LR 20 - Belzebubbles
Posted: 06 Jul 2007, 10:15
«čUDOVIŠTA SA TITANA»
GUY PRETTY ML.:
Guy Pretty ml. je klon kapetana Guya Prettya. Služi kao prvi časnik na brodu «Lutalica» 3. klase letećih tanjura. «Lutalica» je na tajanstvenoj misiji otkrivanja porijekla radio signala zabilježenog na površini Saturnovog mjeseca Titana. Ta je činjenica bila veoma neobična, pošto u Saturnovoj blizini nije zabilježena prisutnost ljudskih kolonizacijskih brodova.
Prije «Lutalice» na Titan je poslana i jedna manja izviđačka korveta koja se prestala javljati ušavši u mjesečevu orbitu. Ovakvi događaji su privukli pažnju Admiraliteta te je upravo to i bio razlog slanja šesteročlanog letećeg tanjura (3. klase).
Guy ml. je zbog svega ovoga bio doista nervozan i nije predviđao povoljan razvitak događaja. Pošto se radilo o unutar sustavnom putovanju, nismo se mogli koristiti crvotočno-skočnim sustavom i put je sve u svemu trebao potrajati nekih tjedan dana. Guy ml. bi još nekako i uspio izdržati taj dosadni put da ostatak posade nije bio toliko naporan.
Mogli bismo početi od kapetana, Guy Pretty je ustvari bio egomanijak i narcisoid, što je zorno dokazao kada si je kao dar za promaknuće naručio odraslog klona. Klona koji je sebe smatrao nakazom i iz dna duše mrzio kapetana i svaki dio njegova tijela. Sama činjenica da posjeduje identično tijelo, nije pomagala i klon je pokušavao svoje vrijeme ubiti kontemplacijom o životu. Guy ml. nažalost nije imao puno slobodnog vremena zato jer ga je kapetan često silio na neke neobične radnje u troje, koje su upražnjavane uz priglupo društvo brodske bolničarke Nine. Glupa krava, često je Guya ml. nazivala «duplićem». Klon je mrzio da ga zovu «duplićem», pošto je pokušavao razviti vlastiti identitet ali čini se da Ninu ta činjenica nije ni najmanje smetala.
Od ostalih, u posadi se nalazio časnik za vezu - Marcel, časnik za oružje - Rodion i strojarka Larisa. Nema se što puno reći o ovim žalosnim isprikama za homo sapiense, Marcel je bio notorni voajer i drkadžija, Rodion mahnit za oružjem, a Larisa je bila”¦ pa najvjerojatnije utvara zato jer je jedva prozborila koju riječ sa ostalima. Kada malo razmisli Guyu ml. se čini da je Larisa bila najzanimljivija od svih, pošto je uvijek stajala sa strane i sjetno se smiješila na žučne svađe ostatka posade. Klon se možda malo i zaljubio u Larisu, činilo mu se da ni ona ne pripada u ovaj svijet.
Pošto su bili novookupljena posada, za vrijeme se putovanja dogodilo nekoliko incidenata od kojih su najzanimljiviji bili Marcelova krađa Nininog donjeg rublja i Rodionovo pijano lumpanje dok je slavio, ono što je nazvao «Dan porinuća bojnog broda Bismarck».
Nažalost, uskoro su ti problemi zasjenjeni, i to onoga dana kada se «Lutalica» približio tajanstvenom Titanu”¦
RODION:
DAN 6.: Nikakvih posebnih događaja, mirno sam proslavio obljetnicu porinuća Bismarcka, Nina Marcelu izgrebla lice zbog nekakve krađe gaćica.
DAN 7.: Približili smo se Titanu i iznenada bili pogođeni neobičnom zrakom velike energije. Zbog udara, većina je sustava zakazala ali nas je «duplić» uspio žive spustiti na površinu.
Nakon kratkog vijećanja i otkrivanja da je komunikacijska oprema neupotrebljiva, odlučili smo izaći na površinu i potražiti ostatke prethodnog broda te ako je ikako moguće, locirati i neutralizirati napadače.
Nakon žestoke rasprave sa kapetanom, naredio mi je da posadu opremim zelenozrakim laserima i izričito zabranio nošenje Mini-atomskih bombi. Poslušao sam naređenje, izdao posadi jadne zelene lasere i onda u torbu nagurao dva Mini-atoma i lagani bacač plamena.
Osjećao sam se kao debil dok sam napuštao zračnu komoru u ruci stiščući onu zelenu igračkicu. Hvala Bogu da me ne vide stari Korpsbruderi, umrli bi od smijeha da znaju u što me pretvorio Admiralitet. Trebao sam ostati u pješadiji, vidjeti ćeš svemir kažu”¦
Površina Titana izgledala je dosadno kao i Mjesečeva. Ispravak, još dosadnije, pošto na Mjesecu ima nešto ljudi i hrpa kockarnica.
Marcelu je kužna i magličasta atmosfera izgledala dišljivo pa je skinuo prozirnu kuglu kacige. Izjavio je da je zrak pomalo kiselkast ali se da disati pa smo i mi ostali skinuli svoje čudne kacige, slične velikim staklenim loptama. Nina se bunila govoreći da očitavanja kažu da se atmosfera sastoji od 98.4% dušika, 1.6% metana...
Nismo obraćali pozornost na glasnu kučku i laganim smo korakom krenuli prema izvoru radio signala. Dok smo hodali, Nina je iza nas kvocala o činjenici da je temperatura -180°C i drugim trivijalnim pojedinostima. Istina, osjećao sam hladni povjetarac i metan je prelazio u tekuće stanje ali te gluposti mi nisu bile ni na kraj briga. Vidjevši nas ostale bez kaciga, lajava je plavuša skinula kacigu i nakon nekoliko sekundi, u grčevima skončala na sivom pijesku mjeseca. Nekoliko smo joj trenutaka razgledali pomodrjelo i smrznuto lice pa nastavili prema cilju. Nina, Nina, evo ti još jednog dokaza da nije pametno oponašati druge”¦
Nakon pola sata hoda stigli smo do rupe u zemlji, čiji je promjer iznosio dvadesetak metara. Kapetan je ponovo iščitao bljeskajući i blipajući uređaj te slavodobitno izjavio da smo stigli na izvor radio signala. Oduprijevši se porivu da ga bacim u crni bezdan, pristojno sam upitao što nam je činiti. Nakon što je nekoliko trenutaka mrštio obrve praveći se da napregnuto razmišlja, kapetan oprezno naredi: «Rodione, ti si najbolje pripremljen za takve situacije, imaš čast krenuti prvi.»
Pošto je gravitacija bila smiješno niska, uzeo sam klin u ruke i lagano krenuo u dubinu. Ostali su krenuli nekoliko trenutaka nakon mene, a Larisa je ostavljena da čuva stražu.
Spuštajući se, u crnu sam dubinu bacio svijetleći štap koji je nakon dugog pada ipak našao čvrsto tlo i tamo se smirio. Spuštanje je trajalo oko petnaest minuta i kada sam se zaustavio na tvrdom tlu, iznad sebe sam primijetio mali kružni otvor sa prozorom sivog neba. Dok su se ostali spuštali, upalio sam svjetiljku i razgledao okolicu. Kružna prostorija, u kojoj sam stajao, bila je istog polumjera kao i ulazni dio rupe, a iz nje se širilo četiri mračna tunela postavljenih poput smjerova četiri strane svijeta.
Nasumično sam odabrao jedan i slijeđen kapetanom i ostalima, oprezno krenuo zlokobnim prolazom. Tunel je nakon četrdesetak koraka krivudanja završavao proširivši se u ogromnu pećinu. Sve je bilo osvijetljeno blagom crvenkastom svjetlošću koja je dopirala iz tvorbi nalik jajima, koje su mirno pulsirajući pokrivale cijeli pod. Kapetan se približio jednom i laserom izrezao ovojnicu. Kroz oštri smrad i šišteću paru, ispalo je odvratno stvorenje pseće veličine. Biće na podu, bilo je prekriveno malim ljuskicama, a odlikovalo se poprilično antropološkom građom. Glava, dvije ruke i noge, sve se to polako počelo pomicati i uskoro se oglasilo gugutavim zvukovima. Svo slinavo i smrdljivo, počelo je nespretno puzati prema kapetanu i čvrsto mu se privilo uz nogu, nastavljajući sa simpatičnim glasanjem. Svi su u posadi očigledno bili dirnuti i dok je Marcel šaptao: «Vjerojatno misli da si mu majka.», Guy ga je zgađeno otresao sa sada već vrlo slinave nogavice. Odbačeno, biće je udarilo o pod metar dalje i u očajnom bolu počelo divlje urlati.
Iznenada, pećina je postala veoma živahno mjesto i iz raznih su smjerova počeli izvirati ozlojeđeni odrasli pripadnici iste vrste, prateći svoje napredovanje prema nama gladnim režanjem. Primijetivši da jedan od njih oko vrata nosi obješenu ljudsku lubanju (vjerojatno od izvidnika), kapetan je izgubio strpljenje i otvorio nasumičnu paljbu. Slijedeći njegov primjer i ostali su počeli rezati okolicu zelenim zrakama, a ja sam se sagnuo izvlačeći iz torbe Mini-atome i bacač plamena. činjenica da su se tuđinci libili upotrebe oružja zbog blizine potomstva, privremeno nam je spasila živote.
Marcel, Guy i «duplić» su potrčali prema tunelu, ostavljajući me kao zaštitnicu. Dok sam se povlačio, palio sam lijevo i desno i uskoro se u tom paklu nije moglo razaznati više ništa osim goruće smrti i agonije. Dok su jaja prskala, a zapaljeni tuđinci mahnito udarali u zidove, aktivirao sam oba Mini-atoma i pošto su izgledali kao oveće teniske loptice, zakotrljao ih u najveću gužvu. Uz dijabolični smijeh, povlačio sam se prema tunelu i odjednom iza sebe osjetio nečije tijelo: «Kapetane, trčite dalje, ja ću štititi odstupnicu!».
Odgovor je bio nagli ujed metala i u slijedećem sam trenutku vidio kako mi kroz prsa izvire krvava oštrica”¦
...Mini-atomi su eksplodirali”¦
LARISA:
Iz dubine rupe začulo se vrištanje. To nisu bili ljudski glasovi...
Ubrzo nakon vrištanja, čuje se siktanje lasera i neko neobično šištanje. Vriskovi se nastavljaju i pretvaraju u agonizirane urlike. Iz rupe odjednom počne izlaziti tanki trak dima. Da li se ja to varam ili je to stvarno dim? čini se da je, sve se jače osjeća odvratni miris spaljenog mesa. Što se događa dolje? Dok nervozno gledam u indiferentnu tamu dubine koju narušava jedino Rodionov svijetleći štapić, iz tunela izlaze tri prilike. Jedan se postavlja na ulaz i divlje puca, a druga dvojica kreću prema gore. Dovikujem im: «Gdje je Rodion?!»
«Ostao je u pećini, zadržava beštije!», dok kapetan dovršava ove riječi, primijećujem da je prilika na dnu rupe prestala pucati. čini se da je to Guy Pretty ml., vjerojatno mu je ponestalo energije. Klon odbacuje laser i počinje divlje grebati po glatkom zidu. čak ni Titanova smanjena gravitacija mu ne pomaže u usponu, zato jer je kapetan uzeo i njegov klin nebi li si ubrzao uspon. Očajni klon vrišti i proklinje kapetana te iznenada biva povučen u jedan od tunela. Njegova daljnja sudbina mi je nepoznata, ali mogu je predvidjeti zbog upornog urlanja koje zamire u dubinama tunela.
Postaje mi užasno hladno i ruka u kojoj držim laser sve jače drhti. Nikada nisam bila kukavica ali ovo je izvan mojih moći. Ovo je noćna mora...
«Larisa, pucaj! Pucaj!!», kapetanov krik mi povraća svijest, usmjeravam laser i mahnito pritišćem okidač. Palim ih, i palim, a njih je sve više, nastavljajući pucanje, od užasa zatvaram oči. Začuje se Marcelov krik, zapaljen pada prema dnu... O Bože, što sam učinila?! Primijetivši da i dalje stišćem, sada već ispražnjeni laser, zgađeno ga bacam u bezdan i bježim od tog pandemonija. Teturajući i sapličući se o maleno kamenje, trčim u nepoznatom smjeru, možda i u krug...
Konačno, padam preko kamena i sklupčam se gledajući otvor odvratne rupčage. Odjednom kroz otvor provaljuje blještava svjetlost. Dok mi oči umiru, čujem zaglušujuću eksploziju i moj svijet nestaje, gasne kraj propinjuće nuklearne gljive...
GUY PRETTY ML.:
Guy Pretty ml. je klon kapetana Guya Prettya. Služi kao prvi časnik na brodu «Lutalica» 3. klase letećih tanjura. «Lutalica» je na tajanstvenoj misiji otkrivanja porijekla radio signala zabilježenog na površini Saturnovog mjeseca Titana. Ta je činjenica bila veoma neobična, pošto u Saturnovoj blizini nije zabilježena prisutnost ljudskih kolonizacijskih brodova.
Prije «Lutalice» na Titan je poslana i jedna manja izviđačka korveta koja se prestala javljati ušavši u mjesečevu orbitu. Ovakvi događaji su privukli pažnju Admiraliteta te je upravo to i bio razlog slanja šesteročlanog letećeg tanjura (3. klase).
Guy ml. je zbog svega ovoga bio doista nervozan i nije predviđao povoljan razvitak događaja. Pošto se radilo o unutar sustavnom putovanju, nismo se mogli koristiti crvotočno-skočnim sustavom i put je sve u svemu trebao potrajati nekih tjedan dana. Guy ml. bi još nekako i uspio izdržati taj dosadni put da ostatak posade nije bio toliko naporan.
Mogli bismo početi od kapetana, Guy Pretty je ustvari bio egomanijak i narcisoid, što je zorno dokazao kada si je kao dar za promaknuće naručio odraslog klona. Klona koji je sebe smatrao nakazom i iz dna duše mrzio kapetana i svaki dio njegova tijela. Sama činjenica da posjeduje identično tijelo, nije pomagala i klon je pokušavao svoje vrijeme ubiti kontemplacijom o životu. Guy ml. nažalost nije imao puno slobodnog vremena zato jer ga je kapetan često silio na neke neobične radnje u troje, koje su upražnjavane uz priglupo društvo brodske bolničarke Nine. Glupa krava, često je Guya ml. nazivala «duplićem». Klon je mrzio da ga zovu «duplićem», pošto je pokušavao razviti vlastiti identitet ali čini se da Ninu ta činjenica nije ni najmanje smetala.
Od ostalih, u posadi se nalazio časnik za vezu - Marcel, časnik za oružje - Rodion i strojarka Larisa. Nema se što puno reći o ovim žalosnim isprikama za homo sapiense, Marcel je bio notorni voajer i drkadžija, Rodion mahnit za oružjem, a Larisa je bila”¦ pa najvjerojatnije utvara zato jer je jedva prozborila koju riječ sa ostalima. Kada malo razmisli Guyu ml. se čini da je Larisa bila najzanimljivija od svih, pošto je uvijek stajala sa strane i sjetno se smiješila na žučne svađe ostatka posade. Klon se možda malo i zaljubio u Larisu, činilo mu se da ni ona ne pripada u ovaj svijet.
Pošto su bili novookupljena posada, za vrijeme se putovanja dogodilo nekoliko incidenata od kojih su najzanimljiviji bili Marcelova krađa Nininog donjeg rublja i Rodionovo pijano lumpanje dok je slavio, ono što je nazvao «Dan porinuća bojnog broda Bismarck».
Nažalost, uskoro su ti problemi zasjenjeni, i to onoga dana kada se «Lutalica» približio tajanstvenom Titanu”¦
RODION:
DAN 6.: Nikakvih posebnih događaja, mirno sam proslavio obljetnicu porinuća Bismarcka, Nina Marcelu izgrebla lice zbog nekakve krađe gaćica.
DAN 7.: Približili smo se Titanu i iznenada bili pogođeni neobičnom zrakom velike energije. Zbog udara, većina je sustava zakazala ali nas je «duplić» uspio žive spustiti na površinu.
Nakon kratkog vijećanja i otkrivanja da je komunikacijska oprema neupotrebljiva, odlučili smo izaći na površinu i potražiti ostatke prethodnog broda te ako je ikako moguće, locirati i neutralizirati napadače.
Nakon žestoke rasprave sa kapetanom, naredio mi je da posadu opremim zelenozrakim laserima i izričito zabranio nošenje Mini-atomskih bombi. Poslušao sam naređenje, izdao posadi jadne zelene lasere i onda u torbu nagurao dva Mini-atoma i lagani bacač plamena.
Osjećao sam se kao debil dok sam napuštao zračnu komoru u ruci stiščući onu zelenu igračkicu. Hvala Bogu da me ne vide stari Korpsbruderi, umrli bi od smijeha da znaju u što me pretvorio Admiralitet. Trebao sam ostati u pješadiji, vidjeti ćeš svemir kažu”¦
Površina Titana izgledala je dosadno kao i Mjesečeva. Ispravak, još dosadnije, pošto na Mjesecu ima nešto ljudi i hrpa kockarnica.
Marcelu je kužna i magličasta atmosfera izgledala dišljivo pa je skinuo prozirnu kuglu kacige. Izjavio je da je zrak pomalo kiselkast ali se da disati pa smo i mi ostali skinuli svoje čudne kacige, slične velikim staklenim loptama. Nina se bunila govoreći da očitavanja kažu da se atmosfera sastoji od 98.4% dušika, 1.6% metana...
Nismo obraćali pozornost na glasnu kučku i laganim smo korakom krenuli prema izvoru radio signala. Dok smo hodali, Nina je iza nas kvocala o činjenici da je temperatura -180°C i drugim trivijalnim pojedinostima. Istina, osjećao sam hladni povjetarac i metan je prelazio u tekuće stanje ali te gluposti mi nisu bile ni na kraj briga. Vidjevši nas ostale bez kaciga, lajava je plavuša skinula kacigu i nakon nekoliko sekundi, u grčevima skončala na sivom pijesku mjeseca. Nekoliko smo joj trenutaka razgledali pomodrjelo i smrznuto lice pa nastavili prema cilju. Nina, Nina, evo ti još jednog dokaza da nije pametno oponašati druge”¦
Nakon pola sata hoda stigli smo do rupe u zemlji, čiji je promjer iznosio dvadesetak metara. Kapetan je ponovo iščitao bljeskajući i blipajući uređaj te slavodobitno izjavio da smo stigli na izvor radio signala. Oduprijevši se porivu da ga bacim u crni bezdan, pristojno sam upitao što nam je činiti. Nakon što je nekoliko trenutaka mrštio obrve praveći se da napregnuto razmišlja, kapetan oprezno naredi: «Rodione, ti si najbolje pripremljen za takve situacije, imaš čast krenuti prvi.»
Pošto je gravitacija bila smiješno niska, uzeo sam klin u ruke i lagano krenuo u dubinu. Ostali su krenuli nekoliko trenutaka nakon mene, a Larisa je ostavljena da čuva stražu.
Spuštajući se, u crnu sam dubinu bacio svijetleći štap koji je nakon dugog pada ipak našao čvrsto tlo i tamo se smirio. Spuštanje je trajalo oko petnaest minuta i kada sam se zaustavio na tvrdom tlu, iznad sebe sam primijetio mali kružni otvor sa prozorom sivog neba. Dok su se ostali spuštali, upalio sam svjetiljku i razgledao okolicu. Kružna prostorija, u kojoj sam stajao, bila je istog polumjera kao i ulazni dio rupe, a iz nje se širilo četiri mračna tunela postavljenih poput smjerova četiri strane svijeta.
Nasumično sam odabrao jedan i slijeđen kapetanom i ostalima, oprezno krenuo zlokobnim prolazom. Tunel je nakon četrdesetak koraka krivudanja završavao proširivši se u ogromnu pećinu. Sve je bilo osvijetljeno blagom crvenkastom svjetlošću koja je dopirala iz tvorbi nalik jajima, koje su mirno pulsirajući pokrivale cijeli pod. Kapetan se približio jednom i laserom izrezao ovojnicu. Kroz oštri smrad i šišteću paru, ispalo je odvratno stvorenje pseće veličine. Biće na podu, bilo je prekriveno malim ljuskicama, a odlikovalo se poprilično antropološkom građom. Glava, dvije ruke i noge, sve se to polako počelo pomicati i uskoro se oglasilo gugutavim zvukovima. Svo slinavo i smrdljivo, počelo je nespretno puzati prema kapetanu i čvrsto mu se privilo uz nogu, nastavljajući sa simpatičnim glasanjem. Svi su u posadi očigledno bili dirnuti i dok je Marcel šaptao: «Vjerojatno misli da si mu majka.», Guy ga je zgađeno otresao sa sada već vrlo slinave nogavice. Odbačeno, biće je udarilo o pod metar dalje i u očajnom bolu počelo divlje urlati.
Iznenada, pećina je postala veoma živahno mjesto i iz raznih su smjerova počeli izvirati ozlojeđeni odrasli pripadnici iste vrste, prateći svoje napredovanje prema nama gladnim režanjem. Primijetivši da jedan od njih oko vrata nosi obješenu ljudsku lubanju (vjerojatno od izvidnika), kapetan je izgubio strpljenje i otvorio nasumičnu paljbu. Slijedeći njegov primjer i ostali su počeli rezati okolicu zelenim zrakama, a ja sam se sagnuo izvlačeći iz torbe Mini-atome i bacač plamena. činjenica da su se tuđinci libili upotrebe oružja zbog blizine potomstva, privremeno nam je spasila živote.
Marcel, Guy i «duplić» su potrčali prema tunelu, ostavljajući me kao zaštitnicu. Dok sam se povlačio, palio sam lijevo i desno i uskoro se u tom paklu nije moglo razaznati više ništa osim goruće smrti i agonije. Dok su jaja prskala, a zapaljeni tuđinci mahnito udarali u zidove, aktivirao sam oba Mini-atoma i pošto su izgledali kao oveće teniske loptice, zakotrljao ih u najveću gužvu. Uz dijabolični smijeh, povlačio sam se prema tunelu i odjednom iza sebe osjetio nečije tijelo: «Kapetane, trčite dalje, ja ću štititi odstupnicu!».
Odgovor je bio nagli ujed metala i u slijedećem sam trenutku vidio kako mi kroz prsa izvire krvava oštrica”¦
...Mini-atomi su eksplodirali”¦
LARISA:
Iz dubine rupe začulo se vrištanje. To nisu bili ljudski glasovi...
Ubrzo nakon vrištanja, čuje se siktanje lasera i neko neobično šištanje. Vriskovi se nastavljaju i pretvaraju u agonizirane urlike. Iz rupe odjednom počne izlaziti tanki trak dima. Da li se ja to varam ili je to stvarno dim? čini se da je, sve se jače osjeća odvratni miris spaljenog mesa. Što se događa dolje? Dok nervozno gledam u indiferentnu tamu dubine koju narušava jedino Rodionov svijetleći štapić, iz tunela izlaze tri prilike. Jedan se postavlja na ulaz i divlje puca, a druga dvojica kreću prema gore. Dovikujem im: «Gdje je Rodion?!»
«Ostao je u pećini, zadržava beštije!», dok kapetan dovršava ove riječi, primijećujem da je prilika na dnu rupe prestala pucati. čini se da je to Guy Pretty ml., vjerojatno mu je ponestalo energije. Klon odbacuje laser i počinje divlje grebati po glatkom zidu. čak ni Titanova smanjena gravitacija mu ne pomaže u usponu, zato jer je kapetan uzeo i njegov klin nebi li si ubrzao uspon. Očajni klon vrišti i proklinje kapetana te iznenada biva povučen u jedan od tunela. Njegova daljnja sudbina mi je nepoznata, ali mogu je predvidjeti zbog upornog urlanja koje zamire u dubinama tunela.
Postaje mi užasno hladno i ruka u kojoj držim laser sve jače drhti. Nikada nisam bila kukavica ali ovo je izvan mojih moći. Ovo je noćna mora...
«Larisa, pucaj! Pucaj!!», kapetanov krik mi povraća svijest, usmjeravam laser i mahnito pritišćem okidač. Palim ih, i palim, a njih je sve više, nastavljajući pucanje, od užasa zatvaram oči. Začuje se Marcelov krik, zapaljen pada prema dnu... O Bože, što sam učinila?! Primijetivši da i dalje stišćem, sada već ispražnjeni laser, zgađeno ga bacam u bezdan i bježim od tog pandemonija. Teturajući i sapličući se o maleno kamenje, trčim u nepoznatom smjeru, možda i u krug...
Konačno, padam preko kamena i sklupčam se gledajući otvor odvratne rupčage. Odjednom kroz otvor provaljuje blještava svjetlost. Dok mi oči umiru, čujem zaglušujuću eksploziju i moj svijet nestaje, gasne kraj propinjuće nuklearne gljive...