rasa na prili?no niskom stupnju razvoja, koju je brodsko ra?unalo usporedilo s ljudima s po?etka 20 stolje?a.
Prevodila?ki ure?aj dobro je obavljao fukciju prevo?enja s tako primitivnim bi?ima, pa posada nije imala problema sa sporazumjevanjem. Trebali su brzo otkriti što bi mogli dobiti od tog planeta jer me?uzvjezdana putovanja su bila skupa, a Korporacija nije obi?avala ništa davati besplatno.
Nakon kratkog obilaska planeta i razmjene informacija, posada je otkrila da domorodci koriste ?udan izvor energije. Izgledao je poput ugljena koji se nekad koristio na Zemlji, ali je davao neusporedivo više energije, a ispuštao bezna?ajnu koli?inu balastnih i štetnih tvari. Pozornost posade prema planetu istog se trenutka pove?ala, iako to nisu javno pokazali ? ipak su oni bili nasljednici tisu?ljetne tradicije trgovaca Korporacije. Na brod su uzeli uzorak rude, kako bi provjerili njezina svojstva u kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Rezultati su bili iznad svih o?ekivanja. Primjenom i prodajom te rude kao izvora energije Korporacija bi ostvarila iznimnu zaradu.
Od toga trenutka pregovara?ki tim uzeo je stvari u svoje ruke. Poznatom metodom pritisaka i popuštanja uskoro su skicirali sporazum kojim bi dobili isklju?ivo pravo eksploatacije rude u idu?ih 20 godina. Domorodci su ustrajali samo na tri uvjeta. Prvi je bio da došljaci sa zvijezda iskorištavaju samo rudu sa udaljenih ležišta na drugom kraju planeta, do kojih je njima zbog zaostale tehnologije bilo teško do?i, drugi je bio da rudu po planetu smiju transportirati jedino po tlu, a tre?i da jedino dozvoljeno mjesto za spuštanje i polijetanje zrakoplova bude na mjestu na kojem su se prvi put spustili na planet.
- Samo Bogovi i ptice smiju letjeti zrakom iznad nas, a vi niste Bogovi, o?igledno ni ptice - objasnili su svoje uvjete. - Ipak smo prakti?na bi?a. Kada ste se ve? spustili na naš planet i one?istili dio planeta, neka se one?iš?enje dalje ne širi, a mi ?emo za uzvrat dobiti barem nekakvu naknadu.
Posada je prije odgovora provjerila stanje ležišta rude na ponu?enoj lokaciji i rutu kojom bi trebala i?i cesta. Zalihe su bile zadovoljavaju?e, a cesta nije predstavljala problem za naprednu mehanizaciju.
- Prihva?amo sve vaše uvjete na rok od idu?ih 20 godina ? zadovoljno je, potpisuju?i ugovor u ime Korporacije, rekao kapetan Jones, vo?a zemaljske ekipe.
Kao protuvrijednost domorodcima su dali informacije o nizu zastarjelih zemaljskih tehnologija koje ?e im pomo?i da presko?e desetak godina tehnološkog razvoja. Istog dana informacija o sklopljenom poslu poslana je na Zemlju sa zahtjevom da se odmah pošalju transportni brodovi kojima ?e se izva?ena ruda trasportirati. Gra?evinska ekipa po?ela je izgradnju ceste, a rudarska ekipa pripremne radove za va?enje rude. Nakon što cesta bude dovršena, sve ?e postati rutina. Ruda ?e se danono?no vaditi i transportirati do uzletišta gdje ?e se ukrcati u transportere kada pristignu.
Gra?evinski strojevi rušili su sve pred sobom poput drevnih zmajeva. Vitka se cesta, brzo poput zmije protezala tisu?ljetnom šumom.
Tri mjeseca poslije, jedna ekipa završila je svoju smjenu i vra?ala se u logor. Vozilo se naglo zaustavilo.
- Što je ovo? ? iznena?eno se pitao voza?
Ispred vozila zjapila je duboka provalija. Voza? je izišao, a priklju?ili su mu se i drugi. Cesta je u širini dvadesetak metara bila kao nožem odrezana.
Nekoliko dana kasnije provalija se pojavila na pripremnoj lokaciji rudnika. Poginulo je nekoliko rudara.
Pojava se nastavila doga?ati iako seizmi?ka o?itanja nisu davala nikakvo objašnjenje. Mjeseci su prolazili, a graditelji su bespomo?ni stajali na mjestu. Razmišljali su o tome da li ih domorodci iz nekog razloga sabotiraju. Kapetan Jones je sazvao sastanak.
- Sklopili smo ugovor, morate nam osigurati neometanu eksploataciju rude. Znate da su kazne za neispunjavanje odredbi ugovora teške.
- Mi se pridržavamo svih odredbi ugovora i ni?im vas ne sprije?avamo.
- Što se onda po vama doga?a?
- Mi smo se pitali isto. Sli?ne manifestacije nešto manjeg opsega doga?aju se i oko našeg grada. Naši znanstvenici istražuju doga?aje i imaju jednu hipotezu...
- Recite, možda nam pomogne.
- Možda vam se ne?e svidjeti. Ve? niz godina prou?avamo naš planet kao cjelinu.U zadnjih nekoliko mjeseci, primjetili smo velike nepravilnosti, koje su po?ele kada ste se spustili na naš planet. Izgradnjom ceste nepravilnosti su postale ekstremne. Kada smo sklapali ugovor uzeli smo u obzir i to mišljenje, i mislili smo da ?e vaš utjecaj na drugoj strani planeta biti manji, neznatniji za nas ? uzdahnuo je - Sada kona?no krugovi koji su bili protiv ugovora imaju prave argumente. Vaš dolazak unio je nered u naš sustav. Taj nered se pove?ava i došlo je do toga da se sada pokazuje opipljivo kroz razne ?udne pojave. Kakve mogu biti krajnje posljedice to nitko ne zna i ne može predvidjeti...
- Možemo li što napraviti?
- Mislim da treba vremena... Vi možete oti?i, a mi možemo samo ?ekati. Nitko ne može predvidjeti što ?e se i kako dalje doga?ati.
- Znate da to ne možemo napraviti. Ne možemo razvrgnuti ugovor. Moramo ispuniti obvezu prema Korporaciji.
Dvadeset godina nakon potpisanog ugovora, dvanaest transportnih brodova pristiglo je na dogovorenu lokaciju. Vo?a ekspedicije obavijestio je sjedište Korporacije kako na lokaciji nema nikakvog planeta. Ekspedicija je rutinski preusmjerena na drugi zadatak, a Korporacija je u poslovnim knjigama za tu godinu zabilježila mali gubitak. Ipak je ve?ina dobitka od ugovora ve? nastala u ovih 20 godina o?ekivanja, dok je vrijednost dionica rasla.
Prevodila?ki ure?aj dobro je obavljao fukciju prevo?enja s tako primitivnim bi?ima, pa posada nije imala problema sa sporazumjevanjem. Trebali su brzo otkriti što bi mogli dobiti od tog planeta jer me?uzvjezdana putovanja su bila skupa, a Korporacija nije obi?avala ništa davati besplatno.
Nakon kratkog obilaska planeta i razmjene informacija, posada je otkrila da domorodci koriste ?udan izvor energije. Izgledao je poput ugljena koji se nekad koristio na Zemlji, ali je davao neusporedivo više energije, a ispuštao bezna?ajnu koli?inu balastnih i štetnih tvari. Pozornost posade prema planetu istog se trenutka pove?ala, iako to nisu javno pokazali ? ipak su oni bili nasljednici tisu?ljetne tradicije trgovaca Korporacije. Na brod su uzeli uzorak rude, kako bi provjerili njezina svojstva u kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Rezultati su bili iznad svih o?ekivanja. Primjenom i prodajom te rude kao izvora energije Korporacija bi ostvarila iznimnu zaradu.
Od toga trenutka pregovara?ki tim uzeo je stvari u svoje ruke. Poznatom metodom pritisaka i popuštanja uskoro su skicirali sporazum kojim bi dobili isklju?ivo pravo eksploatacije rude u idu?ih 20 godina. Domorodci su ustrajali samo na tri uvjeta. Prvi je bio da došljaci sa zvijezda iskorištavaju samo rudu sa udaljenih ležišta na drugom kraju planeta, do kojih je njima zbog zaostale tehnologije bilo teško do?i, drugi je bio da rudu po planetu smiju transportirati jedino po tlu, a tre?i da jedino dozvoljeno mjesto za spuštanje i polijetanje zrakoplova bude na mjestu na kojem su se prvi put spustili na planet.
- Samo Bogovi i ptice smiju letjeti zrakom iznad nas, a vi niste Bogovi, o?igledno ni ptice - objasnili su svoje uvjete. - Ipak smo prakti?na bi?a. Kada ste se ve? spustili na naš planet i one?istili dio planeta, neka se one?iš?enje dalje ne širi, a mi ?emo za uzvrat dobiti barem nekakvu naknadu.
Posada je prije odgovora provjerila stanje ležišta rude na ponu?enoj lokaciji i rutu kojom bi trebala i?i cesta. Zalihe su bile zadovoljavaju?e, a cesta nije predstavljala problem za naprednu mehanizaciju.
- Prihva?amo sve vaše uvjete na rok od idu?ih 20 godina ? zadovoljno je, potpisuju?i ugovor u ime Korporacije, rekao kapetan Jones, vo?a zemaljske ekipe.
Kao protuvrijednost domorodcima su dali informacije o nizu zastarjelih zemaljskih tehnologija koje ?e im pomo?i da presko?e desetak godina tehnološkog razvoja. Istog dana informacija o sklopljenom poslu poslana je na Zemlju sa zahtjevom da se odmah pošalju transportni brodovi kojima ?e se izva?ena ruda trasportirati. Gra?evinska ekipa po?ela je izgradnju ceste, a rudarska ekipa pripremne radove za va?enje rude. Nakon što cesta bude dovršena, sve ?e postati rutina. Ruda ?e se danono?no vaditi i transportirati do uzletišta gdje ?e se ukrcati u transportere kada pristignu.
Gra?evinski strojevi rušili su sve pred sobom poput drevnih zmajeva. Vitka se cesta, brzo poput zmije protezala tisu?ljetnom šumom.
Tri mjeseca poslije, jedna ekipa završila je svoju smjenu i vra?ala se u logor. Vozilo se naglo zaustavilo.
- Što je ovo? ? iznena?eno se pitao voza?
Ispred vozila zjapila je duboka provalija. Voza? je izišao, a priklju?ili su mu se i drugi. Cesta je u širini dvadesetak metara bila kao nožem odrezana.
Nekoliko dana kasnije provalija se pojavila na pripremnoj lokaciji rudnika. Poginulo je nekoliko rudara.
Pojava se nastavila doga?ati iako seizmi?ka o?itanja nisu davala nikakvo objašnjenje. Mjeseci su prolazili, a graditelji su bespomo?ni stajali na mjestu. Razmišljali su o tome da li ih domorodci iz nekog razloga sabotiraju. Kapetan Jones je sazvao sastanak.
- Sklopili smo ugovor, morate nam osigurati neometanu eksploataciju rude. Znate da su kazne za neispunjavanje odredbi ugovora teške.
- Mi se pridržavamo svih odredbi ugovora i ni?im vas ne sprije?avamo.
- Što se onda po vama doga?a?
- Mi smo se pitali isto. Sli?ne manifestacije nešto manjeg opsega doga?aju se i oko našeg grada. Naši znanstvenici istražuju doga?aje i imaju jednu hipotezu...
- Recite, možda nam pomogne.
- Možda vam se ne?e svidjeti. Ve? niz godina prou?avamo naš planet kao cjelinu.U zadnjih nekoliko mjeseci, primjetili smo velike nepravilnosti, koje su po?ele kada ste se spustili na naš planet. Izgradnjom ceste nepravilnosti su postale ekstremne. Kada smo sklapali ugovor uzeli smo u obzir i to mišljenje, i mislili smo da ?e vaš utjecaj na drugoj strani planeta biti manji, neznatniji za nas ? uzdahnuo je - Sada kona?no krugovi koji su bili protiv ugovora imaju prave argumente. Vaš dolazak unio je nered u naš sustav. Taj nered se pove?ava i došlo je do toga da se sada pokazuje opipljivo kroz razne ?udne pojave. Kakve mogu biti krajnje posljedice to nitko ne zna i ne može predvidjeti...
- Možemo li što napraviti?
- Mislim da treba vremena... Vi možete oti?i, a mi možemo samo ?ekati. Nitko ne može predvidjeti što ?e se i kako dalje doga?ati.
- Znate da to ne možemo napraviti. Ne možemo razvrgnuti ugovor. Moramo ispuniti obvezu prema Korporaciji.
Dvadeset godina nakon potpisanog ugovora, dvanaest transportnih brodova pristiglo je na dogovorenu lokaciju. Vo?a ekspedicije obavijestio je sjedište Korporacije kako na lokaciji nema nikakvog planeta. Ekspedicija je rutinski preusmjerena na drugi zadatak, a Korporacija je u poslovnim knjigama za tu godinu zabilježila mali gubitak. Ipak je ve?ina dobitka od ugovora ve? nastala u ovih 20 godina o?ekivanja, dok je vrijednost dionica rasla.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Entropijska cesta - Kris
Vozio je u koloni, nervozno osluškujući vijesti na radio-aparatu. Ništa. Nikakve vijesti. Samo smirujuća jutarnja glazba, prekidana blokovima dogmatskih poruka. Na vozilu mu je pisalo AMX_09678, a svi su ga zvali Ami. I tako, dok je po sivom, munjama išaranom nebu tutnjala oluja, Ami je kuckao prstima po upravljačkoj ploči i čekao. Gadan zastoj, pomislio je. U cijelom radnom vijeku nikada mu se ništa takva nije dogodilo. A oluja iznad je jačala. Spletovi munja bubnjali su po horizontu, povećavajući električnu napetost u zraku.
Bacio je pogled na suvozačko sjedalo. Tamo su, u metalom obloženoj kutiji ležali dokumenti koje je trebao prevesti. I baš danas, kad mu je rečeno da mora doći na vrijeme jer je riječ o izuzetno značajnom paketu, ovakav zastoj!
Ami nije bio radoznao. Samo je jednom u svojoj kurirskoj karijeri pogledao u kutiju. I nikad više. Nakon toliko vremena, gotovo je zaboravio što je unutra ugledao, ali kad bi se toga sjetio još bi ga je ispunila jeza. Ja sam samo nevažni kurir, tada bi razmišljao pokušavajući se smiriti. Nevažan, lako zamjenjiv. Da, naglasak je na tome ? lako zamjenjiv. Koliko je kolega nestalo, naprasno, nenadano. Samo se jedan dan ne bi pojavili na poslu, bez obavijesti. I nikome to nije bilo čudno! Nitko se ne bi pitao ? ili se ne bi usudio pitati ? gdje su dojučerašnji kolege. Ami se nije želio isticati, biti drukčiji. Šutio je i vozio, svaki dan. Činilo se da je to radio oduvijek, otkad zna za sebe.
Pogledao je oko sebe. Gužva je postajala sve intenzivnija, vozači sve nervozniji. Mnoga su vozila pripadala kuririma, neka od njih Amijevim kolegama. Kazne za kašnjenje velike su, razmišljao je Ami. A kontolori sigurno neće imati obzira?nikad ga ni nemaju.
Kolona je malo napredovala. Ami je začuo čudan zvuk iznad sebe i podigao glavu. Iznad ceste proletjelo je desetak interventnih letjelica, hitajući u smjeru zastoja. Ovo je zaista nešto ozbiljno, pomislio je. Nebo nad cestom zabljeskalo je u divljem ritmu oluje. Amijevo vozilo polako je stiglo do raskrižja. Amiju se učinilo da je desna cesta manje zakrčena, pa je krenuo tim smjerom. Uskoro je vozio brže, nadajući se da ipak neće previše kasniti. Ostavio je oluju za sobom, dan je opet počeo izgledati kao i svaki drugi.
No uskoro je cesta opet počela skretati natrag prema glavnoj prometnici i odmah se povećala gustoća prometa. Ami je prokleo munju koja je zabljesnula blizu, preblizu. Naglo je zakočio; gledajući munju skoro se zaletio u stražnji dio drugog kurira koji je stao zbog novog prometnog čepa.
?Što, kvragu?? glas mu je odlutao, a grlo se steglo. Daleko naprijed, cesta je bila zatrpana. Kao da se neka planina uzdigla; zapravo, izgledalo je da se odlomio dio planinskog lanca i zatrpao tunel. Interventne letjelice pokušavale su otrpati tunel i ponovno pokrenuti promet, ali ih je oluja u tome sprećavala.
Oluja! Tamo, iznad odrona izgledalo je kao da se nebo razgnjevilo. Munje su udarale po cesti, rušile letjelice, mrvile kamenje. Sivo nebo poprimilo je krvavocrvenu boju, na djelovima srebrnaksto-plavu. U centrtu oluje počela se stvarati crna mrlja, pulsirajući. Amija je uhvatila panika. Pobjeći odavde, što prije; to je pomislio, zaboravivši na paket, na poruku koju je morao prenijeti. To ga je još više užasnulo ? oduvijek je imao usađenu odgovornost za posao, a sad je najednom tao sve poljuljano, razbijeno. ?Raspad sustava!? povikao je ustrašeno i začudio se, shvativši da je to isto povikao i drudi kurir koji je već napustio svoje vozilo i počeo trčati po cesti, što dalje od čepa. Pogledao je u nebo i vidio da se crnina proširila, prožirući sivilo. Munje su potpuno podivljale, skinuvši s neba sve letjelice, poput tisuća plamenih jezika pržeći sve pred sobom. Ami je potrčao, svjestan da je prekasno.
Pacijent je pao u komu nakon snažnog moždanog udara koji je uslijedio nakon dva manja. Funkcije njegovog mozga prestale su nakon masivnog krvarenja; osoblje bolnice bilo je nemoćno. Mali neuron nije uspio izvršiti svoj zadatak i premostiti začepljenje?
Bacio je pogled na suvozačko sjedalo. Tamo su, u metalom obloženoj kutiji ležali dokumenti koje je trebao prevesti. I baš danas, kad mu je rečeno da mora doći na vrijeme jer je riječ o izuzetno značajnom paketu, ovakav zastoj!
Ami nije bio radoznao. Samo je jednom u svojoj kurirskoj karijeri pogledao u kutiju. I nikad više. Nakon toliko vremena, gotovo je zaboravio što je unutra ugledao, ali kad bi se toga sjetio još bi ga je ispunila jeza. Ja sam samo nevažni kurir, tada bi razmišljao pokušavajući se smiriti. Nevažan, lako zamjenjiv. Da, naglasak je na tome ? lako zamjenjiv. Koliko je kolega nestalo, naprasno, nenadano. Samo se jedan dan ne bi pojavili na poslu, bez obavijesti. I nikome to nije bilo čudno! Nitko se ne bi pitao ? ili se ne bi usudio pitati ? gdje su dojučerašnji kolege. Ami se nije želio isticati, biti drukčiji. Šutio je i vozio, svaki dan. Činilo se da je to radio oduvijek, otkad zna za sebe.
Pogledao je oko sebe. Gužva je postajala sve intenzivnija, vozači sve nervozniji. Mnoga su vozila pripadala kuririma, neka od njih Amijevim kolegama. Kazne za kašnjenje velike su, razmišljao je Ami. A kontolori sigurno neće imati obzira?nikad ga ni nemaju.
Kolona je malo napredovala. Ami je začuo čudan zvuk iznad sebe i podigao glavu. Iznad ceste proletjelo je desetak interventnih letjelica, hitajući u smjeru zastoja. Ovo je zaista nešto ozbiljno, pomislio je. Nebo nad cestom zabljeskalo je u divljem ritmu oluje. Amijevo vozilo polako je stiglo do raskrižja. Amiju se učinilo da je desna cesta manje zakrčena, pa je krenuo tim smjerom. Uskoro je vozio brže, nadajući se da ipak neće previše kasniti. Ostavio je oluju za sobom, dan je opet počeo izgledati kao i svaki drugi.
No uskoro je cesta opet počela skretati natrag prema glavnoj prometnici i odmah se povećala gustoća prometa. Ami je prokleo munju koja je zabljesnula blizu, preblizu. Naglo je zakočio; gledajući munju skoro se zaletio u stražnji dio drugog kurira koji je stao zbog novog prometnog čepa.
?Što, kvragu?? glas mu je odlutao, a grlo se steglo. Daleko naprijed, cesta je bila zatrpana. Kao da se neka planina uzdigla; zapravo, izgledalo je da se odlomio dio planinskog lanca i zatrpao tunel. Interventne letjelice pokušavale su otrpati tunel i ponovno pokrenuti promet, ali ih je oluja u tome sprećavala.
Oluja! Tamo, iznad odrona izgledalo je kao da se nebo razgnjevilo. Munje su udarale po cesti, rušile letjelice, mrvile kamenje. Sivo nebo poprimilo je krvavocrvenu boju, na djelovima srebrnaksto-plavu. U centrtu oluje počela se stvarati crna mrlja, pulsirajući. Amija je uhvatila panika. Pobjeći odavde, što prije; to je pomislio, zaboravivši na paket, na poruku koju je morao prenijeti. To ga je još više užasnulo ? oduvijek je imao usađenu odgovornost za posao, a sad je najednom tao sve poljuljano, razbijeno. ?Raspad sustava!? povikao je ustrašeno i začudio se, shvativši da je to isto povikao i drudi kurir koji je već napustio svoje vozilo i počeo trčati po cesti, što dalje od čepa. Pogledao je u nebo i vidio da se crnina proširila, prožirući sivilo. Munje su potpuno podivljale, skinuvši s neba sve letjelice, poput tisuća plamenih jezika pržeći sve pred sobom. Ami je potrčao, svjestan da je prekasno.
Pacijent je pao u komu nakon snažnog moždanog udara koji je uslijedio nakon dva manja. Funkcije njegovog mozga prestale su nakon masivnog krvarenja; osoblje bolnice bilo je nemoćno. Mali neuron nije uspio izvršiti svoj zadatak i premostiti začepljenje?
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Entropijska cesta - Klara
Danijela je hrabro podnosila svoje malo osobno prokletstvo. Imala je potpuno ravnodušan stav prema - bez uzrujavanja - kao da pliva niz rijeku.
Probudila se oko podneva i polako ustala. Miši?i su joj oslabili od premalo kretanja, ali još je uvijek bila u stanju oti?i do prozora, a malo kasnije i do kupaonice da se istušira. Medicinska sestra joj je donijela toplomjer i obrok i ukratko ispri?ala novosti.
"Tražio te jedan novinar", rekla je. "Uvjerila sam ga da spavaš i da ga ne želiš primiti."
"Hvala", odgovorila je Danijela sa smiješkom. Nije željela razgovarati s novinarima, ali joj je bilo drago da je nisu zaboravili.
U slijede?ih desetak minuta lije?nik je došao u vizitu, a svratio je i jedan prijatelj da je posjeti. Danijela je nakratko uklju?ila tranzistor i promatrala drve?e ispod prozora. Svakog dana je bivalo sve zelenije a sunce se polako penjalo na obzoru. Ipak, njezini dani su bili sve kra?i.
?etrdesetak minuta nakon bu?enje, zaspala je ponovno. Kao i obi?no sanjala je led i zvuk klizaljki na glatkoj površini. Sutradan ?e biti budna pola minute manje, a za osamdeset dana zaspat ?e zauvijek.
***
PRIJE GODINU DANA spavala je dvadeset sati dnevno. Preostalo vrijeme trošila je na nužne ku?anske poslove, nabavku namirnica i kratke šetnje sa svojim psi?em. Bila je odustala od svog posla s pola ranog vremena i po?ela trošiti ušte?evinu. Nau?ila je cijeniti minute i sekunde, svaki udisaj - primje?ivala je sitnice i njima produžavala vrijeme. Ponekad bi otišla do klizališta i promatrala djevoj?ice kako vježbaju piruete i skokove iznad glatke površine leda, prisje?aju?i se vlastitog djetinjstva Za vrijeme dok je spavala susjeda se brinula za psi?a.
***
PRIJE DVIJE GODINE je prestala izlaziti s prijateljima. Izuzetci su bili vikendi, kada bi mogla prespavati dan. Planirala je na?in na koji ?e živjeti kada joj bude ostalo premalo vremena. Preselila je u manji stan s centralnim grijanjem, našla posao s pola radnog vremena i kontaktirala nekoliko lije?nika jer se pomirila s ?injenicom da ?e posljednju godinu morati provesti u bolnici. Bilo bi lakše da ima obitelj, nekoga bliskog tko bi joj pomogao kada dani postanu prekratki, ali ovako je barem nije imao tko žaliti. Nabavila je psi?a - imala je osje?aj da je razumije bolje od ljudi..
***
PRIJE TRI GODINE odustala je od veze s de?kom s kojim se vi?ala. "Ionako ne bismo imali budu?nost, rekla je." Žalila je što je ostala sama, me?utim osje?ala je samo sjetu, a ne gor?inu - onako kako se osje?aju stari ljudi koji su ostvarili svoje životne želje.
Još uvijek je odlazila na klizalište - prestala je s redovitim treninzima, ali ju je veselilo osje?ati led kako se mrvi pod njenim klizaljkama.
***
PRIJE ?ETIRI GODINE su prijatelji po?eli primje?ivati da nešto nije u redu. Preporu?ivali su joj vitamine i posjet doktoru.
"Previše si umorna, provjeri željezo u krvi", rekla joj je kolegica.
"Ma ne brini - znaš da sam oduvijek bila spavalica." I prestala je gledati televiziju nave?er, da bi mogla ujutro odmorna sti?i na posao. Pokušala je spavati manje, ali nije išlo. Kada ne bi ispunila "kvotu" nametnutih sati bila bi tako nepodnošljivo umorna da ne bi mogla stajati. Po?ela se navikavati da skuplja minute sna u autobusu, na klupi u parku, na kau?u poslije ru?ka.
***
PRIJE TO?NO PET GODINA Danijela je stajala na ledu. Stajala je samo trenutak, a onda je odbacila svoje tijelo u fantasti?an skok. Osje?ala je prštanje komadi?a leda, vjetar na licu i poglede gledatelja na sebi. Njeno tijelo bilo je lagano poput pahuljice snijega. Ledena površina ju je do?ekala i bez napora omogu?ila nastavak plesa. Bila je najbolja: cvije?e, medalja i pljesak zasluženo su joj pripali. Ali za Danijelu je doživljaj bio više od sporta, više od slave - beskrajna površina leda predstavljala je spoj djetinjeg sna s bezvremenskim oduševljenjem. Smisao postojanja, kulminaciju svih osjeta: savršenstvo.
***
PRIJE PET GODINA I DVA MJESECA Danijela je sjedila na klupi u bolni?kom parku. Pored nje su bile naslonjene štake - noga joj više nije bila u gipsu i da je bila emocionalno stabilnija bili bi je ve? pustili ku?i. Mladi? pored nje smješkao se tako uobraženo da joj je došlo da ga štakom udari posred lica. Me?utim znala je da bi metalna šipka samo prošla kroz prozirnu masu, neznatno narušavaju?i iluziju ljudskog lika.
"?uda su skupe stvari", rekao je stvor razvla?e?i lice u nezgrapan osmjeh. "A ja ne odre?ujem cijenu - ja sam samo prenositelj ponude."
"Ali priznaj da te to zabavlja", rekla je Danijela nervozno.
"Naravno da me zabavlja - zabava je i cilj svega, barem s naše strane."
"Malo ste okrutni, znaš."
"Da, valjda jesmo po vašim mjerilima. Nemoj pristati ako misliš da ?e ti biti žao."
Danijela je slegla ramenima. "Ne bi ti bio ovdje da nisi siguran da ?u pristati. Ali znaš da mi je klizanje dovoljno važno da pristanem na sve. Mislim da mi nikada ne?e mi biti žao."
Nisu bili potrebni potpisi niti dokumenti - Danijelin pristanak bio je dovoljan. Tupa bol u nozi je izbljedila a malo osobno prokletstvo je po?elo.
Probudila se oko podneva i polako ustala. Miši?i su joj oslabili od premalo kretanja, ali još je uvijek bila u stanju oti?i do prozora, a malo kasnije i do kupaonice da se istušira. Medicinska sestra joj je donijela toplomjer i obrok i ukratko ispri?ala novosti.
"Tražio te jedan novinar", rekla je. "Uvjerila sam ga da spavaš i da ga ne želiš primiti."
"Hvala", odgovorila je Danijela sa smiješkom. Nije željela razgovarati s novinarima, ali joj je bilo drago da je nisu zaboravili.
U slijede?ih desetak minuta lije?nik je došao u vizitu, a svratio je i jedan prijatelj da je posjeti. Danijela je nakratko uklju?ila tranzistor i promatrala drve?e ispod prozora. Svakog dana je bivalo sve zelenije a sunce se polako penjalo na obzoru. Ipak, njezini dani su bili sve kra?i.
?etrdesetak minuta nakon bu?enje, zaspala je ponovno. Kao i obi?no sanjala je led i zvuk klizaljki na glatkoj površini. Sutradan ?e biti budna pola minute manje, a za osamdeset dana zaspat ?e zauvijek.
***
PRIJE GODINU DANA spavala je dvadeset sati dnevno. Preostalo vrijeme trošila je na nužne ku?anske poslove, nabavku namirnica i kratke šetnje sa svojim psi?em. Bila je odustala od svog posla s pola ranog vremena i po?ela trošiti ušte?evinu. Nau?ila je cijeniti minute i sekunde, svaki udisaj - primje?ivala je sitnice i njima produžavala vrijeme. Ponekad bi otišla do klizališta i promatrala djevoj?ice kako vježbaju piruete i skokove iznad glatke površine leda, prisje?aju?i se vlastitog djetinjstva Za vrijeme dok je spavala susjeda se brinula za psi?a.
***
PRIJE DVIJE GODINE je prestala izlaziti s prijateljima. Izuzetci su bili vikendi, kada bi mogla prespavati dan. Planirala je na?in na koji ?e živjeti kada joj bude ostalo premalo vremena. Preselila je u manji stan s centralnim grijanjem, našla posao s pola radnog vremena i kontaktirala nekoliko lije?nika jer se pomirila s ?injenicom da ?e posljednju godinu morati provesti u bolnici. Bilo bi lakše da ima obitelj, nekoga bliskog tko bi joj pomogao kada dani postanu prekratki, ali ovako je barem nije imao tko žaliti. Nabavila je psi?a - imala je osje?aj da je razumije bolje od ljudi..
***
PRIJE TRI GODINE odustala je od veze s de?kom s kojim se vi?ala. "Ionako ne bismo imali budu?nost, rekla je." Žalila je što je ostala sama, me?utim osje?ala je samo sjetu, a ne gor?inu - onako kako se osje?aju stari ljudi koji su ostvarili svoje životne želje.
Još uvijek je odlazila na klizalište - prestala je s redovitim treninzima, ali ju je veselilo osje?ati led kako se mrvi pod njenim klizaljkama.
***
PRIJE ?ETIRI GODINE su prijatelji po?eli primje?ivati da nešto nije u redu. Preporu?ivali su joj vitamine i posjet doktoru.
"Previše si umorna, provjeri željezo u krvi", rekla joj je kolegica.
"Ma ne brini - znaš da sam oduvijek bila spavalica." I prestala je gledati televiziju nave?er, da bi mogla ujutro odmorna sti?i na posao. Pokušala je spavati manje, ali nije išlo. Kada ne bi ispunila "kvotu" nametnutih sati bila bi tako nepodnošljivo umorna da ne bi mogla stajati. Po?ela se navikavati da skuplja minute sna u autobusu, na klupi u parku, na kau?u poslije ru?ka.
***
PRIJE TO?NO PET GODINA Danijela je stajala na ledu. Stajala je samo trenutak, a onda je odbacila svoje tijelo u fantasti?an skok. Osje?ala je prštanje komadi?a leda, vjetar na licu i poglede gledatelja na sebi. Njeno tijelo bilo je lagano poput pahuljice snijega. Ledena površina ju je do?ekala i bez napora omogu?ila nastavak plesa. Bila je najbolja: cvije?e, medalja i pljesak zasluženo su joj pripali. Ali za Danijelu je doživljaj bio više od sporta, više od slave - beskrajna površina leda predstavljala je spoj djetinjeg sna s bezvremenskim oduševljenjem. Smisao postojanja, kulminaciju svih osjeta: savršenstvo.
***
PRIJE PET GODINA I DVA MJESECA Danijela je sjedila na klupi u bolni?kom parku. Pored nje su bile naslonjene štake - noga joj više nije bila u gipsu i da je bila emocionalno stabilnija bili bi je ve? pustili ku?i. Mladi? pored nje smješkao se tako uobraženo da joj je došlo da ga štakom udari posred lica. Me?utim znala je da bi metalna šipka samo prošla kroz prozirnu masu, neznatno narušavaju?i iluziju ljudskog lika.
"?uda su skupe stvari", rekao je stvor razvla?e?i lice u nezgrapan osmjeh. "A ja ne odre?ujem cijenu - ja sam samo prenositelj ponude."
"Ali priznaj da te to zabavlja", rekla je Danijela nervozno.
"Naravno da me zabavlja - zabava je i cilj svega, barem s naše strane."
"Malo ste okrutni, znaš."
"Da, valjda jesmo po vašim mjerilima. Nemoj pristati ako misliš da ?e ti biti žao."
Danijela je slegla ramenima. "Ne bi ti bio ovdje da nisi siguran da ?u pristati. Ali znaš da mi je klizanje dovoljno važno da pristanem na sve. Mislim da mi nikada ne?e mi biti žao."
Nisu bili potrebni potpisi niti dokumenti - Danijelin pristanak bio je dovoljan. Tupa bol u nozi je izbljedila a malo osobno prokletstvo je po?elo.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Entropijska cesta - Leone hahaha
"Entrophy road
Take me home
To the smear
I'll explode
West Fractalia
Chaos Mama
Take me home
Entrophy road."
Otpjevao je nesvjesno te stihove i napravio novi potez razmazivanja događajnog materijala u dugom, ali konačnom procesu "asfaltiranja" kozmičke entropije. Potez za potezom nizao se vremenski jednolično, prostorno nepredvidljivo. Taj usamljeni ples, zadatak od dva stoljeća, približavao se kraju, a s krajem dolazila je i sljedeća entropijska kartica, a s njome i novi plesni koraci. Vrlo odgovoran posao, al nije bilo na njemu da mudruje. "Samo slijedi algoritam sa entropijske kartice i za 31 milenij odlaziš u prelijepu mirovinu, na mjesto, vrijeme i oblik po tvom izboru. Čekaju te najbolja sjedala u promatranju krajnjeg stanja kaosa", još je čuo Nadzornika kako mu je govorio na početku. Teško ga je to moglo držati sad, na polovici životnog puta. Valjda nekakva srednjovječna kriza, baš sad kad bi trebao biti u naponu snage. Ako odustane, bacit će ga u smetlare, pa će do mirovine skakutat čisteći višak međugalaktičke tamne tvari, ili pak osvježavati nevinost maglica od astralnog kozmičkog smrada, ili ložiti crne rupe suvišnim tvarima i trpiti dobacivanja Šefa Usmjeravanja Crnorupne Energije. Prenuo se i vratio natrag poslu.
Tren dolaska Nadzornika bio je vrlo blizu. Ta kratka kriza neznatno ga je usporila, no dovoljno da mu kvantno popusti pažnja, a zbog toga je jedan razmaz učinio prežustro, i male tri kapljice "asfalta" usmjerenja kaosa pale su na neko periferno mjesto galaksije koju je zadužio, vremenski unazad. Nije smio prekinuti svoj rad, i nadao se da prevelika šteta nije učinjena. Sreća je da su kapljice ugodno utonule u cjelokupni komadić ceste, pa neće biti potrebna intervencija kozmičkih glavešina. Misao da su tonovi one nesvjesne pjesme upravo s onog perifernog mjesta nije ga iznenadila.
Umirio se, nastavio razmazivanje, dočekao nadzornika, preuzeo novi zadatak. Mala greškica dala mu je novu dozu astralnog adrenalina, a u očima zatinjao slabašni žar uspjeha?
* * *
"Poooo-ZOR!", viknuo je zapovjednik. Pripadna počasna straža se, uz jaki jedinstveni zvuk, skupila u savršenu svečanu formaciju. Na njihovim čelima nije bilo ni graška znoja, a bezizražajna im lica nisu odavala teškoće višesatnog čekanja Vrhovnika tog vrućeg Washingtonskog dana.
Vrhovnik je smotru obavio, po hodu i držanju mnogo veseliji no tijekom cijelog rata. Uputio se prema Washingtonskom centru moći, prolazeći između redova elite svoje vojne sile. Pred Bijelom Kućom čekali su ga njegovi najpouzdaniji generali. Jedva primjetni smiješak izmjenio je sa svakim, teško je sakriti veselje konačne pobjede.
Ubrzo potom došao je i tren službene objave pobjede. Diljem Sjedinjenih Država Amerike zazvonila su crkvena zvona. Opet je nadmoćni smiješak zatitrao na licima državno-vojnog vrha ispred Bijele Kuće, a u sebi su znali: "Neka zvone, ionako će građevine na čijim su vrhovima biti srušene". Tada je na Bijeloj Kući izvješena zastava, čije je crvenilo sa bijelim krugom i svastikom u sredini obilježilo daljnju budućnost te planete. Pobjednici su ušli u zgradu srušene posljednje demokracije...
* * *
NADZORNIK(na odlasku): "Misliš li da nisam primjetio da su tri kapljice pobjegle od zadanog uzorka?"
ASFALTER ENTROPIJSKE CESTE (astralno posramljen): "Žao mi je zbog toga? Molim Vas da prihvatite moju ostavku!"
NADZORNIK (opušteno): "Ajde, ajde! Nisi ni prvi ni zadnji kojeg je zahvatila srednjovječna kriza. Sve će biti u redu. Neću te kazniti? samo upozorenje za ubuduće!"
ASFALTER ENTROPIJSKE CESTE (duboko se klanja): "Hvala, najljepše zahvaljujem?"
NADZORNIK: "Imaš sreće što na toj planetici nisi napravio nekakvu katastrofalnu štetu. Samo se desilo izokrenuće nekoliko povijesnih činjenica u nekom njihovom globalnom ratu? a ionako ne bi oni dugo kao rasa. Ovako će im se prikratit muke?"
Nadzornik vrlo uopćeno napušta ovo radno mjesto, lakši za odgovornost još jedne entropijske kartice. A cestom koju je napustio nikad se neće širiti pjesma.
Take me home
To the smear
I'll explode
West Fractalia
Chaos Mama
Take me home
Entrophy road."
Otpjevao je nesvjesno te stihove i napravio novi potez razmazivanja događajnog materijala u dugom, ali konačnom procesu "asfaltiranja" kozmičke entropije. Potez za potezom nizao se vremenski jednolično, prostorno nepredvidljivo. Taj usamljeni ples, zadatak od dva stoljeća, približavao se kraju, a s krajem dolazila je i sljedeća entropijska kartica, a s njome i novi plesni koraci. Vrlo odgovoran posao, al nije bilo na njemu da mudruje. "Samo slijedi algoritam sa entropijske kartice i za 31 milenij odlaziš u prelijepu mirovinu, na mjesto, vrijeme i oblik po tvom izboru. Čekaju te najbolja sjedala u promatranju krajnjeg stanja kaosa", još je čuo Nadzornika kako mu je govorio na početku. Teško ga je to moglo držati sad, na polovici životnog puta. Valjda nekakva srednjovječna kriza, baš sad kad bi trebao biti u naponu snage. Ako odustane, bacit će ga u smetlare, pa će do mirovine skakutat čisteći višak međugalaktičke tamne tvari, ili pak osvježavati nevinost maglica od astralnog kozmičkog smrada, ili ložiti crne rupe suvišnim tvarima i trpiti dobacivanja Šefa Usmjeravanja Crnorupne Energije. Prenuo se i vratio natrag poslu.
Tren dolaska Nadzornika bio je vrlo blizu. Ta kratka kriza neznatno ga je usporila, no dovoljno da mu kvantno popusti pažnja, a zbog toga je jedan razmaz učinio prežustro, i male tri kapljice "asfalta" usmjerenja kaosa pale su na neko periferno mjesto galaksije koju je zadužio, vremenski unazad. Nije smio prekinuti svoj rad, i nadao se da prevelika šteta nije učinjena. Sreća je da su kapljice ugodno utonule u cjelokupni komadić ceste, pa neće biti potrebna intervencija kozmičkih glavešina. Misao da su tonovi one nesvjesne pjesme upravo s onog perifernog mjesta nije ga iznenadila.
Umirio se, nastavio razmazivanje, dočekao nadzornika, preuzeo novi zadatak. Mala greškica dala mu je novu dozu astralnog adrenalina, a u očima zatinjao slabašni žar uspjeha?
* * *
"Poooo-ZOR!", viknuo je zapovjednik. Pripadna počasna straža se, uz jaki jedinstveni zvuk, skupila u savršenu svečanu formaciju. Na njihovim čelima nije bilo ni graška znoja, a bezizražajna im lica nisu odavala teškoće višesatnog čekanja Vrhovnika tog vrućeg Washingtonskog dana.
Vrhovnik je smotru obavio, po hodu i držanju mnogo veseliji no tijekom cijelog rata. Uputio se prema Washingtonskom centru moći, prolazeći između redova elite svoje vojne sile. Pred Bijelom Kućom čekali su ga njegovi najpouzdaniji generali. Jedva primjetni smiješak izmjenio je sa svakim, teško je sakriti veselje konačne pobjede.
Ubrzo potom došao je i tren službene objave pobjede. Diljem Sjedinjenih Država Amerike zazvonila su crkvena zvona. Opet je nadmoćni smiješak zatitrao na licima državno-vojnog vrha ispred Bijele Kuće, a u sebi su znali: "Neka zvone, ionako će građevine na čijim su vrhovima biti srušene". Tada je na Bijeloj Kući izvješena zastava, čije je crvenilo sa bijelim krugom i svastikom u sredini obilježilo daljnju budućnost te planete. Pobjednici su ušli u zgradu srušene posljednje demokracije...
* * *
NADZORNIK(na odlasku): "Misliš li da nisam primjetio da su tri kapljice pobjegle od zadanog uzorka?"
ASFALTER ENTROPIJSKE CESTE (astralno posramljen): "Žao mi je zbog toga? Molim Vas da prihvatite moju ostavku!"
NADZORNIK (opušteno): "Ajde, ajde! Nisi ni prvi ni zadnji kojeg je zahvatila srednjovječna kriza. Sve će biti u redu. Neću te kazniti? samo upozorenje za ubuduće!"
ASFALTER ENTROPIJSKE CESTE (duboko se klanja): "Hvala, najljepše zahvaljujem?"
NADZORNIK: "Imaš sreće što na toj planetici nisi napravio nekakvu katastrofalnu štetu. Samo se desilo izokrenuće nekoliko povijesnih činjenica u nekom njihovom globalnom ratu? a ionako ne bi oni dugo kao rasa. Ovako će im se prikratit muke?"
Nadzornik vrlo uopćeno napušta ovo radno mjesto, lakši za odgovornost još jedne entropijske kartice. A cestom koju je napustio nikad se neće širiti pjesma.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Entropijska cesta - MadDog
Inventura ili blesava pri?a bez završetka sa diskutabilnim po?etkom
- N'Aaargh!!! N'Aaaargh! Gdje si pasji skote?!? N'Aaaaaargh!!!
- Što, boli te nešto? ? za?uo je Ardinginta iz susjedne sobe kako se tiho cereka.
- Mene ne, ali znam jedno tronogo djevoj?e koje ?e svoje genitalije popodne nositi oko vrata? - zapo?ne Gaind bijesan zbog N'Argha Rogersa, bijesan zbog ovog prokletog jutra koje je uvijek bilo tu samo po internom satu stanice, iako je oko nje neprestano, kako je to i bilo za o?ekivati, bio mrak i malo zvijezda sa donjeg ruba najbliže maglice Rielinhy. I nastavi: - Naravno, ako znaš gdje je N'Argh, smjesta ga pozovi da ti ne bi zabio tu srednju nogu tamo gdje je majka priroda i tvoj pijani otac nikada baš nisu zamislili, pa niti u ludilu? Do vraga! Gdje je? Zvao sam ga prije pola sata, pa da je i na putu na Hiliert, teleportom bi bio brže tu nego što njemu treba sa donjeg nivoa! Da mu svi vrazi potpaljivali tu njegovu pletenicu na bradi!
Najviše što ga je smetalo bila je jutrošnja riba?ina kod šefa, isto takvog tronogog blesana kao što je i Ardingint, koji mu je najavio prvo inventuru, a onda i reviziju. Bogovi dragi, dvije stvari odjednom! Što li se 'tamo gore' doga?alo?
Gaind je i ina?e bio poznat po ovako slikovitom izražavanju koje ga je ?esto dovodilo u zna?ajne neprilike. Op?e poznata pri?a je ona sa fregate H-17 kad je nadre?enog poslao u rodno mjesto pa je za kaznu morao pojesti vlastiti jezik na salatu. Lije?enje je trajalo dugo, jezik je još jedno vrijeme nosio u flašici dok je rastao, tako da i dan danas zapada u 'blagorje?ivost' kad bi se pred njim po?elo govoriti kao Joklit Svejezik (o Joklitima i njihovom izgovoru Svejezika bi se dalo štošta napri?ati. Važno je samo napomenuti da su izri?ito bili uvijek protiv automatskih prevoditelja što je ?esto izazivalo mnoge nesporazume pa i ?etiri galakti?ka rata.) ili kad bi mu jezik otkazao poslušnost i po?eo se previjati u ustima i palucati što mu je priskrbilo nadimak Zmijanac. A N'Arhga je trebao više nego sinteti?ki kruh! Zaboga, pa N'Argh je i predsjednik inventurne komisije Gaindovog skladišta glavni ra?unovo?a. Bez njega se ne može nikuda. Nikuda!
Sada mu je trebao N'Argh, a N'Argha? prokletog li imena? nije bilo.
- N'Aaaaaargh!!!! Svi te Jokliti izgovarali! Gdje si pasji skote?
- Dobar dan svimaaaa! Lijepog li jutraaaa - izgovorio je N'Argh tog trenutka, ulaze?i u Gaindovu pr?varnicu koju je ovaj ponosno zvao kancelarijom, otežu?i i zapijevaju?i na zadnjem samoglasniku svake re?enice, kako je to ve? bio obi?aj na Zemlji tog vremena me?u donjim srednjim slojem. ? Što nam predstoji danas lijepoga za raditiiii?
- Ne ponašaj se kao pijana kurva na hibridinu! Što ima za raditiiiii?
- Daaa. Što ima za raditiii? ? priklju?i se Ardingint koji je odjutros samo ?ekao dobru zabavu. Gaind je došao neobrijan na posao, podo?njaka do koljena, onda su ga zvali šefu, vratio se k'o duga, barem njen ljubi?asti dio i od onda urla gdje je N'Argh? Stvarno, barem prema Ardingindu, predstojao je dobar, jako dobar dan.
- N'Argh? tko li ti dade takvo blesavo ime, da mi je znati? ? više za sebe re?e Gaind.
N'Argh utone u misli. Ime je dobio zbog srca svoje majke, koje je posve pripalo jednom glumcu koji je igrao lik Klingonca N'Argha u 765. sezoni ST-a. Smetao mu je taj detalj, pogotovo kada je kona?no otkrila, nakon stotine neodgovorenih pisama, da njenog omiljenog N'Argha igra hologramski glumac jer nitko nije želio igrati Klingonca, što pak vu?e korijene iz vremena predgalaktopubli?ke ere i neke zavrzlame sa 'glavnim' Klingoncem koji je za sebe tvrdio da je reinkarnacija nekog Ladena i 'tako' se onda i po?eo ponašati? Takve su se, i sli?ne misli motale N'Arghovom glavom, dok ga nije prenuo Gaindov cerek?
- I, kužiš, onda su ju otprašili iz studija uz komentar da su ?uli za svakakvu perverziju ali ne i za seks sa hologramom? - a onda Gaind naglo spazi da ga N'Argh bijesno gleda, poljubi?asti, zagrcne se, otrese glavom i re?e:
- Dosta pri?e, na posao!
Iako je od osvita ?ovje?anstva prošlo ve? barem pedesetak tehnoloških i znanstvenih revolucija, zadnja stvar koja ?e se ikada promijeniti biti ?e ? inventura. To je još bila valjda jedna jedina ljudska aktivnost, osim spavanja, koja još nije podlegla napastima modernizacije, te se još uvijek radila na komadu papira sa ispisanim artiklima, uz pomo? olovke i brojenja, ili barem uz primjenu elektronskih ekvivalenata papira, olovke i brojenja. Tako je bilo i ovdje.
Nakon sedamdeset redova petnaesterokatnih polica našli su se u kutu skladišta najudaljenijeg od Gaindove kancelarije, kutu u kojem se ve? izrodilo i izumrlo dvadesetak tisu?a što ja?ih što slabijih civilizacija na komadi?u govedskog sendvi?a koji je nekome pao valjda još u vrijeme prošle inventure, u kutu koji je najrje?e podlijegao bilo kakvoj inventuri, osim možda inventurama pred reviziju, kakva je bila ova.
Kako su robo?ista?ice 'odletjele' prije skoro šest mjeseci (odonda potje?e vic koji se prepri?ava na ?itavoj stanici: "Letit' ?eš ti meni? kroz smetni otvor"), a i prije nisu baš previše ?istile, to sa komadi?em sendvi?a nije bilo ni ?udno.
?udno je bilo nešto sasvim drugo, možda tre?e, ma, zapravo, sasvim prvo ?udno, jedino, ali i naj?udnije tog dana. U tom 'sendvi?' kutu skladišta, na petnaestom katu sedamdesetprvog reda na devedesetoj polici stajao je paket bez posebnih oznaka, samo sa napisanom adresom:
N'Argh Ru?eri?
Entropijska cesta 20
10000 Zagreb, Hrvatska, Europa, Zemlja
- N'Aaargh!!! N'Aaaargh! Gdje si pasji skote?!? N'Aaaaaargh!!!
- Što, boli te nešto? ? za?uo je Ardinginta iz susjedne sobe kako se tiho cereka.
- Mene ne, ali znam jedno tronogo djevoj?e koje ?e svoje genitalije popodne nositi oko vrata? - zapo?ne Gaind bijesan zbog N'Argha Rogersa, bijesan zbog ovog prokletog jutra koje je uvijek bilo tu samo po internom satu stanice, iako je oko nje neprestano, kako je to i bilo za o?ekivati, bio mrak i malo zvijezda sa donjeg ruba najbliže maglice Rielinhy. I nastavi: - Naravno, ako znaš gdje je N'Argh, smjesta ga pozovi da ti ne bi zabio tu srednju nogu tamo gdje je majka priroda i tvoj pijani otac nikada baš nisu zamislili, pa niti u ludilu? Do vraga! Gdje je? Zvao sam ga prije pola sata, pa da je i na putu na Hiliert, teleportom bi bio brže tu nego što njemu treba sa donjeg nivoa! Da mu svi vrazi potpaljivali tu njegovu pletenicu na bradi!
Najviše što ga je smetalo bila je jutrošnja riba?ina kod šefa, isto takvog tronogog blesana kao što je i Ardingint, koji mu je najavio prvo inventuru, a onda i reviziju. Bogovi dragi, dvije stvari odjednom! Što li se 'tamo gore' doga?alo?
Gaind je i ina?e bio poznat po ovako slikovitom izražavanju koje ga je ?esto dovodilo u zna?ajne neprilike. Op?e poznata pri?a je ona sa fregate H-17 kad je nadre?enog poslao u rodno mjesto pa je za kaznu morao pojesti vlastiti jezik na salatu. Lije?enje je trajalo dugo, jezik je još jedno vrijeme nosio u flašici dok je rastao, tako da i dan danas zapada u 'blagorje?ivost' kad bi se pred njim po?elo govoriti kao Joklit Svejezik (o Joklitima i njihovom izgovoru Svejezika bi se dalo štošta napri?ati. Važno je samo napomenuti da su izri?ito bili uvijek protiv automatskih prevoditelja što je ?esto izazivalo mnoge nesporazume pa i ?etiri galakti?ka rata.) ili kad bi mu jezik otkazao poslušnost i po?eo se previjati u ustima i palucati što mu je priskrbilo nadimak Zmijanac. A N'Arhga je trebao više nego sinteti?ki kruh! Zaboga, pa N'Argh je i predsjednik inventurne komisije Gaindovog skladišta glavni ra?unovo?a. Bez njega se ne može nikuda. Nikuda!
Sada mu je trebao N'Argh, a N'Argha? prokletog li imena? nije bilo.
- N'Aaaaaargh!!!! Svi te Jokliti izgovarali! Gdje si pasji skote?
- Dobar dan svimaaaa! Lijepog li jutraaaa - izgovorio je N'Argh tog trenutka, ulaze?i u Gaindovu pr?varnicu koju je ovaj ponosno zvao kancelarijom, otežu?i i zapijevaju?i na zadnjem samoglasniku svake re?enice, kako je to ve? bio obi?aj na Zemlji tog vremena me?u donjim srednjim slojem. ? Što nam predstoji danas lijepoga za raditiiii?
- Ne ponašaj se kao pijana kurva na hibridinu! Što ima za raditiiiii?
- Daaa. Što ima za raditiii? ? priklju?i se Ardingint koji je odjutros samo ?ekao dobru zabavu. Gaind je došao neobrijan na posao, podo?njaka do koljena, onda su ga zvali šefu, vratio se k'o duga, barem njen ljubi?asti dio i od onda urla gdje je N'Argh? Stvarno, barem prema Ardingindu, predstojao je dobar, jako dobar dan.
- N'Argh? tko li ti dade takvo blesavo ime, da mi je znati? ? više za sebe re?e Gaind.
N'Argh utone u misli. Ime je dobio zbog srca svoje majke, koje je posve pripalo jednom glumcu koji je igrao lik Klingonca N'Argha u 765. sezoni ST-a. Smetao mu je taj detalj, pogotovo kada je kona?no otkrila, nakon stotine neodgovorenih pisama, da njenog omiljenog N'Argha igra hologramski glumac jer nitko nije želio igrati Klingonca, što pak vu?e korijene iz vremena predgalaktopubli?ke ere i neke zavrzlame sa 'glavnim' Klingoncem koji je za sebe tvrdio da je reinkarnacija nekog Ladena i 'tako' se onda i po?eo ponašati? Takve su se, i sli?ne misli motale N'Arghovom glavom, dok ga nije prenuo Gaindov cerek?
- I, kužiš, onda su ju otprašili iz studija uz komentar da su ?uli za svakakvu perverziju ali ne i za seks sa hologramom? - a onda Gaind naglo spazi da ga N'Argh bijesno gleda, poljubi?asti, zagrcne se, otrese glavom i re?e:
- Dosta pri?e, na posao!
Iako je od osvita ?ovje?anstva prošlo ve? barem pedesetak tehnoloških i znanstvenih revolucija, zadnja stvar koja ?e se ikada promijeniti biti ?e ? inventura. To je još bila valjda jedna jedina ljudska aktivnost, osim spavanja, koja još nije podlegla napastima modernizacije, te se još uvijek radila na komadu papira sa ispisanim artiklima, uz pomo? olovke i brojenja, ili barem uz primjenu elektronskih ekvivalenata papira, olovke i brojenja. Tako je bilo i ovdje.
Nakon sedamdeset redova petnaesterokatnih polica našli su se u kutu skladišta najudaljenijeg od Gaindove kancelarije, kutu u kojem se ve? izrodilo i izumrlo dvadesetak tisu?a što ja?ih što slabijih civilizacija na komadi?u govedskog sendvi?a koji je nekome pao valjda još u vrijeme prošle inventure, u kutu koji je najrje?e podlijegao bilo kakvoj inventuri, osim možda inventurama pred reviziju, kakva je bila ova.
Kako su robo?ista?ice 'odletjele' prije skoro šest mjeseci (odonda potje?e vic koji se prepri?ava na ?itavoj stanici: "Letit' ?eš ti meni? kroz smetni otvor"), a i prije nisu baš previše ?istile, to sa komadi?em sendvi?a nije bilo ni ?udno.
?udno je bilo nešto sasvim drugo, možda tre?e, ma, zapravo, sasvim prvo ?udno, jedino, ali i naj?udnije tog dana. U tom 'sendvi?' kutu skladišta, na petnaestom katu sedamdesetprvog reda na devedesetoj polici stajao je paket bez posebnih oznaka, samo sa napisanom adresom:
N'Argh Ru?eri?
Entropijska cesta 20
10000 Zagreb, Hrvatska, Europa, Zemlja
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Entropijska cesta - L.Z.
Andrej, pričaj mi o cesti.- Upitala me jednog trenutka mala Tanja. Bilo je već predvečerje, i kampirali smo usred ostataka jednog seoca. Leš i Sjena tražili su drva u obližnjem šumarku, Majda je čerupala divlju kokoš, Marko je palio vatru. Ja i Tanja sjedili smo na ostatku nekog zida koji je davno izgubio funkciju.
-Malena, zašto me to uvijek pitaš?- Pogledao sam je zabrinuto, uvijek vražja cesta, zar tu malu ne zanima ništa drugo.
-Zato što mi nikad niko neće reć.- Odbrusila je ljutito,- Znaš više nisam mala.- a zatim okrenula pogled prema nebu. Imala je pravo, više i nije bila dijete, izrasla je u pravu malu ženu. Ili barem joj malo fali da izraste u pravu malu ženu. Možda je i vrijeme da joj ispričam priču.
-Dobro, priznajem malena, više i nisi tako mala. Ispričat ću ti kasnije kad se skupimo svi uz vatru.- Pogledao sam je u oči, da vidim radost u njenim očima. Godinama me pitala o cesti, i uvijek sam mislio da je previše malena za tu užasnu priču. Bio je užitak gledati je sretnu, kako je radosno skočila i zagrlila me. Čak sam i sablju ispustio iz ruke, dopustio sam si taj trenutak neopreznosti. Pa neće nas Rakh napasti baš u ovome trenutku.
Čvrsto sam držao sablju, osluškujući svijet oko sebe, pazeći na svaki šum, spreman da oglasim zvono zbog najmanjeg znaka opasnosti. Rakhova banda voli napadati osamljene družine, poput naše, stoga je stražarska dužnost bila poput transa, osjetila napetih do krajnih granica, spreman da sasiječem zvijeri koje dolaze pod okriljem noći.
Pucanje grančice, negdje meni iza leđa, udarac čizme u kamen. Još jednom.
Nagli okret s moje strane, sječivo izvučeno iz korica najvećom brzinom koju je dopuštalo moje tijelo.
-Opa Pjesniče, dobar si za svoje godine.- Kaže hrapav muški glas. Prišao je par koraka bliže pa sam ga i mogao vidjeti. Marko, najbolji borac u našoj družini. U to je doba nosio dugu crvenu kosu, i brčine na kojima bi mu zavidjeli i oni prastari ratnici koji mrko gledaju na svijet sa svojih mjesta na zidu u hali nekog vojskovođe. U rukama je držao veliki mač koji je naslijedio od oca. Marko se ponosio tim mačem, koji je njegov otac dobio od Istarskog vojvode kao nagradu što je spasio njegovog sina iz ruku nekih sitnih razbojnika.
-Nemoj mi se više nikad tako loše šuljat iza leđa.
-Šta, smo se prestrašili, možda smo prestari, ha.
-Pokazao bi ja tebi ko je star, ali onda nebimo imali koga da pali vatru.- Uzvratio sam mu.
-Samo sanjaj, starče. Dobro, Pjesniče, zamjenit ću te, nekome si obećao priču. Mala se veseli.
-Da obećao sam joj, žao mi je samo šta će se razočarati. Čovjek bi pomislio da nešto o čemu nitko ne voli pričati, ima puno zanimljiviju priču.
- Aha, bilo bi možda i bolje da nema nikakvu priču, da ni ne postoji. Ali nema veze, pričao sam s Lešom, slaže se da odemo do Labinske utvrde i priključimo se njihovoj vojsci.
-Dobro, idem sad.
Dok sam gutao komade kokošjeg mesa i cijele krumpire osjećao sam kako me Tanja nestrpljivo gleda. Stoga sam ostavio jelo, za poslije. Tanjine oči željno su iščekivale početak dok su pratile svaki moj pokret. Tiho sam otišao do svog ležaja, uzeo u krilo veliku smeđu putnu torbu. Otvorio sam je i iz nje izvukao manju zelenu torbicu. Pomilovao sam nježan materijal, zatim prstom prešao preko izvezenog zlatnog zmaja sljedeći neki vlastiti neizrečeni ritual. Polako sam otpustio kopču i izvukao snop papira, blago iz prošlih vremena. Zatim sam iz hrpe papira izdvojio jedan s natpisom ''Entropijska cesta''.
Stao sam kraj vatre, pročistio grlo i počeo čitati:
- Entropijska cesta, ili crna cesta pojava je kojom najčešće nazivamo veliku crnu cestu koja opasuje zemlju. Svoje je širenje započela 2004 godine iz Sibira. 2018 godine iz ceste je započelo širenje demona pod nazivom Rakh. Te je godine nakon dolaska prvih zvijeri ustanovljeno da najmodernija vojna tehnologija više ne funkcionira, razlog nepoznat. Nitko nezna tko je započeo cestu niti koje je njezino značenje. Kraj.- Ovo posljednje izgovorio sam tiho.
-I to je to?-Upitala je Tanja začuđeno.
-Ima još i ono kad čovjek stane nogom na cestu počinje truliti i uskoro umire.
-Baš.
-To je ono što sam ti obećao ispričati malena, postoje još i druge priče ali, u njima je previše krvi i vađenja utrobe za uši djevojčice.
Možda ti ispričam jednom kad budeš starija.
-Nije fer, priča o cesti je glupa.
-Nisam ja kriv.
-Nego ko?
-Pa onaj gore, pisac.
-A?
-Pisac, onaj koji piše priču, je napisao da tebe zanima priča, i on je napisao da ću ti je ja ispričati.
-Čini se svemoćan, zašto nije napisao da ćeš mi ispričati bolju priču.
-Pa, neznam, valjda nije imao inspiracije za neku bolju priču.
-Ma, neka ide u PM.
-Evo mislim da piše joj nešto.
-Šta?
- Piše ? The End ?
I to bijaše kraj priče o Entropijskoj cesti, nadam se da vam se svidjela. Ako nije znate koga morate kriviti.
-Malena, zašto me to uvijek pitaš?- Pogledao sam je zabrinuto, uvijek vražja cesta, zar tu malu ne zanima ništa drugo.
-Zato što mi nikad niko neće reć.- Odbrusila je ljutito,- Znaš više nisam mala.- a zatim okrenula pogled prema nebu. Imala je pravo, više i nije bila dijete, izrasla je u pravu malu ženu. Ili barem joj malo fali da izraste u pravu malu ženu. Možda je i vrijeme da joj ispričam priču.
-Dobro, priznajem malena, više i nisi tako mala. Ispričat ću ti kasnije kad se skupimo svi uz vatru.- Pogledao sam je u oči, da vidim radost u njenim očima. Godinama me pitala o cesti, i uvijek sam mislio da je previše malena za tu užasnu priču. Bio je užitak gledati je sretnu, kako je radosno skočila i zagrlila me. Čak sam i sablju ispustio iz ruke, dopustio sam si taj trenutak neopreznosti. Pa neće nas Rakh napasti baš u ovome trenutku.
Čvrsto sam držao sablju, osluškujući svijet oko sebe, pazeći na svaki šum, spreman da oglasim zvono zbog najmanjeg znaka opasnosti. Rakhova banda voli napadati osamljene družine, poput naše, stoga je stražarska dužnost bila poput transa, osjetila napetih do krajnih granica, spreman da sasiječem zvijeri koje dolaze pod okriljem noći.
Pucanje grančice, negdje meni iza leđa, udarac čizme u kamen. Još jednom.
Nagli okret s moje strane, sječivo izvučeno iz korica najvećom brzinom koju je dopuštalo moje tijelo.
-Opa Pjesniče, dobar si za svoje godine.- Kaže hrapav muški glas. Prišao je par koraka bliže pa sam ga i mogao vidjeti. Marko, najbolji borac u našoj družini. U to je doba nosio dugu crvenu kosu, i brčine na kojima bi mu zavidjeli i oni prastari ratnici koji mrko gledaju na svijet sa svojih mjesta na zidu u hali nekog vojskovođe. U rukama je držao veliki mač koji je naslijedio od oca. Marko se ponosio tim mačem, koji je njegov otac dobio od Istarskog vojvode kao nagradu što je spasio njegovog sina iz ruku nekih sitnih razbojnika.
-Nemoj mi se više nikad tako loše šuljat iza leđa.
-Šta, smo se prestrašili, možda smo prestari, ha.
-Pokazao bi ja tebi ko je star, ali onda nebimo imali koga da pali vatru.- Uzvratio sam mu.
-Samo sanjaj, starče. Dobro, Pjesniče, zamjenit ću te, nekome si obećao priču. Mala se veseli.
-Da obećao sam joj, žao mi je samo šta će se razočarati. Čovjek bi pomislio da nešto o čemu nitko ne voli pričati, ima puno zanimljiviju priču.
- Aha, bilo bi možda i bolje da nema nikakvu priču, da ni ne postoji. Ali nema veze, pričao sam s Lešom, slaže se da odemo do Labinske utvrde i priključimo se njihovoj vojsci.
-Dobro, idem sad.
Dok sam gutao komade kokošjeg mesa i cijele krumpire osjećao sam kako me Tanja nestrpljivo gleda. Stoga sam ostavio jelo, za poslije. Tanjine oči željno su iščekivale početak dok su pratile svaki moj pokret. Tiho sam otišao do svog ležaja, uzeo u krilo veliku smeđu putnu torbu. Otvorio sam je i iz nje izvukao manju zelenu torbicu. Pomilovao sam nježan materijal, zatim prstom prešao preko izvezenog zlatnog zmaja sljedeći neki vlastiti neizrečeni ritual. Polako sam otpustio kopču i izvukao snop papira, blago iz prošlih vremena. Zatim sam iz hrpe papira izdvojio jedan s natpisom ''Entropijska cesta''.
Stao sam kraj vatre, pročistio grlo i počeo čitati:
- Entropijska cesta, ili crna cesta pojava je kojom najčešće nazivamo veliku crnu cestu koja opasuje zemlju. Svoje je širenje započela 2004 godine iz Sibira. 2018 godine iz ceste je započelo širenje demona pod nazivom Rakh. Te je godine nakon dolaska prvih zvijeri ustanovljeno da najmodernija vojna tehnologija više ne funkcionira, razlog nepoznat. Nitko nezna tko je započeo cestu niti koje je njezino značenje. Kraj.- Ovo posljednje izgovorio sam tiho.
-I to je to?-Upitala je Tanja začuđeno.
-Ima još i ono kad čovjek stane nogom na cestu počinje truliti i uskoro umire.
-Baš.
-To je ono što sam ti obećao ispričati malena, postoje još i druge priče ali, u njima je previše krvi i vađenja utrobe za uši djevojčice.
Možda ti ispričam jednom kad budeš starija.
-Nije fer, priča o cesti je glupa.
-Nisam ja kriv.
-Nego ko?
-Pa onaj gore, pisac.
-A?
-Pisac, onaj koji piše priču, je napisao da tebe zanima priča, i on je napisao da ću ti je ja ispričati.
-Čini se svemoćan, zašto nije napisao da ćeš mi ispričati bolju priču.
-Pa, neznam, valjda nije imao inspiracije za neku bolju priču.
-Ma, neka ide u PM.
-Evo mislim da piše joj nešto.
-Šta?
- Piše ? The End ?
I to bijaše kraj priče o Entropijskoj cesti, nadam se da vam se svidjela. Ako nije znate koga morate kriviti.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Entropijska cesta - Nimrod
ENTROPIJA CESTE
Siniša je bio siguran da nije ostala kod kuće. Polako se kretao prema jezeru. Gornji put, s Bukovečkih brega do jezera, bio je slabo utaban, drveće je bilo dobar zaklon. Donji je put bio širok, kao cesta koja je vodila do crkve; svi su rado odlazili na jezero nedjeljom poslije mise u maloj crkvi usred šume. Bila je to nova agramska moda. Utorak je popodne pak bio dan za ostanak kući. Ona zagorska seljančica koja joj je služila kao jeftina sobarica još nije izučila lagati. Znao je točno gdje će ih naći. Nije mu bilo teško probijati se kroz šumu. Činilo mu se da ga granje namjerno šiba po licu jer je glup. Jesenji je vjetar na mahove šumio krošnjama i štitio topot njegovih koraka. Što se tiše morao kretati, to je bješnji bio.
Zrak je bio kristalno čist. Ona se glasno nasmijala, mladić s njom zaljubljeno ju je gledao. Siniša je izletio je pred njih poput ljetne oluje. Djevojka je počela trčati prema crkvi. Dva muškarca su se čas mirno gledala. Udarac, dva, nekoliko brzih pokreta, jedan nož i sve je u trenu završilo. Djevojku je presreo pred ulazom u crkvu. Vidjevši ga, okrenula se i potrčala širokom cestom u pravcu grada. Lako ju je stigao. Vrištala je u nadi da će je čuti u župnom dvoru. Rasporio joj je trbuh, pomalo iznenađen užitkom koje mu je pružio trenutak kada je napetost kože pukla pod oštricom noža. Ponovio je to i na mesnatoj podlaktici, na sisi, na butini. Ostavio ju je nasred ceste, gotovo golu. Polako je umirala, cesta je upijala gustu tekućinu čija je tamnocrvena boja brzo nestajala u blatu.
Župnik je za to vrijeme skupljao ljekovite trave na Kleku, u društvu mlade časne sestre, koristeći zadnje tople dane jeseni da se zabavi u prirodi prije no što mu opet pošalju neku gadnu staru vješticu.
***
Red automobila ispunio je Maksimirsku od Kvatrića do Dubrave. Svaki put ta gužva: tih zadnjih pola sata na Maksimirskoj uvijek je Žarku bilo najgore. Polusatno čekanje da dođe do skretanja za Bukovačku činilo mu je cijeli život besmislenom vježbom ponavljanja. Svi ti ljudi koji idu dalje u Dubravu išli su mu na živce. I taj tramvaj koji trubi, i ti kreteni kojima trubi zato što se voze po tramvajskoj pruzi i štopaju promet. Ljudi natmureno stoje, zgužvani u tramvaj, udaraju jedni drugima u ruksake, torbe, rajčice i rebra; i mrze vozače jer ovi sjede u udobnim autima i kopaju nos. I slušaju muziku, i mogu si fino na miru zapalit jednu ili priuštit sočan trač, a da ih dvadeset ljudi ne prisluškuje. I kad bi tramvaji imali veće prozore, ljudi bi se na putu s posla zabavljali pljujući po šajbama.
Tu, na potezu između Harambašićeve i Bukovačke, redovno bi mu palo na pamet ono davno ljeto kad su Maksimirsku zatvorili da preurede prugu i da je asflatiraju. Ljetna gradska tišina nije bila ništa novo, no do tada nikad nije bio shvatio koliko točno buke stvaraju tramvaji. Bio je to prvi put u životu da je primijetio tišinu, a ne tek njen prestanak uzrokovan dolaskom buke. To je ljeto bilo mirno, a zabavno; sjećanje koje ga je uvijek zbunjivalo sve dok se nije ponovo doselio na stari kvart.
Kad je konačno došao do križanja, vidio je zašto se danas kretao još sporije nego inače. U sudaru su sudjelovala tri auta, nije ih baš stigao dobro promotriti, hitna se čula iz pravca Rebra. Nije mu bilo jasno kako je moguće da su se tako jako skršili usred ove gužve u kojoj se promet kretao puževim korakom.
***
??jedno od rijetkih sačuvanih područja ne samo grada, već i regije. Njihova očuvanost nije jedino što ih izdvaja: tu je i činjenica da se Park prirode i Stadion za igranje nogometa nalaze na jednom mjestu, tako da ih se može posjetiti u jednom danu, bez dugačkih putovanja. Molim vas, slušajte pažljivo! Naš će se autobus spustiti na stajalište 29. Sa istog stajališta krećemo nazad u sedam sati?? govorila je učiteljica 5a u mikrofon, slabo prikrivajući strah, no djeca to nisu primjećivala. U svom uzbuđenju uopće nisu obraćala pažnju na nju. Prvi redovi nagradili bi je posprdnim smiješkom kad bi ih pogledala u oči, a zatim je ignorirali. Naginjali su se kroz prozor da što bolje vide razrušenu cestu iznad koje su prolazili, nekad ulicu grada.
?Tomo, daj vidi ovo tu križanje! Čuo sam da su nekad tu bili sudari svaki tjedan zbog nekakvih silnica.? viknuo je Igor pokazujući na blatnjavu staru cestu ispod njih pošaranu komadima betona.
?Nisu bile silnice, nego podzemne vode!? odvrati Tomo.
?Jooooj, točno se vidi da obadva niste odavde: to je ukleto križanje! Prije 290 godina, neki tip je baš na tom mjestu ubio svoju zaručnicu jer ga je varala. Cijelu ju je izrezao lovačkim nožem, i to po danu. Zemlja na križanju se natopila krvlju i od onda su se stalno dešavale neke nesreće. Nitko ne zna zašto. Kasnije se to počelo dešavati svugdje. Zato se i ne vozimo po tlu više.? ubacio se niski dječačić crne kose ozbiljnim glasom.
?Je, je! A reci, Mali, jel' se i babaroga tu negdje rodila?? Svi su se nasmijali. Mali je uvijek pričao jezive priče, sve iz istog izvora: njegove glave.
U razgovor se ugurala i jedna djevojčica: ?Da ste pročitali zadaću znali bi da nisu bili dobro riješili semafor i da je to bio uzrok nesrećama. A ne vozimo se po tlu jer je tako jeftinije, ne moraju se održavati ceste, a ne zbog nekih glupih nesreća! Neznalice i glupani!?
?Ti si glupa, Ana!? izderala su se sva tri dječaka odjednom. Ona se uvijek u sve pokušavala umiješati. Ljutnja ih nije dugo držala. Izašli su iz autobusa i krenuli u istraživanje parka. Tomo se okrenuo da vidi kud je Ana otišla. Igor ga je povukao u stranu i sva trojica su se sakrili iza prvog žbuna. Proveli su nekoliko prekrasnih sati, istražujući park dok je veći dio razreda razgledavao stadion i učio kako trčati za loptom i davati golove. Povijest je bila najbolji predmet, baš zbog ovakvih izleta. Bilo je glupo učiti prastare i dosadne sportske igre, ali je bilo super zbrisat i vidjeti zabranjene dijelove starog grada.
Ana je stajala pored jezera i promatrala oblake kako putuju po površni vode. Tomo ju je spazio dok je tražio Igora i Malog koji su mu zbrisali prema otočiću drugog jezera da vide ostatke životinjskih kaveza. Polako se šuljao prema njoj, razmišljajući o kazni koju bi mogao dobiti ako je gurne u vodu. Bilo je svejedno, morat će odraditi dva-tri sata instrukcija više od onih pet koje je već zaradio zbog markiranja povijesti. Bio je tik do nje, udahnuo je i podigao obje ruke spremajući se gurnuti je. Već ju je skoro dodirnuo kad se ona naglo okrene i - poljubi ga!
Sva su stajališta bila puna u sedam sati. Na stajalištu 29 Mali i Igor molili su da se pričeka još pet minuta jer nije bilo Tome i Ane. Na svim ostalim stajalištima sva su djeca bila na broju. Učiteljica Horvatić, blijeda kao krpa, otišla je zgradu čuvara. Kad je izašla pet minuta kasnije rekla je da Tomo i Ana moraju kod čuvara pričekati svoje roditelje. Ostale učiteljice gledale su je sa sažaljenjem. Bilo im je drago što nisu morale biti na njenom mjestu. Pitale su se koliko dugo će Horvatićka još izdržati. Najmlađa među njima, njoj je ovo bio tek treći put ikad i njena uznemirenost bila je sasvim normalna. Opet, bio je to i treći put zaredom da su njena djeca platila krvni porez za cijeli grad.
Siniša je bio siguran da nije ostala kod kuće. Polako se kretao prema jezeru. Gornji put, s Bukovečkih brega do jezera, bio je slabo utaban, drveće je bilo dobar zaklon. Donji je put bio širok, kao cesta koja je vodila do crkve; svi su rado odlazili na jezero nedjeljom poslije mise u maloj crkvi usred šume. Bila je to nova agramska moda. Utorak je popodne pak bio dan za ostanak kući. Ona zagorska seljančica koja joj je služila kao jeftina sobarica još nije izučila lagati. Znao je točno gdje će ih naći. Nije mu bilo teško probijati se kroz šumu. Činilo mu se da ga granje namjerno šiba po licu jer je glup. Jesenji je vjetar na mahove šumio krošnjama i štitio topot njegovih koraka. Što se tiše morao kretati, to je bješnji bio.
Zrak je bio kristalno čist. Ona se glasno nasmijala, mladić s njom zaljubljeno ju je gledao. Siniša je izletio je pred njih poput ljetne oluje. Djevojka je počela trčati prema crkvi. Dva muškarca su se čas mirno gledala. Udarac, dva, nekoliko brzih pokreta, jedan nož i sve je u trenu završilo. Djevojku je presreo pred ulazom u crkvu. Vidjevši ga, okrenula se i potrčala širokom cestom u pravcu grada. Lako ju je stigao. Vrištala je u nadi da će je čuti u župnom dvoru. Rasporio joj je trbuh, pomalo iznenađen užitkom koje mu je pružio trenutak kada je napetost kože pukla pod oštricom noža. Ponovio je to i na mesnatoj podlaktici, na sisi, na butini. Ostavio ju je nasred ceste, gotovo golu. Polako je umirala, cesta je upijala gustu tekućinu čija je tamnocrvena boja brzo nestajala u blatu.
Župnik je za to vrijeme skupljao ljekovite trave na Kleku, u društvu mlade časne sestre, koristeći zadnje tople dane jeseni da se zabavi u prirodi prije no što mu opet pošalju neku gadnu staru vješticu.
***
Red automobila ispunio je Maksimirsku od Kvatrića do Dubrave. Svaki put ta gužva: tih zadnjih pola sata na Maksimirskoj uvijek je Žarku bilo najgore. Polusatno čekanje da dođe do skretanja za Bukovačku činilo mu je cijeli život besmislenom vježbom ponavljanja. Svi ti ljudi koji idu dalje u Dubravu išli su mu na živce. I taj tramvaj koji trubi, i ti kreteni kojima trubi zato što se voze po tramvajskoj pruzi i štopaju promet. Ljudi natmureno stoje, zgužvani u tramvaj, udaraju jedni drugima u ruksake, torbe, rajčice i rebra; i mrze vozače jer ovi sjede u udobnim autima i kopaju nos. I slušaju muziku, i mogu si fino na miru zapalit jednu ili priuštit sočan trač, a da ih dvadeset ljudi ne prisluškuje. I kad bi tramvaji imali veće prozore, ljudi bi se na putu s posla zabavljali pljujući po šajbama.
Tu, na potezu između Harambašićeve i Bukovačke, redovno bi mu palo na pamet ono davno ljeto kad su Maksimirsku zatvorili da preurede prugu i da je asflatiraju. Ljetna gradska tišina nije bila ništa novo, no do tada nikad nije bio shvatio koliko točno buke stvaraju tramvaji. Bio je to prvi put u životu da je primijetio tišinu, a ne tek njen prestanak uzrokovan dolaskom buke. To je ljeto bilo mirno, a zabavno; sjećanje koje ga je uvijek zbunjivalo sve dok se nije ponovo doselio na stari kvart.
Kad je konačno došao do križanja, vidio je zašto se danas kretao još sporije nego inače. U sudaru su sudjelovala tri auta, nije ih baš stigao dobro promotriti, hitna se čula iz pravca Rebra. Nije mu bilo jasno kako je moguće da su se tako jako skršili usred ove gužve u kojoj se promet kretao puževim korakom.
***
??jedno od rijetkih sačuvanih područja ne samo grada, već i regije. Njihova očuvanost nije jedino što ih izdvaja: tu je i činjenica da se Park prirode i Stadion za igranje nogometa nalaze na jednom mjestu, tako da ih se može posjetiti u jednom danu, bez dugačkih putovanja. Molim vas, slušajte pažljivo! Naš će se autobus spustiti na stajalište 29. Sa istog stajališta krećemo nazad u sedam sati?? govorila je učiteljica 5a u mikrofon, slabo prikrivajući strah, no djeca to nisu primjećivala. U svom uzbuđenju uopće nisu obraćala pažnju na nju. Prvi redovi nagradili bi je posprdnim smiješkom kad bi ih pogledala u oči, a zatim je ignorirali. Naginjali su se kroz prozor da što bolje vide razrušenu cestu iznad koje su prolazili, nekad ulicu grada.
?Tomo, daj vidi ovo tu križanje! Čuo sam da su nekad tu bili sudari svaki tjedan zbog nekakvih silnica.? viknuo je Igor pokazujući na blatnjavu staru cestu ispod njih pošaranu komadima betona.
?Nisu bile silnice, nego podzemne vode!? odvrati Tomo.
?Jooooj, točno se vidi da obadva niste odavde: to je ukleto križanje! Prije 290 godina, neki tip je baš na tom mjestu ubio svoju zaručnicu jer ga je varala. Cijelu ju je izrezao lovačkim nožem, i to po danu. Zemlja na križanju se natopila krvlju i od onda su se stalno dešavale neke nesreće. Nitko ne zna zašto. Kasnije se to počelo dešavati svugdje. Zato se i ne vozimo po tlu više.? ubacio se niski dječačić crne kose ozbiljnim glasom.
?Je, je! A reci, Mali, jel' se i babaroga tu negdje rodila?? Svi su se nasmijali. Mali je uvijek pričao jezive priče, sve iz istog izvora: njegove glave.
U razgovor se ugurala i jedna djevojčica: ?Da ste pročitali zadaću znali bi da nisu bili dobro riješili semafor i da je to bio uzrok nesrećama. A ne vozimo se po tlu jer je tako jeftinije, ne moraju se održavati ceste, a ne zbog nekih glupih nesreća! Neznalice i glupani!?
?Ti si glupa, Ana!? izderala su se sva tri dječaka odjednom. Ona se uvijek u sve pokušavala umiješati. Ljutnja ih nije dugo držala. Izašli su iz autobusa i krenuli u istraživanje parka. Tomo se okrenuo da vidi kud je Ana otišla. Igor ga je povukao u stranu i sva trojica su se sakrili iza prvog žbuna. Proveli su nekoliko prekrasnih sati, istražujući park dok je veći dio razreda razgledavao stadion i učio kako trčati za loptom i davati golove. Povijest je bila najbolji predmet, baš zbog ovakvih izleta. Bilo je glupo učiti prastare i dosadne sportske igre, ali je bilo super zbrisat i vidjeti zabranjene dijelove starog grada.
Ana je stajala pored jezera i promatrala oblake kako putuju po površni vode. Tomo ju je spazio dok je tražio Igora i Malog koji su mu zbrisali prema otočiću drugog jezera da vide ostatke životinjskih kaveza. Polako se šuljao prema njoj, razmišljajući o kazni koju bi mogao dobiti ako je gurne u vodu. Bilo je svejedno, morat će odraditi dva-tri sata instrukcija više od onih pet koje je već zaradio zbog markiranja povijesti. Bio je tik do nje, udahnuo je i podigao obje ruke spremajući se gurnuti je. Već ju je skoro dodirnuo kad se ona naglo okrene i - poljubi ga!
Sva su stajališta bila puna u sedam sati. Na stajalištu 29 Mali i Igor molili su da se pričeka još pet minuta jer nije bilo Tome i Ane. Na svim ostalim stajalištima sva su djeca bila na broju. Učiteljica Horvatić, blijeda kao krpa, otišla je zgradu čuvara. Kad je izašla pet minuta kasnije rekla je da Tomo i Ana moraju kod čuvara pričekati svoje roditelje. Ostale učiteljice gledale su je sa sažaljenjem. Bilo im je drago što nisu morale biti na njenom mjestu. Pitale su se koliko dugo će Horvatićka još izdržati. Najmlađa među njima, njoj je ovo bio tek treći put ikad i njena uznemirenost bila je sasvim normalna. Opet, bio je to i treći put zaredom da su njena djeca platila krvni porez za cijeli grad.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Entropijska cesta - Alien2dio
Suvremena fizika je izrazito precizna po pitanju entropije, entropija je mjera neuredenosti sustava.
Sklonost neuredenosti sustava stara je koliko i sam svemir, progresivno se siri i njena vrijednost rasti ce sve do trenutka kada ce svemir kakvog poznajemo nestati. Tolika neuredenost neminovno u jednom trenutku mora dovesti do kraja svemira, stovise entropija je uzrok tog kraja.
Prema slikovitim rijecima jednog fizicara
"Entropija je jednosmjerna cesta koja, na zalost, vodi ravno do ponora."
To nas uci fizika o entroipiji, medutim sama entropija ima svoje misljenje o svemu tome.
Kaos i nered su OK, ali nakon par milijardi godina to ti pocne ici na jetru (ili entropijski ekvivalent jetri). Smetalo ju je sto su nju okrivljivali za sve. Smak svemira ? krivac entropija, globalno zatopljavanje ? entropija, poraz Hrvatske u rukometu od Slovenije ? opet entropija.
"E, pa nece to moci vise tako!"
Odlucila je promijeniti svoj nacin zivota i svemirom posijati mir, ravnotezu i uredenost.
"Pa da vidim koga ce onda napadati!"
Tog dana kada je krenula na pocinak bila je sjajno raspolozena i zaspala je sa sirokim osmijehom na usnama, zadovoljna sama sobom.
Iduceg jutra se probudila odlicno naspavana, protegnula se i s velikim elanom navalila na posao za koji je bila nadarena.
Kao i svakog jutra od postanka svemira i danas je unoslila nered i zbrku gdje god bi spustila pogled, sirokim zamasima svojih ruku (ili entropijskim ekviva.. ma znate vec) osiguravala kaos i destrukciju.
Negdje oko podne pocelo ju je nesto kopkati.
"Kao da sam sinoc donijela neku vaznu odluku" - ali se nikako nije mogla sjetiti sto - "dobro da sam ju zapisala."
Ostatak dana, pa sve do veceri potrosila je bezuspjesno trazeci papiric na koji je stavila tu ideju.
"A tko bi se i snasao u ovom neredu, jednog dana cu i glavu izgubiti." ? bjesnila je.
"E pa, sutra okrecem plocu! Red, ravnoteza i disciplina to treba ovom svemiru, u protivnom svi cemo nastradati u ovolikom kaosu koji nas okruzuje."
Vidis ovo je zanimljiva ideja! Evo, zapisati cu je na ovaj papiric da ne zaboravim do sutra i spremiti cu ga ovdje da ga lakse nadem."
A borba protiv onoga sto ti je urodeno je unaprijed izgubljena bitka.
Za kraj da nadopunimo rijeci fizicara s pocetka ove price:
"Entropija je jednosmjerna cesta koja, na zalost, vodi ravno do ponora ali bar na tom svom putu krivuda.
Sto god nas cekalo na kraju ceste bar ce putovanje biti zanimljivo!"
Sklonost neuredenosti sustava stara je koliko i sam svemir, progresivno se siri i njena vrijednost rasti ce sve do trenutka kada ce svemir kakvog poznajemo nestati. Tolika neuredenost neminovno u jednom trenutku mora dovesti do kraja svemira, stovise entropija je uzrok tog kraja.
Prema slikovitim rijecima jednog fizicara
"Entropija je jednosmjerna cesta koja, na zalost, vodi ravno do ponora."
To nas uci fizika o entroipiji, medutim sama entropija ima svoje misljenje o svemu tome.
Kaos i nered su OK, ali nakon par milijardi godina to ti pocne ici na jetru (ili entropijski ekvivalent jetri). Smetalo ju je sto su nju okrivljivali za sve. Smak svemira ? krivac entropija, globalno zatopljavanje ? entropija, poraz Hrvatske u rukometu od Slovenije ? opet entropija.
"E, pa nece to moci vise tako!"
Odlucila je promijeniti svoj nacin zivota i svemirom posijati mir, ravnotezu i uredenost.
"Pa da vidim koga ce onda napadati!"
Tog dana kada je krenula na pocinak bila je sjajno raspolozena i zaspala je sa sirokim osmijehom na usnama, zadovoljna sama sobom.
Iduceg jutra se probudila odlicno naspavana, protegnula se i s velikim elanom navalila na posao za koji je bila nadarena.
Kao i svakog jutra od postanka svemira i danas je unoslila nered i zbrku gdje god bi spustila pogled, sirokim zamasima svojih ruku (ili entropijskim ekviva.. ma znate vec) osiguravala kaos i destrukciju.
Negdje oko podne pocelo ju je nesto kopkati.
"Kao da sam sinoc donijela neku vaznu odluku" - ali se nikako nije mogla sjetiti sto - "dobro da sam ju zapisala."
Ostatak dana, pa sve do veceri potrosila je bezuspjesno trazeci papiric na koji je stavila tu ideju.
"A tko bi se i snasao u ovom neredu, jednog dana cu i glavu izgubiti." ? bjesnila je.
"E pa, sutra okrecem plocu! Red, ravnoteza i disciplina to treba ovom svemiru, u protivnom svi cemo nastradati u ovolikom kaosu koji nas okruzuje."
Vidis ovo je zanimljiva ideja! Evo, zapisati cu je na ovaj papiric da ne zaboravim do sutra i spremiti cu ga ovdje da ga lakse nadem."
A borba protiv onoga sto ti je urodeno je unaprijed izgubljena bitka.
Za kraj da nadopunimo rijeci fizicara s pocetka ove price:
"Entropija je jednosmjerna cesta koja, na zalost, vodi ravno do ponora ali bar na tom svom putu krivuda.
Sto god nas cekalo na kraju ceste bar ce putovanje biti zanimljivo!"
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.