LR 20 - Panonsky
LR 20 - Panonsky
Mi smo s Titana
Da. Sad je već bolje. Više ništa ne osjećam. Više me ništa ne boli. Jebi ga, događa se, ali nikada nisam niti pomislio kako bi se to moglo meni dogoditi. Meni, hej! Kako glupo! Kako nepromišljeno! Naletjeti na vlastitu minu postavljenu tek prošli tjedan - pa to mogu samo budale! Što je, tu je, nema sad vremena za kajanje.
Zvone i Karlo su već mrtvi. Znam to. Više ih ne čujem kako jauču. Ne čujem tiho cviljenje od prije deset minuta. Nema više hroptanja i grgljanja u krvi. Više se ne čuje ničije disanje”¦ Osim mojeg. Zvone je brzo umro. Jebi ga, kad ti komad vrelog metala odbije četvrtinu lubanjske kosti ne preostaje ti puno svjesnih pokreta osim nehotičnih, proizvoljnih trzaja živaca i nekontrolirano stezanje mišića.
Karlo se već više napatio. Geler u pluća, tri u stomak, dva u lijevu nogu i jedan koji mu je otkinuo gornji dio ramena. Znam to. Rekao mi je prije nego što je počeo grgljati u samrtnim mukama. Jebeš sad i rat i smrt i život i sve.
Noć je prekrasna. Kupam se u vlastitoj krvi, a noć je predivna. Sad kad je detonacija utihnula, kad su jauci prestali, ostalo je samo moje tiho disanje usklađeno s tugaljivom cvrčkovom pjesmom tek ponekad prekinutom kreketom žaba u daljini. Ležim na leđima i gledam u vedro noćno nebo kojim su se prosule sitne luči. Ne mogu se pomaknuti. Ne mogu uopće pomaknuti niti jedan dio tijela. Kako me to ljuti. Sva ta nemoć, sva ta glupost i neopreznost koja je i dovela do ove situacije u kojoj se nalazim. Vjerojatno me geler ''opičio'' negdje u kičmu, ma, siguran sam u to sto posto, jer sam prvi prošao minu. Sve mi se čini kako neću još dugo ovako nepomičan ležati. Zuji mi u glavi. Boli me i metar oko nje, eto koliko me boli. Siguran znak da sam izgubio previše krvi. Jeb'o te, kako ne želim umrijeti. Tek mi je 19 godina. Bože! Ne daj da umrem nevin. Spasi me samo ovaj put. Barem jednom u ovom životu da ga stignem umočiti, pa onda neka umrem”¦
Pokušavam se još jednom bezuspješno pomaknuti. Ne ide. Pokušavam nešto viknuti, reći. Ne mogu niti to. Ma, boli me kurac, mirim se sa svime i čekam zadnji udisaj ovog toplog proljetnog slavonskog zraka.
Mmmmmm”¦ Odnekud dopire miris cvjetova lipe. Mlada trava puna životnih sokova i mladi mjesec, srp, kako smo ga znali zvati od milja. A u pičku materinu, sad sam se sjetio matere. Sjetim se kako mi je znala dati rajndliku i kuhaču s kojom je miješala slatku smjesu za tortu da ih poližem. Dobra moja mati. Kako li će ona podnijeti vijest kad joj reknu da sam poginuo? Samo da joj srce ne prepukne od tuge za sinom jedincem.
Mjesec me očaravao. Tanani mlađak blista, dok je ostali dio kruga zatamnjen. Desno od njega, varljivom oku se čini tek pedalj udaljenosti, blistala je Venera. Pokrenem oči sasvim u suprotnu stanu neba i ugledam Jupiter. Divan je. Prekrasna sjajna narančasta kuglica. Da je sada Silvestrovo, objesio bi ih sve na bor.
Sklopim oči i udišem mirišljavi zrak. Možda mi je baš ovo posljednji udisaj? Nije, ipak nije. Izdahnem i ovaj put udahnem punim plućima. Polako i bez žurbe. Želim do kraja uživati u svom potencijalno zadnjem udisaju. Otvorim oči. Ne mogu ih držati sklopljene, jer mi onda još više zuji i piska u glavi.
Gle ti Jupitera kako je brz, evo već se pomakao cijeli metar po nebeskoj stazi. Hm”¦ Jel' se to meni čini ili haluciniram, ali kao da se još uvijek miče!? Jupiter? ček, ček malo!”¦ Od kuda meni uopće ta pomisao na njega? Pa on se u ovo doba vidi tek sredinom lipnja. I povećao se barem za duplo. Sad je već sjajniji od Venere. Ma, mora da haluciniram. Da mogu sad bih se uštinuo. Nije to Jupiter. Nije, Boga mi, definitivno! Gle ti sranja, evo sad je sve veći i veći. Izgleda da ide prema meni. Je, Isusa ti dragoga, to sranje ide ravno na mene! U tri pičke materine, da nije meteor!? Jeb'o te grom, prvo me rasturi mina, a onda me dokrajči meteor! Kud ćeš uzbudljivije smrti!?
Da. Ide ravno na mene. Prokleto narančasto svjetlo sve je veće. Boli me kurac, ionako umirem. Zaklopim oči u nadi da će me promašiti. Ha! Pomislio sam na noja koji zabija glavu u pijesak kad je u opasnosti pred nekim grabežljivcem. Kroz sklopljene kapke ipak se probija narančasta svjetlost. Postaje sve intenzivnija. Sad je već toliko jaka kao da je netko uperio ''meglajticu'' u mene. Ne znam da li mi mozak i svijest još uvijek rade kako treba, ali čini mi se kao da svjetlo rotira, kao da se više svjetala pali i gasi. čujem i neko tiho zujanje.
Otvorim oči.
!?
Jeb'o te led, što je ovo!? Kojih sto metara iznad mene na mjestu stoji ogromna narančasta kugla, a oko nje se pale i gase nekakva mala kuglasta svjetla crvenkaste boje. Veliko svjetlo se iznenada ugasi i na njegovom mjestu se pokaže nekakva okrugla letjelica. Oko nje vidim prozore. Unutra prigušeno bijelo svjetlo, a na jednom prozoru vidim da se nešto pomiče, poput ljudskih silueta.
Začujem kratak piskav zvuk. Na sredini broda, s njegove donje strane, otvore se neobična kružna vrata iz kojih bljesne fokusirani snop bijele svjetlosti. Pređe preko Karla, mene i Zvoneta, pa se vrati ponovo na mene. Osjetim kako me podiže. Zapravo, ne osjećam ništa, ali znam i vidim kako se podižem prema okruglom otvoru letjelice. Unutra sam. Lebdim nasred prostorije još uvijek obasjan onom svjetlošću. Vrata se zatvaraju. Krajičkom oka primijetim kako iz ''zida'' prostorije izlazi nekakav krevet i staje točno ispod mene. Ništa ne osjećam, no znam da sada ležim na tom krevetu. Iz zida preda mnom otvaraju se vrata i ulaze tri neobična bića. Izgledaju poput ljudi, ali su nekako izduženi, ne znam kako bih to opisao”¦ Hmmm”¦ Visoki su oko dva i pol metra, tanana tijela, a ruke i noge su im tanke i izdužene. Glava im je duguljasta, iako poprilično humanoidna, s velikim kosim crnim očima. Imaju normalan nos i uši, baš poput nas, jedino su im usne neobično tanke za naš pojam. Primjećujem kako ne nose odjeću, a na mjestu gdje mi imamo genitalije oni nemaju ništa!? Jebeni hermafroditi.
Jeb'o te grom, padne mi na pamet, pa ja sam ''abduckted''. Oteli su me svemirci. A, Isusa ti Krista dragoga, da mi je ovo netko pričao, ma”¦ Niti u najluđim snovima ovako nešto nisam sanjao. Uostalom, možda se to moj mozak malo igra sa mnom. Uslijed smanjene opskrbe krvlju ostao jadan bez dovoljno kisika, pa me sad zajebava. Bilo kako bilo, ona tri veseljaka dolaze do mene i okreću me na stomak. Aha! Znao sam. Pederi! Da se sad mogu pokrenuti slomio bi im vratove k'o borove iglice.
''Ne boj se!'', začujem jasan glas u glavi. ''Nećemo te zlostavljati. Nećemo ti nauditi uopće. Za tvoje prijatelje je prekasno, ali tebi možemo pomoći.''
čuvši taj glas u glavi, pokušao sam nešto reći, ali bezuspješno. Usne su se nijemo pomicale. Pomislio sam: ''Tko ste? Od kuda ste?''
''Mi smo s Titana. Budi hrabar, pomoći ćemo ti”¦''
''Da budem hrabar? Pa ja sam oličenje hrabrosti! Ja sam b”¦''
Izgubio sam svijest”¦
* * *
Trava me škaklja iza uha. Osjetim po desnom zapešću lagano golicanje. Otvorim oči i odmah pogledam na to mjesto. Bubamara! Božja ovčica mi šeće rukom i ostavlja malen žućkasti ''poklon''. Primaknem ruku ustima i puhnem u bubamaru. ''Odleti, doleti-Donesi mi goste”¦'' Ha, glupava dječja pjesmica uvukla mi se u podsvijest i nekontrolirano, nehotično izbija nenajavljena na svjetlo zbilje. Nešto mi je mokro na vratu! Popipam prstima”¦ Je, mokro je. Pomirišem. Smrdi. Ležao sam u šumi ispod drveta hrasta, a iznad mene prolomi se krik orla štekavca. Jeb'o te grom, posrao me orao”¦ A u tri pičke materine, koje buđenje.
Stani malo, stani malo. Što je sad ovo? Zar nisam sinoć umirao? Zar nisam bio nepokretan? Vidi me sad! Sjednem. Ogledam se oko sebe da vidim gdje sam. Aha, ovo je Stipina šuma. Do kuće sam laganim hodom za sat vremena. Ustanem bez problema na noge i protegnem se. Ništa me ne boli. Pun sam snage. Kako neobično! Danas sam živ, dok sam sinoć bio jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane. Što ti je život, ptu.
Žao mi bilo Karla i Zvoneta. Žao mi bilo što ''braća'' s Titana nisu naišla ranije, ali što je, tu je. Život ide dalje. Ne znam kako ću objasniti sve ove događaje, ustvari, najbolje da nikome niti ne spominjem letjelicu i neobična stvorenja unutra. Da, najbolje je tako. Još da me proglase ludim, samo bi mi to trebalo.
Da. Ne znam kako ću sve to objasniti, ali znam što ću prvo učiniti kad dođem doma. Idem pravo do Suzane! Jebi ga, svi su se već izredali na njoj osim mene. čini mi se kako je došlo vrijeme da joj i ja pokosim livadu. Već čujem kako joj pjevam onu poznatu pjesmu slavonskih kosaca: ''Oj djevojko daj mi vode iz te doline, da namočim svoga brusa do polovine”¦''
Da. Sad je već bolje. Više ništa ne osjećam. Više me ništa ne boli. Jebi ga, događa se, ali nikada nisam niti pomislio kako bi se to moglo meni dogoditi. Meni, hej! Kako glupo! Kako nepromišljeno! Naletjeti na vlastitu minu postavljenu tek prošli tjedan - pa to mogu samo budale! Što je, tu je, nema sad vremena za kajanje.
Zvone i Karlo su već mrtvi. Znam to. Više ih ne čujem kako jauču. Ne čujem tiho cviljenje od prije deset minuta. Nema više hroptanja i grgljanja u krvi. Više se ne čuje ničije disanje”¦ Osim mojeg. Zvone je brzo umro. Jebi ga, kad ti komad vrelog metala odbije četvrtinu lubanjske kosti ne preostaje ti puno svjesnih pokreta osim nehotičnih, proizvoljnih trzaja živaca i nekontrolirano stezanje mišića.
Karlo se već više napatio. Geler u pluća, tri u stomak, dva u lijevu nogu i jedan koji mu je otkinuo gornji dio ramena. Znam to. Rekao mi je prije nego što je počeo grgljati u samrtnim mukama. Jebeš sad i rat i smrt i život i sve.
Noć je prekrasna. Kupam se u vlastitoj krvi, a noć je predivna. Sad kad je detonacija utihnula, kad su jauci prestali, ostalo je samo moje tiho disanje usklađeno s tugaljivom cvrčkovom pjesmom tek ponekad prekinutom kreketom žaba u daljini. Ležim na leđima i gledam u vedro noćno nebo kojim su se prosule sitne luči. Ne mogu se pomaknuti. Ne mogu uopće pomaknuti niti jedan dio tijela. Kako me to ljuti. Sva ta nemoć, sva ta glupost i neopreznost koja je i dovela do ove situacije u kojoj se nalazim. Vjerojatno me geler ''opičio'' negdje u kičmu, ma, siguran sam u to sto posto, jer sam prvi prošao minu. Sve mi se čini kako neću još dugo ovako nepomičan ležati. Zuji mi u glavi. Boli me i metar oko nje, eto koliko me boli. Siguran znak da sam izgubio previše krvi. Jeb'o te, kako ne želim umrijeti. Tek mi je 19 godina. Bože! Ne daj da umrem nevin. Spasi me samo ovaj put. Barem jednom u ovom životu da ga stignem umočiti, pa onda neka umrem”¦
Pokušavam se još jednom bezuspješno pomaknuti. Ne ide. Pokušavam nešto viknuti, reći. Ne mogu niti to. Ma, boli me kurac, mirim se sa svime i čekam zadnji udisaj ovog toplog proljetnog slavonskog zraka.
Mmmmmm”¦ Odnekud dopire miris cvjetova lipe. Mlada trava puna životnih sokova i mladi mjesec, srp, kako smo ga znali zvati od milja. A u pičku materinu, sad sam se sjetio matere. Sjetim se kako mi je znala dati rajndliku i kuhaču s kojom je miješala slatku smjesu za tortu da ih poližem. Dobra moja mati. Kako li će ona podnijeti vijest kad joj reknu da sam poginuo? Samo da joj srce ne prepukne od tuge za sinom jedincem.
Mjesec me očaravao. Tanani mlađak blista, dok je ostali dio kruga zatamnjen. Desno od njega, varljivom oku se čini tek pedalj udaljenosti, blistala je Venera. Pokrenem oči sasvim u suprotnu stanu neba i ugledam Jupiter. Divan je. Prekrasna sjajna narančasta kuglica. Da je sada Silvestrovo, objesio bi ih sve na bor.
Sklopim oči i udišem mirišljavi zrak. Možda mi je baš ovo posljednji udisaj? Nije, ipak nije. Izdahnem i ovaj put udahnem punim plućima. Polako i bez žurbe. Želim do kraja uživati u svom potencijalno zadnjem udisaju. Otvorim oči. Ne mogu ih držati sklopljene, jer mi onda još više zuji i piska u glavi.
Gle ti Jupitera kako je brz, evo već se pomakao cijeli metar po nebeskoj stazi. Hm”¦ Jel' se to meni čini ili haluciniram, ali kao da se još uvijek miče!? Jupiter? ček, ček malo!”¦ Od kuda meni uopće ta pomisao na njega? Pa on se u ovo doba vidi tek sredinom lipnja. I povećao se barem za duplo. Sad je već sjajniji od Venere. Ma, mora da haluciniram. Da mogu sad bih se uštinuo. Nije to Jupiter. Nije, Boga mi, definitivno! Gle ti sranja, evo sad je sve veći i veći. Izgleda da ide prema meni. Je, Isusa ti dragoga, to sranje ide ravno na mene! U tri pičke materine, da nije meteor!? Jeb'o te grom, prvo me rasturi mina, a onda me dokrajči meteor! Kud ćeš uzbudljivije smrti!?
Da. Ide ravno na mene. Prokleto narančasto svjetlo sve je veće. Boli me kurac, ionako umirem. Zaklopim oči u nadi da će me promašiti. Ha! Pomislio sam na noja koji zabija glavu u pijesak kad je u opasnosti pred nekim grabežljivcem. Kroz sklopljene kapke ipak se probija narančasta svjetlost. Postaje sve intenzivnija. Sad je već toliko jaka kao da je netko uperio ''meglajticu'' u mene. Ne znam da li mi mozak i svijest još uvijek rade kako treba, ali čini mi se kao da svjetlo rotira, kao da se više svjetala pali i gasi. čujem i neko tiho zujanje.
Otvorim oči.
!?
Jeb'o te led, što je ovo!? Kojih sto metara iznad mene na mjestu stoji ogromna narančasta kugla, a oko nje se pale i gase nekakva mala kuglasta svjetla crvenkaste boje. Veliko svjetlo se iznenada ugasi i na njegovom mjestu se pokaže nekakva okrugla letjelica. Oko nje vidim prozore. Unutra prigušeno bijelo svjetlo, a na jednom prozoru vidim da se nešto pomiče, poput ljudskih silueta.
Začujem kratak piskav zvuk. Na sredini broda, s njegove donje strane, otvore se neobična kružna vrata iz kojih bljesne fokusirani snop bijele svjetlosti. Pređe preko Karla, mene i Zvoneta, pa se vrati ponovo na mene. Osjetim kako me podiže. Zapravo, ne osjećam ništa, ali znam i vidim kako se podižem prema okruglom otvoru letjelice. Unutra sam. Lebdim nasred prostorije još uvijek obasjan onom svjetlošću. Vrata se zatvaraju. Krajičkom oka primijetim kako iz ''zida'' prostorije izlazi nekakav krevet i staje točno ispod mene. Ništa ne osjećam, no znam da sada ležim na tom krevetu. Iz zida preda mnom otvaraju se vrata i ulaze tri neobična bića. Izgledaju poput ljudi, ali su nekako izduženi, ne znam kako bih to opisao”¦ Hmmm”¦ Visoki su oko dva i pol metra, tanana tijela, a ruke i noge su im tanke i izdužene. Glava im je duguljasta, iako poprilično humanoidna, s velikim kosim crnim očima. Imaju normalan nos i uši, baš poput nas, jedino su im usne neobično tanke za naš pojam. Primjećujem kako ne nose odjeću, a na mjestu gdje mi imamo genitalije oni nemaju ništa!? Jebeni hermafroditi.
Jeb'o te grom, padne mi na pamet, pa ja sam ''abduckted''. Oteli su me svemirci. A, Isusa ti Krista dragoga, da mi je ovo netko pričao, ma”¦ Niti u najluđim snovima ovako nešto nisam sanjao. Uostalom, možda se to moj mozak malo igra sa mnom. Uslijed smanjene opskrbe krvlju ostao jadan bez dovoljno kisika, pa me sad zajebava. Bilo kako bilo, ona tri veseljaka dolaze do mene i okreću me na stomak. Aha! Znao sam. Pederi! Da se sad mogu pokrenuti slomio bi im vratove k'o borove iglice.
''Ne boj se!'', začujem jasan glas u glavi. ''Nećemo te zlostavljati. Nećemo ti nauditi uopće. Za tvoje prijatelje je prekasno, ali tebi možemo pomoći.''
čuvši taj glas u glavi, pokušao sam nešto reći, ali bezuspješno. Usne su se nijemo pomicale. Pomislio sam: ''Tko ste? Od kuda ste?''
''Mi smo s Titana. Budi hrabar, pomoći ćemo ti”¦''
''Da budem hrabar? Pa ja sam oličenje hrabrosti! Ja sam b”¦''
Izgubio sam svijest”¦
* * *
Trava me škaklja iza uha. Osjetim po desnom zapešću lagano golicanje. Otvorim oči i odmah pogledam na to mjesto. Bubamara! Božja ovčica mi šeće rukom i ostavlja malen žućkasti ''poklon''. Primaknem ruku ustima i puhnem u bubamaru. ''Odleti, doleti-Donesi mi goste”¦'' Ha, glupava dječja pjesmica uvukla mi se u podsvijest i nekontrolirano, nehotično izbija nenajavljena na svjetlo zbilje. Nešto mi je mokro na vratu! Popipam prstima”¦ Je, mokro je. Pomirišem. Smrdi. Ležao sam u šumi ispod drveta hrasta, a iznad mene prolomi se krik orla štekavca. Jeb'o te grom, posrao me orao”¦ A u tri pičke materine, koje buđenje.
Stani malo, stani malo. Što je sad ovo? Zar nisam sinoć umirao? Zar nisam bio nepokretan? Vidi me sad! Sjednem. Ogledam se oko sebe da vidim gdje sam. Aha, ovo je Stipina šuma. Do kuće sam laganim hodom za sat vremena. Ustanem bez problema na noge i protegnem se. Ništa me ne boli. Pun sam snage. Kako neobično! Danas sam živ, dok sam sinoć bio jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane. Što ti je život, ptu.
Žao mi bilo Karla i Zvoneta. Žao mi bilo što ''braća'' s Titana nisu naišla ranije, ali što je, tu je. Život ide dalje. Ne znam kako ću objasniti sve ove događaje, ustvari, najbolje da nikome niti ne spominjem letjelicu i neobična stvorenja unutra. Da, najbolje je tako. Još da me proglase ludim, samo bi mi to trebalo.
Da. Ne znam kako ću sve to objasniti, ali znam što ću prvo učiniti kad dođem doma. Idem pravo do Suzane! Jebi ga, svi su se već izredali na njoj osim mene. čini mi se kako je došlo vrijeme da joj i ja pokosim livadu. Već čujem kako joj pjevam onu poznatu pjesmu slavonskih kosaca: ''Oj djevojko daj mi vode iz te doline, da namočim svoga brusa do polovine”¦''
Last edited by Nimrod on 25 Sep 2007, 10:37, edited 1 time in total.
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
Hm... Opet ja prvi. Kako smo Belzebubbles i moja malenkost jedini akteri ove L.R. dopustiti ću si slobodu da nešto malo napišem i kod sebe. Dakle, opet ništa za NOSF magazin? Ă
 teta, baš sam mislio da će u ovoj L.R. biti najmanje deset priča, ali ljeto i lijepo vrijeme uzimaju svoj danak
Htio sam poslati još jednu priču, no nije mi se na kraju dopala, pa sam je objavio ovdje: [url=http://nebeski_dvori.mojblog.hr/1/djeca-bogova/115814.aspx]Djeca bogova[/url]
Stvarno mi se nije dopala...
Htio sam poslati još jednu priču, no nije mi se na kraju dopala, pa sam je objavio ovdje: [url=http://nebeski_dvori.mojblog.hr/1/djeca-bogova/115814.aspx]Djeca bogova[/url]
Stvarno mi se nije dopala...
?
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
Točno! Priča je najmanje SFBubba Zanetti wrote:Zamjerka jedino na esefičnost priče
Počeo sam je pisati s namjerom kako glavnog junaka ''otimaju'' svemirci pa ga odnose na Titan, ali tijekom pisanja sve je krenulo nekim sasvim drugim tokom :dontknow:
Ovako je to samo jedna tragično-komična pričica
?
- Belzebubbles
- Ancient
- Posts: 840
- Joined: 16 Feb 2007, 00:52
- Location: zgri
Jaka priča, dobar humor, sve u svemu svidjelo mi se.
Dakako imam i zamjerku. Priča bi bila puno bolja da nisi na silu ubacivao Sf. Inače, početak mi je odličan, ali kad se pojavi svijetleća kugla (a meni nešto govoriš za tanjur ), spustio mi se interes. Čim nestane onaj Sf dio i junak se budi u šumi, priča ponovo dobije zaokret i postaje dramatično bolja.
Ă Â to se tiče ubacivanja teme u zadatak LR-a, svaka čast. Izvanzemaljci su s Titana i mirna Bosna.
Pozdraf :uzdravlje:
Dakako imam i zamjerku. Priča bi bila puno bolja da nisi na silu ubacivao Sf. Inače, početak mi je odličan, ali kad se pojavi svijetleća kugla (a meni nešto govoriš za tanjur ), spustio mi se interes. Čim nestane onaj Sf dio i junak se budi u šumi, priča ponovo dobije zaokret i postaje dramatično bolja.
Ă Â to se tiče ubacivanja teme u zadatak LR-a, svaka čast. Izvanzemaljci su s Titana i mirna Bosna.
Pozdraf :uzdravlje:
... Kako rekoh prije imao sam viziju cijele radnje koja je počivala na SF žanru, ali tijekom pisanja sve je otišlo na neku ''neesefičnost''. Imam jednog frenda koji piše horore pod utjecajem raznih opijanata. Meni to nije potrebno, moj mozak je ionako uništen uslijed posla kojim zarađujem za život :headbang:
(a zarađujem kopajući bunare) :uzdravlje:
(a zarađujem kopajući bunare) :uzdravlje:
?
Sve sto bih rekao su vec napisali, ali da ne ispaden da citam samo pola radionice:
Dobra priča, dobar ritam, dobar unutarnji monolog fina naznaka humora (pogotovo dio u kugli). Tema je vec vidjena ali mi se svidja kako je obrađena na novi nacin.
Jedina zamjerka se tice teme. Titanci su tu tek deux ex machina da opravdaju zadatak. Mogli su biti i Marsovci, E.T.-i ili anđeli.
Dobra priča, dobar ritam, dobar unutarnji monolog fina naznaka humora (pogotovo dio u kugli). Tema je vec vidjena ali mi se svidja kako je obrađena na novi nacin.
Jedina zamjerka se tice teme. Titanci su tu tek deux ex machina da opravdaju zadatak. Mogli su biti i Marsovci, E.T.-i ili anđeli.
Randomness is strong with this one!
- Belzebubbles
- Ancient
- Posts: 840
- Joined: 16 Feb 2007, 00:52
- Location: zgri