LR - 19 TB

[Nimrod]

Tama

«Ne dozvoli strahu da se pojavi... ni pomisao na strah... strah vodi do panike, a panika do otupljenosti... koncentriraj se...», mislila je Elena, trudeći se da obuzda malko ubrzano lupanje srca. Trudila se da gluhu, bezokusnu, tešku tamu udiše dubokim i mirnim udisajima, koncentrirala se na utješnu težinu vakizašija, zrnatu ražinu kožu drške, koju je, možda malo prečvrsto, stezala objema rukama.
Nije vidjela, vizualizirala je vakizaši kojeg je držala, uperen koso ispred njenog golog tijela, čelično sječivo oštro kao britva, jedina obranu od hladnoće Tame. Baš kako su je naučili, vizualizirala je i svoje tijelo u mraku. Malo raširene noge, blago savijena u koljenima, stabilan stav.
U njenim mislima, slika Elene koja je držala mač zakorači malim elastičnim korakom, i Elena osjeti grubi, vlažni i hladni ispucali beton, kamenčiće pod njenim stopalom, palcem opipa žljeb urezan u pod. Žljeb koji je bio urezan kroz cijeli ovaj podrum. Možda centimetar širok i nekoliko milimetara dubok, iznutra od metala, gladak na dodir, različit od grubog poda. Zamišljala je taj žljeb kao liniju blistave bijele svjetlosti po podu podruma. Arijadnina nit do izlaza iz Labirinta Tame. Sve što joj treba da ispipa put kroz težak, gluhi mrak.
Gola djevojka s vakizašijem koja pažljivo prati liniju svjetlosti.

Bio je tu i razlog zašto se trudila da diše sporo, mada su joj se pluća grčila od želje da udahne, razlog zašto je obuzdavala srce koje je željelo osloboditi se uzda i galopirati u njenim grudima.
Razlog zašto je, dok je pipala stopalima po hladnom betonu, drhtavim rukama držala naoštreni čelik uperen u mrak.
U mraku je bilo čudovište.
Prije milijun godina, u njenoj sobi u Školi, jedna od mlađih Učenica, Ivana, njena prijateljica, pomogla joj je da istrlja cijelo tijelo brusnim papirom finog zrna. «To će pomoći», govorila je Ivana, «pomoći da osjetiš i najmanju promjenu, najmanju struju zraka kad budeš u Tami.» U komori pred ulaskom u Tamu, kad su joj davali injekcije, Elena je pomislila, da što Ivana o tome zna. Ona nije prošla niti Sakki test sa pravom katanom, a kamoli ovaj Konačan Test.
No, s druge strane, sve što je moglo pomoći je dobro došlo.
Kad su injekcije počele djelovati, Elenina su se ćula ugasila jedno za drugim. Kad je postala slijepa i gluha, a usna šupljina i jezik joj utrnuli i umrtvjeli, lahor koji je donosio miris trešnjinog cvijeća iz uređaja za aromatizaciju postao je samo hladan dah na njenom golom tijelu. Tada je počela cijeniti neugodan osječaj pečenja po brusnim papirim istanjenoj koži. Koža joj je uistinu bila osjetljivija i osjećala je čak i lahor koji su svojim haljama stvarali asistenti, osjetila ih je kad su se približili, uhvatili je za ruke i kao malu djevojčicu, ali djevojčicu sa smrtonosnim oružjem za klanje u ruci, poveli prema vretima koje je vidjela prije no što joj je vid bio oduzet. Bila je to ogromna nadgrobna ploča od crnog čelika. Vrata iza kojih je bio podrum. Tama. Posljednji Test. Učenici su šapatom taj podrum zvali i Klaonica. Onaj koji bi ušao na ovaj Test, nije se više vračao u Školu. Ili bi prošao ili...
Kada je Elena zakorčila na ispucali hladni beton, osjetila je podrhtavanje, vibracije kroz tabane kad su se vrata zatvorila, zadnji topli dah iz svijeta onkraj Tame. Napipala je palcem žljeb od čelika urezan kroz mrak, do dalekog izlaza bio je samo mrak, hladoća i vlaga grobnice kroz koju je morala proći. I čudovište.

Rascvale tršnje, zalasci i izlasci sunca, vođenje ljubavi. Pjesma, glazba, zveckanje čaša s crvenim vinom. Mirisi cvijeća, mirisi mora, drveta, parfema ljubavnika. Grimiz, zlato, zeleno, plavo nebo, bijeli veo...
Crno.
Elena se trgne.
Odjednom shvati da svako sjećanje poprima nevjerojatno jasne kvalitete. Prekrasne stvari, Svaki trenutak u Školi sa ostalim učenicima, njihova lica, geste, smijeh. Svaka pomisao bila je jasnija od nejasne slike, neugledne gole, drhtave nje, s mačem u hladnom mraku, i osjećaja zrnate kože raže i kile metala u ruci, ispucalog betona pod nogama.
Elena napravi još jedan korak, i tada osim betona i žljeba osjeti nešto novo pod stopalom, nešto duguljasto.
Njen um stvori sliku grane otpale s drveta. Opipavala je granu nožnim palcem i um grani doda i boju- bijelu. Um joj, sam od sebe, ocrta po bijeloj glatkoj grani i tamne rđavo smeđe mrlje. Tada osjeti stopalom glatku zaobljenu kvrgu na jednom kraju te glatke grane, i stvar se iz grane pretvori u butnu kost.
Krv grune kao u Elenine mišiće, kao da je netko otvorio ventil na cijevi s pritiskom. Srce joj se oslobodi okova i poludi, nestane joj daha, i Elena počne usisavati zrak kroz utrnulo ždrijelo.
Sve slike i razmišljanja su nestala, sva sjećanja su nestala, ostala je samo slika stvarnosti- nezaštićena Elena jednim stopalom na butnoj kosti prethodnog Učenika, razjapljenih usta udiše punim plućima, drhti, u strahu i panici trza slijepim očima na sve strane, napreže gluhe uši.. Možda i viče od straha, ali ne čuje....
«Ne dozvoli strah...» Začu glas. «Koncentriraj se....» Njen glas, ali miran. Udahne i pomisli kako zauzdava pastuha i smiruje ga, prisili srce da stane, prisili pluća da se smire... «Smiri se...Misli na... povjetarac...«
Povjetarac!
Osjeti povjetarac. Na svojoj istanjenoj, osjetljivoj koži osjeti ga. Povjetarac, ali čudan. Nekoliko metara desno, zrak se pomiče kao gusta crna melasa, oblikuje fantoma od komešanja hladnog gustog podrumskog zraka. Osjeti primicanje zraka. Dolazi. Dolazio je u slojevima, i jedva osjetljivim ritmičkim naletima. Ovako se zrak pomiće kada se korača desna noga. Mirni zrak. Povjetarac, lijeva noga. Tijelo gura pred sobom zrak, Fantom od zraka ima dvije noge, dvije ruke, glavu, trup, trupa kao bačva. Visok je. Ona to... ne vidi, nego shvati. Slika: njeno tijelo, gledano iz visine, u borbenom stavu, ona, i malo dalje pomični mrak, povjetarac ga oblikuje u lik- liči na čovjeka, ali ne sasvim. Više kao gorila. Noge se kreću, trup tame ide prema njoj, juriša.
Nije sasvim kao čovjek... ali dovoljno sličan. U slici u njenom umu, stvor podiže svoje rike od gustog zraka, otvori ralje od mraka, ona osjeti malene trnce, zna, da ima uši, bio bi to urlik, zna, da ima oči, tu je... vrat. Blistavi lik djevojke s vakizašijem u Eleninom umu napravi tri brza koraka prema stvoru, zamah, saginjanje i okret. Elegantni plesni pokret. Elena osjeti udar na zglobove šaka, prolazak naoštrenog čelika kroz meso i između kralježaka. Snažan udarac po njenom desnom ramenu, teška šapa, gruba dlaka, sruši je na tlo. Samrtni zamah, glava se otkotrljala tamo dalje. Elena nejasnoj slici čudovišta doda i detalje. Dlaka. Kandže. Ali bilo je mrtvo. Nije bilo važno, kao ni duboke rasjekline na njenom ramenu...
ama više nije bila neprovidna melasa, bila je lakša i providna. Ona ustane, i malo dalje ugleda blistavu arijadninu nit kako vodi do izlaza. Više joj nije trebalo pipanje, niti vid, niti sluh ni vizualizacije. Postala je stvorenje mraka.

[Panonsky]

TiBi, što reći!? Od kuda krenuti!? Već na samom startu si u prednosti jer si napisao priču, za razliku od mene koji to nije učinio. Ne samo ova, nego i prijašnje priče su ti vrlo zanimljive. Vidi se da imaš talenta, jedino bi trebalo malo poraditi na gramatici. I sam muku mučim s istom, ali ako netko želi nešto javno pisati tada točna gramatika postaje neminovnost. Na samu priču nemam negativni komentar, dapače, odlična ideja, još bolja radnja, čak si uspio pridržavati se uvjeta da se ne koristi ćulo vida. E da, kad već govorimo o uvjetima… primijetio sam kako je priča duža za jednu karticu od dogovorene dužine, ali u ovom slučaju to je zanemarivo jerbo je radnja zanimljiva. Mišljenja sam kako bi ova priča podnijela i duplu dužinu teksta od dogovorenog. Å to još da ti kažem? Imaš jednu manu u pisanju po kojoj smo slični, naime, obojica stavljamo zareze di god nam se sprdne, a to baš ne ide tako. Sve mi se čini kako ti nešto nije u redu s tipkovnicom, jer je dosta (ne baš previše) tipfelera ili si jednostavno prebrz za tipke. :uzdravlje:

[Bahod]

Heh sad mi je gotovo drago što nisam stigao napisati priču jer je i meni prvo na pamet pala inicijacija u mračnom prostoru.
Inače zanimljivo napisano, mogao si bez problema neke stvari izrezati jer su nepotrebne; bruspapir, najava čudovišta – ovo mora van jer osim što se čudovište očekuje od prve rečenice pa je najava nepotrebna, istom si izbacio bilokakovu mogućnost očekivanja neočekivanog, trešnje, sunce, ljubav također bespotrebno jer nikako ne utječe na radnu.
Poraditi na pravopisu.

[Milena]

«Ne dozvoli strahu da se pojavi... ni pomisao na strah... strah vodi do panike, a panika do otupljenosti... koncentriraj se...»,

Zjev. Sori, ali zjev. Priča, pogotovo kratka priča, ima točno jednu rečenicu vremena da zahakla čitatelja. Ili, u najmanju ruku, da ga uvjeri da pročita do kraja prvog odlomka. Ovaj početak to ne postiže, i to zato što je redundantan, a do kraja rečenice već i vuče na komediju. Ja bih preporučila da tu ostaviš samo jednu rečenicu (osobno preferiram "Ni pomisao na strah", ali prošlo bi i s "Ne dozvoli strahu...".), i onda nam daš neki razlog zašto se ne bismo trebali bojati.

I ostatak priče je malo predug za svoj sadržaj, malo prespor, i ima puno previše detalja, kao da je ulomak iz romana. Metafore bi mogle biti snažnije da su originalnije. ("Elegantni plesni pokret." Znam ja da je pravilno baratanje mačem -- pogotovo vakizašijem -- nalik na ples, ali, zaboga, zar je stvarno nalik samo na ples? Ako još jednom naiđem na nekog tko barata svojim mačem kao da pleše, mislim da ću provrištati.)

Inače je priča vrlo OK, kao stilska vježba. :wave:

[Klara]

Za mene ova priča ima ono nešto, onaj "klik" u glavi koji me tjera da saznam što je bilo dalje. Da kažem: "pričaj mi još o tome".
Zainteresirao me je "milijun godina", brusni papir i ona jednostavna rečenica U mraku je bilo čudovište.
Slažem se da je priča preduga i prerazvučena. Očito je da si puno opisa dodao samo zato jer je to bio zadatak u radionici.
Moj dojam je: vrlo zanimljiva samo nedotjerana priča.

[TB]

Radi nedostatka vremena, pisanje se sastojalo od ideje, pisanja na brzinu, samo jednog pregledavanja uz sitne promjene i slanja. Tako da je ovo u biti prva i pol verzija. Svjestan sam da ima gramatičkih grešaka i da bi trebalo doraditi … To ću kad stignem, u čemu će mi pomoći vaši komentari…

Bahod: detalj s brusnim papirom svakako ostaje.
Milena: Priča u kojoj netko vješto barata s vakizašijem, a bez da se to usporedi sa plesom je kao hamburger bez kečapa. :drunken:

Hvala na svim komentarima! :wave:

[Bubba Zanetti]

Jedna zamjerka. Ovo mi djeluje više kao odlomak i zadnje ili jedno od zadnjih poglavlja nečeg duljeg, a ne baš kao prava kratka priča.
Inače dosta atmosferično, mene je ufuralo. Ima tu Shaolina, harageia i sličnih gluposti , ali kod mene prolazi. Meni su ovi brus papirevi, razmišljanja, sjećanja na prošle događaje jedna dobra stilska mantra koja prije svega služi da dodatno ušuška čitatelja, a u ovoj priči mislim da je po tom pitanju obavljen više nego dobar posao.

:uzdravlje:

[Milena]

Priča u kojoj netko vješto barata s vakizašijem, a bez da se to usporedi sa plesom je kao hamburger bez kečapa.

Daj onda bar da bude začinjeni kečap, a ne ono blago čudo koje se nudi u MD-u... kakav ples? Rumba? Samba? Tango? Ne valcer, nadam se. Nešto na čemu bi i Rudolf Nurjejev pozavidio? Ili nešto od čega bi Gene Kelly pao u nesvijest? Ples kao opis ne govori ama baš ništa, osim da je autor a) previše lijen da bi smislio nešto drugo ili b) pročitao previše ne baš dobrih knjiga...