1. LR
1. LR
Ovdje su arhivirane priče iz prve literarne radionice.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
MadDog:
Povratak kući
- Khm?paaaa? Kao i obi?no, tog jutra otišao sam na posao, stigao na vrijeme i, posve uobi?ajeno, nakon male pauze za ru?ak, oko 16:30 krenuo ku?i. Dan nije bio previše naporan niti posebno dosadan, sasvim prosje?an dan malog kancelarijskog štakora, kakvi ve? jesu dani malih kancelarijskih štakora diljem galaksije, bez obzira bio taj štakor zaista štakor ili ?ovjek? No, da, dakle, došavši ku?i, repom sam zahvatio kvaku na vratima cimnuvši je nekoliko puta gore-dolje, što je mojoj partnerici trebalo zna?iti da sam došao ku?i i da mi otvori vrata. Pri?ekao sam, uljudno, naravno, jer obi?no ima problema riješiti se svog onog nakota koji joj se mota pod nogama? da mi je samo znati odakle joj toliko štakor?i?a? Hm, to je ionako samo retori?ko pitanje, zar ne? Nije odgovorila na vrijeme, ili, barem ne u onom vremenu u kojem sam ja mislio da ?e odgovoriti, a kako smo prili?no temperamentni, je li, zaletio sam se prema vratima uzevši dobrani zalet i, je li, tresnuvši u hodnik upao u stan.
- Ljubavi! Gdje si? Mila? Dje?ice? Štakori prokleti, dabogda vam se brci smrznuli, kuda ste se svi zabili?!? - i tek tada sam opazio kompletno demoliranu gajbu, sjemenke razbacane svuda po slami, zalihu špeka od prošlog mjeseca posve izrezanu i izgaženu nasred spavaonice, a ni djece ni žene nije bilo nigdje?.
- ?ekajte! Stanite! Zašto mi to, zaboga, uop?e pri?ate?
- Pa, zar niste htjeli pri?u?
- Jesam.
- I? Zar to nije pri?a?
- Jest.
- I, nije dobra?
- Nije loša, ali, ipak, trebala je to biti pri?a sa naslovom "Povratak ku?i", SF pri?a, kako ve? nalažu pravila natje?aja? Prihvatio sam se pisanja za vas, budu?i znam da vas izlu?uje pisanje, no, me?utim, ovo ne želim više pisati, to što mi pri?ate je nekakav jeftini petpara?ki krimi? u kojem je SF motiv jedino ta galaksija i inteligentni štakori.
- Oprostite, a što vi imate protiv inteligentnih štakora? Zar smo manje vrijedni od vas ljudi? Ho?ete re?i da, ako živimo u slami i piškimo jedni po drugima, da smo manje vrijedni? Tužit' ?u ja vas komisiji za me?urasna pitanja! Sjedit' ?ete vi meni još u buhari, i to našoj, štakorskoj? brci vam se smrznuli u juhi! Vi, vi?. ?OVJE?E!!!
Povratak kući
- Khm?paaaa? Kao i obi?no, tog jutra otišao sam na posao, stigao na vrijeme i, posve uobi?ajeno, nakon male pauze za ru?ak, oko 16:30 krenuo ku?i. Dan nije bio previše naporan niti posebno dosadan, sasvim prosje?an dan malog kancelarijskog štakora, kakvi ve? jesu dani malih kancelarijskih štakora diljem galaksije, bez obzira bio taj štakor zaista štakor ili ?ovjek? No, da, dakle, došavši ku?i, repom sam zahvatio kvaku na vratima cimnuvši je nekoliko puta gore-dolje, što je mojoj partnerici trebalo zna?iti da sam došao ku?i i da mi otvori vrata. Pri?ekao sam, uljudno, naravno, jer obi?no ima problema riješiti se svog onog nakota koji joj se mota pod nogama? da mi je samo znati odakle joj toliko štakor?i?a? Hm, to je ionako samo retori?ko pitanje, zar ne? Nije odgovorila na vrijeme, ili, barem ne u onom vremenu u kojem sam ja mislio da ?e odgovoriti, a kako smo prili?no temperamentni, je li, zaletio sam se prema vratima uzevši dobrani zalet i, je li, tresnuvši u hodnik upao u stan.
- Ljubavi! Gdje si? Mila? Dje?ice? Štakori prokleti, dabogda vam se brci smrznuli, kuda ste se svi zabili?!? - i tek tada sam opazio kompletno demoliranu gajbu, sjemenke razbacane svuda po slami, zalihu špeka od prošlog mjeseca posve izrezanu i izgaženu nasred spavaonice, a ni djece ni žene nije bilo nigdje?.
- ?ekajte! Stanite! Zašto mi to, zaboga, uop?e pri?ate?
- Pa, zar niste htjeli pri?u?
- Jesam.
- I? Zar to nije pri?a?
- Jest.
- I, nije dobra?
- Nije loša, ali, ipak, trebala je to biti pri?a sa naslovom "Povratak ku?i", SF pri?a, kako ve? nalažu pravila natje?aja? Prihvatio sam se pisanja za vas, budu?i znam da vas izlu?uje pisanje, no, me?utim, ovo ne želim više pisati, to što mi pri?ate je nekakav jeftini petpara?ki krimi? u kojem je SF motiv jedino ta galaksija i inteligentni štakori.
- Oprostite, a što vi imate protiv inteligentnih štakora? Zar smo manje vrijedni od vas ljudi? Ho?ete re?i da, ako živimo u slami i piškimo jedni po drugima, da smo manje vrijedni? Tužit' ?u ja vas komisiji za me?urasna pitanja! Sjedit' ?ete vi meni još u buhari, i to našoj, štakorskoj? brci vam se smrznuli u juhi! Vi, vi?. ?OVJE?E!!!
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
POVRATAK KU?I - by Klara
*Jednog ljeta, kada je Maja imala pet godina, padala je tu?a. Stajala je s majkom pored prozora i promatrala komadi?e leda kako padaju u travu. Majka je ispružila ruku i uhvatila jedan nepravilan kristal. Ubacila ga je djevoj?ici ispod majice, kao što je nekada i njene majka njoj znala u?initi: "Ako led pro?e kroz nevine grudi ne?e uništiti usjeve."
*Majina majka nije bila praznovjerna i mali je ritual u?inila u spomen na vlastito djetinjstvo. Ali djevoj?ica to nije znala. Nije tako?er razumjela na što se odnosi zna?enje rije?i "nevinost". Dok se niz njeno tijelo topio ledeni kristal, pomislila je "Nisi u pravu mama - ja nisam nevina." I pogledala je vlastite, dje?je, oznojene dlanove.
*Svake je no?i sanjala krv na svojim rukama. Sanjala je da ubija ma?ke i pili?e i budila se sa ljepljivim dlanovima. U tami sobe ne bi dugo bila sigurna da li je to krv ili znoj. Prije nekoliko mjeseci je njena majka bila jako ljuta i rekla je ono što nije smjela: "Tvojim žilama te?e krv ubojice." Zabravila je na vlastite rije?i. I djevoj?ica je zaboravila tu re?enicu, ali snovi nisu prestajali.
*Majka je doista rekla istinu - Maja je imala rijetku genetsku bolest - ne previše opasnu, ali kada joj je nakon operacije slijepog crijeva trebala transfuzija jedina osoba koja ju je mogla dati bila je dugogodišnja šti?enica državnog zatvora, osu?ena zbog trostrukog ubojstva.
Te godine, nakon štete od tu?e, roditelji su prodali imanje. Kada su je pitali zašto u vrti?u tu?e manju djecu, Maja je odgovorila: "Zato što sam zla."
*Jedan psiholog u srednjoj školi je uspio prona?i podatak o operaciji. Rekao joj je da se narav ne prenosi transfuzijom krvi. Tako?er je saznao da je žena koja joj je dala krv u to vrijeme neo?ekivano promijenila ponašanje. "Umrla je kao dobra osoba", rekao je. Djevoj?ica je rekla da se uop?e ne sje?a operacije. Ipak, nije mogla objasniti zašto želi povrijediti druge.
*Dvadeset godina nakon ljetnog dana kada je padala tu?a, Maja je prvi puta šetala dvorištem državne kaznionice. Dvije žene u plavim kombinezonima su je promatrale: "Tako mlada, a ve? ovdje." Prelazila je rukom preko izlizanog metalnog drža?a ograde. Bila je sigurna da nikada prije nije bila u dvorištu, ali ono joj se ipak ?inilo nekako duboko, bolno poznato.
*Jednog ljeta, kada je Maja imala pet godina, padala je tu?a. Stajala je s majkom pored prozora i promatrala komadi?e leda kako padaju u travu. Majka je ispružila ruku i uhvatila jedan nepravilan kristal. Ubacila ga je djevoj?ici ispod majice, kao što je nekada i njene majka njoj znala u?initi: "Ako led pro?e kroz nevine grudi ne?e uništiti usjeve."
*Majina majka nije bila praznovjerna i mali je ritual u?inila u spomen na vlastito djetinjstvo. Ali djevoj?ica to nije znala. Nije tako?er razumjela na što se odnosi zna?enje rije?i "nevinost". Dok se niz njeno tijelo topio ledeni kristal, pomislila je "Nisi u pravu mama - ja nisam nevina." I pogledala je vlastite, dje?je, oznojene dlanove.
*Svake je no?i sanjala krv na svojim rukama. Sanjala je da ubija ma?ke i pili?e i budila se sa ljepljivim dlanovima. U tami sobe ne bi dugo bila sigurna da li je to krv ili znoj. Prije nekoliko mjeseci je njena majka bila jako ljuta i rekla je ono što nije smjela: "Tvojim žilama te?e krv ubojice." Zabravila je na vlastite rije?i. I djevoj?ica je zaboravila tu re?enicu, ali snovi nisu prestajali.
*Majka je doista rekla istinu - Maja je imala rijetku genetsku bolest - ne previše opasnu, ali kada joj je nakon operacije slijepog crijeva trebala transfuzija jedina osoba koja ju je mogla dati bila je dugogodišnja šti?enica državnog zatvora, osu?ena zbog trostrukog ubojstva.
Te godine, nakon štete od tu?e, roditelji su prodali imanje. Kada su je pitali zašto u vrti?u tu?e manju djecu, Maja je odgovorila: "Zato što sam zla."
*Jedan psiholog u srednjoj školi je uspio prona?i podatak o operaciji. Rekao joj je da se narav ne prenosi transfuzijom krvi. Tako?er je saznao da je žena koja joj je dala krv u to vrijeme neo?ekivano promijenila ponašanje. "Umrla je kao dobra osoba", rekao je. Djevoj?ica je rekla da se uop?e ne sje?a operacije. Ipak, nije mogla objasniti zašto želi povrijediti druge.
*Dvadeset godina nakon ljetnog dana kada je padala tu?a, Maja je prvi puta šetala dvorištem državne kaznionice. Dvije žene u plavim kombinezonima su je promatrale: "Tako mlada, a ve? ovdje." Prelazila je rukom preko izlizanog metalnog drža?a ograde. Bila je sigurna da nikada prije nije bila u dvorištu, ali ono joj se ipak ?inilo nekako duboko, bolno poznato.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
El Cid (Lisa):
Povratak kući
Lisa nije vidjela izlaza iz ove situacije.
Pokušala se sjetiti što se zapravo dogodilo no sve što joj je dolazilo na pamet bili su mutni i logički neostvarivi događaji. Za početak, nije joj bilo jasno što radi na prilaznoj cesti istraživačkog centra gdje je nekoć radila za vladu. Automobil kojeg je vozila nije bio njezin, a ni odjeća u kojoj se trenutno nalazila. Oko nje bio je samo prljav snijeg, nije radilo grijanje a pokazivač temperature bio je na minus deset. Ona u bijeloj kratkoj majici i rasparanim hlačama ? no nije joj bilo hladno. U ogledalu jedva je prepoznala svoj lik, kao da se nije sjećala kako izgleda ili kakve su je promjene otuđile od svoga lika. Baš kao iz početka ? izgubljena sama u sebi pokušala je naći odgovor.
Trenutno je radila kao predavač na austrijskom fakultetu no zašto se ponovno vratila kući, na staro radno mjesto, to nije mogla odgovoriti.
Što je dalje koračala prema ulazu, primjećivala je da nema čuvara.
Istraživački centar ?Helmut Langssen? bio je financiran od vlade Danske, koja je Hrvatsku odabrala za specijalno istraživanje okoliša i njegovog utjecaja na ljudski organizam. U centru se nije događalo ništa tajnovito, ljudi koji su radili za centar nisu bili samo znanstvenici, nego i književnici, psiholozi, glazbenici, jezični stručnjaci poput same Lise.
Ipak, sjetila se jednog detalja koji joj se uvijek činio čudnim, no u tom trenutku nije razmišljala o plastičnim operacijama. To je bio uvjet rada u centru ? da se osoba nikada nije, barem do tada, podvrgla plastičnoj operaciji. Čak je morala i na sistematski pregled, no to se dogodilo kada je već potpisala ugovor i radila u centru.
?Helmut Langssen? imao je podružnicu i u Austriji, a pošto je ona bila najbolji stručnjak za njemačko govorno područje, preselila se u okolicu Beča.
Vrata centra bila su širom otvorena, naravno da je ušla. Zapravo ništa se nije promijenilo, hodnik, recepcija, sobe u kojima su radili, sve je bilo kao tada. Prije pet godina.
?Pa što sam onda radila pet godina?!?
Bila je svjesna jedino činjenice da se vratila kući ? na mjesto gdje je oduvijek pripadala...
Povratak kući
Lisa nije vidjela izlaza iz ove situacije.
Pokušala se sjetiti što se zapravo dogodilo no sve što joj je dolazilo na pamet bili su mutni i logički neostvarivi događaji. Za početak, nije joj bilo jasno što radi na prilaznoj cesti istraživačkog centra gdje je nekoć radila za vladu. Automobil kojeg je vozila nije bio njezin, a ni odjeća u kojoj se trenutno nalazila. Oko nje bio je samo prljav snijeg, nije radilo grijanje a pokazivač temperature bio je na minus deset. Ona u bijeloj kratkoj majici i rasparanim hlačama ? no nije joj bilo hladno. U ogledalu jedva je prepoznala svoj lik, kao da se nije sjećala kako izgleda ili kakve su je promjene otuđile od svoga lika. Baš kao iz početka ? izgubljena sama u sebi pokušala je naći odgovor.
Trenutno je radila kao predavač na austrijskom fakultetu no zašto se ponovno vratila kući, na staro radno mjesto, to nije mogla odgovoriti.
Što je dalje koračala prema ulazu, primjećivala je da nema čuvara.
Istraživački centar ?Helmut Langssen? bio je financiran od vlade Danske, koja je Hrvatsku odabrala za specijalno istraživanje okoliša i njegovog utjecaja na ljudski organizam. U centru se nije događalo ništa tajnovito, ljudi koji su radili za centar nisu bili samo znanstvenici, nego i književnici, psiholozi, glazbenici, jezični stručnjaci poput same Lise.
Ipak, sjetila se jednog detalja koji joj se uvijek činio čudnim, no u tom trenutku nije razmišljala o plastičnim operacijama. To je bio uvjet rada u centru ? da se osoba nikada nije, barem do tada, podvrgla plastičnoj operaciji. Čak je morala i na sistematski pregled, no to se dogodilo kada je već potpisala ugovor i radila u centru.
?Helmut Langssen? imao je podružnicu i u Austriji, a pošto je ona bila najbolji stručnjak za njemačko govorno područje, preselila se u okolicu Beča.
Vrata centra bila su širom otvorena, naravno da je ušla. Zapravo ništa se nije promijenilo, hodnik, recepcija, sobe u kojima su radili, sve je bilo kao tada. Prije pet godina.
?Pa što sam onda radila pet godina?!?
Bila je svjesna jedino činjenice da se vratila kući ? na mjesto gdje je oduvijek pripadala...
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Kris:
Povratak kući
Ležao je u blatu i slušao kišu, što je bilo teško od buke eksplozija. Teško je disao. Kiša je padala već dedseti dan zaredom i rovovi su bili natopljeni i smrdljivi. Pogledao je lijevo od sebe i ugledao umorno Ynydyrovo lice. Začuo je škripu oklopnih vozila. Odjednom mu je postalo vruće, zvukovi su se intenzivirali. Na čelu su mu izbile velike kapi znoja. ?Jesi li dobro?? upitao ga je Ynydyr zabrinuto. Kimnuo je glavom i opipao potkožni čip na vratu. ?Danas moramo osvojiti sljedeći rov. Do sutra,? govorio je Ynydyr, ?ili će nas Gospodari kazniti.? Odsutno je pogledao u nebo. Tamo, međutim, nije bilo ničega osim sive mase oblaka. ?Potriuse?? upitao je Ynydyr. ?Da pozovem bolničara?? Odmahnuo je glavom i pridigao se. Ali nije pogledao naprijed, prema ukopanim neprijateljima i gradu koji im je bio cilj, nego prema natrag, prema planinama iza kojih je bilo njegovo selo. Dom. Ynydyrm ga je upozorio da se sagne, ali nije ga slušao. Razmišljao je o svojoj ženi, o svom psu i mirisu tople juhe u maloj kuhinjici.
Negdje na nebu protuavionska vatra pogodila je nečiju letjelicu ? vatrena kugla osvjetlila je bojište i Potriusu se učinilo da u daljini nazire svoj stari seoski put. ?Potriuse!? Ynydyr ga je uhvatio za ruku. Potrius ga je pogledao i tiho rekao, ?Pusti me.? ?Slušaj me, Potriuse,? počeo je Ynydyr ali ga je Potriusov pogled zaustavio. ?Pusti me. Idem kući.?
Izašao je iz rova i krenuo prema planinama. Nekoliko projektila proletjelo je blizu njega, ali na to se nije obazirao, kao ni na Ynydyrov glas. Napravio je još nekoliko koraka i došao do markera koji se izdizao iz blata. Na trenutak je zastao pa nastavio dalje. U trenutku se čip u njegovom vratu aktivirao i ispustio smrtonosni otrov, Potrius je u svom umu vizualizirao gruba drvena vrata svoga doma.
Kad je vojna policija odstranila truplo dezertera koji je pokušao napustiti položaj, na njegovom licu stajao je ukočen zadovoljni osmijeh čovjeka koji se vratio kući.
Povratak kući
Ležao je u blatu i slušao kišu, što je bilo teško od buke eksplozija. Teško je disao. Kiša je padala već dedseti dan zaredom i rovovi su bili natopljeni i smrdljivi. Pogledao je lijevo od sebe i ugledao umorno Ynydyrovo lice. Začuo je škripu oklopnih vozila. Odjednom mu je postalo vruće, zvukovi su se intenzivirali. Na čelu su mu izbile velike kapi znoja. ?Jesi li dobro?? upitao ga je Ynydyr zabrinuto. Kimnuo je glavom i opipao potkožni čip na vratu. ?Danas moramo osvojiti sljedeći rov. Do sutra,? govorio je Ynydyr, ?ili će nas Gospodari kazniti.? Odsutno je pogledao u nebo. Tamo, međutim, nije bilo ničega osim sive mase oblaka. ?Potriuse?? upitao je Ynydyr. ?Da pozovem bolničara?? Odmahnuo je glavom i pridigao se. Ali nije pogledao naprijed, prema ukopanim neprijateljima i gradu koji im je bio cilj, nego prema natrag, prema planinama iza kojih je bilo njegovo selo. Dom. Ynydyrm ga je upozorio da se sagne, ali nije ga slušao. Razmišljao je o svojoj ženi, o svom psu i mirisu tople juhe u maloj kuhinjici.
Negdje na nebu protuavionska vatra pogodila je nečiju letjelicu ? vatrena kugla osvjetlila je bojište i Potriusu se učinilo da u daljini nazire svoj stari seoski put. ?Potriuse!? Ynydyr ga je uhvatio za ruku. Potrius ga je pogledao i tiho rekao, ?Pusti me.? ?Slušaj me, Potriuse,? počeo je Ynydyr ali ga je Potriusov pogled zaustavio. ?Pusti me. Idem kući.?
Izašao je iz rova i krenuo prema planinama. Nekoliko projektila proletjelo je blizu njega, ali na to se nije obazirao, kao ni na Ynydyrov glas. Napravio je još nekoliko koraka i došao do markera koji se izdizao iz blata. Na trenutak je zastao pa nastavio dalje. U trenutku se čip u njegovom vratu aktivirao i ispustio smrtonosni otrov, Potrius je u svom umu vizualizirao gruba drvena vrata svoga doma.
Kad je vojna policija odstranila truplo dezertera koji je pokušao napustiti položaj, na njegovom licu stajao je ukočen zadovoljni osmijeh čovjeka koji se vratio kući.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Osla:
"Povratak kući"
Sjedim ispred prozora. Promatram veličanstveni svijet oko sebe. Promatram događaje
koji nastaju, prolaze i nestaju. Promatram sve i osjećam sreću. I ljubav. Gledam
pomalo sa nevjericom. Prolaznost mi dotakne misli. Već slijedeći tren zadovoljno
klimnem glavom spoznajući da prolaznost donosi novo, a svako novo u sebi sadrži
djelove onog prijašnjeg. Zadovoljstvo me još više preplavi, unutarnji svijet je u
harmoniji. Misli hitaju na sve strane, u svim smjerovima. Beskrajno tkanje lagano
se povija, lepršavo kao koprena maglica obavija svijest.
Spoznaja trenutka. Bio je sve bliži. Primicao se nesputano i snažno. Uskoro se
vraćam kući. Bljesnulo je unutar mog bića. Harmonija je postojana unatoč spoznaje
trenutka povratka koji se neumorno približavao. Oblačim svoje iskonsko tijelo. Tamno
plava svjetlost miluje neposrednu okolinu. Kobaltno plavo zvjezdano tijelo lagano
počinje lebdjeti. Spone fizičkog pucaju. Nema boli, nema straha. Harmonija se stapa
u snažan osječaj jedinstva. Lebdim.
Misli obznanjuju prepreke, dodir okoline i ispreplitanje. Iskonsko tijelo je snažno.
Prepreke zapravo nisu prepreke. Lelujavo tkanje misli povezuje niti. Niti postaju
nešto. Nema ni kraja ni početka. Povratka nema jer već sam kod kuće. Ugoda spoznaje
i vreva površine planete bude ljubav. Nema ni kraja ni početka.
Perpetuum mobile radi punom parom. Pređa spoznaje tkanje. Solarni Zeppelin postaje
stvarnost. Nacije vanzemaljaca surađuju. Već smo kod kuće, samo mali osvrt dovoljan
je za spoznaju.
"Povratak kući"
Sjedim ispred prozora. Promatram veličanstveni svijet oko sebe. Promatram događaje
koji nastaju, prolaze i nestaju. Promatram sve i osjećam sreću. I ljubav. Gledam
pomalo sa nevjericom. Prolaznost mi dotakne misli. Već slijedeći tren zadovoljno
klimnem glavom spoznajući da prolaznost donosi novo, a svako novo u sebi sadrži
djelove onog prijašnjeg. Zadovoljstvo me još više preplavi, unutarnji svijet je u
harmoniji. Misli hitaju na sve strane, u svim smjerovima. Beskrajno tkanje lagano
se povija, lepršavo kao koprena maglica obavija svijest.
Spoznaja trenutka. Bio je sve bliži. Primicao se nesputano i snažno. Uskoro se
vraćam kući. Bljesnulo je unutar mog bića. Harmonija je postojana unatoč spoznaje
trenutka povratka koji se neumorno približavao. Oblačim svoje iskonsko tijelo. Tamno
plava svjetlost miluje neposrednu okolinu. Kobaltno plavo zvjezdano tijelo lagano
počinje lebdjeti. Spone fizičkog pucaju. Nema boli, nema straha. Harmonija se stapa
u snažan osječaj jedinstva. Lebdim.
Misli obznanjuju prepreke, dodir okoline i ispreplitanje. Iskonsko tijelo je snažno.
Prepreke zapravo nisu prepreke. Lelujavo tkanje misli povezuje niti. Niti postaju
nešto. Nema ni kraja ni početka. Povratka nema jer već sam kod kuće. Ugoda spoznaje
i vreva površine planete bude ljubav. Nema ni kraja ni početka.
Perpetuum mobile radi punom parom. Pređa spoznaje tkanje. Solarni Zeppelin postaje
stvarnost. Nacije vanzemaljaca surađuju. Već smo kod kuće, samo mali osvrt dovoljan
je za spoznaju.
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.
Leone hahaha:
Povratak kući
"Bok!"
"Bok?", rekao sam mu odlažući novine na jedva malo slobodnog mjesta na stolu. Pružio mi je poklon, drugi dio knjige, nastavak nekakvog popularnog štiva, napetog i nepredvidljivog, i originalno zamotanog. Nevoljko, uz dozu umjerenog glumatanja, zahvalio sam se, i izvukao od daljnjeg komentiranja, kao: "Omot je originalan, ne bi ga htio danas uništiti".
Nadalje je krenulo uobičajeno druženje u bircu. Puno priče i pametovanja, uz kavu i čekanje trećega. Normaliziranje vlastite ličnosti dosegao je vrhunac, i sve teže mi je bilo glumiti. Općenito mi je posljednjih godinu dana bilo prilično košmarno. Nisam imao više snage za to, htio sam konačno otići, vratiti se meditaciji teškog plavetnila. Vrućina je ovdje sve manje podnošljiva.
A onda je on, u slobodno vrijeme pisac priča o zamišljenoj budućnosti, ponovno spomenuo literarnu radionicu na nekakvoj internet stranici. Budući da sam prije brljao nekakve čudnovate priče, nagovara me da konačno nešto napišem i da mu registrirano pošaljem.
Vrijeme do dolaska trećeg je proticalo, postajao sam sve nervozniji neovisno o tome. Sigurno je primjetio moju poluvrtnju na povišoj barskoj stolici, popraćenu smijuljenjem. Sva sreća da se razgovor vodio većinom oko komičnih tema...
Došao je treći, oslobađajući me tolikog psihološkog pritiska.
Danas, dan poslije, odluka je pala. Reći ću mu istinu kroz priču za njegovu literarnu radionicu. Sutra će je pročitat, i, nadam se, shvatit ozbiljno.
"Bok. Poznaš me 15 godina pa ću ti samo reć da se zovem Khisuyaw, užasno mi je vruće, gravitacija me tjera da stalno lebdim, fale mi plave jutarnje izmaglice rodnog Urana... hoću doma... "
Povratak kući
"Bok!"
"Bok?", rekao sam mu odlažući novine na jedva malo slobodnog mjesta na stolu. Pružio mi je poklon, drugi dio knjige, nastavak nekakvog popularnog štiva, napetog i nepredvidljivog, i originalno zamotanog. Nevoljko, uz dozu umjerenog glumatanja, zahvalio sam se, i izvukao od daljnjeg komentiranja, kao: "Omot je originalan, ne bi ga htio danas uništiti".
Nadalje je krenulo uobičajeno druženje u bircu. Puno priče i pametovanja, uz kavu i čekanje trećega. Normaliziranje vlastite ličnosti dosegao je vrhunac, i sve teže mi je bilo glumiti. Općenito mi je posljednjih godinu dana bilo prilično košmarno. Nisam imao više snage za to, htio sam konačno otići, vratiti se meditaciji teškog plavetnila. Vrućina je ovdje sve manje podnošljiva.
A onda je on, u slobodno vrijeme pisac priča o zamišljenoj budućnosti, ponovno spomenuo literarnu radionicu na nekakvoj internet stranici. Budući da sam prije brljao nekakve čudnovate priče, nagovara me da konačno nešto napišem i da mu registrirano pošaljem.
Vrijeme do dolaska trećeg je proticalo, postajao sam sve nervozniji neovisno o tome. Sigurno je primjetio moju poluvrtnju na povišoj barskoj stolici, popraćenu smijuljenjem. Sva sreća da se razgovor vodio većinom oko komičnih tema...
Došao je treći, oslobađajući me tolikog psihološkog pritiska.
Danas, dan poslije, odluka je pala. Reći ću mu istinu kroz priču za njegovu literarnu radionicu. Sutra će je pročitat, i, nadam se, shvatit ozbiljno.
"Bok. Poznaš me 15 godina pa ću ti samo reć da se zovem Khisuyaw, užasno mi je vruće, gravitacija me tjera da stalno lebdim, fale mi plave jutarnje izmaglice rodnog Urana... hoću doma... "
You think of me as rats. You think of a thing known as The Air Force Survival Handbook, where it explains that if you cut off one of my heads --which is where the poison is -- you must then slit open the ventral side and continue the cuts to extend the length of each leg. Subsequent to this, the skin can be peeled off, the belly opened and emptied, the backbone split and both halves roasted on sharpened sticks over a small fire.